FRAN-LE MONDE 10.9.02. GOSPODARSKO ZAOSTAJANJE EUROPE ZA SAD-OM

FRANCUSKA LE MONDE 10.IX.2002. Propadanje Europe? "U predsjedničkoj predizbornoj utrci puno se govorilo o slabljenju Francuske u Europi. Puno se manje govorilo o puno važnijem kretanju: razmjernom slabljenju Europe naspram Sjedinjenih Država. Dok su razlike između Francuske, Njemačke, Engleske i Italije (razlike između pojedinih država i europskog prosjeka su 2 do 3 posto, a variraju prema načinu računanja) neznatne, opreka naspram SAD-a vidi se golim okom: prema OECD-u, prihod po stanovniku danas je u SAD-u 40 posto veći nego u europskim zemljama. Početkom 1980-ih u Europi je bila prihvaćena zamisao o nužnom sustizanju SAD-a: Njemačka je dostignula 90 posto američke razine, a Francuska 85 posto. 'Glasovite tridesete' gotovo su poništile razliku između dviju skupina. Dvadeset godina kasnije, moramo krenuti spočetka: SAD se neočekivano ponovno našao izvan domašaja Europljana. Zaostajanje Europe događa se u paradoksalnom trenutku njezine povijesti, kada je gotovo povjerovala da je učinila sve kako bi sličila na SAD: jedinstveno tržište i valuta, zajednička gospodarska i politika konkurencije. Kako dakle shvatiti europsku slabost? Najbolji način da se razuvjerimo jest da umanjimo njezinu važnost. Tako možemo zaključiti da je 1990-ih bio posrijedi niz izvanrednih okolnosti koje se više neće opetovati. Europski je rast u prvoj polovici 1990- ih onemogućio slab rast koji je bio rezultat lošeg uklanjanja posljedica njemačkog ujedinjenja. Američki je rast u drugoj polovici 1990-ih potaknuo neshvatljivi zamah Interneta. Sve danas ide na ruku izjednačavanju dvaju gospodarstava, a neki američkom gospodarstvu čak predviđaju japansku sudbinu. No više je znakova koji svjedoče o različitim naravima europskog i američkog rasta. Jednostavna i neprijeporna činjenica da gotovo sve tehnologije na kojima se temelji sadašnji gospodarski rast dolaze iz Amerike, što nipošto nije bio slučaj u prošlom stoljeću, govori o bitnoj razlici između dvaju gospodarstava. Pozivajući se ovdje na razliku koju predlaže povjesničar tehnologije Joel Mokyr (u svojoj knjizi 'The Lever of Riches'), možemo reći da europski rast pokreće 'smithovska' logika, po imenu Adama Smitha, glasovitog autora 'Bogatstva naroda', a američki 'schumpeterovska', po imenu austrijsko-američkog gospodarstvenika Josepha Schumpetera. 'Smithovska' logika uspjeh nekog gospodarstva određuje ovisno o veličini tržišta. Adam Smith je govorio da veliko tržište potiče djelotvornu podjelu rada između pojedinaca, danas bismo zapravo rekli između sektora istog gospodarstva koje je izvor blagostanja. Europa se očito ravna po toj logici. Veliko europsko tržište potiče udruživanja i racionalizira zadaće na razini kontinenta. Naprotiv, 'schumpeterski' se rast temelji na stalnoj modernizaciji tehnologija: da bi se razvijalo, poduzeće uklanja suparnika nudeći suvremeniji proizvod. To je dugo bilo središte europskog rasta. Danas je to slučaj s američkim rastom koji na području visoke tehnologije prijavljuje dvostruko više patenata nego Europa i čija mlada poduzeća nisu brojnija nego u Europi, već su inovatorska i pet godina nakon osnutka imaju puno veći rast od europskih kolega (kao što su pokazali radovi Augustina Landiera u MIT-u i Stefana Scarpette u OECD-u). (...) Teško je shvatiti da se Europa danas opet našla u prilici da prati inovacije zemlje koja joj je a priori slična. Kadšto se kaže da je Europa kulturno manji inovator od SAD-a, što u potpunosti pobija povijest XIX. i početka XX. stoljeća. Europa je u XIX. stoljeću bila 'schumpeterska': izumila je parni stroj i motor s unutarnjim izgaranjem. Amerika je u to doba bila 'smithovska', najviše zaokupljena izgradnjom unutarnjeg tržišta. Dobar je broj čimbenika omogućio zamjenu uloga, među njima i Drugi svjetski rat koji je imao velik utjecaj. Možda će Europa znati izvući korist iz postojećih okolnosti: lagano zaostajati za SAD-om na tehnološkom polju, a onda donijeti pravu odluku. (...) Dok velike europske zemlje po postotku svog BDP-a nisu daleko od Sjedinjenih Država, na razini Europe razlike su prilično velike. Uspoređivati se mora na razini kontinenta, ili pak treba uspoređivati Francusku i Kaliforniju ili Massachusetts. Za Europu ne bi imalo smisla preslikavati američki obrazac: malo je onih koji bi pristali da se Oxfordu ili Bologni dade ista količina novca kao Bostonu ili San Franciscu, a uloga američkog Pentagona ne može se prenijeti na Europu. U traženju ravnoteže između tržišnih snaga i, recimo, darovitosti koja je bitna za razvoj inovacija, Europa mora pronaći rješenje dostojno njezine povijesti i zemljopisa. To je prioritet koji za budućnost Europe u sljedećim desetljećima nije manje važan od tržišta i jedinstvene valute", za list piše Daniel Cohen.