WT 31. VII. DVOSTRUKI STANDARDI

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 31. VII. 2002. Dvostruki standardi "Da živimo u svijetu u kojem postoji univerzalna simpatija prema Izraelu zbog užasa koji svakodnevno trpi - supermarketi, pekare, autobusi, sinagoge, hoteli i spavaće sobe raznose u komadiće teroristi koji u svoje bombe stavljaju čavle umočene u otrov za štakore - kritike Izraela zbog prošlotjednog napada na Salaha Shehada bile bi manje odvratne. Riječi 'ratni zločini' i 'zvjerstva' nikada, čini se, ne prelaze preko usana europskih diplomata, intelektualaca ili novinara kada su posrijedi arapski bombaši- samoubojice. Ipak, onog trenutka kada se Izrael osveti, 'svjetska zajednica' prožeta je užasom i indignacijom. Stvar nije samo u tome da je svijet izabrao na koju će stranu stati u ovom sukobu. Radi se o tome da slobodni, demokratski svijet zastrašuje i napušta malu slobodnu zemlju koja viteški pokušava živjeti prema civiliziranim normama, koje Slobodni Svijet teoretski zastupa, protiv neprijatelja koji te norme uopće ne priznaje. Kada je posljednji put itko optužio palestinsku vlast da koristi nacističke taktike? Izrael za to optužuju stalno. I kada je posljednji put arapski svijet pokazao i tračak grižnje savjesti ili žaljenja zbog niskog, nemoralnog rata koji se vodi protiv Izraelaca u trgovinama, izraelske djece u kolicima i adolescenata u diskoklubovima? Da, nedavno smo mogli čuti nekoliko arapskih glasova koji su pozivali na okončavanje samoubilačkih napada na civile. Ipak, treba čitati i između redaka. (...) Tvrde kako se ta taktika osvećuje - daje Izraelcima izgovor za još oštrije mjere protiv Palestinaca. Na prestanak samoubilačkih bombaških napada nikada se ne poziva zbog humanosti ili savjesti, nikada jer se izraelsku djecu ne smatra ljudskim bićima. Tko Izraelce može optužiti za njihovu ogorčenost? Izraelska država tuguje za svakim nevinim Arapom koji strada u unakrsnoj paljbi i čini sve što može kako bi izbjegao civilne žrtve čak i onda kada to znači veći rizik za njegove vojnike (Jenin, primjerice). No kada Izrael popusti pod svjetskim pritiskom i ispriča se zbog toga što se brani, gubi djelić psihološkog oklopa koji tako očajnički treba da bi pobijedio. Izrael je Shehadu progonio mjesecima. Jedan od terorističkih stratega koji je zaslužan za smrt stotina ljudi, Shehada je znao da ga slijede. Nikada nije spavao na istom mjestu dvije noći za redom. Činjenica da je sporne noći spavao sa svojom ženom i djecom samo je još jedan dokaz da je bio svjestan - iako je ostatak svijeta odlučio hiniti da nije tako - toga da se može osloniti na nevoljkost Izraelaca da ubijaju nevine. Obično, kao što je to Shehada znao, Izraelci ne napadaju kada napad znači i smrt djece. Davali su sve od sebe - čak i nakon demoralizirajuće kampanje ubijanja protiv njihovih vlastitih civila - da ograniče civilne žrtve. Ipak, ovog puta Izraelci su odlučili da moraju napasti. Koristeći ženu i djecu kao štit, a znajući da žele njega, Shehada snosi odgovornost za smrti tih civila. Ipak, Izrael se sada ispričao i napad nazvao greškom. Iako su njegovi razlozi razumljivi (za razliku od Palestinaca, koji slave smrt izraelske djece, Izraelci su očajni kada vide mrtvu palestinsku djecu), ova će isprika još dugo progoniti zemlju. Ona šalje jasnu poruku da će skrivanje među civilima od sada biti sigurna metoda. Izrael je odlučio bombardirati stambenu zgradu u Gazi jer je čovjek kojeg su trebali ubiti bio veoma opasan. Vojska SAD-a riskirala je (i uzrokovala) smrt civila kada smo mislili kako nemamo drugog izbora. Stvar nije samo u tome da smo bombardirali Dresden i spalili Hirošimu i Nagasaki kada smo smatrali kako je na kocki opstanak naše zemlje. Tko sumnja u to, da smo u kavani u Kabulu zamijetili Osamu bin Ladena, da bismo oklijevali napasti iako bi neki blizu njega bili također ubijeni? Očito je da ni Izrael niti mi ne bismo preuzeli taktike naših protivnika. Izraelci neće bombardirati tržnice ili džamije na Zapadnoj obali iz obijesti. Niti SAD neće dizati u zrak stambene zgrade u Bagdadu samo da nanese patnju drugima. No ponekad, u ratu, čak i 'dobri momci' ponekad moraju učiniti nešto loše - ako su ozbiljni u svojoj namjeri da pobijede", piše Mona Charen.