IHT 9. IX. EUROPA ĆE VJEROJATNO PODLEĆI?

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 9. IX. 2002. Nevoljki sljedbenici u vjerojatnom ratu "SAD sam je sebe nagovorio na rat s Irakom. Izuzevši malo vjerojatno odbijanje Kongresa, ili jednako iznenađujuću preventivnu predaju Iraka, pitanje više nije da li nego kada, a odgovor na pitanje kada je 'mnogo prije Božića'. Europski saveznici koji bi, sasvim je jasno, radije izbjegli takav rat, sad će morati utvrditi svoju politiku u pogledu nekoliko pitanja. Hoće li podržavati SAD na diplomatskoj sceni, posebice u Ujedinjenim narodima? Hoće li sudjelovati vojno, ili tako da ponude pridružiti se koaliciji nalik onoj iz vremena Zaljevskog rata(...)? Hoće li pripremiti poslijeratnu politiku sa SAD-om? Za razliku od predizbornog Schroederovog odbijanja 'avanture' predvođene SAD-om, odgovor na sva ta pitanja vjerojatno će biti 'da', pod uvjetom da Sjedinjene Države Vijeću sigurnosti UN-a predoče obvezujuću rezoluciju. U Europi postoji jasan konsenzus u pogledu poželjnosti specifičnog mandata Vijeća sigurnosti. Prema nedavnim anketama javnog mnijenja, ova želja podjednako jer raširena i među stanovništvom SAD-a. Ako SAD predloži rezoluciju koja bi Irak zapravo učinila štićenikom Vijeća sigurnosti, vjerojatno je da bi to Rusiju i Kinu potaklo da ne koriste svoje pravo na veto. SAD i Velika Britanija mogli bi biti u položaju da okupe potrebnu većinu od devet glasova 'za', od 15 članica Vijeća Sigurnosti. One trenutno uključuju Bugarsku, Kamerun, Kolumbiju, Gvineju, Mauricius, Meksiko, Norvešku i Singapur, koje nisu posebno neprijateljski raspoložene prema Sjedinjenim Državama. Međunarodno nestrpljenje zbog 11 godina kršenja iračkih obveza u pogledu uklanjanja oružja masovnog uništenja SAD-u osigurava veliku moć, pod uvjetom da je u pitanju iračko oružje, ne promjena režima. Kako je SAD u položaju da dobije većinu u Vijeću sigurnosti, bilo bi iznenađujuće da se Francuska ne pridruži većini, i uzdrži se od glasovanja, zajedno s Kinom i Sirijom. Razina vojne podrške bez sumnje će uvelike varirati među različitim članicama NATO-a. London je već povukao većinu svojih vojnih snaga s Balkana pripremajući se za irački rat. Ako se to od njih zatraži, druge savezničke zemlje će manje ili više dobrovoljno osigurati pomoć, čak i u slučaju da ne vjeruju u to koliko je invazija pametna ideja, upravo zbog toga što su saveznici. Njihova voljnost da sudjeluju bit će približno proporcionalna razini legitimnosti koju će invaziji osigurati Vijeće sigurnosti. Obzirom na važnost koju Europljani pridaju načelu vladavine zakona, smatralo bi se kako mandat Vijeća sigurnosti stvara obvezu, ne tek opciju, da se vojno sudjeluje. U slučaju da Irak ne popusti, brojne zemlje tada bi se pridružile operaciji, slično kao što su to učinile u Zaljevskom ratu. Europljani će obvezatno sudjelovati u rješavanju situacije nakon rata. Postotomanski poredak na Bliskom istoku bit će vjerojatno potresen do temelja. Niti jedna europska vlada ne može se distancirati od posljedica političkog, gospodarskog i društvenog preokreta koji bi uslijedili. Europljani nemaju mnogo vjere u to da će se Amerikanci dulje zadržati u Iraku. Izraz 'dan poslije', koji trenutno prevladava u intelektualnim raspravama u SAD-u u pogledu poslijeratnog Iraka, jača ovu skepsu. Ponovna izgradnja Bliskog istoka prema demokratskom i humanitarnom modelu u skladu sa standardima utvrđenima UN-ovom Općom izjavom o ljudskim pravima trajat će bitno dulje nego je generalu Douglasu MacArthuru i 50.000 američkih vojnika trebalo da od Japana učine prvoklasnu demokraciju. Europljane brine deset godina nakon rata. Općenito, Washington ima mnogo veće prilike izgraditi međunarodnu koaliciju nego se to pretpostavlja, ako predsjednik George W. Bush bude nastojao ostvariti realan cilj- rezoluciju Vijeća sigurnosti. No europska solidarnost ne znači da je invazija na Irak pravodobna i nužna. Mnogi Europljani, uključujući i mene, tvrde kako drugim opcijama treba dati prednost u rješavanju problema realne, ali rješive prijetnje koju predstavlja Sadam Husein. Čemu god davali prednost, Europljani će se morati odlučiti. Rat je posljednje rješenje koje pojednostavljuje dvojbe. Zbog svog zemljopisnog položaja i činjenice da su u savezu s SAD-om Europljani ne mogu izbjeći ovaj nemilosrdan proces pojednostavljivanja. Tek treba vidjeti koja će biti dugoročna cijena. U Europi će biti zamjerki zbog toga što im je ovakvo stanje nametnuto. Možemo se samo nadati da ovo Europljane neće navesti da krenu drugim strateškim putem i odvoje se od SAD-a koji je već protratio veliki dio naklonosti koju je dobio nakon 11. rujna zbog svog nesmotrenog unilateralizma", piše Francois Heisbourg, direktor 'Fondation pour la Recherche Strategique' u Parizu.