FRANCUSKA-LIBERATION OD 9.9.02. EUROPA KAO PROTUTEŽA SAD-U

FRANCUSKA LIBERATION 9.IX.2002. Europa, nužna protuteža "Europska unija ide ususret proširenju na zemlje srednje i istočne Europe i ususret donošenju Ustava. Ako se rokovi budu poštovali, što nije nemoguće, ove bi se dvije zadaće trebale ispuniti do 2004. Ipak, jesu li atentati od 11.IX. i njihov utjecaj na sigurnost u svijetu omogućili Uniji da poboljša operativnost svoje vanjske i sigurnosne politike (PESC) koja je donekle uvijek bila siromašna rođaka europske integracije? Treba ponajprije istaknuti da je terorizam, koliko god bio nepodnošljiv i neprihvatljiv za veliku većinu Europljana, stvarnost na koju ih je povijest naučila više nego Amerikance. Mnogi su Europljani u stanovitom času bili prisiljeni da žive s terorizmom. Taj je terorizam svakako više bio posljedica unutarnjih nacionalističkih zahtjeva, kao što je danas u Španjolskoj s baskijskim problemom, nego napadaja izvana, kao što je bilo u SAD-u 11.IX. Uz to, podjela kontinenta nakon rata naučila je Europljane da četrdeset godina budu vrlo blizu neprijatelju, bili oni s ove ili one strane Željeznog zastora. Kao što je nedavno istaknuo britanski komentator John Lloyd, Europljani su zbog Hladnog rata smatrali sigurnost relativnim pojmom. Naprotiv, za Amerikance je svaka vanjska prijetnja unutarnjoj sigurnosti bila nedopustiva i čini se da su Europljani više skloni razlikovati nedopustive i dopustive prijetnje. Zato po europskom shvaćanju današnji neprijatelj ne mora nužno biti neprijatelj kojeg treba uništiti po svaku cijenu. To može biti i neprijatelj s kojim će se pregovarati. Te su pojedinosti bitne da shvatimo stajalište Europske unije nakon 11.IX. One također omogućuju da se procijeni kulturni jaz na području sigurnosti između dviju obala Atlantika. Kao što je Robert Kagan, bivši visoki dužnosnik State Departmenta, nedavno primijetio u časopisu 'Policy Review', 'Ne trebamo se više ponašati kao da Amerikanci i Europljani imaju jednaku predodžbu o svijetu'. Za Bushovu upravu koju podupire glavnina američke javnosti, sigurnost planeta i dalje isključivo ovisi o vojnoj spremnosti SAD-a da se snagom oružja obračuna s neprijateljima demokracije. U ime takvog shvaćanja koje teorija međunarodnih odnosa drži 'realnim', Bushova uprava želi bombardirati Irak i ukloniti Sadama Huseina. Naprotiv, čini se da su Europljani u rješavanju opće sigurnosti više skloni uvjeravanju negoli prisili. Robert Kagan s pravom ističe da se europsko stajalište temelji na činjenici da ona danas ima slabije oružje. Dok su europske velesile u XIX. stoljeću bile vojno nadmoćnije, rado su posezale za kultom snage, dok je govor američkih čelnika bio vrlo sličan govoru Europljana danas. No europsko je gledište svakako i rezultat vlastitog iskustva u izgradnji Europe. Naviknuti u zadnjih pedeset godina da svakodnevno međusobno pregovaraju o uređenju regionalnog prostora, uvjerili su se u snagu dijaloga i međunarodnih ustanova. (...) U Europi nije vrijeme za povećanje vojnog proračuna koji je manji od 2 posto BDP-a. Europske se javnosti više brinu za buduće financiranje zdravstva i mirovina, nego vojske. Ta privrženost europskih društava spašavanju države blagostanja potiče kadšto američke analitičare da Europljane drže za malograđane koje više zabrinjava vlastita udobnost nego uspješna borba protiv 'lupeških država' koje prijete dobrobiti svijeta. (...) NATO bi trebao biti mjesto povezivanja dvaju nerazdvojnih čimbenika sigurnosti, operacija velikih razmjera i mirovnih operacija. Problem je međutim što Bushova uprava, u času kada se susret na vrhu u Pragu priprema da potvrdi novo proširenje na neke zemlje srednje i istočne Europe, sve više promatra NATO kao političku organizaciju koja treba prvoditi operacije 'a la carte', prema potrebama Washingtona, bez dogovaranja s Europljanima. U tom smislu, za Europsku uniju nema drugog rješenja doli da u svoj dnevni red uvrsti jačanje politike sigurnosti i obrane, kako bi sama mogla ispuniti sve zadaće opće sigurnosti. Zemlje kandidati za EU, među kojima su neke (Mađarska, Republika Češka i Poljska) već članice NATO-a, koje su potonjeg dugo smatrale jedinim uspješnim jamcem svoje sigurnosti, počinju se brinuti zbog američkog shvaćanja prekoatlantske organizacije. Nove bi ih prilike trebale potaknuti da veću pozornost posvete razvoju europske obrambene politike i da budu zauzetiji u podupiranju njezinih napora kada 2004. postanu članovi Unije", piše Christian Lequesne, zamjenik direktora Ceri-ja (Središte za međunarodne studije i istraživanja).