FRANCUSKA-LE FIGARO 3.9.02. NOVI POREDAK U IRAKU

FRANCUSKA LE FIGARO 3.IX.2002. Bush, Sadam Husein i zamršeni Istok "Doista, nitko ne voli Sadama Huseina. Susjedi ga se boje, počevši od Saudijske Arabije, preko Sirije i Jordana, do Irana koji nije zaboravio agresiju iz 1980. Europljani koji su Slobodana Miloševića nasilu izveli pred Međunarodni kazneni sud u Den Haagu, nemaju razloga da podupiru totalitarnu vlast koja je kriva za masovne pokolje, za krvava i redovita čišćenja, kršeći temeljna načela priznavanja - ne odvažujemo se reći poštovanja - ljudskih prava. Napokon, upornost Bagdada da nastavi raditi na programima oružja za masovno uništenje može samo zabrinjavati čitav svijet. Koji je razlog neobične diplomatske utrke kojom se Sjedinjene Države žele odvratiti da unište karijeru tom diktatoru? Strah da će izgubiti ugovore koje su zaključile s Irakom? Sada više ne. Irak više nije 'unosan' kao što je bio 1990. Strah od nove energetske krize? I tu su se energetske prilike prilično promijenile, a ovisnost o OPEC-u nije više što je bila, napose zbog proširenja sirovina i važnosti neovisnih distributera. Najveća je briga u svezi s općom tjeskobom prijetnje statusu quo na Bliskom istoku. Neće li nove okolnosti nakon američke vojne akcije poništiti nepotrošenu prednost i mogućnost utjecaja europskih zemalja? Nećemo li, mijenjajući sve, sve izgubiti? Neće li se razmjeri geostrateških promjena protegnuti sve do srednje Azije, gdje su Europljani upravo pokazali da nisu kadri ostvariti utjecaj? Taj strah od nepoznatog zapravo odgovara nesretnom pojmu regionalnog poretka koji su nakon Prvog svjetskog rata na konferenciji u San Remu (1920.) uspostavile dvije tadašnje velesile: Francuska i Velika Britanija, poredak koji je SAD u glavnim crtama potvrdio od 1945. do 1956., kada je, preuzevši štafetnu palicu u Sueskoj krizi, odvažno potvrdio premoć na tom području. Ustvari, jedina je promjena bila osnutak izraelske države. Ona nije jako utjecala na razgraničenje iz 1920., kao što se izvana nije dovodila u pitanje zakonitost postojećih dinastija. No sve se promijenilo zbog najmanje pet razloga: 1. Invazija Iraka na Kuvajt u kolovozu 1990. bila je uvod u temeljito preispitivanje statusa quo. Ona je SAD, koji za to nipošto nije bio spreman, potaknula da se više i jasnije zauzme na tom području u času kada su jačali fundamentalistički pokreti, potvrđujući tezu o invaziji nevjernika na kolijevku islama. 2. Energetsko bogatstvo tog područja srednjoročno više ne će biti jednako privlačno. Sve velesile znaju da razvoja nema bez primjene novih izvora, počevši s nuklearnom energijom, čiji će udio stalno rasti. SAD je toga savršeno svjestan. Prošlogodišnje izvješće Bijele kuće za čiju je izradu bio zadužen dopredsjednik Richard Cheney, pokazalo je da Washingtonom više ne upravljaju stari naftaši, već ljudi svjesni ograničenosti fosilnih neobnovljivih energija. 3. Saudijska Arabija nije više što je bila prije trideset godina, kada je nekoliko klanova i plemena na temelju pripadnosti maloj islamskoj sekti (vahabiti), međusobno dijelilo glasovite koncesije i uz to malobrojnom puku omogućavalo da sebično uživa u prednostima lagodnog života. S više od 22 milijuna stanovnika, gotovo koliko ima i Irak, Saudijci su upali u financijske teškoće. Prikrivena je nezaposlenost zamijenila nekadašnju dokolicu. U prilikama socijalnih trzavica, vjerski je ekstremizam dopro do sveučilišta. 4. Izrael danas više ne živi u sigurnim i priznatim granicama, ako je uopće ikada i živio. Svi diplomatski uspjesi koji su s mukom ostvareni nakon sporazuma Begin-Sadat iz 1978., poništeni su vrtoglavom spiralom nasilja koju su pokrenuli neuspjeh Osla, ubojstvo Yitzhaqa Rabina i druga intifada. Većina arapskih vlada želi se povući pred javnošću koja je dovedena do žarišta. 5. Napokon, napadaji od 11.IX. dokrajčili su ostatke statusa quo. Uništivši mit o nepovredivosti američkog teritorija, pokazali su da postoje 'privatne' organizacije s različitim izvorima financiranja koje vrbuju diljem svijeta, na razinama koje nikada nije dosegnula nijedna teroristička organizacija, a temelje se na sektaškoj i nazadnjačkoj ideologiji, užasnoj opreci islamskoj duhovnosti. Ako je, dakle, sve nestalo, kakav poredak uspostaviti i prema kojim načelima? SAD je danas na Bliskom i na Srednjem istoku pred nekolikim zadaćama: - Afganistan s pakistanskim nastavkom. Ništa nije gotovo: predsjednik Karzaj nailazi na sve veće teškoće, mula Omar je još uvijek na slobodi, a o Bin Ladenu da se i ne govori. - Izraelsko-palestinski rat mora se što prije zaustaviti, u uvjetima koji će Izraelu omogućiti da osigura stabilnost, a Palestincima da ne budu novi mučenički narod koji novi naraštaj priprema na novi rat. Jordan je jako zainteresiran da se uključi u proces koji bi mogao dovesti do jordansko-palestinske federacije. - Upletanjem u Iraku, SAD će se naći pred trećom zadaćom. Bilo da je riječ tek o lokalnoj akciji u kojoj bi se jedan diktator zamijenio drugim, ili o beskrajnom čekanju da se uspostavi prividna demokracija, bio bi to dodatni problem uz one neriješene. Posljedica uklanjanja Sadama Huseina bila bi normalizacija veza s Jordanom, Turskom, Iranom i Sirijom, što je opet najbolji način da se smanji zanimanje nekih među tim državama za oružje za masovno uništenje. Protivno onome što se piše, odlaskom Sadama Huseina ne bi se trebao nastaviti sukob s drugim 'nevaljalcima' na tom području, već bi se trebali stvoriti uvjeti za pregovaranje s dvjema drugim državama koje su presudne za strateški i energetski preustroj, Iranom i Sirijom. Pothvat je strašno zamršen. No nakon dvadeset pet godina zamorne gužve, svi žele ponovno imati stabilan status u regiji. Kao što je pokazalo držanje Teherana u afganistanskom ratu, Iran samo čeka prigodu da se dostojno vrati u regionalnu zajednicu i prekine izolaciju na međunarodnoj pozornici. Vjerujemo da bi takav tijek povoljno djelovao, kako na Afganistan, tako i na Libanon i na Palestinu. - Posredovanje u Iraku ima smisla samo ako je neka vrsta uvoda za cjelovito regionalno rješenje. No to zapravo zahtijeva da se postavi četvrta zadaća koja je zacijelo najvažnija: arapski poluotok. SAD ne može više trošiti vrijeme na pomaganje režimu koji hrani, uvježbava, a kadšto financira i štiti one koji se zaklinju da će uništiti Ameriku. 11.IX. je pokazao da je režim u Rijadu danas najveća kočnica za opće rješavanje krize na Bliskom istoku, pokazavši se nemoćan da suzbije konzervativne pokrete koji se pozivaju na salafizam (islamska integristička ideologija) i na neko drugo natražnjačko tumačenje Kurana. Potrebna je politička i institucijska reforma koja će otvoriti put temeljitoj socijalno-kulturnoj preobrazbi, kako Saudijska Arabija ne bi postala baza borbenog natražnjaštva, pogubnija nego što je bio Homeinijev Iran. (...) Na tom polju Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo i Europa, ako je jedinstvena, imaju ulogu u iračkoj krizi koja je sve zamršenija. Čemu podupirati SAD u teškoj vojnoj ekspediciji koja nema sigurne budućnosti? Poželjno je, pa i nužno, pridružiti se velikom savezniku i zajedno s njim sudjelovati u globalnom rješavanju krize. (...) G. 1990. George Bush otac govorio je o 'novom svjetskom poretku'. Postaviti temelje za stabilan regionalni poredak u najpogubnijem i najubojitijem području na planetu zadaća je dostojna njegova sina", piše Francois Gere, direktor Instituta za diplomaciju i za obranu.