RFE 7. VIII. PRIVATIZACIJA I ACI

RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 7. VIII. 2002. ACI-jeva tragikomedija ACI: privatizacija i dalje prljav posao Prilog Milana Gavrovića Sukobi u velikom lancu marina na Jadranu, tvrtki ACI, prerasli su u prvorazredni skandal. Tko je kriv za tragikomediju u ACI-ju, poduzeću koje ima dvadesetak marina duž jadranske obale? U hrvatskim medijima skoro se jednoglasno optužuju dvije najveće stranke vladajuće koalicije, socijaldemokratska i seljačka, čiji ljudi vode suprotstavljene grupacije koje se bore za čelna mjesta u poduzeću. Pri tome frcaju međusobne optužbe za pljačku i kriminal, smjenjuje se jedna, a imenuje druga uprava i to na sumnjivoj sjednici nadzornog odbora, a onda smijenjeni angažiraju zaštitare da brane njihove stolice. To su oni kratko ošišani momci u uniformama, dakle privatna policija. Redatelji te pozornice koja podsjeća na vestern s plaćenim revolverašima oslanjaju se na vladu, jer je država još uvijek većinski vlasnik ACI-a. Točnije, oslanjaju se na stranke koje dominiraju u vladi. Pa ipak, uzrok tog cirkusa nije samo još jedan stranački sukob oko stolica u javnim i državnim poduzećima. Važnija je od toga što ACI-ju predstoji privatizacija u kojoj će imati niz prednosti onaj tko drži kormilo tvrtke. To pokazuje da je privatizacija još uvijek prljav posao u kojem se raznim igrama i makinacijama jeftino dolazi do velikih bogatstava. Iako naravno više ne tako lako kao u HDZ-ovo vrijeme. Umjesto da to promijeni vlada uporno insistira na tezi da je država najlošiji vlasnik, pa je jedino rješenje čim brža privatizacija. Za ekonomiste to je općeniti zaključak do kojeg se dolazi analizom velikog broja različitih slučajeva u raznim zemljama. U ustima hrvatskih političara na vlasti ta je teza, međutim, pretvorena u alibi za svaku privatizaciju državne imovine kakva ona bila da bila. Njom se, na primjer, opravdava i rasprodaja svih banaka strancima. 'Mi smo to morali učiniti jer je država najlošiji vlasnik', ponavljaju oni koji su izabrani i plaćeni da ne bude tako. Oni čija je odgovornost da država bude što bolji vlasnik, a da onda, u privatizaciji, traže i nađu još boljeg vlasnika. Teza da je država najlošiji vlasnik, alibi je i za popunjavanje nadzornih odbora stranačkim, umjesto stručnim i odgovornim ljudima. Ako se unaprijed zna da rezultat njihovog rada, po ekonomskoj teoriji, mora biti ne samo loš, već najlošiji, onda je riječ samo o sinekuri, koju treba podijeliti u stranačkoj obitelji. Čini da se tako dijeli i pravo na lošu privatizaciju, koja je kakva bila da bila, navodno bolja od državnog vlasništva. Nezgodno je jedino kad se koalicione obitelji, kao u slučaju ACI-a, ne uspiju dogovoriti na vrijeme. (RFE)