IHT 11. IX. SAVEZNICI

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 11. IX. 2002. Drugi naraštaj sustava saveza "Za vrijeme hladnog rata i deset godina nakon njegovog kraja, SAD je svoju globalnu strategiju zasnovao na sustavu saveza čiji su osnovni elementi bili NATO i Japan. Taj sustav sada sve brže propada, djelomice iz razloga koji nemaju puno veze sa Sjedinjenim Državama, ali sve više i iz razloga koji su izravno povezani s politikom i stajalištima Bushove vlade. Ovaj trend će nas, ako se zanemari, dovesti u stanje u kojoj bi SAD mogao u na kraju ostati sam u neprijateljskom svijetu. Moramo razviti drugu generaciju sustava saveza koja će služiti dugoročnim sigurnosnim potrebama njenih članova. Uz izuzetak Amerike, vlade NATO-a smanjile su ulaganja u vojsku od kolapsa Sovjetskog Saveza i Varšavskog pakta. Sada postoji veliki jaz, koji se sve brže širi, između vojne spremnosti Sjedinjenih Država i one njenih europskih partnera. Istodobno, Europa ustraje na stvaranju oružanih snaga koje bi brojale 60.000 ljudi (barem na papiru), koje bi mogle biti izdvojene iz NATO-a i koje bi Europska Unija mogla rasporediti u misije za koje SAD odluči da u njima neće sudjelovati. Čini se kako nije potpuno jasno kakvu bi vojnu spremnost ovakva vojska trebala. To je formula za slabljenje sigurnosnog odnosa u NATO-u. Za razliku od europskih saveznika Amerike, Japan ima vojsku koja se pažljivo razvija u impresivnu regionalnu silu. Unatoč tome, sve je raširenije stajalište kako se Japan suočava sa sve većim izazovima sigurnosti svom teritoriju, uglavnom iz Kine. Japanski stručnjaci smatraju kako će se moć SAD-a da održava regionalnu stabilnost vremenom smanjiti i boje se da bi u konačnici moglo doći do kinesko- američkog rata, kojeg bi mogao potaknuti sukob zbog Tajvana. Japanski stručnjaci duboko su zabrinuti kako će odlučnost Sjedinjenih Država da izgradi raketni obrambeni sustav potaknuti Kineze da nadmaše očekivanja Amerikanaca povećavajući opseg svojih nuklearnih snaga, umjesto da samo koriste sve modernije sustave. Brinu da bi to, pak, potaklo Indiju da poveća broj svojih vojnika kako bi nadmašila Kinu, time dodatno stimulirajući nuklearni zatvoreni krug. Imaju dobre razloge za brigu zbog nuklearnih i raketnih programa Sjeverne Koreje. Uz mogućnosti kao što su ove, ne iznenađuje da viši japanski dužnosnici povremeno puštaju pokusne balone o nuklearnoj opciji. Politika i stajališta Sjedinjenih Država pod Bushovom vladom imaju tendenciju da bitno pogoršaju oba saveza. SAD je u procesu raspuštanja svojih saveza. Unilateralizam, osjećaj vlastite nadmoći i posebnosti i često obična arogancija sada su odlike washingtonske politike. Ona riječju i djelom iskazuje da saveznici i savezi nisu dovoljno važni da bi se takva politika obuzdala. Svaki puta kada to čini, korak je naprijed kulminaciji proročanstva: Amerika će u svijetu ostati sama. Bushova vlada za cilj ima iz temelja izmijeniti vanjsku politiku. Namjerava napustiti cilj koji predstavlja svijet što funkcionira na temeljima multilateralnih institucija, osiguran sigurnosnim savezima s temeljem u Sjedinjenim Državama. Umjesto toga, cilj je postao svjetski poredak koji služi interesima Sjedinjenih Država, zasnovan na američkoj vojnoj i gospodarskoj premoći koji, međutim, u najvećoj mogućoj mjeri izbjegava američko uključivanje u dugoročne misije. Sadašnjim tempom napretka vlade SAD-a, povratak na status quo koji je postojao prije više nije opcija. Pitanje o kojem treba razmišljati nije to kako se vratiti nego kako krenuti naprijed. Treba nam druga generacija sustava saveza. Europa i Sjedinjene Države mogu poduzeti korake kojima bi osigurali to da Snage za brzo djelovanje budu upravo onaj dio NATO-a koji je opremljen i uvježban da se ravnopravno bori sa Sjedinjenim Državama, u misijama u udaljenim dijelovima svijeta. Europljani bi se trebali usredotočiti na to da razumiju revolucionarne trendove u vojnoj spremnosti i doktrinama SAD-a, i planirati razvoj Snaga za brzo djelovanje tako da dostigne tu spremnost. To je mnogo manje zahtjevno, i tehnološki i financijski, nego da se pokušava osuvremeniti savez u cjelini. Japan mora pronaći način na koji će presjeći, ili olabaviti svoj ustavni Gordijski čvor. Trebalo bi identificirati ključne oblike buduće suradnje s Amerikom kao i načine na koje bi se ti oblici suradnje ili oblikovali tako da budu kompatibilni s japanskim ustavom ili tako da se redefinira ustav kako bi se Japanu i Sjedinjenim Državama omogućilo da poboljšaju svoj sigurnosni odnos. To se pitanje najviše zaoštrava kada je posrijedi balistička raketna obrana. Japanci trenutno pretpostavljaju kako im njihov ustav brani bilo kakvu integriranu obranu SAD-a i Japana protiv balističkih raketa. To je katastrofalna posljedica jer blokira učinkovitu suradnju protiv najdinamičnijeg aspekta sigurnosne prijetnje s kojom je Japan suočen. Moguće je da postoje načini da se ova prepreka zaobiđe; Sjedinjene Države i Japan trebali bi pronalaženje prečice smatrati svojim prioritetom. Sjedinjene Države bi trebale ponuditi općenitu ideju o tome kako da Azija prebrodi razdoblje u kojem će se ravnoteža moći mijenjati i odražavati sve veću važnost Kine. Washington bi za cilj trebao imati to da ovo učini, barem isprva, sredstvima koja ne uključuju vojnu silu. Ostvarenje konstruktivne promjene u Kini i benignog regionalnog prilagođavanja sve većoj kineskoj moći trebalo bi biti izvedivo, no trebali bismo se osigurati tako da u regiji organiziramo i koordiniranu obranu od agresije. Cilj ne bi trebao biti formalni savez nego interes za kolektivnu sigurnost u čitavoj regiji, kojim bi se mogle stvarati koalicije za posebne svrhe.(...) I u Europi i u Aziji, vlade koje su prijateljski raspoložene prema Americi duboko vjeruju kako je svrha saveza sada proširiti potrebu za kolektivnom i izravnom akcijom protiv pandemijskih bolesti, zagađenja okoliša i siromaštva. Činjenica da saveznici SAD-a zanemaruju održavanje vojne spremnosti za temeljnu kolektivnu vojnu obranu upućuje na to da zaboravljaju ili ignoriraju povijesne lekcije. No činjenica da SAD pokušava umanjiti svoje sudjelovanje u svim misijama osim onih koje uključuju fizičku sigurnost znači da Amerika ne ispunjava osnovnu obvezu čelnika: odrediti budućnost koja bi bila vrijedna truda svih članica. Najveći ciljevi druge generacije sustava saveza nisu više strogo regionalni, nego globalni. Više nisu isključivo vojni nego društveni. U te svrhe, Sjedinjene Države još uvijek su nezamjenjiva nacija, ne zbog običaja ili Bogom danog prava nego zbog jasne vizije ", piše Leon Fuerth, bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost potpredsjednika Ala Gorea u vrijeme Clintonove vlade.