FRA-LE MONDE 10.9.02. EU PROTIV AMERIČKE POLITIKE

FRANCUSKA LE MONDE 10.IX.2002. Amerika u slijepoj ulici "Godinu dana nakon 11.IX. Amerika se priprema za rat. K tome je u slijepoj ulici koja za nas može biti pogubna. Nakon pada Berlinskog zida 1989. koji je označio početak raspada - bez rata - sovjetskog carstva, položaj Sjedinjenih Država nikada nije bio gori. Refleks solidarnosti otprije godinu dana pretvorio se u val zbog kojeg smo gotovo povjerovali da smo diljem svijeta svi postali antiamerikanci. Napadajima terorista Al Kaide pridružile su se posljedice sumnjivog stečaja Enrona koje se očituju u neobičnom uništavanju bogatstava, a napose u nepovjerenju u samo kapitalističko gospodarstvo. Zanemarujući na neki način posljedice 11.IX., George Bush je odlučio da nimalo neće mijenjati svoju viziju međunarodne pozornice i da će Irak biti njegov glavni cilj, stvarajući tako uvjete za drugu slijepu ulicu koja bi mogla biti povijesna. Sve se događa kao da američka vlada, nakon vojne operacije u Afganistanu, nastavlja raditi po agendi iz razdoblja prije 11.IX., koja je opet dovodi u Bagdad. Irak, dakle. Američki je predsjednik najskloniji pretpostavci o brzoj vojnoj pobjedi. No političke posljedice mogle bi se oteti nadzoru zbog neslaganja s Europom i zemljama arapsko-muslimanskog svijeta koje se protive ili su više nego suzdržane. To može dovesti do stanja koje se dade usporediti s pobjedom britanskih i francuskih postrojba 1956. u ekspediciji protiv nacionalizacije Sueskog kanala. Ni Velika Britanija ni Francuska nisu bile kadre da ostatku svijeta nametnu svoju viziju. U najgorem slučaju, SAD će na tom području ostati bez ikakve potpore i morat će se zadovoljiti bombardiranjem ili operacijom s jednim saveznikom, Arielom Sharonom. Bio bi to zakon najvećeg mogućeg nereda. Jer, zbog napetosti koje su u arapskom svijetu izazvale posljedice 11.IX., približavamo se kritičnoj točki: pokretači reforme i napretka - ukratko, umjerene snage - ugrožene su svuda gdje su do 11.IX. pokušavale steći ugled. Američki napadaj na Irak mogao bi ih još više oslabiti. No ne smijemo zaboraviti činjenicu da su demokratske snage i težnje, kao i slobode, glavna meta političkog plana terorista iz Al Kaide i onih koji im pomažu, naoružavaju ih i financiraju: želi se stvoriti crta loma kako bi se umjerene i napredne snage uklonile iz arapskog svijeta. Nedavni atentati u Afganistanu i u Pakistanu podsjećaju nas također da su te dvije zemlje još uvijek glavno poprište rata koji je islamistički terorizam pokrenuo 11.IX. U Afganistanu, građanski rat još uvijek tinja. U Pakistanu, sadašnja je vlast slaba utvrda: što će se dogoditi ako Islamabad i njegov nuklearni arsenal prijeđu u drugi tabor? Bill Clinton je s pravom podsjetio svog nasljednika na temeljnu istinu: tu je glavna bojišnica u borbi protiv terorizma Al Kaide. Zbog svih tih razloga, kada je riječ o Iraku, možemo reći da je najpametnije pričekati. I prepustiti se zamršenim međunarodnim procedurama koje su, u ovom slučaju, kada Europa, Kina i Rusija imaju što reći, potrebnije no ikad. Ipak, Sadam Husein će svako odustajanje Washingtona od ratnih izjava smatrati pobjedom; u Iraku i izvan njega to može značiti slavodobitnu pobjedu antiamerikanizma. Kao što kažu u Las Vegasu, George Bush se odlučio za 'no win game'. Što je još gore, taj 'preventivni' rat protiv Iraka kojega je cilj, službeno, rušenje postojeće vlasti u Bagdadu, znači dovesti u pitanje sve što se na polju međunarodnog prava postiglo nakon 1945., a još više u prošlom desetljeću, nakon svršetka hladnog rata. To pravo ne može biti promjenljiva veličina. Trebamo se odlučiti: ili je Irak agresor ili je prijetnja. U prvom slučaju - bilo je to 1990.-1991. - međunarodna zajednica je s pravom reagirala. U drugom, mora ga zaustaviti, ali ne i vojno djelovati kako bi srušila režim koji se ne sviđa jednom njezinom članu. (...) Američko društvo i država na koje su atentati od 11.IX. ostavili dubok trag, još nisu shvatili važnost događaja. Bush mlađi je svojom ideologijom i opsjednutošću unutarnjom politikom upozorio na dvostruku slabost: nedostatak solidarnosti i društvenog jedinstva u zemlji; nedostatak solidarnosti i dogovaranja s ostatkom svijeta izvan zemlje. No može li se Amerika promijeniti? Mnogi Amerikanci teže ka boljem sustavu čije je nedostatke još više naglasilo 'preobilje tržišta', kako kaže Alan Greenspan; mnogi su među njima pravi liberali, tj. građani koji vjeruju u vrijednost sloboda i u doba krize, a osobito u doba krize, kada se sva tijela izvršne vlasti natječu tko će biti spretniji u njihovu ograničavanju; kao što mnogi Amerikanci 1920- ih nisu težili tupom konzervatizmu i nevještoj gospodarskoj politici Bushova prethodnika u Republikanskoj stranci, predsjednika Hoovera. Nakon njega su došli Roosevelt i New Deal. Nedvojbeno je da Amerika mora ostati među nacijama koje predvode demokratsku koaliciju. Uz uvjet da prihvati postojanje koalicije. S partnerima, a ne satelitima, kako je dobro rekao Joschka Fischer. Ta koalicija nije moguća bez reformirane Amerike, ali ni bez afirmirane Europe, sa snažnim i prepoznatljivim identitetom. Tada ćemo se moći spomenuti što je između Europe i Amerike bio slavodobitni konsenzus. Može se sažeti u dvama vlastitim imenima: Keynes i Kenan. Keynes, čovjek koji je nadahnuo politike razvoja, daleko od 'svemoći novca' između dvaju ratova, s obje strane Atlantika. Kenan, pobočnik generala Marshalla, a onda državni tajnik koji je izmislio pojam 'containmenta' u svezi s SSSR-om. Razvoj i containment bili su dva stupa atlantske koalicije. Dakle, moramo preraditi politike razvoja i utvrditi politiku koja će zaustaviti, a onda i svladati terorizam. Bush umjesto toga nudi dvije strašne stvari: protekcionizam i preventivno djelovanje. Tako daje argumente onima koji ga, izvlačeći korist iz borbe demokracija, optužuju da brani kratkoročne interese sile, ne samo SAD-a, već onog njegova dijela koji je trenutno na vlasti. A nama još uvijek treba bolja i snažna Amerika koja će nas poštedjeti od poraza u borbi s terorizmom", piše J-M.C.