RFE 7. XI. PRORAČUN

RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 7. IX. 2002. Zagreb: isti budžet, ista politika. Prilog Milana Gavrovića. Izjave ministara u Hrvatskoj vladi omogućavaju da se sagledaju konture budžeta koji se priprema za sljedeću godinu. Proračun za slijedeću godinu već imam u glavi, izjavio je ljetos hrvatski ministar financija dr. Mato Crkvenac. Mogao je mirne duše reći i da ga ima na papiru. Kako se već pokazalo, u 2003. godini sve će biti isto kao i u ovoj; i ukupni iznos budžeta i raspodjela novca po stavkama. Jedinu veću promjenu Vlada je već provela i prije nego što je počela rasprava u Saboru. Riječ je, naravno, o sanacijama, točnije pokrivanju gubitaka državnih poduzeća i javnog zdravstva. Vlada je za tu svrhu dodijelila pet milijardi kuna što je blizu 800 milijuna eura. Najviše će dobiti najveći gubitaši, dakle brodogradilišta. Velik dio tog troška opteretit će budžet već u sljedećoj godini, iako će se neke isplate povlačiti sve do 2008. godine. Ni to nije ništa novo. Takozvani državni intervencionizam, zapravo preraspodjela novca od onih koji normalno posluju i plaćaju porez onima koji stalno stvaraju gubitke, u Hrvatskoj je stara praksa, otporna na sve kritike, pa i promjenu vlasti. Za budžet se s jakim razlozima tvrdi da je najvažniji dokument gospodarske, ali i ukupne politike. On pokazuje što aktualna vlast smatra više, a što manje važnim, za što osigurava više, a za što manje novaca, ukratko kakvu politiku vodi. Činjenica da hrvatski budžet ostaje isti, znači, dakle, da ista ostaje i politika. Nova vlada stare iako okrnjene koalicije u svojoj posljednjoj godini očito ne namjerava mijenjati ništa. Izborna godina nije pravo vrijeme ni za neke nove žrtve i odricanja bez kojih, navodno, nema reformi. Sada ministrica obrane SDP-ova Željka Antunović tvrdi da reforma vojske ne znači otpuštanje, već zbrinjavanje ljudi. A i umirovljenici mogu spavati mirno iako ističe rok takozvanom malom mirovinskom zakonu, po kome na mirovinu dobivaju još šest posto i sto kuna. Sada se nitko neće usuditi da im to uzme. Neka ministarstva, na primjer obnove, pravosuđa, a i neka druga, traže više novaca, argumentirajući da svaka reforma košta. Ali vrlo su mali izgledi da ih dobiju. Budžet ne može rasti jer je inozemno zaduženje došlo do gornje granice, banaka za rasprodaju više nema, a od ostale imovine novac stiže sporo. Vlastiti dohodak, dakle bruto domaći proizvod, jedva da se povećava, pa se za otplatu starih stalno uzimaju novi inozemni krediti. Iako su vlasti puna usta reformi, od reforme koja bi omogućila brži rast proizvodnje i bogatstva zemlje još uvijek nema ništa. (RFE)