DNEVNI GLASNIK BR. 166. 30. VIII. 2002

BRITANSKI RADIO - BBC 29. VIII. 2002. Tisak Na stranicama britanskog tiska rasplamsava se rasprava treba li ili ne treba krenuti u vojnu intervenciju protiv Iraka. The Times objavljuje tekst bivšeg zapovjednik NATO-a Wesleyja Clarka u kojem on piše da ne treba prizivati rat, ali se treba priznati paradoks zaokupljenosti Saddamom: ako ga se ne uvjeri da postoji spremnost da se u krajnjem slučaju uporabi oružje, bit će vrlo malo izgleda da se prekine razvoj oružja u Iranu, osim ratom. Rat mora ostati opcija, ali treba biti posljednje utočište. U istom listu Clarku odgovara Ken Adelman, član Vijeća za obrambenu politiku, utjecajnog tijela koje savetuje Pentagon. Prema njegovom mišljenju, Saddam Husein predstavlja prijetnju broj jedan i američkoj i europskoj civilizaciji. Čini se pametnije osloboditi Irak prije nego što najdestruktivniji vladar svijeta dođe u posjed najdestruktivnijeg oružja. Clark piše da bez okolišanja treba kazati da će tada uništavanje Saddamove moći i oslobođenje Iraka vojnim putem biti dječja igra. The Guardian objavljuje tekst Richarda Holbrookea u kojem piše da put do Bagdada vodi preko Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Tu jednostavnu istinu mora shvatiti Bushova administracija, ako želi međunarodnu potporu koja predstavlja ključ uspjeha u Iraku. Malo Amerikanaca danas razumije ogromnu moralnu i političku moć koju za ostatak svijeta ima rezolucija Vijeća sigurnosti koja dozvoljava vojnu intervenciju. The Guardian također objavljuje opis novinarke BBC-ja Jackie Rowland o sučeljavanju sa Slobodanom Miloševićem u sudnici haaškog suda. Za doručkom u utorak osjećala se jadno i napetih živaca, piše Rowland. Nekoliko kolega je dovelo u sumnju, pa čak i kritiziralo njezinu odluku da svjedoči pred sudom za ratne zločine. Ali još više ljudi reklo joj je da je bila u pravu. Susret s Miloševićem u sudnici, njezin jedini susret s njim, na neki je način bio podvlačenje crte nakon godina izvještavanja s Balkana. The Financial Times ukazuje da je velika novost na summitu u Johannesburgu promocija suradnje kompanija, vlada i nevladinih organizacija umjesto sterilnih planova za vlade. Opasnost za privatno poduzetništvo leži u tome da se možda stvaraju nerealna očekivanja što se njime može postići. Tvrtke dolaze i odlaze i, na kraju, odgovorne su samo svojim dioničarima. Iako privatne tvrtke mogu mnogo doprimijeti, vlade su te koje trebaju preuzeti vodeću ulogu, zaključuje list. Hrvatski teritorijalni sporovi Prilog Maroja Mihovilovića iz Zagreba Hrvatska je vlada u posljednje vrijeme ipak počela poduzimati neke korake prema razrješavanju teritorijalnih sporova, i to shvativši na pitanju Piranskog zaljeva koliko je hrvatska javnost osjetljiva na te teme. U Zagrebu je jučer boravila delegacija jugoslavenske vlade na čelu s jugoslavenskim ministrom vanjskih poslova Goranom Svilanovićem, pa su održani razgovori o graničnim pitanjima s hrvatskom stranom koju je predvodio hrvatski ministar vanjskih poslova Tonino Picula. U jugoslavenskoj delegaciji bili su i predstavnici crnogorske vlade, što je bilo osobito važno kada se razgovaralo o problemu Prevlake. U priopćenju hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova rečeno je da su 'približena neka stajališta, te je dogovoren nastavak razgovora uključujući i ministarsku razinu'. Hrvatska je vrlo zainteresirana da se napokon pitanje Prevlake riješi, te od tamo povuku promatrači Ujedinjenih naroda. Napravljen je i neki napredak i u pitanju sjeverne granice na Dunavu koje je došlo u prvi plan za nedavnog incidenta kod Šarengradske ade. Hrvatska je prije nekoliko dana postigla značajan uspjeh kada je riječ o rješavanju graničnog spora sa BiH, jer je u skladu s hrvatskim stavovima riješen jedan ranije vrlo težak teritorijalni problem kod Hrvatske Kostajnice koji je opterećivao odnose dviju zemalja. Vidljivo je da hrvatski premijer Ivica Račan konačno čini veće napore da se barem smiri problem oko Piranskog zaljeva, te je uspio, čini se, ipak uvjeriti slovensku stranu da skorašnjim sastankom i ona poradi na smirivanju stanja. On je istodobno sve svoje koalicijske partnere uključio u formuliranje zajedničkog hrvatskog stava o problemu Piranskog zaljeva, priznavši neizravno da je jedan od većih problema bila činjenica da je svoj sporni dogovor s Drnovšekom uglavio bez ikakvih konzultacija s drugim strankama koalicije. Vladin napor u rješavanju graničnih problema na širokom prostoru sasvim je očit, ali ona ipak za to ne dobiva pohvale javnosti. (BBC) DEUTSCHE WELLE - DW 29. VIII. 2002. Tisak Skupina Westdeutsche Allgemeine Zeitungverlaggeselschaft (WAZ) - suvlasnik i brojnih listova u Hrvatskoj - dobila je ponudu koja ju je natjerala da se zamisli. Riječ je o 40 posto dionica najvećeg novinskog izdavača u Njemačkoj - Axel Springer Verlaga, a to znači i jednog Bilda koji se dnevno tiska u približno četiri milijuna primjeraka. Na taj način bi se vlasništvo koncentriralo na gotovo 30 posto svih njemačkih listova i izuzetno je zanimljivo kako mogućnost takve ogromne koncentracije komentiraju novine koje ne pripadaju ni WAZ-u, a niti Springeru. Die Zeit piše da je uprava izdavačke kuće Springera ustala protiv dioničara Lea Kircha koji je ponudio svoje dionice skupini WAZ prije nego mu taj paket oduzme banka jer ga je koristio kao jamstvo za davno potrošen kredit. Ali Springer mu i sada uskraćuje pravo na prodaju dionica bez odobrenja uprave jer su to akcije koje glase na konkretnog vlasnika. No unatoč tomu WAZ u ovom poslu vidi svoju priliku: njemačkom uredu za zaštitu tržišne utakmice jedna bi njemačka izdavačka kuća mogla biti dragocijenija nego neki strani medijski mogul - kao na primjer Rupert Murdoch. Ali u postojećoj medijskoj krizi jedva da ima potencijalnih kupaca. Kako bi se obranio od kupnje, Springer je uporabio vlastiti list Bild u kojem upozorava da je to udar od strane socijalista i prijetnja umjereno desnom njemačkom tisku. List Die Zeit nastavlja da se Springer tuži kako je ugrožena politička ravnoteža na njemačkoj medijskoj pozornici. Optužuju Bodu Hombacha - bivšeg suradnika kancelara Schroedera - da vuče konce iza pozornice. Ali je li to točno? Ako je Hombach bio 'crveni', mora li to biti i njegov poslodavac WAZ? Sueddeutsche Zeitung podsjeća na proslavu u redakciji WAZ-a još 1950. godine kada su novinari iz šale sastavili listu temeljnih načela koja vladaju u novinama skupine WAZ: 'Čitatelja se ne smije precijeniti. On želi čitati o sportu. Svaki mrtvac oživljava list. Što danas rade uzgajivači goluba-pismonoša? Kultura je dodatak za čitatelje. Reklame su nešto što se čita. Molimo što više materijala za čitanje', piše u tom tekstu. Ali WAZ rado kupuje druge izdavače lokalnih novina, a tad se svi moraju čvrsto držati strogih pravila štednje i racionalizacije koje vladaju u WAZ-u. Direktor WAZ-a rado izjavljuje kako su 'pristojni sve do zadnje stepenice vješala. Ali svi ipak na kraju bivaju obješeni', navodi Sueddeutsche. Financial Times Deutschland opisuje da politička orijentacija skupine WAZ ni izdaleka nije tako jednostavna: ona ima dva suvlasnika, jedan je skloniji konzervativnoj stranci, drugi nešto više socijaldemokratima. Ali to se ne može usporediti s političkom orijentacijom izdavača Axela Springera i lista Bild. Iritantno je da isti list koji sada na veliko piše kako je poraz Schroedera na predstojećim izborima završena stvar, istog Schroedera optužuje da zbog medijske koncentracije u rukama ljevice prijeti postati drugim Berlusconijem. Sada se protiv medijske koncentracije buni izdavač koji se mjesecima zalaže za ukidanje zakona koji ga sprečavaju u osvajanju novih novinskih kuća. Sueddeutsche Zeitung piše da možda ipak od svega toga neće biti ništa. Sada se o skupini WAZ izvješćuje i na stranicama unutrašnje politike, ali nakon što su essenski izdavači došli u središte pozornosti, nije im uspio ni jedan veliki potez. Ako im i ovaj puta propadne pokušaj da uđu u Springer, ostaju im druge mogućnosti: WAZ će vrlo rado kupiti neke lokalne novine u pokrajini Sachsen ili nekoliko listova iz Istočne Europe. U svakom slučaju njihova je blagajna puna. (DW) RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 28. VIII. 2002. Poskupljenje energenata: apeli i monopoli Prilog Milana Gavrovića Poskupljenje energenata u Hrvatskoj po svemu je sudeći neizbježno unatoč burnim prosvjedima sindikata i dijela oporbe. Objašnjenje predsjednika uprave INA-e Tomislava Dragičevića, zašto poskupljuje plin klasičan je primjer monopolske logike. 'Tako će se skupiti novac za nužne investicije, u prvom redu za širenje plinske mreže, pa će INA postati zanimljivija budućem strateškom partneru', rekao je na Hrvatskoj televiziji. Direktor poduzeća koje posluje u normalnoj tržišnoj konkurenciji, razmišljao bi potpuno drukčije. On bi tražio bankarski kredit, pazeći da investicija ostvari dovoljan prihod za otplaćivanje duga. Velika tvrtka kakva je INA mogla je prikupiti novac za investicije i tako da emitira obveznice s nešto većim kamatama od onih na oročenu štednju. Ali zašto se truditi i mučiti kad se može jednostavno poskupjeti plin i ne biti nikome ništa dužan. Posebice u zemlji u kojoj su monopoli u državnom vlasništvu, a njihove uprave interesno i osobno slizane s vlašću. Isti je slučaj i s poskupljenjem struje, s tom razlikom da monopolskoj Elektroprivredi novac treba za pokrivanje gubitaka, a ne za investicije. I tu bi neka tvrtka koja posluje na tržištu rezala izdatke, tražila sanacijski kredit, mijenjala organizaciju i način rada, a najvjerojatnije bi se smjenjivala i uprava. U Elektroprivredi sve ostaje nedirnuto, od menadžerskih ugovora do više tisuća automobila i rasipničkih navika, a mijenja se jedino cijena struje. Naravno, vlada s uzdignutim kažiprstom poručuje kako bi istodobno trebalo smanjiti troškove i racionalizirati način rada. Ali svi znaju da je to samo dio uobičajenog igrokaza koji se izvodi kad god se monopolskim poduzećima daje suglasnost za poskupljenje. Ponašanje monopola ne mijenja se apelima. Ovaj put čak i vlast postupa u skladu s monopolskom logikom. U tijeku je privatizacija INA-e, a na redu je i Elektroprivreda. Vlada kao vlasnik želi podići vrijednost robe koju prodaje i tako postići višu cijenu. Ali da INA gradi plinsku mrežu kreditima, potencijalni bi kupci rekli da je tvrtka zadužena i da se to mora odraziti na cijenu. Isto se odnosi i na Elektroprivredu, s time da se potrebna racionalizacija poslovanja ne može provesti toliko brzo koliko brzo Vlada želi završiti posao kupoprodaje. A kako se poduzeće s gubicima ne može dobro prodati, preostaje poskupljenje struje. Tako će vuk opet biti sit, a sudbina ovaca i tako je odavno poznata. (RFE) FRANCUSKI RADIO - RFI 29. VIII. 2002. Tisak Od međunarodnih tema najviše pozornosti privlače američke prijetnje na račun Iraka. Le Monde na naslovnici postavlja pitanje čuju li se već ratni bubnjevi. Potpredsjednik Sjedinjenih Država Dick Cheney je prije nekoliko dana izjavio da bi nužna bila promjena režima u Iranu i založio se za preventivnu akciju protiv ove zemlje. Predstavnici američkog Ministarstva vanjskih poslova odmah su priopćili da spomenutu izjavu ne bi trebalo držati ritmom ratnih bubnjeva. Cheney je na ovaj način, kako ističe novinar lista, odgovorio na val kritika koje iznose protivnici moguće akcije protiv Iraka. Njegova izjava međutim nije utjecala na ublažavanje polemika. Čak suprotno. Francuski ministar vanjskih poslova izjavio je da se nikakva vojna akcija ne može pokrenuti bez odluke Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. I predsjednik Egipta Hosni Mubarak poručio je da ni jedna arapska zemlja nije spremna poduprijeti napade protiv Iraka. Američki predsjednik Bush morao je zbog toga reagirati. Izjavio je da nikakva odluka u povodu napada na Irak još uvijek nije donešena. Usput rečeno, rijetko kome pada na pamet činjenica da američki i britanski piloti bez odluke Ujedinjenih naroda nastavljaju redovite napade na ovu zemlju. Les Echos piše da Irak nije jedina jabuka razdora Sjedinjenih Američkih Država i njenih europskih saveznika. Ozbiljno odmjeravanje snaga postoji i zbog osnivanja Međunarodnog kaznenog suda. Predstavnici Bijele kuće žele od krivične odgovornosti zaštititi svoje vojnike koji se nalaze u međunarodnim mirovnim misijama. Najblaže rečeno, kaže novinar lista, europskim se predstavnicima ne sviđa američki pritisak kojim žele ostvariti svoje ciljeve. Predstavnici Europske unije ovoga će vikenda definirati zajedničko stajalište o tom pitanju. Europski ministri vanjskih poslova će također pokušati utvrditi jesu li bilateralni sporazumi kojima se ukida krivična odgovornost američkih vojnika u suprotnosti s ugovorom o osnivanju Međunarodnog kaznenog suda. Novinar pariškog lista napominje da predstavnici Europske unije drže da je čin osnivanja međunarodnog suda dopuna povelje Ujedinjenih naroda. Kad je riječ o Georgeu Bushu, on ne samo da odbija američko sudjelovanje na sudu, već bi želio da s osnivačkog dokumenta nestane potpis njegovog prethodnika Billa Clintona koji je nekoliko trenutaka prije napuštanja Bijele kuće dao svoj pristanak za osnivanje ovog suda. I uza sve to nastavlja se američki pritisak na europske saveznike. Nekoliko dana prije održavanja ministarskog zasjedanja europske organizacije američki ministar vanjskih poslova pismeno je zatražio od europskih kolega da zaključe bilateralne sporazume kojim se isključuje krivična odgovornost američkih vojnika u međunarodnim mirovnim misijama. Za sada nema nikakvog odgovora hoće li europski predstavnici zauzeti zajedničko stajalište. Neki drže da bi glavni američki saveznici u zapadnoj Europi, a to je Velika Britanija i Italija, ipak mogle potpisati bilateralne sporazume sa Sjedinjenim Američkim Državama. (RFI) VELIKA BRITANIJA 29. VIII. 2002. REUTERS * Rezolucija UN-a umanjila bi protivljenje ratu SAD-a protiv Iraka "Rezolucija Ujedinjenih Naroda nekima bi sumnjičavim saveznicima SAD-a mogla pružiti političko pokriće koje im je potrebno da bi pristali na američki rat s Irakom, tvrde analitičari. Energični govor potpredsjednika SAD-a Dicka Cheneyja, u kojem je kazao kako su rizici pasivnosti u pogledu Iraka daleko veći od onih koje sa sobom donosi akcija, pokrenuo je masovne kritike američke politike u čitavom svijetu. No vlade bi se možda oklijevale protiviti Washingtonu kada jednom budu uvjerene u to kako je rat neizbježan, tvrde analitičari koji su naveli i primjere iz drugih intervencija predvođenih SAD-om- Zaljevski rat iz 1991. i vojne kampanje na Kosovu i u Afganistanu. 'Povijesni dokazi pokazuju nam da, kada je SAD veoma odlučan, saveznici ga u pravilu slijede', kazao je Steven Simon, zamjenik čelnika londonskog Međunarodnog instituta za strateške studije. 'Međutim, hoće li se to dogoditi ili ne ovisi o tome u kolikoj mjeri Europljani smatraju kako se SAD zaista s njima konzultirao, o tome hoće li vlada SAD-a dovoljno uvjerljivo iskoristiti Cheneyejve argumente... i o tome hoće li SAD odlučiti zatražiti novu rezoluciju Vijeća Sigurnosti UN-a', kazao je. Mnoge europske zemlje, uključujući i najbližeg saveznika SAD-a, Britaniju, obznanile su kako je njihov prioritet vratiti inspektore oružja nazad u Irak a ne 'promjena režima' za koju se zauzima predsjednik SAD-a George W. Bush. Cheney je ovoga tjedna kazao kako nikakva inspekcija oružja ne bi mogla jamčiti to da će se Irak složiti s rezolucijama UN-a u pogledu razoružanja. Mnogi u Bushovoj vladi tvrde nikakva nova rezolucija UN-a nije potrebna da bi se odobrila vojna akcija. Radikalniji članovi vlade zauzimaju se za to da SAD u rat krene sam ako arapski i europski saveznici nastave oklijevati ili se nastave protiviti ratu. 'Amerikanci bi mogli rat povesti i sami - a mnogi to i žele', kazao je Dan Plesch, član londonskog kraljevskog instituta United Services (RUSI). Arapske zemlje jednoglasno se i javno protive ratu protiv Iraka, posebice dok se istovremeno zahuktava izraelsko- palestinski sukob. Neki, međutim, kao Indija i Katar, pozivaju Irak da pristane na inspekciju oružja kako bi se izbjegao napad SAD-a. Inspektori UN-a Irak su napustili 1998, prije američko-britanskog blitz-bombardiranja. Time se Bagdad pokušalo privoljeti na rezolucije koje su donešene nakon Zaljevskog rata, a Iraku su branile razvoj kemijskog, biološkog i nuklearnog oružja i raketa dugog dometa. Ipak, ustrajanje SAD-a na svrgavanju predsjednika Sadama Huseina znači da irački čelnik nema interesa ponovno prihvatiti inspektore oružja. Vidi ih kao američko-britanske špijune čiji bi ulaz u zemlju mogao izazvati sukob s Ujedinjenim Narodima a Washingtonu poslužiti kao izgovor da počne invaziju. 'Iračani su zaključili kako se odluka vlade SAD-a neće promijeniti, surađivali oni ili ne', kazao je Mustafa Alani, irački analitičar u Londonu. Dužnosnik SAD-a u srijedu je potvrdio kako je ovo zaista stav vlade SAD-a. 'Razlozi za promjenu režima sežu dalje od oružja masovnog uništenja', kazao je dužnosnik na Bushovom ranču u Teksasu. 'Promjena režima politika je ove vlade.' Za vlade EU-a, međutim, izrazito odbijanje Iraka da prihvati UN-ove inspekcije ublažilo bi protivljenje Europe vojnoj akciji SAD-a s ciljem svrgavanja Sadama. 'EU bi trebao preuzeti inicijativu u pogledu Bagdada i kazati veoma jasno: hitno i potpuno se pokorite rezolucijama Ujedinjenih Naroda ili ćete ostati prepušteni sami sebi na milost i nemilost SAD-u', kazao je belgijski ministar vanjskih poslova Louis Michel. 'U tom slučaju nije vjerojatno da bi se Europa i dalje radikalno protivila napadu', dodao je Michel, kada su ga pitali što ako Sadam odbije inspekcije. Čak i u Washingtonu, neki od utjecajnih glasova pozivaju Bushovu vladu da suzbije svoje unilateralističke impulse i iskoristi Ujedinjene Narode kako bi legitimizirala bilo kakav napad na Irak. U uvodniku New York Times-a u kojem se iznosi kako Bijela kuća još uvijek treba objasniti zbog čega irački programi razvoja oružja zahtijevaju američku invaziju, poziva Busha da zatraži novu rezoluciju UN-a kojom bi se odredio krajnji rok za irački pristanak na razoružanje i inspekcije. 'Manjak interesa Washingtona za suradnju s Vijećem Sigurnosti glup je i nepotrebno je izolirao SAD od skoro svih njegovih europskih i arapskih saveznika', stoji u uvodniku lista. Dužnosnici SAD-a ustrajavau na tome da Bush još nije donio odluku za započinjanje rata, iako Plesch iz RUSI-a ističe kako je stanje rata već postojalo kada su ratni zrakoplovi SAD-a i Velike Britanije patrolirali zonama zabrane leta koje su uspostavljene nad sjevernim i južnim Irakom nakon Zaljevskog rata. Kazao je kako bi se pravi, potpuni sukob mogao razviti iz intenziviranih bombardiranja posebnih snaga SAD-a sa ciljem uništenja mjesta za koje se sumnja da se na njima nalazi oružje. Plesch je negirao važnost rasprave koja postoji unutar SAD-a, u kojoj se neki republikanci povezani s Bushovim ocem, bivšim predsjednikom Georgeom Bushom, zauzimaju za oprez i izgradnju koalicija. 'To bi mogla biti režirana manipulacija međunarodnog mnijenja, iza koje stoje republikanci koji igraju razne uloge', rekao je. 'Ljudi potcjenjuju u kolikoj su mjeri neke odluke tajne i u kojoj su mjeri javne rasprave dio unaprijed osmišljene dimne zavjese.' Ako Washington zatraži novu UN-ovu rezoluciju koja bi mu utrla put za napad na Irak, nije vjerojatno da bi ga stalni članovi Vijeća sigurnosti, kao Francuska, Rusija ili Kina blokirali, ali bi mogli pokušati utjecati na to kako se napad definira, tvrde analitičari. 'SAD će teško dobiti idealnu rezoluciju, ali bi mogao dobiti rezoluciju koja bi mu mogla poslužiti kao moćno pokriće', kazao je Simon. 'To bi mogao biti 30-dnevni ultimatum za prihvaćanje režima inspekcija, a nakon njegovog isteka mogla bi se koristiti vojna sila kako bi se eliminirala mjesta za koja se sumnja kako se na njima krije oružje masovnog uništenja. Takva rezolucija bila bi dovoljna i SAD-u i Britaniji', dodao je", prenosi Alistair Lyon. NJEMAČKA DIE WELT 29. VIII. 2002. Tri posto je tri posto i točka! "Hoće li Pakt za stabilnost eura biti razbijen? Danas već dobro vidljive naprsline ne potječu od velikog udarca već od neprekidnog ribanja i nagrizanja: čas francuska vlada glasno razmišlja o navodno krutoj gornjoj granici od tri posto za proračunski deficit; čas talijanski MVP poslova razmatra mogućnost da državna ulaganja budu po načelu prelijevanja iz šupljeg u prazno jednostavno izdvojena iz obračuna deficita. I njemačka se vlada katkad u prolazu očeše o spomenuti pakt koji političarima već nekoliko godina brani brzo i udubno zaduživanje. Kada je netko uhvaćen na djelu, brzo sve demantira i iznova se zaklinje u vjernost paktu. No, javnost gubi povjerenje i to nije dobro. Naime, novac - posebno onaj svježi - zapravo je pitanje povjerenja. Političari katkad imaju uistinu kratko pamćenje: što je zapravo bio taj pakt za stabilnost, koji su Nijemci uz krajnje napore izmamili od europskih partnera? S jedne strane pakt je državama s urednim proračunima neka vrsta osiguranja u zajedničkom monetarnom prostoru od lakoumnih pobornika zaduživanja, koji bi u cijeloj Europi mogli potpiriti inflaciju, u tom slučaju zajedničko zlo. Osim toga, za sve države koje su prihvatile euro, pakt čini neopozivom načelnu gospodarsko-političku odluku o odbacivanju Keynesa i kratkoročne konjunkturne kozmetike po načelu prelijevanja iz šupljeg u prazno. Pakt, dakle, čuva tu hitno potrebnu minimalnu harmonizaciju gospodarske politike u zemljama- članicama, koju su u prvoj fazi sredinom devedesetih godina nametali kriteriji za pristup euru. Da nije bilo tog za mnoge zemlje upravo revolucionalnog temeljnog konsenzusa, euroland ne bi mogao nastati ni (dosada) opstati. Sve to stavlja, dakle, na kocku onaj tko - poput njemačkog kancelara, francuskog predsjednika i talijanskog premijera - makar nakratko lamentira nad navodnom krutošću pakta - priželjkujući gotovo neskriveno u aktualnom razdoblju krize da pakt zajedno s bruxelleskim čuvarima stabilnosti nestane bestraga. No, još je gora okolnost da onaj tko pakt dovodi u pitanje, traži mogućnosti njegova zaobilaženja ili nastoji pritiskom iznuditi poslušnost čuvara stabilnosti, uništava ono od čega baš i nije ostalo puno: riječ je o vjerodostojnosti političkih elita bez obzira na (crvenu ili crnu) političku boju. Puno je toga u politici danas možda tako složeno i međusobno ovisno da je jako teško međusobno usporediti dogovoreno i uistinu realizirano. Navedimo tek jedan primjer: crveno-zelena vlada neće ispuniti svoje obećanje o smanjenju poreza u 2003. g., tvrdeći da je za to krivo plavljenje Labe. Je li posrijedi kršenje obećanja ili viša sila? Tko to želi utvrditi, mora prethodno ocijeniti je li potrebni novac mogao biti drugačije i bolje namaknut - što baš nije jednostavan zadatak za 'normalnog' građanina. Suprotna je situacija s Paktom za stabilnost eura, koji je konstruiran maksimalno jasno: proračunski deficit prihvatljiv je do određene granice a preko nje samo uz kaznu. Ta granica iznosi tri posto BDP-a članice eurolanda. Ne 2,9 ni 3,1 posto, iako to ne bi predstavljalo razliku gledano iz ekonomske perspektive. 'Tri posto je tri posto', ponavljao je neumorno tadašnji ministar financija Waigel - pogodivši samu srž problema: pakt za stabilnost eura ulijeva građanima povjerenje u novi novac, jer političarima oduzima komadić ovlasti u pitanju novaca. Nametnuvši samoj sebi to ograničenje, politika, koja je bila i te kako svjesna vlastite ugrožene reputacije, donekle se rehabilitirala u javnosti, kritički postavljenoj prema euru. Naime, javnost odmah uočava kršenje obećanja: tri posto je tri posto; kada je granica prekoračena, onda je prekoračena. Svatko to može prosuditi ako ga jednostavno ne varaju lažnim brojkama kao što je bio slučaj sa smijenjenom na izborima portugalskom vladom. Zato je pakt za stabilnost eura tako važan: on utjelovljuje jasnoću u moru dvoznačnosti i troznačnosti. Moguće ga je provjeriti dok je sve više stvari - možda neizbježno - moguće tumačiti i izlagati na razne načine. I dobro je što je tako - ne samo zato što je riječ o novcu poreznih obveznika. Pakt za stabilnost ne smije tolerirati različita tumačenja, jer je u krajnju ruku riječ o ugovoru s građanima. Ugovoru kakvih gotovo više i nema", upozorava Nikolaus Blome. DIE TAGESZEITUNG 29. VIII. 2002. Nakon izbora počinje predratno razdoblje "Izjave u razdoblju predizborne kampanje načelno se ocjenjuju - i - sa stajališta taktike. Bar u tom kontekstu trenutno je lako analizirati različite stavove o prijetnji rata protiv Iraka. Edmund Stoiber vjerojatno smatra da mudro postupa, provlačeći se općenitim izjavama koje nekako kruže oko UN-a, saveznika i vlastite, općenito velike, odlučnosti. Ako bavarski premijer pobijedi na izborima, pobjedu zacijelo neće zahvaliti svojoj uvjerljivoj vanjskoj politici. Zato za Stoibera vrijedi sljedeće: samo ne izjaviti nešto što nije moguće interpretirati kako vam drago. Gerhard Schroeder nalazi se u drugačijoj poziciji. SPD-ov kancelar ipak već četiri godine određuje smjernice njemačke vanjske politike. Dok neuobičajeno jasnim riječima odbija mogući američki napad na Bagdad i istodobno govori o 'njemačkom putu', Schroedera vjerojatno vodi nada da će time u podjednakoj mjeri pridobiti glasove ljevičarskih protivnika rata i desničarskih nacionalno orijentiranih birača. Jedni su protiv vojnih pustolovina a drugi protiv tijesne europske suradnje. Te se dvije stvari u aktualnoj situaciji poklapaju. Ministru vanjskih poslova trebalo je puno vremena da u javnosti podupre mišljenje svog šefa. Joschka Fischer vjerojatno zna da se Zeleni više ne smiju nadati da će poantirati kritičkim izjavama o vojnim pitanjima. Nakon rata na Kosovu njihova je vjerodostojnost pretrpjela presnažan udarac. Gerhard Schroeder može bar podsjetiti da ni prije posljednjih izbora za Bundestag nije načelno isključivao mogućnost sudjelovanja Njemačke u aktualnom napadačkom ratu bez odgovarajućeg mandata UN. To se ne može reći i za Joschku Fischera. No, nakon izbora život će krenuti svojim tokom. U tom će razdoblju glavna tema biti strahovita promjena paradigmi. Američka vlada najavila je 'preventivni rat' čiji bi jedini cilj trebalo biti svrgavanje nepopularnog premijera. Washington se nije usudio ići tako daleko ni u slučaju Nikaragve ni u slučaju Kube a ni u slučaju Jugoslavije. Ako mu to prođe - proći će sve. K vragu i međunarodno pravo. U medijima je Schroederova kritika američkog ratnog cilja naišla na začudno skroman odjek. Pritom valja napomenuti da je na kocki nešto daleko značajnije od uspjeha na nacionalnim parlamentarnim izborima. Na kocki su temelji političkog koordinatnog sustava", upozorava u uvodniku Bettina Gaus. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 29. VIII. 2002. Bitka za Nashville "Američki potpredsjednik nije slučajno održao svoj govor o razlozima za rat protiv Iraka upravo u Nashvilleu i pred skupom američkih veterana. U Tennesseeju i pred vojnicima iz prošlih ratova bit će moguće utvrditi utvrditi mogu li Sjedinjene Države izvesti vojni udar na Irak. Dick Cheney dobro zna da u Washingtonu njegovi argumenti naglo bljesnu i potom utrnu poput fosfornog streljiva. No, ako zaleđe nasjedne njegovoj logici, te ako se slomi otpor u Washingtonu pod pritiskom raspoloženja u narodu, postoji mogućnost da rat više neće biti moguće zaustaviti. Dakle, svijet gotovo bez ikakve mogućnosti utjecaja svjedoči unutarameričkom sporu čija bi posljedica mogao biti loše argumentiran, opasan i slabo predvidiv rat u jednoj od najlabilnijih regija svijeta. Gerhard Schroeder može se kostriješiti, a Edmund Stoiber znojiti od straha i bijesa, ali njemački izbori neće nimalo utjecati na američkog potpredsjednika i njegov rokovnik. Odluka će biti donesena u Nashvilleu, savezna država Tennessee, u srcu Amerike. Tu je logiku moguće izravno izvesti iz vanjskopolitičke doktrine koja trenutno u Washingtonu ima visoku prođu. Iako još nastoji posredovati dojam distanciranosti i neodlučnosti, američki predsjednik zapravo je naklonjen belicistima u svojoj sigurnosnopolitičkoj okolini, čiji je neoimperijalni i hegemonijalni credo tradicionalna značajka republikanske stranke. Sljedeće su teze među najvažnijima u toj školi mišljenja: američki su interesi najviši prioritet; američka će načela prevladati; i međunarodne obveze ometaju ostvarivanje američkih interesa budući da su utemeljena na konsenzusu te zahtijevaju kompromise. Povlačenje i napad istodobno, vrli američki svijet i njegove vrijednosti kao ideja vodilja i zahtjev za bezuvjetnom poslušnošću globusa - opisana je politička pirueta tipična za hegemona i njegovu tradiciju izolacionizma. Umjerena, multilateralna škola mišljenja - koju danas u vladi utjelovljuje još samo ministar vanjskih poslova Colin Powell - više ne uspijeva privući pozornost. Kao posljednji i najvažniji korektiv preostaje tek američki birač. Američki predsjednik obvezan je poštivati njegovo mišljenje kao i dosad. Ni George Bush ne može ratovati ako nema potporu većine vlastitih građana. Američko se stanovništvo odviklo od vanjske politike kao rijetko kada u povijesti te zemlje. Složeni argumenti za i protiv preventivnog udara na Irak ne privlače pozornost građana. Zato je, dakle, potpredsjednik osobno prenio poruku veteranima - kako bi ona s vremenom urodila plodom. Doduše, Cheney istodobno vodi i bitku koja treba osigurati povlačenje. Budući da je od 11. rujna neprekidno izložena paljbi ratne retorike, javnost u SAD zapravo se umorila. Njezine su snage dodatno nagrizle krize koje su proteklih mjeseci izbile u sektoru financija i u tvrtkama. Više od Al Qaidine video-trake šokira je mjesečna prognoza mirovina ovisnih o fondovima. Američka javnost povezuje Busha s velikim kapitalom prema kojem sama gaji sumnjičavost, kao što je bio slučaj i s njegovim ocem. U studenom će pak biti održani izbori za Kongres: demokrati imaju dobre izglede da povećaju svoju većinu u Senatu i da osvoje prevlast u Zastupničkom domu. Bush, predsjednik koji uživa naklonost Vrhovnog suda, mora strahovati da će birači, vođeni potrebom za kontrolom i uravnoteženim odnosom snaga, poželjeti ograničiti njegovu moć. Nitko, doduše, ne sumnja u Bushovu čelničku odlučnost u pitanjima nacionalne sigurnosti ali sumnje se javljaju u pitanjima ekonomije. Cheneyjeva ofenziva na izmaku ljeta trebala bi utjecati na opisano raspoloženje i zemlji preporučiti snažnog vođu za rješavanje sigurnosnopolitičke krize. Bonus od 11. rujna trebao bi spasiti Busha, a preko njega i republikance, i pomoći im da nekako isplivaju iz izbora, zakazanih u studenom ove godine. Demokrati pak nemaju potrebu ustrajavati na temi odlučnosti, rata i sigurnosti te je njihova kritika na račun pitanja Iraka suzdržana. Oni će pobijediti bude li građane tištao novčanik, a ne strah od Sadama. Ne može se baš sve u Americi pripisati predizbornoj borbi ali najkasnije od sljedećeg tjedna, kada će se Kongres vratiti s ljetne stanke, predizborna će borba biti najvažnija stvar u SAD. Svijet se može pripremiti za prodornu galamu - i ne smije pritom gubiti živce. Cheney je, doduše, biračima izložio razlog za rat, ali je i sam više zapeo u sferi emocija. Američka vlada još koristi opću nelagodu u zemlji prema svim državama koje su na bilo koji način povezane s terorom. No, izložena pritisku donošenja konačne odluke, ni Amerika neće srljati u ratnu pustolovinu, ako argumenti ne budu uvjerljivi a prijetnja konkretna. Raspoloženje u prilog ratu protiv Iraka već jenja, a rasplinut će se u potpunosti ako saveznici napuste SAD. Odluka će biti donesena 6. studenog kada bude izabran novi sastav Kongresa. Bush se mora pobrinuti da sačuva i izlaz za slučaj nužde. Naime, bude li Cheney održao još puno govora poput onog u Nashvilleu, predsjedniku će preostati još samo izbor između rata i katastrofalnog vanjskopolitičkog poraza", upozorava na kraju uvodnika Stefan Kornelius. FRANCUSKA LE FIGARO 29.VIII.2002. U Iranu otkrivena dvojica Bin Ladenovih časnika "'Jastrebovima' iz Bushove momčadi Teheran je možda dao opravdanje koje im je trebalo protiv Bagdada: dvojica Bin Ladenovih časnika sklonili su se u Iran zajedno s desetak drugih pripadnika Al Qaide, izvješćuje 'Washington Post', prenoseći obavještajne službe barem dviju arapskih zemalja. Napis iz Jidde (Saudijska Arabija), potvrdio je sumnju koja se u SAD-u javila odavno i potkrijepio je izjave Georgea W. Busha protiv 'osovine zla'. U njemu se daje do znanja da je nedavno protjerivanje šesnaest nižih časnika Al Qaide iz Teherana u Saudijsku Arabiju bilo tek bacanje prašine u oči. U zamršenoj igri na Bliskom istoku, taj bi 'povjerljivi podatak' mogao biti arapska smicalica koja bi ljutnju američke uprave s Iraka trebala skrenuti na Iran. Ova dvojica, Egipćanin Saif al-Adel i Mauritanac Mahfuz Uld Valid, nadziru vojne operacije Al Qaide, a poslali su ih Osama bin Laden i njegova egipatska desna ruka Ayman Zawahiri, uvjeren je list. U pratnji drugih terorista, posjećivali su hotele Mashad i Zabol na istoku Irana, nedaleko od afganistanske granice. Iranski režim 'ima ulogu u skrivanju i u financiranju Al Qaide', tvrdi arapski dužnosnik za kojeg 'Post' kaže da nije Saudijac. Dvojica bjegunaca poznati su u SAD-u. Saif al Adel otpužen je u SAD- u za ubojstvo i za urotu, nakon dvostrukog atentata na veleposlanstva u Nairobiju i u Dar es Salaamu (258 mrtvih u kolovozu 1998.). Mahfuz Uld Valid je duh: Pentagon ga je nakon napadaja na Afganistan smatrao mrtvim, ali je ovaj preživio i ima važnu ulogu. Dvojac je umiješan u pripremu atentata u Europi, Africi, na Bliskom istoku i u Zaljevu. Iran je opovrgnuo tvrdnje 'Washington Posta', a njegov je predsjednik istodobno odgovorio na nedavna upozorenja Georgea W. Busha o 'tvrdokornim i razornim' spletkama Irana. 'Poduzet ćemo sve što je u našoj moći kako bismo izbjegli (američku) agresiju, rekao je jučer Mohammed Hatami. Ako do takvog napada mora doći, odlučni smo u nakani da platimo cijenu za obranu naših interesa'. To naglo zahladnjenje logičan je nastavak stajališta Bijele kuće o 'osovini zla', u kojemu Irak i Iran nailaze na jednaku američku osudu. No u času kada Washington želi pridobiti saveznike protiv Saddama Huseina, ono zabrinjava i pristaše realizma u vanjskoj politici. 'Ne trebamo si više stvarati neprijatelje, bez kojih možemo', rekao je u utorak Anthony Zinni, bivši zapovjednik u mornarici i savjetnik Colina Powella za Bliski istok. Pokaže li se istinitim, pisanje 'Washington Posta' potvrdit će također da Al Qaida nije obezglavljena i da borba na život i smrt početa prije deset mjeseci ni izdaleka nije završena. Američke posebne snage u Afganistanu pojačavaju operacije čišćenja duž četiristo kilometara duge brdske granice s Pakistanom. Američki je glavni stožer, kako se čini, uvjeren da Osama bin Laden i Ayman Zawahiri još lutaju onuda. Pokrovitelj operacija general Tommy Franks priznao je ovih dana da će američke postrojbe u Afganistanu biti 'još godinama', kako se ta zemlja ne bi pretvorila u logor za obuku terorista. Na Kubi, američka se baza Guantanamo sprema da primi nove zatvorenike. Danas je tamo 598 talibana i članova Al Qaide. Broj ispostava uskoro će biti veći od osamsto", piše Jean-Jacques Mevel. FRANCUSKA LE COURRIER INTERNATIONAL 29.VIII.2002. Predizborna utrka potonula u valovima Labe "Od početka ljeta analitičari opetuju: samo izvanredan i malo vjerojatan zaokret mogao bi 'crveno-zelenu' koaliciju na vlasti spasiti od velikog poraza na parlamentarnim izborima 22. rujna. Loša slika u istraživanjima temelji se na jako lošim gospodarskim rezultatima kancelara Gerharda Schroedera: više od četiri milijuna nezaposlenih, najslabiji rast u Europskoj uniji, četrdeset tisuća njemačkih poduzeća otišlo je ove godine u stečaj... 'Kancelaru će trebati čudo', piše muenchenski 'Sueddeutsche Zeitung'. Prema istraživanju tjednika 'Wirtschafts Woche', 47 posto puka zapravo vjeruje da Njemačka prolazi kroz najtežu gospodarsku krizu nakon tridesetih. No dogodio se zaokret u koji zapravo nije vjerovao nijedan komentator. Dresden, prijestolnica pokrajine Saske na obalama Labe, barokni biser koji je nakon ujedinjenja obnovljen uz milijune eura, poplavljen je 13. kolovoza za nekoliko sati. (...) Gerhard Schroeder, kojeg su njemački novinari odavno nazvali 'Medienkanzler' (medijski izložen kancelar), odmah je dobio poticaj. 'U ovoj krizi, svatko čini što može. Dakako, odgovor Gerharda Schroedera je ... intervju. Što je veća kriza, više je intervjua'. 'Sueddeutsche Zeitung' nije jedini koji je bio podrugljiv. Izvjestitelj švicarskog lista 'Neue Zuercher Zeitung' primjećuje da je 'Schroeder, okružen uplakanim sugrađanima u potopljenoj kuhinji kao 'čovjek iz naroda' još vjerodostojniji nego na televiziji. Kada je riječ o Nijemcima, čini se da oni sa simpatijama gledaju na brojne posjete vladinih izaslanika pogođenim područjima. Tjedan dana nakon poplava, 40 posto ih je reklo da će glasovati za socijaldemokrate, dok 39 posto želi dati glas kršćanskim demokratima, kako izvješćuje javna televizijska postaja ZDF. Brojke iznenađuju to više što konzervativci stalno prednjače u istraživanjima pred svojim protivnicima. Doista, činilo se da je konzervativni kandidat za kancelara siguran u pobjedu. Savjetnici su mu pomogli da stvori imidž 'ozbiljnog čovjeka za ozbiljna vremena', uloga u kojoj mu nema premca, kako izvješćuje berlinski 'Die Tagesspiegel'. No čini se da je kandidat zaboravio da 45 posto Nijemaca do poplava još nije odlučilo za koju će stranku glasovati, kako pokazuje istraživanje u 'Die Weltu'. No dobar dio neodlučnih birača sada svoje simpatije poklanja g. Schroederu. Naprotiv, g. Stoiber više no ikad pati od nedostatka spontanosti, a ponašanje mu je pomalo kruto i zastarjelo, primjećuje 'Der Spiegel'. Nije jako uvjerljiv u ulozi oca domovine koju bi danas morao igrati. Neki čak kažu da je smiješan. Tjednik se podruguje ovim riječima: 'Da, Stoiber sada zna što znači kada svu imovinu uništi poplava: da bi shvatio kako je poplavljenima, bilo mu je dovoljno da u helikopteru preleti pogođena područja'. Po mišljenju komentatora, Bavarac nikada neće dostići Schroedera koji se srdačno rukuje sa saskim biračima, pretvarajući se da je došao uz velik rizik i da ne vidi tridesetak snimatelja koji se guraju oko njega. Usred opće ganutosti, tu je i drugi pobjednik. Zeleni, koji su u zadnje dvije godine trpjeli poraz za porazom na regionalnim izborima, također se vraćaju. 'Frankfurter Allgemeine Zeitung' ističe da se 'zelenima nije moglo dogoditi ništa bolje od prirodne katastrofe'. Vremena su teška za lijeve stranke u Europi i svatko se pokušava prikazati kao onaj tko jedini može nadzirati metež u kojemu se zemlja našla nakon poplava. U razgovoru za 'Spiegel', popularni zeleni ministar vanjskih poslova Joschka Fischer govori o 'poplavama tisućljeća'. Zeleni koji su se početkom kolovoza plašili da neće prijeći prag od pet posto, sada, prema ZDF-u, imaju potporu sedam posto birača. Dakle, moguće je da 'crveno-zelena' koalicija dobije drugu priliku", piše Andrea Exler. ŠVICARSKA LE TEMPS 29.VIII.2002. Washington se nema čemu nadati ni od Schroedera ni od Stoibera "Budućnost Europe je velika nepoznanica njemačke predizborne utrke. Irak, naprotiv, zaokuplja mnoge. Sudbina režima Saddama Huseina postala je važna tema utrke otkako je kancelar Gerhard Schroeder žestoko napao ratne planove američke uprave. Zabilježio je uspjeh iskoristivši suzdržanost Nijemaca pogođenih ratovima. Oporba koja nije očekivala toliku odlučnost, odmah mu je predbacila da, braneći osamljeno njemačko stajalište, zanemaruje državne interese. Međutim, u srijedu je promijenila mišljenje, iz straha da ne izgubi glasove. Vođa oporbe, konzervativac Edmund Stoiber, ostavio je jadan dojam kada u televizijskom dvoboju u nedjelju nije mogao jasno reći što će učiniti bude li izabran. Kandidat za kancelara predbacio je čak Schroederu da ne poštiva dogovor koji je s Jacquesom Chiracom postigao o tom pitanju. Francuska i Njemačka obvezale su se da će i dalje biti solidarne sa SAD-om i njegovim planovima za djelovanje protiv Iraka. 'Postoje njemački interesi, ali oni se mogu braniti tek uz europski konsenzus', rekao je šef oporbe. Tri dana kasnije, Stoiber je okrenuo kaput. Naravno, on se zauzima za europsko rješenje i ističe da UN treba odlučiti kako će se djelovati protiv Bagdada. No da bi podmetnuo nogu Schroederu, odlučno se distancira od toga da jedna država djeluje sama, ne pitajući za mišljenje svoje partnere i bez UN-ova mandata. K tome, ističe da je slanje promatrača u Irak bolje od rata. Zadnja dva dana Gerhard Schroeder je opetovao svoja proturatna uvjerenja. Njegov ministar vanjskih poslova, popularni Joschka Fischer i ministar obrane Peter Struck, poduprli su kancelara. Schroeder je stajalište Washingtona nazvao 'pogreškom' koja potkopava napore UN-a da preuzme nadzor nad vojnim bazama u Bagdadu. Opetovao je da Njemačka neće sudjelovati u takvoj operaciji. Kancelar je reagirao na izjave američkog dopredsjednika Dicka Cheneyja koji je u ponedjeljak rekao da bi za SAD nedjelovanje bilo pogubnije od vojne operacije. 'Kada tako važan europski partner, kao što je SAD, krene krivim putem, moramo ga na to upozoriti', dodao je zeleni Joschka Fischer pred oduševljenim pristašama", iz Berlina izvješćuje Francois Modoux. NEUE ZUERCHER ZEITUNG 29. VIII. 2002. Ima li politike bez Haidera? "Joerg Haider prijeti - i prijetnje povlači. Referendum o poreznoj reformi kojega je najavio 'privremeno' se neće održati. Koruški poglavar morao je uzeti na znanje da mu njegova stranka i vlada u Beču nisu prepuštene na milost i nemilost, da austrijsku politiku više neće određivati njegovi hirovi i zamisli. Haiderov najnoviji potez očito je propao. Njegov je politički kredit potrošen, njegov utjecaj slabi - bez obzira hoće li se sada sam povući iz politike kako je nekoć uvrijeđeno razmišljao, ili će biti istisnut. Tu se postavlja pitanje: ima li u Austriji politike bez Haidera? Ipak je čovjek zadnjih godina obilježavao javni život, ako ne i posve njime vladao. Novinarima je pouzdano uvijek pružao priliku za naslove i fotografije. Svojim ciljanim provokacijama i neizrecivim 'izrekama' Haider je polarizirao austrijsko stanovništvo i prestrašio međunarodnu javnost. Na posljetku je doveo do propasti crveno-crni kartel moći - to mu čak i neki protivnici pripisuju u zasluge. Ali kao partner u vladi Haider je tada žalosno zakazao. Nije se mogao odvojiti od svoje uloge oporbenoga vođe. Haiderovi pucnji iz koruških Alpa neće prestati iznenada. Ali plavo-crna vlada saveznog kancelara Schuessela i zamjenice kancelara Riess-Passer zacijelo može bolje vladati ako nestane njegov utjecaj. Preostaje tek godina dana za ubrzavanje reforme države i uprave. Do sada je zaostajala iza obećanja i očekivanja. Ne smije se samo poplavama pripisati što je manjak jednak ništici u opasnosti i što se porezna reforma odgađa. Snage postojanosti bile su veće od želje za promjenom", drži komentator lista. RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 29. VIII. 2002. Bush ispao 'politički slijepac' Ministar obrane i potpredsjednik SAD-a srljaju u rat, piše Aleksej Andreev. Ministar obrane SAD-a Donald Rumsfeld objavio je jučer kako SAD može 'nasamo' donijeti odluku o vojnom udaljavanju s vlasti iračkoga vođe Saddama Huseina. Po njegovim riječima, Washington 'ne moljaka' od svojih europskih saveznika potporu u tom pitaju. On je istaknuo kako za početak operacije Amerikancima ne treba suglasnost UN-a te da se predsjednik Bush neće voditi ničim drugim nego interesima SAD-a. Međutim, Bush sam još nije donio konačnu odluku o iračkoj sudbini i tako se sam našao na popisu 'političkih slijepaca', o kojima je nedavno govorio njegov potpredsjednik Richard Chenny. Primajući na svojem teksaškom ranču veleposlanika Saudijske Arabije kraljevića Bandara ben Sultana, američki je predsjednik izjavio da će se, prije početka vojnih akcija, posavjetovati sa svojim saveznicima, pa i s Rijadom. Ne samo tada, nego je već drugi put u posljednja tri tjedna Bush isticao da Bijela kuća nema konkretni plan vojne kampanje protiv Iraka a ni da SAD nije donio odluku o provedbi vojne akcije za smjenjivanje Saddama Huseina. Komentirajući Bushovu izjavu, predstavnik američke vlade Richard Baucher je istaknuo da su SAD i Saudijska Arabija 'zabrinuti opasnošću koju predstavlja irački režim Saddama Huseina'. Zato oni neće dopustiti da taj režim 'prijeti susjedima, svojemu narodu i regionalnoj sigurnosti'. Međutim, savjetnik saudijskog prjestolonasljednika kraljević Abdalla Adel al Džubeir opetovao je poziciju Rijada u tome kako Saudijska Arabija 'ne nalazi opravdanom američku intervenciju protiv Iraka'. Pokušavajući spriječiti napad na Irak, Saudijska Arabija - jedna od ključnih zemalja regije - među ostalim se nada kompenzirati štetu koju trpe u očima islamskog svijeta zbog svojedobne podrške američkom bombardiranju Afganistana. Kako god bilo, poslije susreta sa saudijskim veleposlanikom predsjednik SAD-a se morao osobno čuti sa saudijskim kraljevićem Abdallom da ga uvjeri u čvrstinu odnosa između dviju zemalja. Bush je morao rastumačiti svojemu arapskom savezniku razvikani nastup potpredsjednika Chennyja pred skupinom američkih veterana. Chenny je navijao za skoru akciju protiv Iraka, optužujući svoje oponente za namjernu političku sljepoću. Govoreći o mogućoj reakciji takozvane arapske ulice, Chenny je naveo riječi autoritetnog američkog stručnjaka za Bliski Istok, libanonskog izbjeglice Fuada Adžamija, koji predskazuje da Saddamova smjena može izazvati 'eksploziju istoga likovanja na ulicama Basre i Bagdada, s kakvom su Amerikanci dočekivani od kabulskih masa'. Pozivanje na Adžamija čini se prilično nategnutim, budući da je isti stručnjak ranije tvrdio kako je 'njihanje od apsolutnog oduševljenja do neočekivanog očaja koji paralizira volju', karakteristično za opozicijske slojeve arapskih stanovnika. Od napada na Irak u posljednje vrijeme Amerikance odgovaraju i predsjednik Egipta Hosni Mubarak, kancelar NJDR-a Gerhard Schroeder, vanjskopolitički uredi Francuske, Kine, Pakistana i mnogih drugih zemalja. Posebno treba izdvojiti izjavu ministra vanjskih poslova Indije Jašvanta Sinhija o tome da 'preventivna' akcija nije dopuštena nijednoj zemlji, tim gore ako ona predviđa smjenu cijeloga političkog režima. Zanimljiva je činjenica i to da je još u lipnju bivši indijski vanjskopolitički ministar Džasvant Singh nije isključivao upravo takav 'preventivni' udar svoje Indije po susjednom Pakistanu, optuženom u Delhiju kako podupire međunarodni terorizam. VEDOMOSTI 29.VIII.2002. U Europu bez vize "Dva i pol mjeseca prije summita u Kopenhagenu, Vladimir Putin je predložio Europskoj uniji radikalno rješenje za kalinjingradski problem: početi pregovore o prijelazu na režim bez viza za Europu koji će vrijediti za čitavu Rusiju. Zamislite kako će biti lijepo bez vize putovati u Europu koja se prosječnom ruskom građaninu prikazuje u svojem najružnijem svjetlu - s redovima u kojima se u veleposlanstvima čeka i po nekoliko sati. Putinova se politička inicijativa čini vrlo privlačnom: osjetljivo kalinjingradsko pitanje predsjednik promatra kroz dugoročne pregovore s europskom birokracijom. No nije sve tako jednostavno. Lako možemo predvidjeti odgovor Europljana, a stvarno rješenje problema za sada se ne nazire. Prvo, ukidanje viza nije moguće, sve dok je između EU-a i Rusije tako velika razlika u životnom standardu. Golem priljev useljenika koji žele bolji život upravo je ono čega se najviše plaše europski političari koje podupiru desni nacionalisti. Od nas će se tražiti da BDP po glavi stanovnika podignemo na razinu baltičkih zemalja ili Turske. Drugo, ne trebamo se nadati ukidanju viza kakvo su od EU-a dobile 'ne baš bezopasne' zemlje u Latinskoj Americi. Naša granica s EU-om je kopnena, a ne morska. Ukidanje viza zahtijevat će goleme troškove i obveze. Čak i za sporazum o protjerivanju ilegalnih useljenika trebaju novci kako bi se oni prevezli, a za sada ih nemamo. A što da kažemo o glavnom zahtjevu EU-a - temeljitom opremanju 'unutarnjih' ruskih granica od Bjelorusije do Tien Shana? Sada je naša granica otvorena za ljude, oružje i narkotike, zbog čega ukidanje viza za EU nije moguće. No nije stvar samo u novcu. Prijelaz na režim bez viza prinudit će Putina da uvjeri ministarstvo unutarnjih poslova, Federalnu službu sigurnosti i Federalnu graničnu službu da se radi prijateljstva s EU-om moraju donekle pokoravati europskim birokratima. Primjerice, izdavati putovnice prema propisima Bruxellesa i podnositi europske provjere kvalitete rada ruske Pogranične službe. U načelu, svi se ti problemi mogu - i moraju - riješiti, čak i ako Rusija ne želi ući u EU. No to je dugotrajan posao, a Kalinjingrad je sadašnje pitanje. Kalinjingrad može prije Rusije postati dio Europe. Ni taj se problem neće riješiti skrivajući se iza zamisli o slobodi kretanja svih ruskih građana", piše u uvodniku lista. SLOVENIJA DELO 29. VIII. 2002. Bez čarobnog štapića "Oprostite zbog zakašnjenja, no razgovor s predsjednikom vlade Račanom, već peti po redu otkako su odnosi zaoštreni, odužio se, počeo je jučerašnju tiskovnu konferenciju predsjednik vlade Janez Drnovšek. Kiseli osmijeh na kakav smo navikli i tiho iskašljavanje koje je za njega značajno. Zatim suho, polako seciranje tegobnog odnosa. Bez ljeporječja, bez taktiziranja, bez oštrih tonova, goli odnos, takav kakav je. Međudržavni su odnosi lošiji nego što su bili ikada poslije osamostaljenja, zaključio je predsjednik vlade. Žali što je tako. Pokušava to promijeniti. Umiruje koliko se može. No nije siguran hoće li mu uspjeti. Zaoštravanje je doseglo točku kad incidenti eskaliraju, kad mediji pritišću i kad se uspoređuju političke izjave. Sve je to na Balkanu poznato, ali Slovenija i Hrvatska ipak su postigle zrelost da to uspiju zaustaviti, rekao je Drnovšek. Poslije godine dana predsjednik vlade zaključuje da je njegov sporazum o granici neupotrebljiv, iako je parafiran i iako ga je vlada potvrdila. I u takvim mu okolnostima nije do toga da ide glavom kroz zid. Treba ponajprije smiriti napetosti: stvarne na moru i riječima u zraku. Što se pak tiče najproblematičnijih bilateralnih pitanja, jedna je mogućnost - zamrzavanje, čekanje boljih vremena, hladno je rekao Drnovšek. Kao ono zadnje, kad otkaže sve drugo, spomenuo je i međunarodnu arbitražu. Da ne bi bilo zabune, o tomu još ne razgovaramo, no to je mogućnost koju dopuštam, rekao je premijer. Sastanak Drnovšeka i Račana koji će pokazati smjer, najavljen je za idući tjedan. Do tada će premijeri pokušati sve: savjetovanja s koalicijom, razgovore s oporbom, dogovore sa strukom, i o privremenom režimu i o zamrzavanju. Drnovšek je izjavio da nema zeca u šeširu. No već je blago poticajno što ne brusi noževe, nego vježba suzdržanost", zaključuje Saša Vidmajer u rubrici Tema dana. (Hina) fc