DNEVNI PREGLED BR.176 16. RUJNA 2002.

GLAS AMERIKE - VOA 15. IX. 2002. Tisak U izvješću iz sjedišta Ujedinjenih naroda New York Times javlja da su članice svjetske organizacije podijeljene po pitanju Iraka. U najsnažnijoj izjavi do sada britanski ministar vanjskih poslova Jack Straw je dao do znanja da vlada Sadama Huseina treba pasti ako ne ispuni rezoluciju Ujedinjenih naroda u kojoj se traži uništavanje biološkog, kemijskog i nuklearnog oružja. Njemački šef diplomacije Joschka Fisher, s druge strane, kaže da je Njemačka vrlo skeptična prema američkoj prijetnji o uporabi sile. Washington Post donosi tekst pod naslovom Rat bi mogao osloboditi naftu u Iraku. Ističe se da bi moguća američka vojna akcija u Iraku i svrgavanje Sadama Huseina dovelo do otvaranja iračkog naftnog tržišta za američke naftne kompanije. Premda dužnosnici američke administracije naglašavaju da se još nisu počeli razmatrati pitanje iračke nafte, američke i strane naftne tvrtke već su počele s manevrima za zadobivanje dijela u ogromnim iračkim naftnim rezervama koje prelaze 112 milijardi barela sirove nafte, najviše iza Saudijske Arabije. Bivši direktor Središnje obavještajne službe CIA-e James Woolsey kaže da Francuska i Rusija imaju naftne kompanije i interes u Iraku. Trebalo bi im reći da ukoliko pomognu Amerikancima u dovođenju odgovarajuće vlade u Irak, bit će učinjeno sve kako bi nova iračka vlada i američke naftne kompanije blisko surađivale s njima, izvještava Washington Post. Isti list donosi članak u kojem navodi da su Sjedinjene Države intenzivirale napore za uhićenje operativaca Al Kaide u Jemenu. Ta zemlja je postala utočište nekoliko visokih dužnosnika terorističke mreže Osame bin Ladena koji su napustili Afganistan nakon američke vojne akcije. Američki dužnosnici ne isključuju mogućnost da se u Jemenu, zemlji njegovih predaka, možda skriva i Osama bin Laden, piše Washington Post. New York Times se osvrće na uhićenje jednog od organizatora terorističkih napada na Sjedinjene Države Ramzija bin al Shibha. Prema navodima tog newyorškog dnevnika, obavještajni dužnosnici i diplomati vjeruju da taj događaj može nanijeti težak udarac Al Kaidinoj mreži u Europi i jugoistočnoj Aziji. New York Times javio je dan ranije da Britanija planira vojne velike vojne vježbe kojima će testirati sposobnost vojske za usmjeravanje velike količine goriva, streljiva i vojne opreme. London je zanijekao da su ove vježbe, u kojima će sudjelovati 6 tisuća vojnika, povezane s mogućom vojnom operacijom protiv Iraka. Britanski bi parlament trebao 24. rujna raspravljati o Iraku, a najavljeno je da će toga dana premijer Blair objaviti dossier koji će, kako je rečeno, dokazati da Irak predstavlja ozbiljnu opasnost. Britanija je u ratu s Perzijskom zaljevu sudjelovala s 20 tisuća vojnika. (VOA) DEUTSCHE WELLE - DW 14. IX. 2002. Tisak Osam dana prije izbora vjetrokaz političkog raspoloženja njemačkih birača, kako pokazuju posljednje ankete, okrenuo se u smjeru vladajuće crveno-zelene koalicije - što je povod brojnim komentarima u tisku. General Anzeiger ukazuje kako će se posljednja riječ ipak izreći 22. rujna. Najnovije ankete su šok za stranke unije. Ukoliko ankete imaju pravo, za tjedan dana neće biti toliko plakata 'živio Edmund'. Unatoč deset posto prednosti koliko su unija i liberali imali, crveno-zeleni su prešli u vodstvo. Promjena ima dva imena: poplava i mir. Schroeder je poplavu iskoristio kako bi ispolirao svoju sliku pravoga majstora. Kako poplava tako i mir: baš je George Bush postao najbolji Schroedorov pomagač. Tko bi to i pomislio, ironično primjećuje list i dodaje kako su radna mjesta i gospodarski polet prava mjerila. To su prave teme, a sve drugo samo odvraća pozornost. Samo ukoliko Stoiber uspije to ponovno prizvati u svijest birača imat će priliku pobijediti. Nordkurier naziva Stoibera i Schroedera glavnim matadorima predizborne borbe i navodi kako se promjena raspoloženja ne temelji na nekoj posebno originalnoj kampanji kancelara Schroedera. I za ovaj list je nedvojbeno kako mu je vjetar u leđa dala poplava Labe i američki planovi napada na Irak. Sueddeutsche Zeitung piše u članku pod naslovom Populistički poker da George Bush ne stoji na kancelarovom popisu telefonskih brojeva, a ni Gerhard Schroeder ne treba u dogledno vrijeme očekivati neki poziv iz Bijele kuće. Obojica su temu Irak izabrali kao predmet svog populističkog nadmetanja. I obojica su spremna svom primarnom cilju - pobjedi na izborima i vlastitom političkom preživljavanju - žrtvovati klasične metode vanjske politike. Ali Bush je pri tome vještiji od njemačkog kancelara. Američki si predsjednik sada otvara opcije, dok je Schroeder zalupio vratima. Bush počinje politički proces, dok se Schroeder oprostio od političke igre. Obojici je opet zajedničko da argumentiraju taktički i neiskreno. Europski dnevnici također prate raspravu o Iraku koja se uvukla u njemačku predizbornu kampanju. Neue Zuercher Zeitung naglašava da kancelar svojim odbijanjem njemačkoga sudjelovanja u eventualnom napadu na Irak pokazuje da ne zazire ni od kakvog sredstva kako bi spriječio izborni poraz koji mu prijeti(...) To čemu smo sada svjedoci sukus je političkoga stila saveznog kancelara, ocjenjuje švicarski dnevnik. The Daily Telegraph napominje kako se riskantna igra Gerharda Schroedera očito isplatila, ali da u zapadnom savezu Njemačka ostaje neuobičajeno izolirana. Schroeder i Joschka Fischer napravili su najveći politički razdor sa Sjedinjenim Američkim Državama od II. svjetskog rata. Berlin bi sada mogao biti jedina bitna članica NATO-a koja neće sudjelovati u invaziji na Irak. Schroeder je priznao da je zakazao na gospodarskoj fronti. Sada je dokazao da je i nepouzdan. Šteta što je Edmund Stoiber vodio tako lošu predizbornu borbu. The Financial Times gleda na vrijeme nakon izbora koje bi očito mogao dobiti sadašnji kancelar. Čak i ako bi Schroeder morao povući svoja predizborna obećanja, neće ga to dugo izbaciti iz takta. Kancelar je poznat kao debelokožac. Nakon što bude ponovno izabran vjerojatno će imati dovoljno samopouzdanja da se sučeli s nadolazećom krizom. Ali ako Schroeder bude izabran, morat će okončati svoju diplomaciju s razglasa. Samo tako može svladati njemačku izolaciju i ponovno popraviti odnose sa Sjedinjenim Državama. 13. IX. 2002. Kada prijetiš, budi spreman i djelovati - mogući rat u Iraku postala važna tema njemačke predizborne kampanje. Prilog Petera Philippa. Savezni kancelar Gerhard Schroeder kategorički isključuje mogućnost njemačkog sudjelovanja u američkoj vojnoj operaciji protiv Sadama Huseina. Konzervativni kancelarski kandidat Edmund Stoiber rado naglašava važnost i nužnost ozbiljne prijetnje da bi se Bagdad priklonio zahtjevima o povratku UN-ovih inspektora za oružje u Irak. Bavarski šef vlade predbacuje Schroederu da ugrožava njemačko-američkih odnosa. Rastuća stopa nezaposlenosti na koju uvjerljivim konceptom nije odgovorila vladajuća koalicija, a niti oporba, i poplave na istoku Njemačke su do prije nekoliko dana bile teme koje su prevladavale predizbornom kampanjom njemačkih stranaka. A onda se na obzoru pojavila nova tema koja je zaokupila ovdašnju javnost i za koju se činilo da može pokrenuti mase: Irak. Nakon posljednjih reakcija s pravom se može postaviti nekoliko pitanja: jesu li Nijemci doista narod super pacifisti koji odlučno podržavaju kancelara pri odbijanju sudjelovanja u iračkoj akciji? Nije samo Schroeder protiv rata. Ratu se protivi i oporba koja se našla sučeljena s problemom: kako da se unatoč negodovanja američkom najavom jednostrane akcije razlikuje od zeleno-crvene koalicije? Zato Stoiber Schroedera okrivljuje za narušavanje tradicionalno dobrih odnosa Berlin - Washington. Schroeder uzvraća argumentom da je i među najboljim prijateljima dozvoljeno izraziti kritiku. Većina Nijemaca će, čini se, pokazati razumijevanje i potporu kancelarovoj politici. Naravno da pri tome ne treba zaboraviti da Nijemci mnogo toga duguju Amerikancima. A i Njemačka nije što god. SAD ne mogu s Nijemcima raditi što žele i očekivati da će oni pristati na sve što stigne s druge strane Atlantika. Berlin želi sudjelovati u odluci hoće li biti rata, iako je svjestan zamke koju krije ta situacija. Ukoliko se i protiv njemačke volje odluče na pokretanje akcije, dio odgovornosti će Nijemci snositi u svakom slučaju. Očito je da u Njemačkoj ima problema zbog podvojenosti: kada se već mirovni pokret i građani ne mogu odlučiti gdje se rat treba opravdano voditi, a gdje ne, odgovornost je na političarima: oni moraju s Amerikancima i UN-om ozbiljno razgovarati o sredstvima i načinima izlaza iz krize. Lako je nositi transparente s natpisima 'Rat je teror' i 'Rat nije izlaz' i pritom se osjećati kao bolja osoba od zagovornika vojne opcije. Neka onda takvi odgovore na pitanje što je to potjeralo Sadama iz Kuvajta prije jednog desetljeća. Jesu li se možda talibani iz Kabula povukli nakon prijateljskog uvjeravanja? Jesu li igdje mirovna sredstva donijela kraj terorizma? Sve su nam to opomene da vrijeme teče brzo i da se ne smiju čekati izbori da bi se počelo djelovati. Njemačka i Europa moraju ponuditi uvjerljive i razumne alternative. Treba biti spreman na mogućnost da neka od tih inicijativa u sebi nosi rizik rata. I ne smije se zaboraviti da onaj tko prijeti mora biti spreman na djelovanje. Odlučno djelovanje. (DW) BRITANSKI RADIO - BBC 15. IX. 2002. Tisak Britanski listovi dosta pozornosti posvećuju detaljima uhićenja Ramzija bin al Shibha, glavnog planera napada na Svjetsko trgovačko središte i Pentagon. Irak i dalje dobiva dosta prostora - špekulira se koliko bi vremena moglo proći do vojne akcije i kako bi ona mogla biti izvedena. The Independent pokušava objasniti zašto je Sadamov Irak zapravo idealni neprijatelj. To nije jedina zemlja na koju se mogu primijeniti optužbe koje je izrekao američki predsjednik Bush - Izrael je također kršio rezolucije Vijeća sigurnosti i posjeduje nuklearno oružje, ali učiniti nešto protiv Izraela značilo bi samoubojstvo na američkim izborima. List zaključuje da je Irak ipak jedinstven - ima naftu, strahovladu, opasan je ali dovoljno vojno slab da bi se mogao pobijediti. Zato Sadam Husein zaslužuje posebni postupak iako to vjerojatno neće pisati u dosjeu Tonyja Blaira. The Sunday Telegrafu piše kako Irak postaje sutrašnji rat, a Afganistan je već jučerašnji rat. Američke posebne snage spremaju se prijeći iz jedne zemlje u drugu. Međutim zadatak koji čeka Ameriku u obje zemlje nije samo da ih vojno porazi, već da ih izvuče iz dugog razdoblja represije i time jamči da u njima neće biti mjesta za ekstremiste. To nije ni brzo, ni lako, niti se može postići neodgovornim nasiljem već samo razumijevanjem i inteligencijom. The Observer ukazuje na val nasilja koji je zapljusnuo Makedoniju pred izbore. U posljednjih nekoliko tjedna pucnjava je postala skoro svakodnevna stvar. Međuetničko nasilje je zamrlo, ali su ga zamijenili zločini mafijaškog stila koji prijete da Makedoniju pretvore u Italiju Balkana, kako pišu pojedini analitičari. Tijekom posljednjih šest mjeseci na područjima gdje su se prošle godine vodile bitke stvoren je pravni vakum - policija zna imena počinitelja, ali uhićenja skoro i nema. Prema riječima stranih promatrača, policija nije uspela vratiti autoritet nakon povratka u područja sukoba, a to je dozvolilo naoružanim bandama da djeluju bez straha da će biti uhićeni. The Independent piše da britansko ministarstvo vanjskih poslova financira međunarodni filmski festival u Londonu sa ciljem da informira Britance o proširenju Europske unije. Do inicijative je došlo po objavljivanju studije koja je pokazala da tri od četiri Britanca ne znaju ime ni jedne zemlje koja će se pridružiti uniji za 18 mjeseci. Još gore, jedan od tri Britanaca nije svjestan da će se Europska unija proširiti. (BBC) VELIKA BRITANIJA THE INDEPENDENT 15. IX. 2002. Genetski modificirana hrana - zaobilaznim putem "Nepouzdane tvrtke koje prodaju sumnjive proizvode već dugo se okreću zemljama Trećeg svijeta kada njihove aktivnosti postanju sumnjive Zapadu. Industrija biotehnologije slijedi dobro utrti put od kada su se potrošači u Europi okrenuli protiv genetski modificirane hrane i usjeva. Ti proizvodi su, međutim, imali bezrezervnu potporu vlade SAD-a, koja je neumorno sili vlade zemalja u razvoju da ih prihvate, iako to ne žele. Najnoviji primjer je svađa zbog odbijanja Zambije, Zimbabvea i Mozambiqa da prihvate genetski modificiranu hranu kao pomoć SAD-a unatoč gladi koja je zavladala tim zemljama. Američki državni tajnik, Colin Powell, njihovo je stajalište na summitu održanom u Johannesburgu predstavio kao voljnost da se dopusti narodu tih zemalja da umru od gladi prije nego da jedu hranu koju Amerikanci bez ikakvih posljedica konzumiraju godinama. Istina je mnogo složenija. Bezopasnost genetski modificirane hrane još je sumnjiva-bilo kakve posljedice neće se pokazati još mnogo godina-a afričke zemlje brinu da bi njihov narod, čiji je imunološki sustav već oslabljen zbog raširenog virusa HIV-a odnosno AIDS-a, mogao biti posebno ranjiv. Što je još važnije, boje se da će njihovi farmeri ilegalno saditi donirane žitarice, uvodeći tako genetski modificirane usjeve u njihove zemlje. Njihovi bi se geni širili sve dok svi njihovi usjevi ne bi bili zaraženi, nakon čega više ne bi mogli izvoziti svoje proizvode u Europu. Nešto slično već se dogodilo u Meksiku, a ustrajanje SAD-a da pruži pomoć u genetski modificiranoj hrani više nalikuje beskrupuloznom pokušaju da se tehnologija uvede zaobilaznim putem. U ovom kontekstu, otkriće da je Ministarstvo za međunarodni razvoj financiralo veliki program istraživanja genetski modificiranih usjeva u zemljama Trećeg svijeta duboko uznemiruje. Projekti variraju, od onih naoko benignih, kao što su pokušaji da se muha cece zaustavi u prenošenju bolesti spavanja, do onih opasnih, kao što je uzgajanje genetski modificiranih svinja i ribe koji bi brzo proširili svoje izmijenjene gene parenjem. Cijeli program legitimizira i potiče tehnologiju kojoj se još uvijek protivi mnogo vlada i naroda zemalja Trećeg svijeta. Britanija ne bi smjela sudjelovati u tome. A sigurno je da to ne smije nastaviti bez provedbe javne rasprave o svom djelovanju. Ministri su s pravom odlučili da bi takva javna rasprava trebala biti dovršena prije no što se donese ikakva odluka o komercijaliziranju te tehnologije kod kuće", piše u uvodniku lista. THE GUARDIAN 13. IX. 2002. Posljednji car Jedna je stvar bila jučer kristalno jasna: na svijetu ne postoji nijedan drugi autoritet osim Amerike, nijedan drugi zakon osim američkog, ističe list. Stajao je ondje, taj neimenovan car današnjeg svijeta, i članicama UN-a, kojih je sada ravno 190, govorio kako će dalje biti. Okupljene nacije možda nisu pripadnici rimskog Senata, ali u UN-u hipersila i njezin glavni zapovjednik imaju potpunu kontrolu kao nikad prije: kako bi i bilo drukčije kada je američka vojska jedini UN-ov nasilnik? To je, rekao je predsjednik Bush, "težak i definirajući trenutak" za UN, izazov koji će pokazati je li ta međunarodna organizacija postala nevažna. (...) Bush kao da je svima u dvorani držao pištolj uperen u glavu: izglasujte rezoluciju ili ćemo mi biti još rezolutniji. Bio je to lijep i elegantan govor kojeg kao da je posudio od nekih boljih predsjednika u boljim vremenima. Govorio je tragediji svjetskog siromaštva, bolesti i patnji, o pomoći koju će SAD pružiti. Ozbiljan i uzvišen, nalikovao je poput govora koji je održao nakon rušenja Blizanaca. (...) Bilo kako bilo, dobre riječi i dalje svi vole više od loših. Na kraju krajeva, izvanredno je da je predsjednik uopće bio u toj dvorani. Mjesec dana prije odlučni glasovi u Bijeloj kući ne bi imali ništa od toga. Rumfeld/Cheneyeva osovina rata bila je na vrhuncu, a UN je bio za mlakonje. Sokoli nikad ne bi dopustili da njihov car stoji ondje i moljaka UN za pomoć. Bilo bi lijepo vjerovati da je Tony Blair odigrao važnu ulogu u jačanju ruke internacionalista Collina Powella koji je dobio bitku u raspri o potrebi za prizivanjem UN-a u pomoć. (...) Ali za to malo utjecaja Blair je platio visoku cijenu: ostao je izdvojen od ostatka Europe, dok je njegov utjecaj oslabio jer je postao Bushovo oruđe, a zbog svega toga on više nikad neće biti neovisan i nepristran posrednik. U Britaniji su svi zbunjeni i ljuti, i to više unutar njegove vlastite stranke. Je li sve to bilo vrijedno takve cijene? Samo ako se na kraju izbjegne ovaj rat. Čak i sada, stručnjaci rade na nacrtu rezolucije kako bi izbjegli američku vojnu zabavu, i to zahvaljujući francuskom i ruskom oklijevanju. Dogovoreni su sporazumi, siromašne države ucijenjene su s pomoći i trgovinskom razmjenom, dok je Rusiji dopušteno da ubije još kojega Čečena. Ali dogovor se mora postići. Jedini koji se nadaju da će UN zabrljati su Rumsfeld/Cheneyevi ratnici koji jedino žele opciju "bez luđačke košulje, Saddama se ne može obuzdati", a koji sada oštre svoje noževe na granicama. Premještanje zapovjedničkog stožera iz Floride u Qatar šalje vrlo jasnu i glasnu poruku: Amerika želi rat, dakle Amerika misli rat! Jedina nada da se izbjegne rat je da se Saddama zastraši rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a kojom mu se daje ograničeni vremenski okvir u kojem se inspektori naoružanja moraju vratiti - bilo kada, bilo gdje, jer izmotavanja nema. Ta poruka, da Amerika misli rat, nametnuta mu je silom od strane svih koji imaju jednak sluh kao i on, uključujući i bivšeg inspektora naoružanja Scotta Rittera. Američka sablja nije u koricama: samo neka pogleda Cheneya i Rumsfelda u oči. Svijet će zadržati dah i nadati se da namiguje ili, još bolje, da su ga nadjačali svi oni koji prepoznaju ozbiljnost budućih događaja. Onima koji podupiru ratove u Afganistanu, Kosovu i Sijera Leoneu, robovski narod Iraka više nije samo uzrok. Jednom legitimizirani od strane UN-a i međunarodnog prava, nema moralne razlike u potrebi da se Iračane oslobodi i smanji potencijalnu prijetnju koju Saddam predstavlja svojim susjedima. Nitko ne bi plakao da on ode s vlasti. Razlika je pragmatična, a ne moralna. Bush senior imao je dobrih razloga što 1991. nije stupao na Bagdad, a isti razlozi vrijede i danas. Saddamove elitne postrojbe oko Bagdada nanijele bi prevelik broj žrtava. U svojim smrtnim bolovima, Saddam bi sigurno koristio antrax i nervne otrove. Irak bi se raspao, šiiti bi se pripojili Iranu, što bi dodatno ojačalo još jedan okrutni režim, a destabiliziralo druge. Ako Afganistan ne može zadržati pozornost Amerike jednu godinu, kako će još složenije pitanje Iraka to činiti još dulje vrijeme? Jačanje terorizma, novačenje naraštaja terorista, lijek izgleda još gori od bolesti. Zanimljivo je ipak što Bush i Blair zvuče sve neuvjerljivije što su njihovi ratni pokliči glasniji. Zašto sada? To pitanje i dalje zbunjuje? (...) Čime je opsjednut Bush? To je i dalje misterij. (...) Ipak, jučer je jedna stvar postala kristalno jasna. Na svijetu ne postoji nijedan autoritet osim Amerike, nijedan zakon osim američkog. UN mora što prije uslišiti američke želje i to s pomoću prikladne rezolucije - nešto poput Rimskog senata i jednog od lošijih bogova-careva. Ali to nije pravo lice Amerike. Mala sekta se bori za "imperij" unutar vlastite bizarne administracije, uz otpor ponajviše od strane republikanaca. Pa što onda Tony Blair radi s njima?, pita se na kraju teksta Polly Toynbee. REUTERS * 15. IX. 2002. Dok prijeti štetni porast cijena, OPEC oklijeva "Cijena nafte iznosi 30 dolara po barelu, čuju se ratni bubnjevi a svjetski gospodarski oporavak je ugrožen. Logično rješenje čini se pomoć OPEC-a na sastanku naftnog kartela u Japanu, povećanjem proizvodnje kako bi se zaustavio opasni porast cijena. Mnogi u Organizaciji zemalja izvoznica nafte ne misle tako. Zemlje potrošači žele spriječiti porast cijene nafte, koji bi naštetio krhkom gospodarskom oporavku, no većina u OPEC-u nije sklona riskirati uspješnu trogodišnju strategiju podržavanja visokih cijena oštrim ograničenjima proizvodnje. Tipičan predstavnik jastrebova katarski je ministar za naftu, Abdulah al-Attiyah. 'Nestašica nafte ne postoji-naprotiv, tržište je zasićeno i prevelikim količinama nafte', kazao je. Gospodarstvenici tvrde kako su više cijene nafte, koje su porasle za gotovo 50 posto od siječnja, na 29.82 dolara po barelu za sirovu naftu, podjednako pogodile i potrošače i tvrtke. 'Nema sumnje da je porast cijena nafte ove godine negativan za svjetsko gospodarstvo, kazao je Kiichi Murashina, gospodarstvenik tvrtke 'Nikko Solomon Smith Barney' u Tokiju. 'Na gospodarstvo djeluje poput vrste poreza. Osobni dohodak potrošača je smanjen, pa je isto i s profitom korporacija.' Zemlje uvoznice nafte mogu se smo nadati da će Saudijska Arabija odlučiti iskoristiti svoj nepovredljivi utjecaj u OPEC-u i odvratiti prijetnju viših cijena. Saudijci, dovoljno moćni da utječu na promjenu politike i unatoč protivljenju većine, tek trebaju obznaniti svoj stav. Dok oblikuje svoju politiku, najveći izvoznik nafte u svijetu suočen je sa zahtjevnim zadatkom: prodavati naftu po razumnim cijenama prijateljskim zemljama istovremeno pokušavajući zauzdati neprijateljstvo prema Zapadu kod kuće. Tako nedugo nakon godišnjice napada počinjenih 11. rujna, za koje su okrivljeni uglavnom građani Saudijske Arabije, Riyad neće htjeti ljutiti Washington dozvoljavajući da se cijena sirove nafte otme kontroli. Osim toga, ne želi prepustiti još veći dio tržišta suparnicima kao što je Rusija-jednoj od niza izvoznica nafte koje nisu članice OPEC-a. Riyad se prošlog mjeseca počeo zalagati za umjereno povećanje proizvodnje nafte zemalja članica OPEC-a, od milijun barela dnevno. Ipak, oklijevao je zbog protivljenja većine, pa sada zaljevski dužnosnik, upoznat sa saudijskim stajalištem, tvrdi samo to da će tražiti 'dodirne točke' sa ostalima, na konferenciji koja će biti održana 19. rujna. Neki trgovci smatraju kako ovo znači da će se Saudijci pridružiti većini, ostaviti limit proizvodnje nepromijenjenim i zadovoljiti se još jednim sastankom na kojem će biti izvršena revizija politike prije kraja godine. Zemlje potrošači, koje predstavlja Međunarodna agencija za energetiku, savjetodavno tijelo koje o energetici savjetuje 26 industrijaliziranih zemalja, ne sumnjaju u to da će ove zime biti potrebno više nafte. 'Bez obzira na veću cijenu nafte zbog rata, postoji pritisak za stvaranjem zaliha što znači potrebu za većim količinama nafte', kazao je direktor agencije, Robert Priddle. 'Brinemo zbog mogućnosti da tijekom zime nećemo imati prikladne zalihe nafte.' Mnogi neovisni analitičari slažu se s ovim. Ograničenja OPEC-a zaustavila su gomilanje zaliha što je uobičajeno tijekom trećeg kvartala. 'Zalihe sirove nafte smanjuju se alarmantnom brzinom', kazao je analitičar Paul Horsnell iz 'JP Morgan'-a. Analitičari OPEC-a imaju mnogo benignija predviđanja za zimu. Gospodarstvenici kartela koji su se sastali prošlog tjedna vide prostor za tek 25.6 milijuna barela nafte OPEC-a dnevno, u šest mjeseci od listopada do kraja ožujka, u odnosu na 25.4 milijuna barela koliko ih se dnevno proizvodi danas- dakle, prostora za povećanje nema, smatraju. Prijetnja SAD-a da će započeti rat s Irakom, kako bi uklonio iračkog predsjednika Sadama Huseina, služi kao prikladna isprika za članice OPEC-a koje žele da razina proizvodnje ostane nepromijenjena. Tvrde kako u sadašnjoj cijeni barela nafte od 30 dolara, 5 dolara otpada na 'povećanje cijene zbog rata'. Saudijski ministar za naftu, Ali al-Naimi mora odlučiti hoće li se založiti, zbog vjerodostojnosti u skeptičnom svijetu proizvođača nafte, za to da OPEC poveća proizvodnju kako bi službene granice proizvodnje pribiližile stvarnim zalihama. Članice OPEC-a, njih 10, proizvode dva milijuna barela nafte više od službenog dnevnog limita, koji iznosi 21.7 milijuna barela dnevno. 'Bilo bi logično legitimizirati dio te nelegalne proizvodnje povećanjem limita proizvodnje, no Saudijci brinu da bi povećanjem limita ozakonili još veću proizvodnju iznad dopuštenog limita', kazao je trgovac naftom, Nauman Barakat iz 'Fimat International Banc' iz Londona. 'Svi bi se ritualno obvezali na to da će se pridržavati novog limita dnevne proizvodnje nafte a zatim se međusobno pogledavali, misleći 'on će sada još više varati, pa bolje da ja više varam prvi.'' Činjenica da se OPEC sastaje u Japanu, glavnom uvozniku nafte OPEC-a, prije konferencije koja će biti održana 23. rujna sa zemljama potrošačima nafte, na prvi pogled upućuje na to kako je vjerojatnije da će izići u susret zahtjevu potrošača za više sirove nafte. 'S druge strane, Saudijci bi mogli zaključiti kako je najbolje izbjeći svađu i pridružiti se većini, i po cijenu rizika većih cijena', kazao je Barakat", piše Richard Mably. FRANCUSKA LE MONDE 13.IX.2002. Milošević, drugi čin "Dok se spušta zastor nad prvim činom suđenja Slobodanu Miloševiću, javnost je zbunjena. Puno je - možda previše - očekivala od prvog dolaska bivšeg državnog poglavara na prvi međunarodni kazneni sud kojeg su utemeljili Ujedinjeni narodi: čovjek koji je bio gazda u Beogradu u desetogodišnjem razdoblju u kojemu je bivšu Jugoslaviju razdirala mržnja i zločini, sučelit će se sa žrtvama te tragedije i morat će položiti račun čitavoj međunarodnoj zajednici. Javnost je očekivala da će u tom smislu povijesno suđenje biti dostojanstveno: od tužiteljstva i sudaca očekivala je da budu uzor, dok se rađa zamisao o međunarodnom pravosuđu koje će utjeloviti stalan i univerzalan sud, Međunarodni kazneni sud kojeg je na neki način najavio haaški sud za bivšu Jugoslaviju. Treba podsjetiti da je glavna zadaća tužiteljstva utvrditi činjenice i da se to, zbog primjene anglosaksonskog prava koje vrijedi na ICTY-ju, čini na zasjedanjima suda. (...) U šest mjeseci, dokazi protiv Miloševića za Kosovo su točno utvrđeni i temeljito dokumentirani. Utvrđena je činjenica da je bivši predsjednik morao znati za neke zločine koje su počinile srpske snage. Kada je riječ o Miloševiću, njegova obrana koja je u opetovanju tvrdnje da je to politički sud i da je on žrtva, tijekom mjeseci se istrošila. Zbog toga je glavna tužiteljica često bila meta napada. Neki svjedoci nisu izdržali Miloševićevu grubu drzovitost: izravno sučeljavanje kosovskih seljaka s čovjekom kojeg su u doba svoje nesreće mogli zamisliti samo kao nestvarno i daleko utjelovljenje neograničene vlasti, nije uvijek ispunilo zadaću. No još je neugodnije bilo dovođenje svjedoka koji su se na suđenju okrenuli u korist optuženika i dokumenti za koje se utvrdilo da su lažni; sve su to događaji koji su mogli ostaviti dojam stanovitog 'amaterizma' tužiteljstva. Na koncu, za nastavak suđenja još je pogubnije što glavna tužiteljica Carla del Ponte ima teškoća da kao svjedoke dovede ljude koji su pripadali Miloševićevu režimu i koji bi jedino mogli dokazati da je bio naredbodavac i planer počinjenih zločina. Suđenje Miloševiću je prvo suđenje koje se bavi zločinima na Kosovu. Za Hrvatsku i za Bosnu, za koje će mu se početi suditi koncem rujna, ICTY je već utvrdio mnoge činjenice. Poželimo da tužiteljstvo znadne iskoristiti te podatke i da utvrdi jasnije stajalište koje će biti razumljivije široj javnosti. Ta 'vanjska' dimenzija suđenja nije nevažna za Srbiju i za ostatak svijeta", piše u uvodniku lista. 14.IX.2002. Put za Bagdad "Put za Bagdad ide preko New Yorka. George W. Bush izabrao je krinku multilateralizma. Da bi se obračunao sa Sadamom Huseinom, američki predsjednik prvo želi dobiti rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a. Samo ako Ujedinjeni narodi ne preuzmu odgovornost, rekao je, SAD će djelovati sam. Govorom koji je u četvrtak 12.IX. održao pred Općom skupštinom UN-a u New Yorku, g. Bush je zabilježio uspjeh na diplomatskom i političkom polju. Američki predsjednik već znade da nijedna druga stalna članica UN- ova Vijeća sigurnosti (Kina, Francuska, Velika Britanija i Rusija) neće staviti veto na rezoluciju kojom se od iračkog režima traži da uništi zalihe oružja za masovno uništavanje ili da dokaže da ga ne posjeduje. Na prvi pogled, riječ je tek o poštovanju UN-vih rezolucija o razoružanju Iraka. Ustvari, tako će se potvrditi nova američka strateška doktrina o 'preventivnom ratu'. No dok su Europljani sumnjičavi prema takvoj doktrini, Kinezi i Rusi već vide korist koju iz toga mogu izvući. Peking marljivo radi na prikupljanju dokaza koje će ponovno iznijeti protiv Tajvana. Kada je riječ o Kremlju, on se već priklonio američkom stajalištu brzinom koja je na granici cinizma i oportunizma. Uime 'preventivnog rata' protiv terorizma, Moskva je, još dok je g. Bush držao govor, zatražila pravo da bombardira Gruziju, pod izlikom da pruža utočište čečenskim pobunjenicima. Washington široko shvaća preventivno djelovanje. Ono nije u sprječavanju napadaja; ne treba opravdavati upletanje koje se temelji na točnoj informaciji. Njegova je zadaća opravdati operaciju za suzbijanje virtualne prijetnje: Irak Sadama Huseina mogao bi Al Kaidu opskrbiti oružjem za masovno uništavanje... Uostalom, g. Bush se u četvrtak nije osjetio pozvan da podastre dokaze o postojanju iračkog arsenala i o povezanosti Sadama Huseina i Bin Ladena. U tim novim okolnostima - kojima su zadovoljni u Pekingu i u Moskvi - Europljani su, na žalost, ostali bez riječi. Ne zabrinjava toliko činjenica što su očitovali različito mišljenje o iračkoj politici Bushove uprave. To je dio europske stvarnosti: stajalište prema Washingtonu često je unutarnjopolitički pokazatelj neke od petnaest zemalja članica. Zabrinjava što Europa strateški ne razmišlja o prijetnjama kakve su islamizam i širenje oružja za masovno uništavanje. Ako smo protiv preventivnog rata, što nudimo? Ako mislimo da Irak nije najstrašnija prijetnja u ovom času i da je ratovanje s njim veće zlo, zašto to ne kažemo jednostavno i otvoreno?", pita se list. SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 13. IX. 2002. Multilateralizam na američki način "Ako ste skloni brinuti se zbog američkog unilateralizam, evo nečeg zbog čega zaista nećete moći spavati: čak su i većina američkih multilateralista u srži zapravo unilateralisti. Razmislimo na trenutak što se danas smatra 'multilateralističkim' stajalištem u pogledu Iraka: prije no što se provede ikakva akcija protiv Iraka, Sjedinjene Države trebale bi tražiti odobrenje Vijeća sigurnosti UN-a. Tada, ako Vijeće sigurnosti odbije, Sjedinjene Države ipak mogu napasti. Kao što je to državni tajnik Colin Powell kazao u nedjelju, Bushova vlada irački će slučaj iznijeti i Ujedinjenim Narodima, no to ne znači da 'gubimo opciju da učinimo ono što smatramo da je prikladno.' Ili, kako je to kazao James Baker, 'čak i ako vlada ne uspije u Vijeću sigurnosti, još je uvijek slobodna' donijeti vlastitu odluku. Zaista? Mnogi Europljani - i Kofi Annan - ne bi se složili s tim stajalištem koje je u svojoj srži američko. Smatraju kako je Vijeće sigurnosti UN-a jedino tijelo na svijetu koje ima pravne ovlasti odlučiti kada će Irak biti napadnut. Smatraju da, ako moćne zemlje kao što je SAD same odlučuju tko i kada će biti napadnut, svijet će biti prekrojen prema hobesovskim idealima. Kao što je to francuski predsjednik Jacques Chirac nedavno bio izjavio za New York Times: 'nekoliko principa i malo reda nužno je da bi svijet funkcionirao... Ne može se kazati 'Vijeće sigurnosti mora odlučiti', a onda, kada donese odluku, 'Učinit ću po svome.' Ipak, američki multilateralisti, Powell, Baker i mnogi drugi govore upravo to. Jasno je da multilateralizam ima različita značenja na različitim stranama Atlantika. Većina Europljana vjeruje u ono što bi se moglo nazvati principijelnim multilateralizmom. Oni, naime, smatraju kako dobiti odobrenje Vijeća sigurnosti UN-a nije tek sredstvo za ostvarenje cilja nego cilj sam po sebi, sine qua non za utvrđivanje međunarodnog pravnog poretka. Čak da je SAD i potpuno u pravu u pogledu Iraka, čak da su opasnosti upravo onakve kakvima ih Bushova vlada predstavlja, Europljani vjeruju kako bi SAD učinio krivo da izvede invaziju bez formalnog odobrenja. Ako Vijeće sigurnosti kaže ne, odgovor je ne. Nema mnogo Amerikanaca koji bi se s ovim složili. Većina Amerikanaca nisu principijelni multilateralisti. Većina su instrumentalni multilateralisti. Da, žele dobiti međunarodnu potporu. Saveznici im se sviđaju i sviđa im se dobiti odobrenje za svoje akcije. Ipak, u srži američke multilateralističke teorije jest pragmatičnost. Kao što to Baker tvrdi: 'cijena će biti mnogo veća, kao i politički rizici, ako napad provedemo sami.' Ovome se nema što prigovoriti. Ipak, Bakerov multilateralizam predstavlja analizu troškova, ne principijelnu predanost multilateralnoj akciji kao temelju svjetskog poretka. Tisak Bakera i Powella smatra vanjskopolitičkim 'realistima'. No sjetimo se, realisti u tradiciji Hansa Morgenthaua i Georgea Kennana ne vjeruju u Ujedinjene Narode. Zapravo, veoma malo američkih multilateralista predano je, kao što su predani njihovi europski prijatelji, izgradnji međunarodnog pravnog poretka oko Ujedinjenih naroda. Za većinu Amerikanaca, multilateralizam predstavlja skupiti nekoliko važnih saveznika. Kada se Clintonova vlada borila protiv Slobodana Miloševića bez autorizacije Vijeća sigurnosti, mnoge europske vlade to su smatrale zabrinjavajućim presedanom. No Richard Holbrooke, Madeleine Albright i njihovi kolege smatrali su kako se radi o vrlo dobrom presedanu. Za većinu američkih multilateralista, Vijeće sigurnosti nije konačni autoritet. Ako preporuči pravu stvar, ide vam u prilog. Ako ne, uvijek ga možete ignorirati. Zapravo, unatoč onome što većina ljudi vjeruje, rasprava između multilateralista i unilateralista u Sjedinjenim Državama ne postoji. Jednako kao što ima malo principijelnih multilateralista, malo je istinskih unilateralista. Malo ljudi unutar ili van Bushove vlade istinski vjeruje kako je bolje da SAD samostalno djeluje u svijetu. Većina bi radije imala saveznike. Samo ne žele da SAD bude spriječen u samostalnom djelovanju ako se saveznici odbiju pridružiti. Istinska rasprava koja se vodi u Sjedinjenim Državama jest ona o stilu i taktikama. Neki od kritičara vlade, kao Holbrooke i Joseph Nye, tvrde kako bi Sjedinjene Države trebale okupljati podršku tako da ulože što više energije u to da dobiju podršku Vijeća Sigurnosti. Ako to ne uspije, SAD može učiniti što želi, ali već nastojanje da se prilagodi saveznicima SAD-u će priskrbiti pozitivne bodove. Neki stratezi iz Bushove vlade vjeruju, međutim, da je najbolji način da se saveznike potakne da se pridruže SAD-u taj da se pojasni kako će SAD akciju provesti sam, ako to bude bilo potrebno. Smatraju da ključni saveznici, kao Britanija i Francuska, ne žele ostavljati utisak da su bespomoćne i irelevantne zemlje. Ova dva stajališta nisu nužno kontradiktorna. Strah od unilateralne akcije Bushove vlade već je počeo prisiljavati važne Europljane, kao što je Chirac, da se prilagode američkoj realnosti u pogledu Iraka. Bushova voljnost da govori o ulozi UN-a mogla bi utrti put Chiracu, Tonyu Blairu i drugima da se pridruže u eventualnoj vojnoj akciji čak i ako SAD ne dobije eksplicitnu autorizaciju UN-a. To je unilateralistička čelična šaka u multilateralističkoj plišanoj rukavici. Ova mješavina unilateralizam i multilateralizma odražava široki američki konsenzus. Amerikancima je draže djelovati uz podršku drugih zemalja, ako je to moguće. No dovoljno su snažni da, ako moraju, djeluju sami. Ta kombinacija mogla bi se pokazati dobitnom formulom i u Europi i drugdje. Možda Europljani i Kofi Annan prednost neće dati principjelnom multilateralizmu. U doba američke hegemonije, bit će to multilateralizam na američki način", piše Robert Kagan, član Zaklade Carnegie za međunarodni mir. THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 13. IX. 2002. Bush: UN izgubio autoritet "Predsjednik Bush, nakon što je mjesecima prijetio da će ukloniti Sadama Huseina s vlasti, zaprijetio je legitimnosti Ujedinjenih naroda ako hitno ne poduzme nešto protiv iračkog programa oružja. Bushov govor u Glavnoj skupštini u utorak predstavljao je bačenu rukavicu u UN-ovo lice da djeluje protiv 'velike i sve veće opasnosti' koju predstavlja Irak ili izgubi još više autoriteta koji je ionako narušen zbog 'deset godina prkosa predsjednika Huseina rezolucijama Vijeća sigurnosti. Bushov je govor stoga istaknuo dvije stvari: Huseinovo prkos potkopava autoritet UN-a, dok bi jednostrani rat SAD-a, pak, potkopao legitimitet UN-a. Povijest je na Bushovoj strani. Spomenuo je kolaps Lige naroda, koja je izgubila legitimnost zbog toga što se nije suočila s Benitom Mussolinijem. Unatoč Bushovoj prijetnji da će, ako to bude bilo potrebno, i sam krenuti u rat, predsjednik je naveo niz uvjerljivih razloga - činjenica da je Husein vršio invazije, plinom ubijao vlastiti narod i da svakodnevno čini zvjerstva nad Iračanima, da se želi domoći nuklearnog oružja - da UN ponudi mnogo više od puke retorike. Međutim, u Bushovim je zahtjevima sumnjivo vrijeme koje je odabrao. Kazao je da Husein, ako bude mogao doći do fisionog tvoriva, nuklearnu bombu može proizvesti u roku od godine dana. Ipak, predsjednik želi da UN djeluje u roku od nekoliko tjedana, jednako kao što želi da Kongres objavi rat za nekoliko tjedana. Obje akcije bile bi provedene nedugo prije kongresnih izbora u studenome, i išle bi na ruku Bushu i republikancima. Za sada, mora dopustiti UN-u da kuša Huseina zahtijevajući povratak inspektora, odmah i bezuvjetno. Tada će UN vidjeti je li Bush u pravu kada tvrdi da su Ujedinjeni narodi izgubili legitimnost", stoji u uvodniku lista. RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 13.IX.2002. Moguće vojno djelovanje Rusije ne proturječi povelji UN-a i ZND-a "Prijetnje Moskve Tbilisiju dovode na dnevni red pitanje je li moguće vojno djelovanje na tuđem području u skladu s načelima ZND- a, čiji su članovi Rusija i Gruzija. Ne proturječi li ono Sporazumu o zajedničkoj sigurnosti? Ne krši li povelju Zajednice koja ne uključuje primjenu sile (ili prijetnju primjene sile) protiv neovisnosti druge zemlje, već suradnju na temelju međusobnog dogovora? Je li Rusija trebala, prije nego je poduzela slične mjere, obavijestiti partnere iz ZND-a i uskladiti s njima svoje stajalište? Zamolili smo za komentar stručnjake za međunarodno pravo. Kao što je za 'NG' rekao direktor Središta za međunarodno-pravna istraživanja RAN-ova Instituta za državu i za pravo Igor Lukašuk, članak 51 UN-ove povelje potvrđuje pravo na samoobranu. U deklaraciji iz 1970. proglašava se načelo neprimjene sile ako to šteti teritorijalnoj cjelovitosti i političkoj neovisnosti druge države. U rusko-gruzijskoj krizi nije riječ ni o teritorijalnim težnjama ni o promjeni političke vlasti u Gruziji. Tako da Rusija, misli profesor Lukašuk, ne krši to načelo. G. 1974., Opća skupština UN-a utvrdila je definiciju agresije po kojoj se činom agresije, među ostalim, smatra stanje kada država dopusti da se njezino područje koristi za djelovanje plaćenika i oružanih skupina. Na koncu, 2001., na Općoj skupštini UN-a prihvaćen je članak o odgovornosti države za neprijateljsko djelovanje s njezina područja. Prema riječima Lukašuka, država koja je izložena agresiji, mora ponajprije pokušati iskoristiti sva mirna rješenja za izlazak iz krize. Rusija to i čini već dulje vrijeme. Sporazum o zajedničkoj sigurnosti zemalja ZND-a ne dokida međunarodno pravo. On nudi suradnju na uspostavi sigurnosti svojih potpisnica. No ako jedna strana odbije suradnju, ili pak bude polazište za agresiju, stupa na snagu spomenuti članak UN-ove povelje. Sličnog je mišljenja i zamjenik direktora Instituta za zemlje ZND-a Vladimir Romanjenko. On kaže da sporazum o zajedničkoj sigurnosti zemalja ZND-a ne vrijedi za Gruziju: ona se povukla na vlastitu inicijativu. Gruzija je istodobno članica ZND-a, tj. priznaje da ima zajedničke interese sa zemljama Zajednice. Dakle, misli stručnjak, sigurnost Rusije je u interesu Gruzije. Kao što je u njezinu interesu da uništi žarišta terorizma na vlastitom teritoriju. Rusija se ne odriče instrumenata koji vrijede unutar Zajednice. Tako će se na skorom susretu na vrhu u Moldaviji obvezno postaviti pitanje o Pankiškom klancu. Vrlo je vjerojatno da će se tu, na najvišoj razini, postići dogovor koji će svima odgovarati. Vladimir Romanjenko misli da ipak neće doći do primjene sile", piše Maksim Glinkin. VEDOMOSTI 13.IX.2002. Vječni principi "Francuski predsjednik Jacques Chirac koji je u ponedjeljak izjavio za list 'New York Times' da bi napadaj Sjedinjenih Država na Irak bez odobrenja Ujedinjenih naroda mogao dovesti do kaosa u svjetskoj politici, bio je prorok. 'Čim neka zemlja zaključi da ima pravo na preventivno djelovanje, druge će zemlje učiniti isto', rekao je Chirac, navodeći kao primjer teoretsku mogućnost da Kina napadne Tajvan, a Indija Pakistan. Njegovo je predviđanje odmah opetovao pakistanski predsjednik Pervez Mušaraf: 'Postoji pogibelj da se Indija počne ravnati prema teoriji preventivnog napadaja'. Odnošaji između dviju nuklearnih zemalja najlošiji su u zadnje vrijeme, a na njihovim je granicama nagomilana vojska. Ipak, teško da je Chirac pomislio da će se njegov ruski prijatelj Vladimir Putin 'poskliznuti'. Međutim, upravo je Putin poslao jučer pismo UN-u (gdje je u to vrijeme američki predsjednik George Bush govorio o nužnosti rata s Irakom), u kojemu možebitne preventivne napadaje na Gruziju obrazlaže potrebom samoobrane. 'Govorimo o tome da Tbilisi očito ne provodi rezoluciju UN-ova Vijeća sigurnosti 1373 o borbi protiv terorizma - kaže se u pismu. Rusija će možda biti prisiljena da iskoristi neotuđivo pravo na pojedinačnu ili zajedničku samoobranu koje joj daje rezolucija 1368, u skladu s poveljom UN-a'. I dodaje: 'Rusija će, strogo poštivajući međunarodno pravo, poduzeti prikladne mjere za suzbijanje terorističke prijetnje'. Rusija upoznaje UN sa svojom odlukom, ne tražeći njegovo odobrenje. Vrlo sličnu retoriku rabi SAD, pronalazeći opravdanje za mogući napadaj na Irak bez potpore međunarodne zajednice. 'SAD-u ne treba posebna rezolucija Vijeća sigurnosti da počne vojnu operaciju protiv Iraka, rekao je zamjenik američkog državnog tajnika John Bolton u razgovoru za BBC. Prema povelji UN-a, imamo nepobitno pravo na samoobranu, a kada je posrijedi Irak, on već deset godina očito krši rezoluciju 687 Vijeća sigurnosti'. Čini se da je Putin svjestan uzaludnosti bilo kakvih pokušaja da se SAD prisili na djelovanje uz odobrenje UN-a. A on je odlučio izvući iz toga korist. Naoko je besmisleno što je Putin, podupirući Irak na riječima, jako zainteresiran da Bush što prije i bez odobrenja VS-a počne rat, u čemu Rusija može pomoći stavljajući veto na svaku rezoluciju o Iraku. Kada je u ljeto 1914. srpski terorist Gavrilo Princip ubio austrijskog prijestolonasljednika, čitava je Europa težila za ratom i povela ga je: Austrija je objavila rat Srbiji, Rusija se zauzela za nju, a Njemačka je, objavivši rat Rusiji, napala Francusku, što je odavno htjela i za što je bila spremna. Svatko je rješavao svoj problem u prilikama potpunog kaosa. Hoćemo li to opetovati?", pita se uredništvo. NJEMAČKA DPA * 15. IX. 2002. Binalshibh uživa reputaciju krupne ribe - natezanje SAD i Berlina "Oblak dima nad urušenim Svjetskim trgovinskim centrom nije se još ni razišao a američki predsjednik George W. Bush već je prisegnuo da će pozvati na odgovornost svakog pojedinog odgovornog terorista. No, usprkos agresivnoj potrazi u Sjedinjenim Državama i inozemstvu rezultat je u proteklih 12 mjeseci ostao poprilično skroman. Tridesetgodišnji Ramzi Binalshibh, mogući režiser napada, upravo uhićen u Pakistanu, i nekadašnji član hamburške terorističke ćelije, stekao je reputaciju uistinu krupne ribe. Natezanje Berlina i Washingtona oko tog čovjeka vjerojatno je već počelo. U Njemačkoj je već izdan nalog za uhićenjem Binalshibha. 'Njemačka će podnijeti zahtjev za izručenjem', najavio je smjesta na rubu zasjedanja ministara pravosuđa i ministara unutrašnjih poslova članica EU u Kopenhagenu njemački ministar unutrašnjih poslova Otto Schily. 'Radujemo se suradnji s njemačkom vladom', kazao je stisnutih usana američki ministar pravosuđa John Ashcroft, koji je u statusu gosta slučajno bio nazočan na spomenutom skupu. Binalshibh bi najbolje mogao sastaviti čitavu slagalicu koja je rezultirala najstrašnijim terorističkim napadima na teritoriju Sjedinjenih Država. Smatraju ga središnjom figurom u rasponu od izrade planova do njihove provedbe. 'Bio je jedan od organizatora napada od 11. rujna', izjavio je u subotu predsjednik Bush. Zato su američke vlasti izuzetno zainteresirane za tog čovjeka iako protiv njega u SAD zasada nije podignuta optužnica. Njegovo se ime ne nalazi na FBI-jevu popisu najtraženijih terorista. Pritom valja napomenuti da je Binalshibh već dugo meta američkih istražitelja: u optužnici protiv frankofonog Marokanca Zacariasa Moussaouija, jedinog čovjeka koji je u SAD optužen za terorističke napade, Binalshibh je spomenut u funkciji zavjerenika. Navodno je u nekoliko navrata iz Njemačke doznačio novac Moussaouiju, koji je u ljeto 2001. g. privukao pozornost policije u pilotskoj školi da bi potom bio uhićen zbog prijestupa u vezi s dozvolom boravka. Amerikanci znaju da će im Binalshibh biti nedostupan ako ga Pakistanci prvo izruče Njemačkoj. Budući da mu u slučaju podizanja optužnice u Sjedinjenim Državama prijeti smrtna kazna, njemačke vlasti ne bi ga mogle proslijediti Americi. Zato bi Amerikanci, koji su, napokon, i dostavili informaciju ključnu za njegovo uhićenje, najradije sami izravno preuzeli Binalshibha od Pakistanaca. Suđenje u Sjedinjenim Državama pružilo bi Amerikancima zadovoljštinu. Naime, nakon jednogodišnje potrage američke se vlasti zasada baš i ne mogu pohvaliti drugim značajnijim rezultatima. Moussaoui je zasada jedini uhićeni zavjerenik. Nakon što Bunalshibh nije uspio dobiti vizu za SAD, Moussaoui se navodno uvježbavao za ulogu 20. otmičara. Suđenje Moussaouiju počinje početkom sljedeće godine ali izgledi za osudu sve su drugo samo ne veliki. Tužitelji su frustrirani: iz Njemačke još nisu stigli izvornici važnih dokaza poput doznačnica, koje Berlin iz principa ne želi predati, ukazujući na prijeteću smrtnu kaznu. Osim uhićenja Binalshibha, jedinim je uspjehom ocijenjeno uhićenje vojnog šefa al Qaide Abua Subaide, kojeg su Amerikanci uhvatili u proljeće ove godine u Pakistanu. Subaida je navodno dao mnogo dragocjenih informacija o planovima al Qaide, na temelju čega je upućeno nekoliko upozorenja o mogućim terorističkim napadima. Stotine zarobljenika zatvorenih u američkom uporištu Guantanamo Bay na Kubi očigledno su pretežno tek pristaše al Qaide, kojima nije moguće dokazati krivnju za napade. Ogromnom filter-istragom američke su vlasti i u vlastitoj zemlji uhvatile više od 1000 Arapa a neke su od njih držale u pritvoru mjesecima. Većina je u međuvremenu repatrirana zbog prijestupa vezanih za dozvolu boravka", napominje na kraju priloga Christiane Oelrich. DPA * 15. IX. 2002. Izbori u Makedoniji nalaze se u sjeni sukoba i socijalne krize "'Glavu gore', istaknula je prkosno na svojim plakatima vladajuća makedonska stranka VMRO-DPMNE. Pred 1,7 birača premijer i predsjedatelj stranke Ljubčo Georgijevski predstavlja se u ulozi spasitelja države, štita pred albanskim ekstremizmom i međunarodnim uplitanjem. 'Sjetite se tko je branio zemlju u prošlogodišnjem sukobu pa danas svi ovdje možemo biti ponosni', doviknuo je Georgijevski tisućama pristaša. Na parlamentarnim izborima, zakazanim ove nedjelje, domoljublje će njegovoj stranci donijeti nužan postotak glasova. No, mnoge birače u toj balkanskoj državi brine u prvom redu socijalna kriza i propast gospodarstva. Nakon što je prošlogodišnji ustanak albanske etničke skupine gotovo rastrgao Makedoniju, još je veći broj poduzeća kliznuo na sm rub ponora. 350 tisuća od ukupno dva milijuna stanovnika živi od samo jednog eura dnevno; nezaposleno je 35 posto radno sposobnog stanovništva a među makedonskom je mladeži nezaposlenost još osjetno veća. 'Snaga makedonske privrede iznosi danas samo 40 posto one iz 1989. g.', izjavljuje Ljubisav Ivanov-Zingo, predsjedatelj malene Socijalističke stranke i šef rudarskog poduzeća Sileks. 'Srednja je klasa u ovim vremenima osjetno stanjena', dodaje on. Ranije je po njegovim riječima prijevoz robe iz Makedonije u Italiju trajao 24 sata a danas traje sedam dana - troškovi su eksplodirali. Mafija i nacionalisti zajedničkim su snagama potpirili rat, izjavljuje on, oštro napadajući vladajući VMRO i Demoratsku stranku Albanaca (DPA) kao koalicijske partnere. Dosadašnju makedonsku vladu oštro kritiziraju i zapadni mirovni posrednici u Skoplju. Potvrđuju da vlada nije spremna provesti u djelo reforme, dogovorene Ohridskim mirovnim sporazumom. Nacionalistička retorika i nepimjereno velik ali često ne pretjerano uspješan angažman snaga sigurnosti podržavaju napetost, glasi njihova kritika. Nove sukobe spriječila je tek intervencija diplomacije, popraćena NATO-vom zaštitnom postrojbom, napominju oni. Nemali broj posrednika nada se pobjedi Socijaldemokratske unije i njezine čelne koalicije 'Zajedno za Makedoniju' radi postavljanja novih temelja za spomenuti mirovni plan. Diplomati samokritički napominju da su intervencije međunarodne zajednice, koja je u više slučajeva utanačila nekažnjeni bijeg albanskih ekstremista, dodatno naškodile pravosudnom sustavu i demokratskim institucijama u Makedoniji. 'Nova vlada mora ispraviti počinjene pogreške', izjavio je u nedjelju u Tetovu jedan 40-godišnji makedonski birač. On želi da policija ponovno uspostavi nadzor nad cijelom zemljom. 'Sva područja moraju biti oslobođena', ističe on. Oko sjedišta lokalnog izbornog povjerenstva u Ulici Jugoslavenske narodne armije, koja još uvijek nosi to ime, razmješteni su policajce opremljeni automatskim ručnim naoružanjem. (...) 'Za mene je privreda važnija od nacionalnog pitanja', izjavljuje jedan mladi Albanac nakon glasanja. 'Sve je nevažno kada nema novca', dodaje on" na kraju priloga Carstena Hoffmanna. DPA * 13. IX. 2002. Arapi poslije Bushova govora žele spasiti što se još može "Poslije napeto očekivanog govora o Iraku američkog predsjednika Georgea W. Busha, arapske države pokušavaju spasiti što se još može. Jer iako irački diktator Sadam Husein nije omiljen među arapskim šefovim država, boje se da bi američki napad na Irak cijelu regiju bacio u vrtlog kaosa i fanatizma. Da se ne govori o propasti gospodarstva koju očekuju promatrači u arapskim državama u slučaju da Irak pored Izraela i palestinskih područja postane drugo trajno žarište sukoba. Egipatski je predsjednik Hosni Mubarak u petak pozvao iračko vodstvo da prihvati 'priliku' za smirivanje sukoba koju je ponudio Bush u govoru u Ujedinjenim narodima, time da odmah pristanu na povratak inspektora oružja. Gotovo se čini da je Arapima odlanulo što američka vlada nije Ujedinjene narode unaprijed proglasila nevažnima i što nije najavila vojnu intervenciju i u slučaju da Bagdad ponovno pusti inspektore u zemlju. 'Pozdravljam što su Sjedinjene Države otvorile mogućnost da UN a osobito Vijeće sigurnosti odigraju središnju ulogu u rješavanju iračkog problema', rekao je Mubarak u interviewu egipatskoj izvještajnoj agenciji MENA-i. Činjenica da govor američkog predsjednika u Bagdadu neće biti prihvaćen s oduševljenjem, bila je jasna još ranije. Državna iračka televizija upozorila je u noći na petak da će, ako Amerikanci napadnu Bagdad, nastati 'vatra koja sve gasi'. No i sirijsko vodstvo, koje se ubraja među najodlučnije protivnike vojne operacije za svrgavanje Sadama Huseina, u petak je izrazila tek relativno umjerenu kritiku SAD-a. 'Govor je pokazao Bushovu dezorijentiranost', napisao je organ vladajuće stranke Baath 'Al- Baath'. List je nastavio: 'Ponovio je iste optužbe, osobito da Irak navodno ugrožava svijet, u što, kako se čini, ni on sam nije uistinu uvjeren.' Jordan je kao susjedna zemlja i trgovački partner Iraka i kao bliski saveznik SAD-a zbog ponovno razbuktanog sukoba između Bagdada i Washingtona ionako u škripcu. Iz glavnoga grada Amana je odmah poslije Bushova govora stigla vijest da će se kralj Abdullah II., Mubarak, sirijski predsjednik Bashar el Assad i saudijski prijestolonasljednik Abdullah Ibn Abdelasis idućih dana sastati na Sinaju kako bi zajednički pronašli izlaz iz krize. Promatrači u regiji očekuju da će pritisnuti Irak da odmah provede sve UN-ove rezolucije, kako bi izbjegao američki napad. Slično se poslije Bushova govora u New Yorku izjasnio i glavni tajnik Arapske lige Amre Mussa. Nada se da se rat može izbjeći, rekao je Mussa. Po njegovoj prosudbi Bagdad će opet pustiti u zemlju UN-ove inspektore oružja. Arapski vođe ne žele obaviti pritisak na Irak da konačno ispuni svoje obveze prema Ujedinjenim narodima zbog toga što se i sami osjećaju ugroženima od režima predsjednika Sadam Huseina i njegovog oružanog arsenala, nego im je stalo do toga da se ne ugrozi regionalna stabilnost. Jer mnogi od njih ne razmišljaju drukčije od 'Arapa na ulici' koji u svakom razgovoru o eventualnom postojanju oružja za masovno uništenje u Iraku pitaju zašto bi Bagdad trebalo napasti na temelju sumnje dok je s druge strane već dokazano da Izrael posjeduje atomsku bombu. Osobno se daleko više osjećaju ugroženima od Izraela", izvješćuje Anne-Beatrice Clasmann. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 14. IX. 2002. Populistički poker "George Bush ne nalazi se na popisu kancelarovih telefonskih sugovornika a Gerhard Schroeder ne treba u dogledno vrijeme očekivati telefonski poziv iz Bijele kuće. Pritom valja napomenuti da oba političara posjeduju karakternu osobinu koja bi ih trebala učiniti braćom po duhu. Naime, Bush i Schroeder politički su igrači, nemilosrdni populisti s osjećajem za raspoloženje javnosti. Bush je to dokazao govorom pred Ujedinjenim narodima a Schroeder pokazuje svoj talent na trgovima širom Njemačke. Obojica su izabrala Irak za predmet svog populističkog natjecanja i obojica su spremna žrtvovati klasične instrumente vanjske politike svom prioritetnom cilju: pobjedi u predizbornoj borbi, vlastitom političkom opstanku. Pri tome Bush pokazuje veću spretnost od svog njemačkog pandana. Američki predsjednik proširio je mogućnosti vlastitog djelovanja dok je Schroeder sam sebi zatvorio vrata. Bush je stvorio uvjete za sklapanje koalicija a Schroeder preferira izdvojeni nastup. Bush započinje politički proces dok se Schroeder povukao iz političke igre. Doduše, obojici je zajednička taktički motivirana i nepoštena argumentcija. Američki predsjednik prešućuje svijetu razlog zašto je upravo sada navodno kucnuo trenutak za prijetnje Iraku. Nema sumnje da je Bushov pledoyer bio dojmljiv te da je popis Sadamovih grijeha neobično dug; nema sumnje ni da međunarodna zajednica zacijelo smatra Sadamovo ismijavanje Ujedinjenih naroda i njihovih rezolucija provokacijom. No, do odgovarajućeg je zaključka mogla doći već prije dvije godine a uvrijeđena će biti i nakon što prođu još dvije godine - tvrdnja o aktualno eksplozivnoj opasnosti, utjelovljenoj u liku Sadama Huseina, nije uvjerljiva. Nedostaju i novi dokazi. Usprkos tome, Bush opravdano prikazuje režim u Bagdadu kao prijetnju. Kada je riječ o čovjeku poput Sadama Huseina, politika stišavanja napetosti ne pomaže a to možda vrijedi i za iščekivanje daljnjeg razvoja događaja. Drugo, Bushovi argumenti nisu pošteni ni kada američki predsjednik prostodušno obećava suradnju s međunarodnom zajednicom. Naravno, govor pred Glavnom skupštinom UN-a bio je velika gesta budući da prigušuje ratničko bubnjanje ministra obrane Rumsfelda - 'Ne trebaju nam Ujedinjeni narodi', kazao je Rumsfeld. Zacijelo je sama nazočnost američkog predsjednika u tijelu UN bila bolna za neokonzervativce u Washingtonu. No, time Bush još nije mutirao u multilateralista. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li američka vlada prihvatiti rezoluciju koja će omogućiti samo pooštrene inspekcije ali ne i promjenu režima. U tom bi pitanju važnu ulogu mogla odigrati njemačka vlada. Mogla bi ali neće jer se sama iz izborno-taktičkih razloga prijevremeno povukla iz igre. Njemačkom kancelaru bilo je draže dočaravati biračima užas skorog rata od kojeg navodno namjerava zaštititi narod. No, stvari još nisu otišle tako daleko. Schroeder namjerno ide korak ispred svog vremena jer na taj način može potpirivati strahove građana. Sada je na redu faza političkih pregovora. U tom bi kontekstu posebno izgledna mogla biti opcija ujedinjavanja (europskih) snaga na jačanju frakcije u američkom Kongresu i u Vijeću sigurnosti UN koja se kritički odnosi prema ratu, a time i iznuđivanja srednjeg rješenja u UN - riječ je o pooštrenim inspekcijama i političkim uvjetima kakve je Bush skicirao u svom govoru. Američki predsjednik predložio je Ujedinjenim narodima sljedeće: 'Surađivat ćemo s Ujedinjenim narodima'. Njemačka koja, doduše, još nije članica VS UN ali je ipak europska supersila unaprijed je zahvalila na toj ponudi. Upravo u tome leži gorka ironija u odnosu dvojice populista: Schroeder odbijanjem slabi frakciju koja bi Busha još mogla zakočiti. Time njemački kancelar povećava opasnost rata umjesto da je umanji. Bush ne mora imati obzira prema posvađanim saveznicima - to će se ubuduće posebno odnositi na njegova njemačkog brata u duhu", zaključuje Stefan Kornelius. ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 13. IX. 2002. Gospodarstvo s kacigom "'It's the economy, stupid' (Sve je ekonomija, zar ne shvaćaš): slogan prve predizborne kampanje Billa Clintona, one iz 1992., kada je porazio Busha oca, jedinog predsjednika poslijeratnog razdoblja koji je odbačen na kraju samo jednog mandata, progoni Georgea W. Busha. Nakon 11. rujna predsjednik je imao gotovo jednodušnu potporu Amerikanaca; indeks potpore veći od 90 posto. Danas je pao blizu 60 posto, što nije daleko od 55 posto prvih dana njegova predsjedništva, nakon osporavanog sučeljavanja s Al Goreom. Razlog je gospodarstvo koje se s teškoćom oporavlja, nekoliko tjedan prije izbora predviđenih za 5. studeni, i nešto više od godine dana pred kampanju za predsjedničke izbore 2004.. Bush otac nije bio ponovno izabran jer je Zaljevski rat u krizu bacio gospodarstvo koje se prije invazije Kuvajta polako oporavljalo. Što bi se dogodilo danas? Stanje je iznenađujuće slično. Recesija koja je počela puknućem Nasdaq-ovog mjehura od sapunice bila je kratka: oživljavanje je počelo već prije terorističkih napada. 11. rujan imao je marginalne posljedice na gospodarstvo, manje od propasti Enrona i Worldcoma. No, ipak, oporavak je vrlo slab, a ne može se isključiti ni novi pad. U tim uvjetima, ponovni izbor George W. Bush odlučuje se ne toliko pitanjem rata, koji će, po mojem mišljenju sigurno i vjerojatno (nadajmo se) dobiti, koliko uslijed učinaka koji će ovaj imati po gospodarstvo. Prije deset godina ono što je najviše naštetilo Sjedinjenim Državama bila je cijena nafte, koja je skočila s 25 na 40 dolara po barelu. Danas, predviđajući sukob, Washington je nakupio izvanrednu količinu strateških pričuva: 700 milijuna barela, koji su i više nego dovoljni za stabiliziranje cijena mnogo mjeseci (Irak proizvodi milijuna barela dnevno). Osim toga možemo biti sigurni da će prvi uvjet kojega će SAD nametnuti bilo kome tko će zapovijedati u Bagdadu nakon Saddama biti snažno povećanje proizvodnje nafte. Zaljevski rat stajao je 80 milijardi dolara: napad na Irak stajao bi, procjenjuje se, 90 milijardi, 1 posto od američkog brutto domaćeg proizvoda. Jasno je da bi troškovi neke države trebali biti drugačiji, no ipak je neprijeporno da bi gospodarstvo pomoglo gospodarstvu. Mjesecima Bush traži od Kongresa odobrenje smanjenja poreza radi poticanja potrošnje, no senatori i zastupnici se kolebaju. Rat će na dramatičan način riješiti washingtonski politički 'škripac'. Razlika u odnosu na 1991. je što su taj rat više od 80 posto platili Arapi, Kuvajt i Saudijci. Ovaj će, međutim, platiti Amerikanci, pomalo povećavajući javni dug. A gospodarski efekti rata protiv terorizma već se vide: do povećanja radnih mjesta utvrđenog u kolovozu (nezaposlenost je pala s 5,9 na 5,7 posto) u potpunosti je došlo zapošljavanjem novih djelatnika za sigurnost, poglavito u zračnim lukama. Rat će osnažiti dolar, ne samo radi tradicionalnog značaja valute-utočišta, već i radi efekata rasta potaknutog vojnim troškovima. A Europa? Na riječima će se nastojati razlikovati od Sjedinjenih Država; u stvarnosti neće imati ni snage, ni jedinstva zaustaviti Busha. Uz cinizam će iskoristiti gospodarske prednosti američkog rata: snažan dolar dobra je vijest za europski izvoz. I za stabilnost nafte morat ćemo zahvaliti Washingtonu: Bruxellesu je palo na pamet tek prije nekoliko dana da poveća svoje pričuve nafte. Naravno, postoji i alternativni scenarij: da je Saddam jači no što Bush vjeruje, i prije no što će biti pogođen uništi saudijske naftne izvore. A to je noćna mora koja muči predsjednika, jedinog koji može zaustaviti rat.", piše Francesco Giavazzi. 15. IX. 2002. "Bliski po ideologiji i značaju" "Za Richarda Perlea, direktora Pentagonovog savjeta za obranu, utjecajnog savjetnika ministra Donalda Rumsfelda za vanjsku i vojnu politiku, ovo je jedan od najsretnijih trenutaka odnosa između SAD-a i Italije. I dokaz da se Bush 'osjeća posebice ugodno s Berlusconijem, radi ideoloških, i, kažu mi, karakternih sklonosti'. I na kraju potvrda da će 'Italija uvijek biti uz nas'. Izjavljuje to bivši podtajnik za obranu za Reaganova predsjedništva: 'Radujem se: povijesno ste među našim najvrednijim saveznicima. Ne vjerujem da će ikad doći dan kada će te nas napustiti'. U suvremenoj povijesti SAD-a Perle zauzima posebno mjesto: u Reaganovo vrijeme zvali su ga 'black knight', crni vitez, jer je zagovarao naoružavanje, uključujući i ratove zvijezda, u uvjerenju da će to oboriti SSSR, no postao je jedan od arhitekata razoružanja koje je uslijedilo. Danas zagovara sukob s Irakom, pa i bez ovlaštenja UN-a: uvjeren je da je to jedini način da se zaustavi Saddam Hussein, koji bi inače, po njegovom mišljenju, uporabio svoja oružja za masovno uništavanje protiv Izraela ili bi ih dao teroristima. - Je li Vas iznenadila Bushova pohvala Berlusconiju? = Ne. Dva čelnika se dobro poznaju, ove je godine vaš premijer imao istaknutu ulogu u približavanju Rusije NATO-u, i naša je uporišna točka u EU-u, ponekad je most između nas i Bruxellesa. On i Bush su u skladu, kao što su Bush i britanski premijer Blair.(...) - Koju političku težinu za vas ima talijanska potpora? = Golemu težinu, poglavito u raspravi s EU-om glede Iraka i ovdje u Kongresu. Imati na našoj strani Veliku Britaniju, Italiju,, Španjolsku i možda i Francusku, no sa Chiracom se nikada ne zna, znači stvoriti protutežu Njemačkoj i drugim europskim državama koje se protive obračunu sa Saddamom Husseinom. Njemačka me iznenađuje, Schroeder može i djelovati s predizbornim ciljevima, ali njegovo stajalište riskira Njemačku učiniti izolacionističkom.(...) - Hoćete li napasti Irak bez odobrenja UN-a? = Ne razumijem kako Saddam Hussein može prihvatiti prisilne inspekcije o kojima se raspravlja u Vijeću sigurnosti, ni kako UN može zabraniti zapadu da se obrani od njegove prijetnje. Ne znam koje će rezolucije proći u Staklenoj palači, no zamisao da bi Sjedinjene Države za svoju obranu trebale biti ovlaštene od nekog međunarodnog tijela čini mi se ludom. (...) - Ne bi li rat otvorio jaz između SAD-a i EU-a? = Mnogi smatraju da jaz već postoji ali griješe. Izabrani čelnici država, poput Berlusconija, Blaira, Aznara, nisu protiv iskazivanja sile s Irakom. Protiv toga su bruxelleski birokrati, poput Solane i Pattena. U EU-u postoje raznolika mišljenja, a ispitivanja javnog mišljenja pokazuju da europska javnost na to gleda, više ili manje, slično kao i naša. - Što mislite o stajalištu Vatikana? = Papin poziv da se kriza riješi u UN-u je logičan, odražava tradicionalno stajalište Svete Stolice. Papa je čovjek mira i sućuti. No UN je pokazao da je nemoćan, kao što je jučer naglasio predsjednik Bush. A postoje i moralno ispravni ratovi.", razgovarao Ennio Caretto. ANSA * 14. IX. 2002. Urso, 2002. izvoz porastao samo prema istoku "U prvih pet mjeseci 2002. talijanski izvoz prema sedam zemalja balkanskog područja dodatno je poboljšan u odnosu na trend zabilježen u petogodišnjem razdoblju 1997.-2001.: zabilježio je povećanje od 10.3 posto, dok je talijanska prodaja na drugim inozemnim tržištima zabilježila pad od 4,6 posto. Kazao je to u Bariju Adolfo Urso doministar za proizvodne djelatnosti, zadužen za vanjsku trgovinu, predstavljajući, zajedno s predsjednikom regije Puglia, Rafaelom Fittom, dokument 'Italija i Balkan, perspektive i resursi zakona 84'. Navodeći podatke ISTAT-a (Središnji zavod za statistiku), Urso je ustvrdio da je ' u petogodišnjem razdoblju 1997.-2001. talijanski izvoz prema sedam zemalja balkanskog područja porastao za 71.2 posto spram postotka povećanja od 27,8 posto talijanskog izvoza prema ostatku svijeta'. To, naglasio je doministar, dokazuje važnost kojega Balkan ima za talijansko gospodarstvo. Urso je potom izjavio da je 'u posljednje dvije godine talijanski izvoz porastao samo na istoku (Rusija +42 posto, Kina +40 posto, Balkan +35 posto)', i dodao je da je 'opravdano nastaviti gledati prema istoku'. No prema doministru, na Balkanu nije u porastu samo izvoz nego i ulaganja talijanskih tvrtki. Prema iznijetim podacima 2000. su talijanska ulaganja dosegla sveukupno 536 milijuna eura, od čega 349,5 u Bugarsku, 134 u Hrvatsku i 50 u Rumunjsku. Povećanje ulaganja, prema Ursu, vezano je uz činjenicu da su talijanske tvrtke sve uključenije u 'procese privatizacije i restrukturiranja koji su u tijeku u tim zemljama'." ANSA * 15. IX. 2002. Gentilini, za strance otisci i nosa "Za gradonačelnika Trevisa, Giancarla Gentilinija, strancima iz zemalja izvan Europske unije koji ostaju u Italiji treba uzeti 'ne samo otiske prstiju, nego i stopala, pa i nosa ako je potrebno'. Tako odgovara gradonačelnik-šerif grada u pokrajini Veneto na posljednje polemike pokrenute Bossijevim zahtjevom da se na Talijane ne proširi obveza davanja digitalnih otisaka na dokumentima. 'Mi smo Italija, mi smo ovdje rođeni', dodao je Gentilini, 'te stoga ne trebaju naši digitalni otisci jer je dovoljno otići u matični ured kako bi dobili sve podatke o našem identitetu'. Drukčije je, međutim, stanje za one koji dolaze izvan granica zemlje: 'Sigurno je da je za one koji dolaze ovdje kod nas', nastavio je, 'potrebna identifikacija, jer ponekad useljenici nemaju čak ni dokumente, ne zna se ni gdje su rođeni te ih je stoga nužno uvesti u popise. Ja sam, primjerice, dao uhititi osobe koje su koristile 25 različitih imena'. Te je izjave Gentilini dao uz pljesak militanata Lege, koji su ga okružili po njegovom dolasku na nacionalnu manifestaciju Lege Nord.(...)" ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 14. IX. 2002. 'Populist!' "Populist je postala pogrdna riječ. Danas se ponajprije odnosi na predstavnike desnih stranka. Prvotno se pojam odnosio na političare koji su se sredinom XIX. stoljeća bavili problemima sjevernoameričkih sitnih seljaka koji su sve više ovisili o željeznici i bankama. Sjevernoamerički populisti, prvotni populisti, argumentirali su socijaldemokratski, dakle lijevo. No populiste nije učinio slavnima samo sadržaj, nego i način argumentiranja i politička vještina zavođenja. Gradili su na nepovjerenju seljaka prema vladajućem sloju bankara, poduzetnika, odvjetnika i profesionalnih političara. Ekonomski prevrati zbog kojih su seljaci morali trpjeti, na taj su se način mogli personalizirati i pojednostavljivati. Još i danas uzorak pojednostavljivanja pripada u zavodnički repertoar populista. Ali na političkoj se pozornici gomilaju složeni problemi, bilo da se radi o globalizaciji, imigraciji, siromaštvu ili biotehnologiji. Za njih su potrebna različita i ponderirana rješenja. Političari koji obećavaju jednostavne odgovore, varljivo prikazuju svoju moć djelovanja, što u dijelovima stanovništva koji se osjećaju pogođenima promjenama, nailazi na odjek. Političari tipa 'sve je jednostavno' pretvaraju se da znaju krivce (primjerice 'classe politique'). Ono što taj tip političara napokon čini populistom, njegova je sposobnost održavanja difuznog straha među biračima. Nije mu stalo do toga da građani postanu autonomniji time da im ukaže na opcije djelovanja. Njegov je kapital upravo nezrelost njegove klijentele. Dakle njihove strahove ne samo da mora shvaćati ozbiljno, nego ih mora i održavati. Protiv zavodničke vještine te vrste pomaže otvorena rasprava. Populisti vole tabue i zabrane govora. To im daje auru mučenika koji se bune protiv 'moćnika'. Unatoč tomu, javnost koja raspravlja neće posve ukloniti populiste. No njihov će broj svesti na mjeru podnošljivu za demokraciju", piše hof. AUSTRIJA APA * 15. IX. 2002. Slovenija: za predsjedničku dužnost kandidiralo se već 14 kandidata "Zahvaljujući Jožku Jorasu, konobaru podrijetlom iz Maribora i 'narodnom junaku' u slovensko-hrvatskom sporu oko Piranskog zaljeva, broj kandidata za dužnost slovenskog predsjednika porastao je ovog vikenda na 14 a mogao bi biti još i veći - naime, mediji nagovješćuju da bi se u borbu za najvišu dužnost uskoro mogao uključiti i bivši predsjednik slovenskog parlamenta, gotovo 80- godišnji France Bučar. Rok za prijavu kandidata ističe početkom listopada a predsjednički izbori bit će održani 10. studenog. Spomenuta dvojica mogla bi već (doduše, ne i formalno) započetu borbu za predsjedničku dužnost učiniti nešto zanimljivijom, pretpostavljaju slovenski listovi. Sjedokosi Bučar bio je, doduše, u mladosti, pripadnik Udbe ali je kao profesor prava pao u nemilost te može prisvojiti status 'disidenta'. Osim toga, Bučar je kao prvi predsjednik parlamenta netom osamostaljene slovenske države stekao i određene zasluge, dovodeći drskim ali promišljenim kvalifikacijama u javnosti u neugodan položaj ne samo desničarske već i ljevičarske skorojeviće. I danas se drži na distanci i ne želi očijukati ni s jednom političkom opcijom. Smatra se da bi Bučar mogao imponirati biračima zasićenim politikom. Istodobno je teško povjerovati tvrdnjama 52-godišnjeg Jorasa da će Sloveniju napokon pretvoriti u 'istinski demokratsku državu', ali njegov spektakularan, u medijima obilato pretresan 'rat' protiv Hrvatske oko kuće koja se nalazi na samoj granici pred Piranskim zaljevom mogao bi pobuditi 'osjećaje zahvalnosti' u nacionalistički orijentiranim krugovima. Usprkos tome, emocionalna previranja neće ni u kom slučaju uroditi bitnom promjenom budući da je sljedeći slovenski predsjednik već poznat. Riječ je o aktualnom liberalno-demokratskom premijeru Janezu Drnovšeku. Sve ankete pokazuju osjetno vodstvo Drnovšeka - u posljednjem ispitivanju od 32 posto glasova - u odnosu na sve ostale moguće kandidate. Doduše, do posljednjeg će trenutka ostati neizvjesno hoće li Drnovšek početkom listopada uopće istaknuti kandidaturu ili će preferirati ostanak na čelu vlade. U svakom slučaju, takozvani dobro upućeni krugovi tvrde da će se Drnovšek kandidirati. Čini se da je predizborna utrka već počela. Naime, Barbara Brezigar, kandidatkinja konzervativnih oporbenih stranaka, bivša glavna državna odvjetnica, uživa 16 posto birača. Bivši guverner narodne banke France Arhar, kojeg podupire konzervativna Slovenska narodna stranka, sudionica u vladi, te kojeg su prije samo nekoliko tjedana smatrali jedinim ozbiljnim protukandidatom, pao je s prvobitnih 44 na 10 posto glasova birača. Naime, mediji su otkrili da kao predsjedatelj nadzornog odbora osiguravajućeg društva 'Vzajemna' zarađuje dvostruko više od predsjednika države i premijera. Javnost ga je vjerojatno oštro kaznila i zbog početne tek polovično niječne reakcije na tu informaciju. S točno osam posto glasova slijedi ga vođa Slovenske nacionalne stranke Zmago Jelinčič čiji su nastupi krajnje populistički. Odnedavno je Jelinčič - sasvim službeno - usvojio titulu 'plemeniti'. Tek nedavno kandidaturu je odlučio istaknuti i iskusni diplomat i nekadašnji veleposlanik Anton Bebler, kojeg podupire Demokratska stranka umirovljenika. U anketama Bebler osvaja manje od pet posto glasova ispitanika - kao i kandidat lijevo orijentirane Ujedinjene liste socijaldemokrata Lev Kreft, profesor estetike na ljubljanskom filozofskom fakultetu, koji je dobio manje od dva posto glasova. Skupinu od ostalih sedam mogućih kandidata čine Tomaž Rožman, Jure Cekuta, Marko Kožar, Stefan Hudobivnik, Dušan Mihajlović, Blaž Svetek i Stane Sevčnikar. Njih očigledno ne poznaje gotovo nitko osim njihovih prijatelja. Svi navedeni kandidati dobili su manje od 0,3 posto glasova ispitanika. No, navedena lista 14 odnosno 15 kandidata ni izdaleka nije konačna. Svi osim Drnovšeka, Jelinčiča i Krefta, koje su nominirale stranke, moraju prvo prikupiti ni manje ni više nego 5000 službeno ovjerenik potpisa potpore. Brezigaru, Arharu a vjerojatno i Bebleru to će poći od ruke bez problema budući da iza njih stoje stranački aparati iako se oni sami predstavljaju kao 'nezavisni' kandidati. Za ostale je ta mogućnost mala. Dakle, tek će sredinom listopada biti poznato koji će predsjednički kandidati 10. studenog zaista nastupiti u izbornoj utrci", prenosi na kraju priloga Slavko Fras. SLOVENIJA DELO 14. IX. 2002. SAO zaljev "A sada su za sve krivi ribari? Ne političari ni njihovi pomoćnici, ne Janez Drnovšek ni Dimitrij Rupel ni Tonino Picula, nego tvrdoglavi istarski ribari koji su se zakleli da neće 'dati svoje more'!? 'Predlažemo da se držimo crte po sredini Piranskoga zaljeva. Dogovor između Drnovšeka i Račana za nas je ništavan i ne tiče nas se. Oni mogu pisati i potpisivati što hoće, mi ćemo raditi po svojem i gotovo', rekao je našem dopisniku Borisu Šuligoju Daniele Kolec, predsjednik udruge ribara iz Obrtne zadruge Buje. A tako, dogovori među državnicima ništa ne vrijede, granicu na moru odredit će ribari i to prema tomu što i kako komu odgovara loviti?! A kad bi vlade obiju država sklopile dobar sporazum, 'po svojemu' se dogovorile o granici - što će tada napraviti ribari? Hoće li ustrojiti neki SAO zaljev po uzoru na 'socijalističke autonomne oblasti' kakve su primjerice bile SAO Krajina s 'glavnim gradom' u Kninu ili SAO Bosanska krajina sa sjedištem u Abdićevoj Velikoj Kladuši? Hoće li ribari mare nostrum braniti oružjem, jer barkama ne mogu blokirati cestovni ni željeznički promet kako su to 1990. radili kninski Srbi, a Daniele Kolec će jednoga dana dobiti ovlasti Mile Martića koji sada razmišlja na toplom u zatvoru haaškoga suda? Profesionalni ribari u cijelom su svijetu tvrdoglavi i ratoborni jednako kao seljaci, pa i više, jer na moru nema graničnog kamenja pa ima bezbroj prigoda da uđeš u tuđe zelje. Hemingwayov Starac i more je roman prošlosti koje više nema, a isto tako je iz Jadrana minulih desetljeća nestala sva ribarska romantika i onomu komu zamirišu pečene ribe, vino i maslinovo ulje, treba preporučiti neki ljubljanski restaurant, nipošto 'konobu' za turiste u Dalmaciji. I dakako, ni ribari nisu više što su bili, domaćini koji su stoljećima živjeli i umirali s morem. Sada su to došljaci sa svih strana, neki kao fizički radnici na brodovima, drugi s više novca kao vlasnici i šefovi. Novac u Hrvatskoj ni u ratu nije nedostajao, ratni profiteri s njim su mogli pripaljivati cigare; nije nedostajalo, a ne nedostaje ni sada, svih tih naplavina u podsvijesti koje bismo mogli nazvati ratnim refleksom ili 'vukovarskim sindromom', kako hoćete. Radi se o agresivnoj reakciji u svakom trenutku kad su navodno ugroženi Hrvatska i hrvatstvo, pa bilo to na Prevlaci, u Piranskom zaljevu, u Pločama, na Dunavu, u Hrvatskoj Kostajnici... Istarski ribari, piranski, savudrijski, porečki i drugi, stoljećima su lovili u vremenskim i prostornim koordinatama koje su postavila iskustva, dobro susjedstvo i - autoritet vlasti. Njega očito više nema, jer šef umaških ribara hladnokrvno kaže da je za njih dogovor dvojice predsjednika vlada ništavan, da se njih ne tiče. Sada bacaju mreže i ljudi koji ne poznaju starodavna pravila ili ih ne priznaju. Jer stanovništvo u Istri, na Primorskom, Tršćanskom i Goričkom u proteklom se stoljeću više puta ispremiješalo, poput pijeska pod valovima. I tako smo sada kod paradoksa da se oko granica više prepiru došljaci nego autohtono stanovništvo. Prije Prvog svjetskog rata većina stanovništva u Trstu bila je slovenskoga porijekla, iako su govorili talijanski. S vremenom, kaže engleski povjesničar Taylor, kad bi se izbrisale razlike između povijesnih i nepovijesnih naroda, Trst bi nedvojbeno postao slovenski, kako je Prag postao češki a Budimpešta mađarska. No zatim su fašistički jurišnici taj proces ne samo zaustavili nego su mnogo Primoraca potjerali u izgnanstvo a slovensku manjinu još i sada nastoje zatrti do korijena. Poslije rata uslijedio je protuudarac, Talijani su napustili Istru i 'napunili' Trst ogorčenim i osvetoljubivim optantima a u ispražnjene obalne gradove naselili su se 'kontinentalni' Slovenci i Hrvati. Poslije zadnjega rata u Hrvatskoj, u istarskim je gradovima ostalo i ustalilo se i mnogo 'Vukavaraca'. Svemu tomu možemo dodati i koruški plebiscit i austrijsku 'obnovu stanovništva' koja je uslijedila i koja se još uvijek iskazuje u težnji da se konačno izbrišu tragovi postojanja Slovenaca. Tako se sada o granicama, manjinama, pograničnim režimima i o sličnim stvarima dogovaraju i prepiru ponajprije u velikom konglomeratu došljaka i doseljenika, od zadrtih nadrinijemaca iz Sjevernog Tirola do istarskih 'izbjeglica', Vukovaraca i t.d., samo mi se Slovenci čine mlitavijima. Slovenska se vanjska politika dugo dala zavoditi da je u odnosima sa susjedima u biti sve u redu, žgaravicu su izazivali samo razni 'lokalci', Haideri, Cecoviniji ili Crevatini - talijanizirani Čehovini i Hrvatini - Menie, Koleci a napokon i Joška Jorasa ili Daniela Starmana neki gledaju krivo. Posebno su naši diplomati imali razumijevanja u rimskoj Farnesini: Rim navodno stalno njeguje prijateljsku politiku prema Sloveniji, ali što mogu kad u Trstu vrvi od usijanih glava i fašista koji itekako dobro dođu kod izbora! Pogrješno, kad bi u Beču, u Rimu i Zagrebu postupali iskreno, ne bi pogranične odnose tek tako prepuštali ribarima, ispolitiziranim tršćanskim umirovljenicima ili koruškim domobranskim organizacijama. U zadnje vrijeme, hvala Bogu, naši političari barem nešto manje hodočaste Haideru, ali zašto je Drnovšek trebao ići u Zagreb a ne Račan u Ljubljanu? Je li Slovenija opozvala parafirani granični sporazum ili je to pod pritiscima krajnje nacionalistički strukturiranog hrvatskog Sabora morao napraviti sve slabiji hrvatski predsjednik vlade? Hemingway je uistinu napisao nezaboravan roman Starac i more, ali napisao je i Zbogom oružje i Komu zvona zvone. Ekstremisti su još uvijek spremni zveckati oružjem. Kada će im napokon odzvoniti?" pita Boris Jež. 13. IX. 2002. Bruxelles kao Beograd? Glasine da bi Slovenija odmah po ulasku u EU u bruxellesku blagajnu uplaćivala više nego što će iz nje dobiti, po kuloarima su kružile mjesecima, dok ih konačno nije potvrdilo nedavno objavljivanje radnih dokumenata Europskoga povjerenstva o financijskim planovima proširenja EU-a na deset novih članica, piše list. Ukratko: Slovenija kao možda natprosječno razvijena i bogata kandidatkinja bi po navedenim izračunima od 2004. do 2006. godine u bruxellesku blagajnu uplatila 300 milijuna eura više nego što bi iz nje dobila. (...) Slušajući te brojke, euroskeptici su odmotali film 15 godina unazad i povukli usporedbu EU-a s bivšom SFRJ; po najcrnjem scenariju Slovenija u oba slučaja ima ulogu neto-uplatitelja u zajedničku blagajnu, samo što bi poslije planiranog učlanjenja godine 2004. naš utjecaj na gospodarske i političke odluke u demokratskom Bruxellesu mogao biti još manji nego onda u nedemokratičnom Beogradu. Pri tome ne treba zaboraviti da je slovenska vladajuća politika po bruxelleskom diktatu i ranije nego drugi kandidati na europski oltar već položila prihode od slobodnih carinskih prodavaonica. Europski Golijat koji od nas zahtijeva da mu u cijelosti otvorimo sva tržišta, izgradimo i čuvamo schengensku granicu i prioritetno ga pustimo u samoposluživanje s najboljim domaćim tvrtkama, istodobno očekuje da mu za ulaz u Euroklub odmah na početku plaćamo još i veliku članarinu. Podsjetimo se da je Unija u prošlosti bila puno ljubaznija i darežljivija prema novim članicama koje su bile na približno istoj razini kao Slovenija: Finska, Irska, Portugal i Grčka su nakon ulaska u EU stekle visok stupanj gospodarskog rasta, zbog novčane pomoći Bruxellesa. U tom svjetlu su sadašnji proračunski zahtjevi Bruxellesa prema Sloveniji utoliko više politički i financijski neprihvatljivi, čak nemoralni - te stoga zahtijevaju usklađen, stručan i brz odgovor naših pregovarača, vlade i vjerojatno parlamenta. A naša politička elita je uglavnom mlako reagirala. (...) U okolnostima kada Slovenija ima dva i pol puta niži BDP nego europske države s kojima se želimo uspoređivati, čude nas samozadovoljne izjave kako su predlagane neto-uplate u bruxellesku blagajnu zapravo odraz naše razvijenosti. (...) Poznato je da će najtvrđi orah u pregovorima s EU-om biti upravo financijska i proračunska pitanja. U godini kada Europa ima posla s recesijom, poplavama i izborima, Bruxelles je teži pregovarač nego inače. Ako se brojke iz radnih dokumenata EU-a bitnije ne promijene u slovensku korist, snažno će se smanjiti manevarski prostor proeuropske slovenske politike u uvjeravanju državljana kako su referendumsko "za" i ulazak u EU u njihovom dugoročnom interesu. (...) Zbog odljeva u bruxellesku blagajnu u Sloveniji bi se ove godine, po našim izračunima, stvorio (novi) proračunski manjak u iznosu od barem pola posto BDP-a - te bi se za ulazak u EU čak morali dobrano dodatno zadužiti. ?Napomena o copyrightu: Tekstovi označeni zvjezdicom (*) mogu se, uz suglasnost Hine, integralno prenositi. (Hina) mk