NJ SZ 3. IX. SZ: BLAIR JE U PROCJEPU IZMEĐU AMERIKANACA I VLASTITIH LJUDI

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 3. IX. 2002. Kameleon s Temze "Tony Blair je čovjek s mnogo talenata. Nedavno je na rođendanskoj zabavi jednog prijatelja u francuskom dvorcu u podnožju Pirineja dva sata gitarom zabavljao društvo. Nekadašnji solo-gitarist studentske grupe 'The Ugly Rumors' (Ružne glasine) pokazao je na radost gostiju da još uvijek poprilično dobro vlada instrumentom i da ništa nije zaboravio. Svirao je 'Rock Around the Clock', 'Blueberry Hill' i ostale klasike iz pedesetih i šezdesetih godine. Jedan je gost kasnije navodno rekao: 'Nismo mogli vjerovati vlastitim ušima'. Doduše, nije to bilo ništa neobično budući da je Blairova navika da svojoj publici ponudi upravo ono što ona želi čuti. Kao što kameleon mijenja boju, Blair će prilagoditi svoj nastup aktualnoj publici. To je možda laka zadaća kada je riječ o gitari i veseloj zabavi ali katkad može biti prokleto teška u Blairovu pravom zanimanju političara. Primjer je Irak: Blair trenutno može činiti i govoriti što hoće - netko će se uvijek naći uvrijeđenim. Ako se previše približi američkoj ratnoj politici, izazvat će otpor u vlastitoj stranci i izolirati se u Europi. Ako se pak na prstima udalji od washingtonskih jastrebova, bit će to vjerojatno kraj toliko dugo njegovanog i slavljenog 'posebnog odnosa'. Prošle je godine nakon terorističkih napada na New York i Washington Britanac još iskazivao veliku solidarnost kada je započelo sastavljanje globalne koalicije za borbu protiv terora općenito i protiv afganistanskih talibana i njihovog pokrovitelja Osame bin Ladena konkretno. Blair općenito rijetko kada oklijeva kada je u pitanju discipliniranje diktatora-ubojica. Primjerice, u slučaju Kosova, bio je neumoljivi motor neodlučnog antimiloševićevskog saveza. No, markantni nastupi na vanjskopolitičkoj pozornici oslanjali su se svojedobno na raspoloženje u javnosti. Ratovi su smatrani pravednima i slavljena je Blairova sposobnost vođe koji donosi odluke. Ovaj put stvari stoje drukčije. Očito zaraženi raspoloženjem na kontinentu, Britanci zaziru od jeke ratnih bubnjeva s one strane Atlantika - i takav je stav sve izraženiji. Danas već 71 posto Britanaca izjavljuje da Velika Britanija ne bi trebala sudjelovati u jednostranom američkom napadu na Irak koji ne bi bio pokriven odgovarajućim mandatom UN. Kod čovjeka koji poput Blaira vjeruje u ankete taj podatak ne može izazvati ništa drugo nego zabrinutost - posebno u kontekstu činjenice da je proturatno raspoloženje odavno zahvatilo njegovu stranku, njezinu parlamentarnu frakciju i njegov kabinet. Jedan vodeći sindikalist procjenjuje da većina Blairovih ministara nije suglasna s vojnim pohodom protiv Sadama Huseina. Čak je i Blairov alter ego Peter Mandelson upozorio da bi unilateralna američka akcija protiv Iraka predstavljala put u katastrofu. Već je netko podsjetio da je 1990. g. čak i Margaret Thatcher, junakinja Falklandskog rata i trostruka pobjednica na izborima, prilično nemilosrdno otjerana s dužnosti u parlamentarnoj frakciji svoje stranke nakon što je definitivno pretjerala sa svojim zahtjevima. Doduše, njezin nasljednik nije još dosegnuo tu točku ali moguće je da bi mu hibris, koji obilježava njegov omalovažavajući odnos prema stranci, parlamentu i kabinetu, mogao jednoga dana doći glave. Zasada je Blair još uvijek najneosporavaniji premijer u novijoj britanskoj povijesti. Neće se spotaknuti o problem Iraka iako će na predstojećem stranačkom saboru laburista možda morati saslušati i pokoji neugodan govor i žestoku kritiku. No, možda će do tog sabora uspjeti utjecati na promjenu raspoloženja. Odgovarajuću priliku ponudili su mu umjereni nastupi američkog ministra vanjskih poslova Colina Powella, koji je - za razliku od ratnih huškača Cheneya i Rumsfelda - upravo napomenuo da bi se inspektori UN za oružje trebali vratiti u Bagdad dok bi europski saveznici morali biti podrobno obaviješteni o prijetnji utjelovljenoj u Sadamu Huseinu. To je temelj na koji će se Blair zacijelo osloniti kada nakon povratka iz Johannesburga ovog utorka bude u svom izbornom okrugu iznosio svoj stav o Iraku. Iskoristiti sve mogućnosti na razini UN, pružiti inspektorima za oružje posljednju priliku i udariti na Irak tek kada budu iscrpljena sva ostala sredstva i podastrti jasni dokazi da Sadam raspolaže arsenalom oružja za masovno uništenje - tako će vjerojatno izgledati nacrt njegove politike. U tom bi slučaju suzbio najveći izvor nemira u stranci i frakciji, dobio na vremenu i ponovno se jasno pozicionirao na polju suprotstavljenih interesa - bude li imao sreće. Ne bude li imao sreće, njegovi će ljudi ustvrditi da je posrijedi taktički manevar čija je jedina svrha ublažiti dojam o manirama Divljeg Zapada pri realizaciji projekta koji je ionako odavno gotova stvar. Dosada je britanski premijer i gitarist iz hobija Tony Blair uglavnom imao sreće", ističe na kraju komentara Stefan Klein.