AU 31. VII. DS: SNAŽNA VOJSKA OZBILJAN PARTNER

AUSTRIJA DER STANDARD 31. VII. 2002. Diplomacija bez pokrića U rubrici "Gost-komentator" list objavljuje prilog Ericha Reitera, povjerenika za strateške studije u austrijskom ministarstvu obrane, o budućoj sigurnosnoj politici EU-a. "Već dugo nešto škripi u takozvanom transatlantskom odnosu SAD i Europljana (posebno onih u okviru NATO-a). Nakon 11. rujna prošle godine nesuglasice su se u određenim razdobljima posebno intezivirale, otkrivajući razlike u političkim vizijama. Europljani povremeno predbacuju Sjedinjenim Državama pretjerano neobuzdane nastupe u međunarodnoj politici; Amerikanci pak predbacuju Europljanima manjakvu odlučnost i vojnu slabost. Već za vrijeme hladnog rata Amerikanci su se žalili da bi njihovi europski saveznici trebali izdvajati više sredstava za obrambenu sposobnost i rasteretiti SAD u pogledu resursa koje su Amerikanci stavili na raspolaganje za obranu Europe (riječ je o raspodjeli tereta). Iako je glavna prijetnja bila usmjerena prema zapadnoj Europi, na europskoj strani Atlantika oslanjali su se na vojnu silu SAD. Nakon završetka hladnog rata na obje strane Atlantika pojavili su se novi sigurnosno-politički prioriteti. Umjesto velikog rata pozornost je bila usmjerena na brojne krize i sukobe manjeg opsega koji su kroz buđenje nacionalističkih sukoba u postsovjetskoj eri opustošili i Europu. Očuvanje stabilnosti zahtijevalo je suzbijanje takvih sukoba. Kada diplomatska sredstva (kao, primjerice, na Baltiku) nisu bila dovoljna za uklanjanje napetosti, javila se potreba i za vojnim akcijama radi ponovne uspostave mira (u Bosni i Hercegovini, na Kosovu, u Makedoniji). Vojne intervencije zahtijevaju drugačije vojne sposobnosti nego tradicionalna teritorijalna obrana. Poznati su pojmovi koji označavaju spomenute sposobnosti najsuvremenije precizno oružje, daljinsko izviđanje posredstvom satelita, suvremeni komunikacijski i sustavi vodstva te sposobnost brzog transporta postrojbi i materijala na velike udaljenosti. Osim toga, mijenja se i sam način ratovanja. Militarizacija svemira (oružane platforme za rakete u svemiru, laserski topovi) nalazi se trenutno u pokusnoj fazi; borbeni zrakoplovi bez posade i roboti za borbu nalaze se trenutno u fazi planiranja i razvoja; teledirigirani projektili postaju sve sofisticiraniji i ubuduće će biti na raspolaganju za masovnu upotrebu; balističke rakete postaju sve savršenije; u planu je proizvodnja malih atomskih bombi s ograničenim djelovanjem radi povećavanja sposobnosti zastrašivanja realnom prijetnjom njihove upotrebe; bojnim poljem na kopnu i na vodi dominirat će rakete i teledirigirano precizno streljivo. Nasuprot svemu tome čak i njemački Bundeswehr, još donedavno ponosna jezgra tradicionalne teritorijalne obrane od mogućeg sovjetskog napada, djeluje vrlo skromno. Razvoj modernih oružanih sustava stoji puno novaca. Ne onoliko koliko je stajalo održavanje brojčano velikih oružanih snaga za vrijeme hladnog rata ali više no što su Europljani spremni izdvojiti budući da nakon hladnog rata žele u potpunosti uživati u 'mirovnoj dividendi'. Doduše, radikalno su reducirali svoje oružane snage (primjerice, Njemačka je smanjila broj vojnika sa circa 480 tisuća (1985.) na 220 tisuća (2000.) a Nizozemska sa 106 na 52 tisuće) ali još nisu - za razliku od SAD - prioritetno preorijentirale preostale oružane snage na nove zadaće te u uvjetima smanjivanja proračunskih sredstava za obranu izdvajaju tek vrlo skromne svote za istraživanje i razvoj suvremenih oružanih sustava. SAD pak velikodušno ulažu u to područje. SAD već godinama upozoravaju Europljane da više ulažu u svoje vojne sposobnosti. Najkasnije je rat na Kosovu 1999. g. pokazao Europljanima da usprkos ukupno osjetno većem broju vojnika u odnosu na SAD više ne predstavljaju ozbiljan vojni čimbenik. Europljani više gotovo i nisu u stanju bitno pridonijeti vojnim operacijama, što su SAD jasno pokazale u borbi protiv terorizma. Kada zagusti, SAD ne trebaju Europljane. Doduše, transatlantski je odnos danas opterećen i čestim različitim stavovima Europljana i Amerikanaca o metodama rješavanja sukoba. To se pokazalo u borbi protiv terorizma koja po mišljenju Europljana zahtijeva širi pristup od isključivo vojnog te oni sve izraženije smatraju da je njezin cilj zapravo uklanjanje uzroka terorizma. To dolazi do izražaja u sukobu Izraela i Palestine, u kojem Europljani žele pružiti veću šansu rješenjima utemeljenima na pregovorima. No, ni Amerikanci ni Izraelci ne shvaćaju Europljane ozbiljno. Iako ovi možda imaju sasvim dobre koncepte. No, Europljani nemaju ozbiljne vojne sposobnosti koje u slučaju krize ipak igraju presudnu ulogu. Njihovoj diplomaciji nedostaje potpora u vidu (vojne) snage. Tu činjenicu neće bitno promijeniti ni frustracija ni dijelom opravdana ljutnja Europljana što se prema njima katkada ne odnose kako bi trebali (primjer je izraelska vlada i njezin odnos prema visokom izaslanstvu EU ovog proljeća). Postoji samo jedan realan put koji će pomoći da Europljani ponovno budu prihvaćeni kao ozbiljan čimbenik te da na međunarodni dnevni red ponovno postave vlastite prioritete: riječ je o većim ulaganjima u vlastite vojne sposobnosti. Europa kao ozbiljan vojni partner bila bi za Sjedinjene Države i ozbiljan politički partner i mogla bi igrati važnu ulogu u procesu odlučivanja o (miroljubivoj) sudbini svijeta i privući pozornost na vlastite koncepte. Miroljubivi se katkada moraju naoružati kako bi prisilili druge da prihvate njihove pozicije", ističe na kraju priloga Erich Reiter.