PARIZ, 15. rujna (Hina/AFP) - Velikom retrospektivom posvećenom Maxu Beckmannu, kojeg anglosaksonske zemlje smatraju jednim od najvećih slikara XX. stoljeća, pariški Centar Pompidou želi ispraviti veliku nepravdu: totalno nepoznavanje
umjetnika među Francuzima.
PARIZ, 15. rujna (Hina/AFP) - Velikom retrospektivom posvećenom
Maxu Beckmannu, kojeg anglosaksonske zemlje smatraju jednim od
najvećih slikara XX. stoljeća, pariški Centar Pompidou želi
ispraviti veliku nepravdu: totalno nepoznavanje umjetnika među
Francuzima. #L#
Od 12. rujna do 6. siječnja bit će predstavljeno stotinjak slika, 60
djela na papiru, tri skulpture i četiri filma koji prikazuju
životni put slikara rođenog u Leipzigu 1884. i preminulog u New
Yorku 1950. godine.
"Max Beckmann je simpatičan čovjek koji je shvatio da ga priroda
nije obdarila talentom za banku nego darom za slikarstvo; marljiv
je čovjek koji voli Bacha i obožava Mozarta te vrlo dobro spava",
tako se u kratkoj autobiografiji punoj humora, objavljenoj 1924.,
opisuje sam slikar, koji je svoje "obrazovanje građanina Europe
započeo u Weimaru, Firenci, Parizu i Berlinu."
No što se tiče opisivanja samog sebe, Beckmann je puno spretniji pri
slikanju samog sebe, što se može vidjeti iz brojnih autoportreta s
izložbe, čiji je autor Didier Ottinger, glavni kustos Nacionalnog
muzeja moderne umjetnosti u Centru Pompidou.
Tim se autoportretima ocrtavaju različita lica umjetnika tijekom
njegova života. Od smrti majke 1906., njegovo djelo prati tragični
karakter ljudske sudbine, što svjedoče njegova monumentalna platna
inspirirana kršćanskom i mitskom tematikom.
Prvi svjetski rat, u kojem je sudjelovao kao bolničar, ostavlja u
njegovim djelima gotovo okrutni realizam, posebice vidljiv u
njegovim gravurama na papiru pod nazivom "Napad", "Projektil" i
"Velika operacija".
Tek što se bio oporavio od živčanog sloma, Beckmann razvija jezik
straha, deformiranih proporcija, grubljih oblika i jačeg izričaja.
Posvuda pobjeđuje smrt, od "Skidanja s križa" do "Noći".
A nakon te faze slijedi potpuno smirenje. Kutovi su zaobljeni, boje
postaju življe te Beckmann bira tematiku akrobata kako bi
ilustrirao farsu ljudske egzistencije u svijetu ironije.
Lud za Cezanneom, Beckmann je sanjao da će ostvariti sintezu između
Matisseovog kromatizma i oblika punih neoklasicizma kakve je
koristio Picasso. U Parizu je 1929. unajmio atelier, no nije dugo
ostao u Francuskoj.
Godine 1933. seli u Berlin gdje je nalazio inspiraciju u
mitologiji, simbolizmu, no uznemirava ga nacistički totalitarizam
te konačno bježi u Amsterdam pa u Ameriku.
Za razliku od Francuza, Amerikanci vide u Beckmannu velikog
umjetnika kojemu dodjeljuju mjesto profesora u Saint Louisu i New
Yorku, gdje je i umro 1950. od srčanog udara, ostavši vjeran svojoj
figurativnoj umjetnosti pomiješanoj s fantastikom.
(Hina) dš bnš