DNEVNI PREGLED BR. 146 31. SRPNJA 2002.

GLAS AMERIKE - VOA 29. VII. 2002. Kapitalizam i pohlepa: Opada li, uz cijenu dionica, i poslovna etika? Prilog Maure Farrelly Nedavni računovodstveni skandali u američkim korporacijama naveli su stručnjake i poslovne čelnike iz drugih zemalja da počnu preispitivati američku računovodstvenu praksu. Ta se praksa, inače, u američkim poslovnim školama smatra modelom za zemlje koje pokušavaju razviti i proširiti svoja tržišta kapitala. Unatoč kritikama iz zemalja poput Britanije i Rusije, američka sveučilišta još ne razmišljaju o promjeni načina na koji svoje studente uče računovodstvenim metodama. Doduše, neki ponovno razmišljaju o načinima na koje pripremaju svoje studente da se nose s etičkim dvojbama koje su, po mnogima, u korijenima kapitalizma. Prije pet godina je Howard Frank napustio svoj posao u Ministarstvu obrane, gdje je bio zadužen za proračunska sredstva u visini od 300 milijuna dolara, da bi postao dekan Fakulteta za poslovni menadžment Sveučilišta Maryland. Prije nego što je radio za Pentagon dr. Frank je upravljao jednom velikom američkom korporacijom. Kako kaže, do sada nitko od direktora koji su pod istragom zbog nepropisnog ili neprimjerenog iskazivanja financijskog poslovanja nije diplomant sveučilišta Maryland. Svejedno, dodaje dr. Frank, ponašanje takvih pojedinaca baca ljagu na sve američke korporacije, kao i na poslovne škole: = Mogu vam reći, sa čisto osobne točke gledišta, za mene je to velika sramota. Posebice zato što su sve organizacije s kojima sam ikada bio povezan poslovale iznimno etično. Mi poučavamo takvu etičnost, mi ju i prakticiramo i svejedno nešto ode na loše. I zaista stvari 'odu na loše' unatoč svemu. Predsjednik Enrona Jeffrey Skilling, protiv kojeg se vodi istraga zbog uloge u propasti Enrona, diplomirao je na Fakultetu za poslovni menadžment sveučilišta Harvard, koja je integrirala nastavu o profesionalnoj etičnosti u svoj studij računovodstva još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Od 1988. godine studenti Harvarda moraju proći posebni trotjedni seminar koji se bavi isključivo etičkim dvojbama u poslovanju. Više od toga, međutim, nije obvezno. Na Sveučilištu Maryland, kaže Howard Frank, svi studenti poslovnog menadžemnta moraju prije diplomiranja odslušati predmet Poslovna etika, kao i posjetiti zatvor u kojemu kazne odslužuju direktori osuđeni za korupciju: = Za studente su to prilično otrežnjujuća iskustva, nakon kojih se vraćaju prilično potreseni. Tamo, naime, nisu viđali tip ljudi koje bi smatrali kriminalcima - to su ljudi koji izgledaju potpuno normalno, koji su započeli posve normalne karijere, a onda su u jednom trenutku prešli tanku liniju i našli se s druge strane zakona i u zatvoru. Poput Harvarda i Sveučilište George Washington iz Washingtona ponovno razmatra nov način pristupa profesionalnoj etici. Obnovljena je nastava predmeta Poslovna etika koji je bio ukinut prije nekoliko godina. Dr. Jeff Lenn koji vodi nastavu Poslovne etike kaže da se nada da će studenti shvatiti da je stjecanje poslovne etike jednako važno kao i usvajanje matematičkih i drugih stručnih znanja. On ističe da američke korporacije za svoj kapital ovise o ulaganjima, a, dodaje, ljudi neće ulagati u korporacije ukoliko ne vjeruju njihovim ravnateljima. = Business je sam po sebi utemeljen na filozofiji da je vlastiti interes dobra, pozitivna stvar. Ali kada taj vlastiti interes uzdignete iznad ostaloga, onda to može dovesti do pohlepe. A sam sustav će funkcionirati samo ako mu se postave granice. Prema tome, ako ću ja raditi na zadovoljavanju vlastitog interesa u tolikoj mjeri da će to uskratiti drugima zadovoljavanje njihovih interesa, onda sustav više neće funkcionirati. Iako nitko ne sugerira da su etičke rasprave nevažne u poslovnom školovanju, ipak se čuju i glasovi da se studente ne može naučiti etičnom ponašanju i da škole ne bi trebalo držati odgovornima za skandale koji ovih dana pune naslovnice novina. Kako kažu, uvijek će biti i loših ljudi, kao i onih koji donose loše životne odluke i krive izbore. (VOA) DEUTSCHE WELLE - DW 30. VII. 2002. Tisak Mnogi njemački listovi su danas prenijeli širu agencijsku vijest o incidentu kada je napadnuta hrvatska delegacija na granici s Jugoslavijom. 'Jugoslavenski graničari pucali na hrvatske čamce', naslov je vijesti u kojoj se u najkraćim crtama opisuje put hrvatske delegacije na šarengradsku Adu i paljba jugoslavenskih graničara kojom je delegacija bila prisiljena pristati na jugoslavensku stranu Dunava. Također se spominje da je taj otočić do 1991. pripadao Hrvatskoj i da ga od 1995. kontroliraju jugoslavenski graničari. Čitamo dalje naslove: 'Hrvatska traži ispriku - Jugoslavija napala delegaciju' vijest je naslovio Berliner Tagesspiegel, a Hamburger Abendblatt stavlja naslov 'Srbi pucali na Hrvate' dok se Frankfurter Rundschau odlučio za naslov 'Jugoslaveni pucali na Hrvate'. Berliner Tageszeitung vijest prenosi pod naslovom 'Napetosti nakon incidenta na granici', a Koelner Stadtanzeiger 'Pucano na hrvatsku delegaciju'. Sueddeutsche Zeitung pod naslovom 'Zgražanje zbog napada na hrvatske čamce' donosi izvješće dopisnika koji također sažeto prenosi reakcije. Jugoslavenski predsjednik Vojislav Koštunica se zbog incidenta u međuvremenu ispričao svom hrvatskom kolegi Stipe Mesiću. Još prije toga je hrvatski premijer Račan za susreta s jugoslavenskim ministrom vanjskih poslova Goranom Svilanovićem izrazio svoju ljutnju: 'neprihvatljivo i protivno dobrosusjedskim odnosima' nazvao je Račan taj događaj. Ministar Svilanović je na beogradskoj televiziji izjavio kako su vojnici pucali u zrak, ali i kako se nada da incident neće uzrokovati posljedice na odnose s Hrvatskom. Hrvatski ministar Račan je nakon telefonskog razgovora u kojem mu se srpski premijer Đinđić osobno ispričao, izjavio: To nije dovoljno. Tražimo javnu ispriku i detaljnu istragu. Šarengradska Ada je velika oko 18 kvadratnih kilometara i do raspada Jugoslavije 1991. pripadala je Hrvatskoj. Trenutno je pod nadzorom Beograda. Prilikom normalizacije odnosa između Beograda i Zagreba bez konačnog rješenja ostala su granična pitanja upravo na Dunavu i prema Crnoj Gori kod Bokakotorskog zaljeva, izvješćuje dopisnik lista. Glavna unutarnjopolitička tema su njemački političari koji zlorabe bodove koje dobivaju česti putnici zračnih prijevoznika jer kilometre sakupljaju na službenim putovanjima - ali tu nagradu, najčešće besplatan let - koriste u privatne svrhe. Cem Oezdemir je već dao ostavku, a i političar stranke nasljednice istočnonjemačkih komunista Gregor Gysi je priznao je da je tako raspolagao svojim bonusima. Rhein-Zeitung piše da bi se gotovo moglo pomisliti da su berlinski političari masovno letjeli u Yokohamu jer ih je zanimao nogomet i tamošnje finale. No u međuvremenu sazrijeva sumnja da je u prvom redu bila riječ o unosnim besplatnim miljama u zraku. Prvo političar zelenih, sada i Gregor Gysi - i može se pretpostaviti da je to tek vrh Jumbo Jeta. Još i gore od toga: običan glasač ne može ni pretpostaviti što pokvareni političari privatno uzimaju iz letova koje plaća porezni obveznik. U Njemačkoj se ne želi ozbiljno raspravljati da li je potrebna obaveza prijave svih mogućih prihoda. Krajnje je vrijeme da transparentnost bude barem prepreka pohlepi koja već prijeti da postane nešto samo po sebi razumljivo. Schwaebische Zeitung pred njemačko-francuske redovne konzultacije piše da bi to mogao biti posljednji susret Chiraca i Schroedera. I nije tajna da se ne bi u Elizejskoj palači rastužili ako bi Schroederov konkurent Stoiber pobijedio na izborima ujesen. No bez obzira tko bio novi kancelar, Pariz i Berlin se nakon toga moraju konačno zbližiti. Četiri godine je odnos dviju vlada bio samo u znaku potresa, nesporazuma i podmetanja. Uz to su obje strane oduševljeno sve prljavo rublje iznosile u javnost da bi se onda u dugim pregovorima o tome razgovaralo. (DW) RADIO GLAS RUSIJE - RGR 30. VII. 2002. Nikolaj Ivanov: Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a za Kosovo ne gubi svoju aktualnost. U stajalištima visokih međunarodnih dužnosnika nadležnih za Kosovo polako dolazi do pozitivnih promjena? Nesumnjivo je da je pridržavanje rezolucije VS UN br. 1244 kojom se potvrđuje da je Kosovo nedjeljiv dio Srbije i Jugoslavije i kamen temeljac rješenja kompliciranih problema ove pokrajine. Ali njene odredbe još uvijek nisu realizirane. To nije uspjelo ni jednom od dvojice prethodnika šefa misije UN-a na Kosovu Michaela Steinera. Kada je riječ o prvom od njih, o Bernardu Kouchneru, taj je zapravo ignorirao rezoluciju zbog čega se potpuno diskreditirao. Bivši ministar obrane Danske Hans Haeckerupp koji ga je zamijenio na ovom položaju nije uspio učiniti sve što je planirao, iako je njegov stav bio realniji. U svom radu morao je računati s politikom NATO-va zapovjedništva KFOR-a koja je ignorirala Beograd i njegove legitimne interese u pokrajini. Zbog toga Michael Steiner nije dobio baš idealno nasljeđe. Utoliko su značajniji njegovi pokušaji da se ipak rukovodi rezolucijom broj 1244. Čak i najmanji koraci u pravcu njenog izvršavanja vrijedni su pozornosti. Dapače, trebali bi se odobravati i podržavati. Na primjer, početkom srpnja Michael Steiner i vicepremijer Srbije Nebojša Čović potpisali su protokol prema kojem će od polovice rujna 40 srpskih sudaca i tužitelja raditi na Kosovu. Ministar pravosuđa Srbije Vladan Batić je sasvim razložno ocijenio protokol značajnim korakom naprijed. Može se pozdraviti i mišljenje Michaela Steinera o načinu rješavanja problema Kosova. U nedavnom intervjuu austrijskom dnevniku Die Presse on se očitovao protiv stvaranja jednoetničke zajednice u pokrajini, a za osiguranje povratka kosovskih Srba na svoja ognjišta. Založio se također za pozivanje na odgovornost svih ratnih zločinaca, uključujući i albanske ekstremiste, čak i ako ih lokalno stanovništvo drži junacima. Gospodin Steiner je, najzad, rekao i o nužnosti da članovi svjetske zajednice usklade svoja stajališta o stvaranju međunarodnog krivičnog suda. Općepoznata je neobjektivnost haaškoga suda, kao i protusrpska orijentacija glavne tužiteljice Carle del Ponte. Možda bi Temida mogla trijumfirati što se o predmetima vezanim za bivšu Jugoslaviju raspravljalo u međunarodnom kaznenom sudu? Nesumnjivo je da su namjere gospodina Steinera vrlo važne i daju nadu. Mnogo je važnija, međutim, njihova provedba u život. (RGR) BRITANSKI RADIO - BBC 30. VII. 2002. Tisak The Times piše o iskapanju masovne grobnice u bosanskoj Kamenici koje su lokalne vlasti započele prošlog tjedna. U grobnici gdje se nekada nalazilo nogometno igralište nalazi se oko 200 tijela žrtava masovnih umorstava iz srpnja 1995. godine. Kada su krenule iskapati igralište vlasti su, kako piše list, znale točno što traže jer im haaški sud dostavio satelitske snimke područja. Vlasti vjeruju da je grobnica u Kamenici dio pokušaja prikrivanja masakra u Srebrenici odakle su tijela premještena, te da se na području Kamenice nalaze još barem dvije takve grobnice. Posmrtni ostaci bit će preneseni u Tuzlu gdje će Međunarodno povjerenstvo za nestale osobe identificirati tijela. Rad povjerenstva na identifikaciji mrtvih se u prošlih nekoliko mjeseci poboljšao razvijanjem novog sustava ispitivanja DNK što će omogućiti da se ove godine identificira preko 600 posmrtnih ostataka žrtava iz Srebrenice, piše list. The Financial Times navodi izjave koje je bivši šef ekipe inspektora Ujedinjenih naroda za naoružanje u Iraku Rolf Ekeus dao švedskom radiju i kojima optužuje Sjedinjene Države i druge zemlje članice Vijeća sigurnosti da su manipulirale radom ekipe kako bi postigle vlastite političke ciljeve. Švedski diplomat je rekao da nema sumnje da mnoge države, a naročito Amerika, pokušavaju doznati više o Iraku preko ekipe svjetske organizacije. Te države su, navodi list, insistirale da ekipa Ujedinjenih naroda provodi inspekcije koje bi izazvale Bagdad da blokira rada ekipa što bi se moglo iskoristiti kao izgovor za napad na Irak. Ta otkrića jednog od najuglednijih švedskih diplomata sasvim će sigurno ojačati stajalište Iraka da ne dopusti povratak ekipe za inspekciju oružja u zemlju, upozorava list. The Independent piše da se unatoč tome što je potpuno jasno da se predsjednik Bush želi riješiti Sadama Huseina još ne zna kako, kada i što će biti kasnije. Iako je to rat u kome će mnogi životi biti izgubljeni, prave rasprave o stanju nema. U Sjedinjenim Državama rat protiv Iraka prihvaćen je kao neodgodiv. Javno mišljenje je umrtvljeno sjećanjima na 11. rujan, upozorenjima na osovinu zla, te jednostavnom Bushovom retorikom 'ili mi ili oni'. Kao najbolju mogućnost smjene Sadama Huseina list navodi vojnu opciju, ali se u isto vrijeme pita što poslije. Još se ne zna tko bi mogao zamijeniti iračkog predsjednika, a mogućnost da američke snage ostanu u zemlji može se pokazati potpuno neproduktivnom jer bi to uplelo Washington u 'stvaranje države' što predsjednik Bush ne trpi, a i podsjeća na prikriveni kolonijalizam, zaključuje list. (BBC) SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 30. VII. 2002. Neuspjeh američke demokracije "Pravi uzrok širenja protuzakonitosti među korporacijama u Americi jest nedostatak vjere u demokratske institucije. Nezakonitost tvrtki nije posljedica ni kontradikcija kapitalističkog sustava niti privatnih grijehova, koji su svojstveni kapitalizmu a i čovječanstvu općenito. Rezultat je neuspjeha instrumenata demokracije, koji su oslabljeni kroz tri desetljeća tržišnog fundamentalizma, privatizacijske ideologije i odbojnosti prema vladi. Kapitalizam nije prejak; demokracija je preslaba. Amerikanci nisu postali previše oholi kao proizvođači i potrošači; postali smo previše povučeni kao građani, pasivno prihvaćajući deregulacije i privatizaciju (zrakoplovne i računovodstvene tvrtke, banke, medijski konglomerati, i tako dalje) i sve veću tiraniju novca nad politikom. Razarajući učinci ovog trenda očiti su, i to ne samo na Wall Streetu. Bushova vlada, koja se zalaže za proizvodnju energije prije nego za njeno očuvanje, osmislila je suprotnu politiku od one koja je provođena generacijama - napredak zaštite okoliša. Korijen takve politike jest u oholom prijeziru prema javnoj sferi, koji je zajednički svim tržišnim fundamentalistima. Takvi stavovi predstavljaju sklonost izolacionističkim gospodarstvima koja grijehe korporacija pretvaraju u vrline kada je posrijedi krajnji rezultat - profit. Čak i u vanjskoj politici, gdje unilateralizam i odbijanje partnerstva mogu upućivati na snažnu vladinu politiku, postoji sklonost da se prema međunarodnom sektoru odnosi kao prema Hobbesovskom 'stanju stvari', anarhičnom i kaotičnom, gdje su 'sila i prijevara osnovne vrline.' SAD ne uspijeva shvatiti kako međunarodni sporazumi koje ne želi potpisati, kazneni sud koji ne želi priznati i sustav Ujedinjenih naroda koji ne podupiru u dovoljnoj mjeri predstavljaju napore, koliko god bili prožeti kompromisima, s ciljem stvaranja novog globalnog sporazuma za obuzdavanje kaosa. Američko umanjivanje vrijednosti tih nastojanja upućuje na strategiju koja naglašava globalnu anarhiju u ime očuvanja nacionalnog suvereniteta. Stoga nova globalna anarhija u jednakoj mjeri nije u stanju obuzdati globalni zločin kao što deregulirana domaća tržišta nisu u stanju obuzdati korporacijske zločine. Tržišni fundamentalizam, koji je definirao razdoblje Ronalda Reagana i Margaret Thatcher, potiču mit o svemoćnim tržištima. Ipak, ovo je jednako glupo kao i mit o svemoćnim državama (...). Ljude navodi da vjeruju u to kako njihova vlastita zajednička moć predstavlja hegemoniju nekog birokrata nad njima, i da je kupovanje moći isto što i glasovanje za moć. No potrošači nisu građani, a tržišta ne mogu imati demokratski suverenitet. Uspon tržišne ideologije navodno nas oslobađa, no zapravo nam uskraćuje građanske slobode kojima kontroliramo društvene posljedice naših privatnih izbora. Istina je da odbjegli kapitalisti, neznalice očuvanja okoliša, neodgovorni računovođe, nemoralni dileri droga i teroristi protivnici modernog svijeta - svi oni rastu i napreduju jer smo umanjili moć sfere javnosti. Privatizirajući vladine funkcije i odbijajući pomoći u stvaranju demokratskih institucija koje bi imale i globalnu funkciju, Amerika se odrekla svog autoriteta da kontrolira te sile. Mi koji živimo u SAD-u glupo mislimo kako imamo privatnu slobodu koja nam omogućuje da radimo i napredujemo pojedinačno(...). U međunarodnoj sferi, čini se kako vjerujemo da nam naše pravo na nacionalnu suverenost omogućuje da djelujemo unilateralno(...). 11. rujna nitko nije mislio kako bi Bill Gates ili Michael Eisner mogli biti nacionalni vođe. Tog dana Amerikanci su se sjetili pravog značenja riječi građanin i oslanjali su se na gradonačelnike, Kongres i predsjednika. Zbog čega onda danas očekujemo od upravitelja korporacija, odnosno 'tržišnih profesionalaca' da liječe poremećaje anarhičnog tržišnog kapitalizma(...)? Kako da očekujemo od izolacionističke supersile da ukloni teroriste koji zlorabe globalnu međuovisnost koju Amerika ne želi priznati? Ti su ciljevi javni. Njihovo ispunjenje je zajednička zadaća svakog građana", piše Benjamin R. Barber, profesor političke filozofije pri Sveučilištu Maryland i autor knjige 'Jihad vs. MacWorld' (Džihad protiv MacSvijeta). NJEMAČKA DIE WELT 30. VII. 2002. Američki potres "Oni koji su se jučer još žalili zbog neograničene moći i veličine Ujaka Sama, sutra će imati razloga zabrinuti se za svjetski poredak i Pax Americana. Jedino što je još gore od američke snage, je američka slabost. Jer posljedice financijske krize i krize povjerenja ne mijenjaju samo političku klimu između Los Angelesa i Bostona. Sežu daleko izvan kontinentalne nacije: Europa, Japan i Kina pogođeni su svaki na svoj način, gospodarski i politički. Kineski gospodarski uspon treba američko masovno tržište, Japan je već deset godina u recesiji. Predsjednik Bush koji se poslije 11. rujna uzdigao do imperijalnih dimenzija, u opasnosti je da padne u krizi burze i krizi povjerenja. Ako najdulji neprekinuti bum američke gospodarske povijesti svrši, tragovi kočenja bit će duboki, i u unutarnjem i u vanjskom svijetu. Posljedice na Europu ne izražavaju se samo u tečaju eura prema dolaru. Mogu sezati i dalje. Scenarij najgoreg slučaja o kojemu - ipak - raspravlja londonski Financial Times, jest velika depresija koja je počela 1929. i - osim u obrambenim gospodarstvima Japana, Njemačke i Italije - svršila tek u bumu naoružavanja Drugog svjetskog rata. Roosevelt je od 1932. s New Dealom stvarao američki državni intervencionizam jednako kao i temelj socijalne države. Vjera u snage samoozdravljenja tržišta propala je širom svijeta. Niti demokracija niti tržišno gospodarstvo nisu još bili na visokoj razini - u Europi još manje nego u Americi. Očaj je američke institucije izložio pokusu kiselosti, kojega su Amerikanci, iako u duboko izmijenjenim odnosima, izdržali, dočim je većina Europljana svoj spas potražila u diktaturama i poludiktaturama. Još više: s napretkom dogodila se i europska vodeća uloga Amerike, naime stabilizacija prve njemačke republike uz pomoć prije toga prosvijećene financijske, kreditne i ulagačke politike Wall Streeta i Washingtona. Dok je Amerika zbog vojne ekspanzije Japana izazvane pohlepom za sirovinama, svu preostalu pozornost za vanjski svijet posvetila pacifičkom bazenu, Europa je opet bila sigurna za stare demone - koje nije trebalo čekati. Povijest se ne ponavlja, poglavito ne jedan na jedan. Američko industrijsko gospodarstvo u načelu je zdravo, unatoč Enronu, Worldcomu i nezgodnom ostatku bilančnih fanatika ili revizora. Činjenica da IT-Hype nije mogao trajati vječno, podsjetila je na staru izreku da drveće ne raste u nebo. Činjenica da je Dow Jones špekulirao puno previsoko, nije uz upozorenja opet zaključio nitko manji od Alana Greenspana. Predsjednik Feda bojao se iluzija bogatstva i predvidio povratne posljedice svih upornih burzovnih ispravaka na mirovinske fondove - zbog čega je bio oprezan, čak previše oprezan. Predsjedniku izmiče sposobnost postavljanja dnevnoga reda. Proračun, prije godinu dana još pozitivan, ide prema crvenom. Ako vanjski svijet izgubi povjerenje u američko gospodarstvo, kronično negativna platna bilanca postat će problem. Corporate America do sada je slovio kao sekularan kolegij svetaca, certificiran od strane revizora bez straha i zamjerki i nadziran od strane strogih državnih tijela. Sada nagli pad burza i gubitak povjerenja štediša koji gledaju kako s njihovim imetkom nestaje njihovo staračko sunce, ima za posljedicu krizu američkog sna. 11. rujan učinio je traumom mračnu stranu globalizacije. Sada je recesija tema koja vlada svime, koja određuje američko povjerenje u sebe i vodeću sposobnost Amerike. Europljani su na ispitu. Ili će im i dalje nedostajati zajedničko vodstvo, a tada će s eurom trpjeti projekt Europa. Ili će shvatiti egzistencijalni izazov krize, djelovati zajednički i iskoristiti težinu vlastite valute i gospodarskog prostora 350 milijuna ljudi", zaključuje Michael Stuermer u uvodniku lista. Portugal kao vjesnik katastrofe "Ove jeseni europskoj financijskoj politici prijeti krah. Naime, u jesen će se ministri financija sastati kako bi sudili Portugalu koji je ozbiljno prekršio propise europskog pakta za stabilnost. Po logici spomenutog pakta, Portugalu prijeti maksimalna kazna koja se mjeri milijunima eura. No, sve je vjerojatnije da Portugal neće u listopadu biti osamljen na klupi optuženika koji su se ogriješili o euro. U međuvremenu bi i Njemačka, Francuska i Italija mogle prekoračiti granicu proračunskog deficita, postavljenu na tri posto. Već bi ta okolnost sama po sebi funkcionirala kao svjedočanstvo o neuspjehu europske financijske politike. Neovisno o ekonomskom smislu granice od tri posto, valja napomenuti da cilj - uvođenje reda u državne financije - uistinu nije pretjerano zahtjevan. Ostale su ga europske zemlje ostvarile - zašto ne i Njemačka, Francuska i ostale? Već je sada moguće pretpostaviti da će navedene zemlje učiniti sve kako bi otklonile opravdani kazneni mehanizam. I - koliko god paradoksalno to zvučalo - često kritizirani pakt za stabilnost pruža im i odgovarajuću mogućnost. Naime, ministri su istodobno suci i optuženici. Većinom glasova moraju odlučiti koja je mjera primjerena za kažnjavanje proračunskih prijestupnika. Situacija je paradoksalna. No, pakt za stabilnost eura nije jedini krivac što su stvari otišle tako daleko. Godinu za godinom vlade izdaju daleko više novca no što kroz poreze ubiru. To je stvarni, jednostavni uzrok kraha ministara financija", zaključuje Andreas Middel. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 30. VII. 2002. Ljutnja zbog napada na čamce "Pucnjevi jugoslavenskih vojnika na četiri hrvatska čamca na Dunavu doveli su do političkog skandala između Beograda i Zagreba. Vojnici su u nedjelju pucnjavom zaustavili čamce nedaleko Šarengradskog otoka oko kojega se dvije zemlje spore. Putnici, hrvatski lokalni dužnosnici, odvedeni su na drugu stranu rijeke na saslušanje. Hrvatski predsjednik vlade Ivica Račan zatražio je od Jugoslavije 'javnu ispriku'. Hrvatska je televizija govorila o najtežem događaju od svršetka rata između Jugoslavije i Hrvatske 1995. godine. Slučaj se dogodio na Dunavu između mjesta Iloka i Bačke Palanke, oko stotinu kilometara sjeverozapadno od Beograda. Rijeka na tom području predstavlja državnu granicu. Dužnosnici su bili na putu na sastanak sa srpskim političarima na kojemu je trebalo raspravljati o Šarengradskom otoku. Vukovarski župan Nikola Šafer koji je bio među putnicima broda, hrvatskoj je televiziji izjavio da je na čamce 'dva put pucano' i da su bili prisiljeni pristati na suprotnoj obali. 'Samo smo željeli posjetiti Šarengradski otok i mjesta na njemu koja su ranije naši ljudi koristili kao pašnjake', rekao je Šafer. Jugoslavenska je vojska morala biti obaviještena o posjetu, jer je bio dogovoren sa srpskom stranom. Jugoslavenski predsjednik Vojislav Koštunica u međuvremenu se zbog događaja ispričao svojem hrvatskom kolegi Stipi Mesiću. Prije toga je hrvatski predsjednik vlade Račan za susreta s jugoslavenskim ministrom vanjskih poslova Goranom Svilanovićem na licu mjesta izrazio svoju ljutnju. 'Neprihvatljivo i protiv dobrosusjedskih odnosa', rekao je Račan o slučaju. Ministar vanjskih poslova Svilanović beogradskoj je televiziji rekao da su vojnici pucali samo u zrak. Da se nada da taj slučaj neće imati posljedica na odnose s Hrvatskom. Hrvatski predsjednik vlade Račan rekao je poslije telefonskog razgovora u kojemu se srpski predsjednik vlade Zoran Đinđić osobno ispričao: 'To nije dovoljno. Zahtijevamo javnu ispriku i podrobno pojašnjenje.' Oko 18 četvornih kilometara veliki Šarengradski otok do raspada Jugoslavije 1991. pripadao je Hrvatskoj. Za sada je pod nadzorom Beograda. Kod normalizacije odnosa između Beograda i Zagreba poslije jugoslavenskih ratova od 1991. do 1995., pitanja granica Hrvatske sa Srbijom na Dunavu i s Crnom Gorom u Kotorskom zaljevu do sada su bez konačnog rješenja. Otvorenih graničnih pitanja ima posvuda između bivših jugoslavenskih republika. Probleme izaziva i granični sporazum između Jugoslavije i Makedonije, jer ga albanske vlasti u UN-ovom protektoratu Kosovu ne žele priznati", izvješćuje Bernahrd Kueppers. Powell protiv bukača "Powellova doktrina dobila je ime po bivšem vrhovnom zapovjedniku američkih oružanih snaga a crpi svoju mudrost iz suprotnostima obilježenih iskustava iz rata u Vijetnamu i rata u Zaljevu. Ta mudrost glasi: ne upleći se u sukobe u inozemstvu osim ako su od ogromne važnosti za američke interese; ako se već upleteš, učini to uz punu potporu domaće javnosti i uz angažman pune vatrene moći. Vrhovni zapovjednik Powell postao je u međuvremenu američkim ministrom vanjskih poslova, konstatirajući u toj ulozi da politika zahtijeva više nijansi kada su vaša nadležnost odnosi među državama. Time je Powell suprotstavljen svom šefu, američkom predsjedniku, koji voli izravan govor i time ubire veliki pljesak u SAD. Ta je suprotnost tako izražena da je u Washingtonu već tjednima prognoza o preostalim danima Powellova mandata sastavni dio uobičajenog trača. Powell se osjetio primoranim da u uskom krugu opovrgne svoju navodnu namjeru o podnošenju ostavke, što je pak smjesta našlo svoj put do novina. Powell pokazuje da ga odlikuje ustrajnost: u Indiji i Pakistanu pregovara - uz veliku sklonost detaljima - među dvije sukobljene strane, koje najviše priželjkuju upravo da se sila-zaštitnica Amerika odluči za jednog od dva borbena pjetlića. Zatim je Powell iznenada pozvao na razgovore u Washington izaslanstvo palestinske autonomne uprave, osujetivši time planove američkog predsjednika, koji je posljednji put na sastanku na vrhu skupine G-8 u Kanadi istupio filipikom u prilog moralno jasnom i oštrom stavu prema Palestincima, istaknuvši da bi njihov vođa Arafat trebao potonuti u politički zaborav. Powellova poruka upućena je svima u Washingtonu koji žele voditi grubu politiku. Nekoliko tjedana prije no što je Bush objavio svoju teoriju o izolaciji Arafata, Powell je izrekao kasnije često citiranu rečenicu: 'Kako ga (Arafata) ignorirati? Ako kažete da ne postoji, a on postoji, nećete ništa postići. Samo gubite vrijeme, ništa ne radite a mi si to ne možemo priuštiti'. Postavlja se pitanje koliko će još dugo ministar vanjskih poslova moći voditi samosvojnu politiku. Powell oprezno revidira predsjednikovu direktivu o Arafatu, pregovara a ne zahtijeva, preferira nijanse. Sasvim načelno zalaže se za politiku uključivanja Amerike u međunarodnu zajednicu te za usuglašavanje stavova sa saveznicima. Time slijedi tradiciju američke vanjske politike koja je uvijek težila maksimalnom mogućem broju savezika, ne zahtijevajući da moralna jasnoća po američkom ukusu mora biti važeće načelo i za ostatak svijeta. Powellova je samostalnost njegova snaga jer štiti predsjednika od njega samog. Pitanje je koliko će još dugo Bush smatrati da mu je potrebna zaštita", ističe na kraju komentara Stefan Kornelius. FRANCUSKA LE MONDE 28.-29.VII.2002. Postmoderna Europa "U zadnjih pedeset godina Europa je prihvatila potpuno novo stajalište o ulozi sile u međunarodnim odnosima i to zbog osobitosti svoje povijesti nakon Drugog svjetskog rata. To stajalište Amerikanci ne dijele i ne mogu dijeliti, jer je njihova povijest preko Atlantika bila drukčija. Vratimo se onome što danas čini stratešku kulturu Europe: naglasak na pregovaranju, diplomaciji i trgovačkim vezama, davanje prednosti međunarodnom pravu pred uporabom sile, uvjeravanju pred prisilom, multilateralizmu pred unilateralizmom. Svi znamo da Europa kroz stoljeća nije bila sklona takvom pristupu međunarodnim odnosima: riječ je o proizvodu njezine novije povijesti. Strateška kultura Europe danas je, sa svoje strane, odlučno odbacivanje europske prošlosti, odbijanje da se nastavi ići kobnim putem Machtpolitike. Ona odražava žarku i razumljivu želju da se zauvijek prekine s prošlošću. Š...Ć Kao što je istaknuo njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer u govoru o svojoj viziji budućnosti Europe na Humboldtovu sveučilištu u Berlinu 12.V.2000: 'U središtu shvaćanja Europe nakon 1945. bilo je i uvijek će biti odbacivanje sustava utemeljenog na Vestfalskim sporazumima iz 1648. i njegova načela ravnoteže snaga i hegemonijskih težnja velikih država'. Š...Ć Fischer je vrlo blizu jednom od udova utvare europskog idealizma. No pitanje nije u podjeli na desnicu i ljevicu. Fischerova glavna tvrdnja, tj. da je Europa prerasla staru Machtpolitiku i otkrila novi sustav očuvanja mira među narodima, dobiva snažan odjek u europskoj javnosti. Visoki britanski diplomat Robert Cooper napisao je nedavno da sadašnja Europa živi u 'postmodernom sustavu' koji se više ne temelji na ravnoteži snaga, već na 'odbacivanju sile' i na 'pravilima ponašanja koja svatko nameće sebi'. U 'postmodernom svijetu', nastavlja, državne probitke i nemoralnost Machiavellijevih teorija o umijeću vladanja Š...Ć zamijenila je moralna svijest' na polju međunarodne politike. Pristaše realizma u Americi svakako će ismijati takav idealizam. Š...Ć ŠAliĆ unutar europskih granica poništeni su svjetovni zakoni koji uređuju odnose između država. Europljani su iz anarhičnog svijeta koji je opisao Hobbes ušli u svijet koji je priželjkivao Kant, gdje vlada vječni mir. Š...Ć Europa 'ima ulogu u svjetskoj vladi', kazao je Romano Prodi Špredsjednik Europskog povjerenstvaĆ, ulogu da europsko iskustvo primijeni na svjetskoj razini. Š...Ć ŠToĆ širenje europskog čuda na ostatak svijeta je 'nova uljudbena zadaća' Europe. Kao što su Amerikanci oduvijek bili sigurni da su otkrili formulu za sreću na Zemlji, pa ju žele izvesti u države diljem svijeta, tako su si Europljani zadali novu zadaću proisteklu iz njihova otkrića vječnog mira. Tako dolazimo do, po svoj prilici, glavnog uzroka razlika između Europe i SAD-a. Američka moć, njezina odlučnost u primjeni sile, ako treba i jednostrano, prijetnja je (možda najveća) za novu zadaću Europe. Čelni ljudi u Washingtonu ne mogu vjerovati da se europski kolege više brinu zbog posljedica američkog upletanja u Iraku (jednostrano i mimo međunarodne zakonitosti), nego zbog ponašanja Iraka i zabrinjavajućeg arsenala Sadama Huseina. Premda se plaše da bi takvo upletanje moglo destabilizirati Bliski istok i uzrokovati velike ljudske žrtve, najviše se plaše zbog drugog: takav bi pothvat, s američke strane, bio napadaj na samu bit 'postmoderne' Europe, odbacivanje njezinih ideala, poricanje njihove sveopće vrijednosti. Š...Ć Kao što su činili Amerikanci kroz dva stoljeća, i Europljani vrlo glasno očituju svoje uvjerenje da imaju bolju predodžbu o svijetu, mudriji način za rješavanje međunarodnih problema i obrazac za rješavanje sukoba koje su spremni ponuditi svima. Š...Ć Možda nije slučajno što neobičan napredak u ujedinjavanju ostvaren zadnjih godina nije omogućio da Europa ponovno dobije status supersile, već je, naprotiv, doveo do smanjenja njezine vojne moći prema SAD-u. Premda je među ciljevima osnutka EU-a bilo i stvaranje supersile koja će biti ravnopravna Americi Š...Ć, moramo ustvrditi da je ŠtajĆ cilj sada anakroničan. Poticaj iz prošlosti proturječi idealima postmoderne Europe čije samo postojanje ovisi o neprihvaćanju Machtpolitike. Š...Ć Premda je Europska unija povremeno umakala prst u nemirne vode Bliskog istoka i korejskog poluotoka, moramo primijetiti da je njezin vanjska politika vjerojatno najmršaviji plod ujedinjenja. Š...Ć Zato njezino posredovanje tako često nailazi na grub prijam. (...) Američki su čelnici sigurni da svjetska sigurnost i liberalni poredak, kao i Europa koja je 'postmoderni' raj, neće biti dugog vijeka ako Amerika ne primijeni silu u pogubnom, Hobbesovu svijetu koji je u pravilu izvan Europe. Tako, premda je SAD nekad imao presudnu ulogu u ulasku Europe u Kantov raj i još uvijek ju ima u osiguranju njezine opstojnosti, sam ne može u njega ući. Čuva njegove zidine, ali ne može ući na njegova vrata. Unatoč velikoj moći, SAD je zaglibio u povijesti, prisiljen da se sučeljava sa sadamima huseinima, ajatolasima, kim jong ilima i jiang zeminima, prepuštajući drugima mogućnost da dijele dividende. Jesu li takve prilike podnošljive za SAD? Umnogome jesu. Š...Ć Amerikanci očito nisu ogorčeni što ne mogu ući u blaženu suvremenu Utopiju. Š...Ć Dok manji dio elita još uvijek teži k 'svjetskoj vladavini' i odbacuje primjenu sile, mnogi Amerikanci raznih boja Š...Ć još uvijek imaju Muenchen na pameti. Kada je riječ o mladim naraštajima koji nisu doživjeli ni Muenchen ni Pearl Harbor, oni imaju 11.IX.2001. Nakon tragedije, čak su i poznati pristaše 'svjetske vladavine' tražili krv. Amerikanci su idealisti, ali nikada nisu znali promicati svoje ideale bez pomoći sile. Š...Ć Kao dobri učenici braće Lumieres, Amerikanci još vjeruju u mogućnost ljudskog usavršavanja i gaje nadu da je takav i svijet. Ipak, ne nedostaje im stanoviti realizam: vjeruju da je moć još uvijek nužna u svijetu koji je daleko od savršenog. Š...Ć Gary Cooper branit će gradić, željeli to njegovi stanovnici ili ne. Š...Ć Rijetki će Europljani priznati Š...Ć da takvo ponašanje Amerike može biti na korist uljuđenom svijetu, da je američka moć, makar se rabila prema dvojakom sustavu mjerila, najbolje, možda i jedino oruđe ljudskog napretka. Naprotiv, mnogi su Europljani danas prepoznali u SAD-u desperadosa, velikog lopova. Europljani se žale na unilateralizam Georgea Busha, ali shvaćaju da problem nije u osobi predsjednika: problem je u sustavu i nema rješenja. Š...Ć Što učiniti? Odgovor je očito da Europa treba Š...Ć povećati svoju vojnu moć, makar i vrlo malo. No tu se ne trebamo puno nadati. Napokon, tko zna... ŠNa američkoj straniĆ umjesto da sebe vide kao Gullivera kojeg su sapeli Liliputanci, američki bi čelnici trebali shvatiti da ih Europa zapravo nije kadra sputati. Š...Ć ŠZatoĆ bi mogli pokazati više razumijevanja za mišljenje drugih i malo velikodušnosti. Mogli bi pokazati više poštovanja za multilateralizam i primjenu međunarodnog prava te nastojati da prikupe stanoviti politički kapital kroz suradnju s drugim državama. Š...Ć To su tek mali koraci koji ne mogu u potpunosti pomoći trenutnom pogoršanju odnosa između dviju obala Atlantika. No Š...Ć je li odveć naivno vjerovati da bi malo međusobnog razumijevanja moglo popraviti stvar?", piše Robert Kagan. LE FIGARO 30.VII.2002. Pariz i Berlin pripremaju se za sučeljavanje "U Europi, Francuska i Njemačka trenutno sliče na dva vlaka koja punom brzinom jure jedan prema drugom. U svezi s budućnošću poljodjelske politike i s reformom europskih ustanova francuski i njemački čelnici iznose potpuno oprečna stajališta. No, na današnjem susretu na vrhu u Schwerinu dvije će se zemlje natjecati u očitovanju dobre volje i potvrditi obećanja o poboljšanju suradnje. U svakom slučaju, socijaldemokratski kancelar Gerhard Schroeder mogao bi za dva mjeseca više ne biti na vlasti. Njegov konzervativni izazivač Edmund Stoiber povećava razliku u istraživanjima prije parlamentarnih izbora 22.IX. U očekivanju rezultata izbora, svjetla se oružje i sučeljavanje se odlaže za jesen. Na francuskoj strani, prečka se postavlja visoko. Jacques Chirac očituje želju za novim 'temeljnim ugovorom' između Francuske i Njemačke. Ima dosta manevarskog prostora. Kohabitacija više ne koči njegovu europsku politiku. U parlamentu ima veliku većinu. 'Predsjednik Republike dolazi na susret u Schwerinu sa željom da postavi temelje za obnovu naše suradnje i jačanje veza između naših društava', kažu u Elizejskoj palači. (...) U Parizu, rezultati crveno-zelene koalicije kancelara Schroedera ostavljaju gorak okus na francusko-njemačkom području. Nezaboravni sukobi na susretu na vrhu u Berlinu (1999.) oko financiranja Unije i u Nici (2000.) oko reforme ustanova, ostavili su traga. Češći susreti između čelnika dviju zemalja koji su se počeli održavati početkom 2001., nisu doveli do novih inicijativa. Kada je 16.VII. došao u posjet Chiracu, Stoiberu je upriličen doček državnog poglavara. Ministar-predsjednik Bavarske izrazio je žaljenje zbog 'zahlađenja' francusko-njemačkih odnosa. Zalagao se za 'popravak motora'. Međutim, u europskim rasprama koje se naziru, francusko-njemački sukobi po svoj će prilici biti isti, zvao se kancelar Stoiber ili Schroeder. U podjeli ovlasti u Europi, Nijemci daju prednost regionalnoj razini, dok Francuzi žele sačuvati nacionalnu državu. Povrh toga, Nijemci razmišljaju o jačanju uloge Europskog povjerenstva u suradnji između vlada, što se Francuzima ne sviđa. Napose, budućnost zajedničke poljodjelske politike je bomba s kasnim paljenjem. Nijemcima je dosta da plaćaju za druge. U Parizu teško mogu procijeniti Njemačku oslobođenu kompleksa i ujedinjenu, u središtu Europe koja će se uskoro proširiti na deset novih zemalja. Francuska je izvukla najveću korist od razmjernog slabljenja pobijeđene i podijeljene Njemačke nakon rata, a najviše je izgubila kada je ova dobila novi status. Deviza Helmuta Kohla bila je 'triput se pokloniti francuskoj trobojnici prije nego se pokloniš njemačkoj zastavi'. To ne vrijedi za Schroedera, a još manje za Stoibera, bude li izabran. Hoće li ubuduće biti lakše dogovoriti se o ustroju europske obrane i o usklađivanju vanjskih politika? Europsko ujedinjenje zadnjih godina prati razmjerno smanjenje vojnih proračuna koje danas ograničava mogućnost Europe da djeluje, čak i na vlastitome tlu. U Francuskoj maštaju o preinaci francusko-njemačkog motora kako bi se izgradila 'snažna Europa' koja će biti kadra da 'sačuva svoje mjesto' u svijetu u kojemu vladaju Sjedinjene Države. Može li Pariz pridobiti Berlin za taj cilj? Francuska i Njemačka već su puno toga napravile zajedno, primjerice euro, Airbus i zajedničke vojne postrojbe. Zadnjih su godina izgubile sposobnost za donošenje inicijativa, u čemu je bila snaga ovog dvojca. On još uvijek ima mogućnost blokade. Ništa se u Europi ne može poduzeti protiv njegove volje. Zadnji europski susret na vrhu u Sevilli, u lipnju, pokazao je da zamjenske osovine kao što je osovina koju su London i Madrid pokušali stvoriti radi borbe s ilegalnim useljavanjem, nisu mogle dobiti konsenzus petnaesterice. Dakle, koji je razlog za uspostavu nove suradnje? Budući da se interesi Francuske i Njemačke razlikuju, one su kroz desetljeća mogle između sebe postizati nagodbe koje su mogle biti temelj europskog konsenzusa. Povratak tom postupku stvar je političke volje, ali i boljeg međusobnog razumijevanja i dogovora o zajedničkoj predodžbi o Europi. Nakon predizbornih utrka koje su u Njemačkoj i u Francuskoj zanemarile te teme, summit u Schwerinu je prigoda za početak raspre. Ona će se moći produbiti tek s novom njemačkom vladom nakon izbora 22.IX. U skoroj budućnosti riječ je o poštovanju kalendara proširenja na istok u 2004. Na dulje vrijeme, posrijedi je čitav tijek europske integracije", piše Luc de Barochez. ŠPANJOLSKA LA VANGUARDIA 29. VII. 2002. Francuska, SAD i njihove razlike Reaktiviranje francusko-američkih odnosa jedan je od najvažnijih prioriteta novoga francuskog ministra vanjskih poslova Dominiquea de Villepina. On dobro poznaje Sjedinjene Američke Države jer je tamo radio od 1984. do 1989. u novinskoj službi francuskog veleposlanstva u Washingtonu. Bit će mu jako potrebno ovo dobro poznavanje SAD-a kako bi ponovo uspostavio dijalog koji se u posljednje vrijeme u znatnoj mjeri smanjio. U Sjedinjenim Američkim Državama proizraelske organizacije pokrenule su tiskovnu kampanju kako bi denuncirale francuski antisemitizam. U zemlji u kojoj je obrana izraelskih interesa skoro sveta tema, radi se o iznimno neugodnom pitanju. A ako razmotrimo politiku na Srednjem istoku, statut Međunarodnog kaznenog suda, ulogu u Ujedinjenim narodima ili budućnost europske obrane, ne nedostaje razloga za neslogu između Washingtona i Pariza. Proglas "osovine zla" koja obuhvaća Irak, Iran i Sjevernu Koreju nije pobudio entuzijazam u Francuskoj, kao ni plan za rat protiv Iraka kako bi se zbacilo Sadama Huseina s vlasti. Moramo priznati da su, općenito gledano, u Europi i arapskom svijetu reakcije na ove planove bile negativne. Odnosi između Francuske i SAD - a nikada nisu bili glatki i lagani. I u budućnosti su vrlo složeni. (...) Međutim, ostavimo li po strani ove ritualne izjave, francusko- američke odnose u stvari čini mješavina oduševljenja i odbojnosti, solidarnosti i suparništva. Otkad se general De Gaulle šezdesetih godina suprotstavio SAD-u i izvukao Francusku iz vojnih organizacija u NATO-u, Pariz uživa čvrstu reputaciju antiamerikanizma, ne samo u SAD-u, već i u Europi. U zemljama članicama NATO-a, ova činjenica nije prednost. Za razliku od toga, više se cijeni u ostatku svijeta, gdje je ta okolnost donijela Francuskoj pozitivnu sliku o njenoj neovisnosti u odnosu na velesile. Naravno, stvari su puno složenije od ovog sažetog prikaza. U velikim međunarodnim krizama, bilo tijekom hladnog rata ili Berlinskog zida, Francuska je bila čvrst i često odlučniji saveznik od Velike Britanije ili Njemačke (...). Usprkos starim i brojnim vezama s Irakom, Francuska nije ni trenutak sumnjala u ujedinjenje u međunarodnu koaliciju tijekom Zaljevskog rata nakon što je Bagdad anektirao Kuvajt. Francuska je punopravno sudjelovala, ruku pod ruku s Amerikancima, u ratu na Kosovu. Jacques Chirac bio je prvi šef države koji je posjetio New York nakon 11. rujna, a Francuska se odlučno obvezala u ratu protiv terorizma. Ipak, u mirnijim periodima, Francuska je imala interes istaknuti svoju različitost, zauzimala se za veću neovisnost Europe u odnosu na Sjedinjene Američke Države ili se nije ni u kome slučaju libila kritizirati američku politiku u zemljama Trećega svijeta, kada je ona naizgled bila previše ograničena. U ovom pitanju, naravno, postoji dio loše prihvaćenog suparništva. Francuska, kao i Sjedinjene Američke Države pokušava imati univerzalnu poruku. Amerikanci tvrde da su Francuzi ponosni na svoj međunarodni primat i pripisuje im nostalgiju za prošlim danima veličine. Nedavno je stanje postalo napeto jer Francuska utjelovljuje otpor pred američkom jednostranosti u trenutku kada se ona rasplamsala. Činjenica da ova protimba nije više samo francuska, već se pretvara u europsku, s mogućom iznimkom Italije koja se sve više slaže sa stavovima Washingtona od kada je Berlusconi na vlasti, nije umirujuća, već naprotiv otežavajuća okolnost za Washington. Lakše je proglasiti francuski tradicionalni antiamerikanizam kao inat sile koja propada, nego se pitati o napetostima koje sve više budi američka politika - svaki puta sve se više izuzima iz pravila međunarodnoga prava. Pred isticanjem ove jednostrane politike, Francuska, vezana uz institucije i međunarodno pravo, ponaša se kao osovina otpora. Međutim, problem nije kao u vrijeme Hladnog rata, jednostavna oporba s jedne strane između Frnacuske i s druge, Sjedinjenih Američkih Država i ostalih država NATO-a. U velikom broju pitanja Velika Britanija, Njemačka, Belgija i ostale europske zemlje više se priklanjaju francuskoj strani nego američkoj. Tako na primjer, Pariz misli da u borbi protiv međunarodnog terorizma SAD previše važnosti daje vojnoj dimenziji, dok zanemaruje političke odgovore. Ipak, većina europskih glavnih gradova istog je mišljenja. Svi se slažu i gorko žale za američkim odbijanjem ratifikacije Sporazuma iz Kyota čiji je cilj borba protiv staklenikovih učinaka. Na Srednjem istoku, Francuska je također dugo vremena značila stav protivan proizraelskoj politici u SAD-u. Čim Washington daje zeleno svjetlo Sharonu da završi s procesom u Oslu, Pariz se drži perspektive pregovaranog sporazuma, nametanja političkog rješenja, a ne vojnog, te poštivanja međunarodnog prava. S druge strane, ovog se drži i kampanja nekih proizraelskih organizacija u Sjedinjenim Američkim Državama protiv Francuske, da oštro kritiziraju antisemitizam u Francuskoj i usporede aktualno stanje s onom u Vichyju. Ako je uistinu bilo antisemitskih poteza nedavno u Francuskoj (...) takvi su izgredi - jednoglasno osuđeni i kažnjeni- i dalje su izolirani slučajevi. Teško je reći da je Francuska antisemitska kako to s druge strane sami odgovorni francuski Židovi priznaju. Može se utvrditi stvarni cilj ove kampanje, koja uporno želi diskvalificirati francusku politiku na Bliskom istoku, jer se ona opire politici uništenja Palestinske samouprave koje želi Sharon. Međutim, Pariz je pomogao Washingtonu da pronađe kompromis za obnovu snage UN-a u Bosni bez pitanja - kako je u početku želio Bush - statut Međunarodnog kaznenog suda. Francuska će vjerojatno i dalje biti razlog nelagode za SAD, a iako je svjesna svoje relativne težine u odnosu na Washington, ne odriče se da prevagnu načela koja bi Sjedinjene Američke Države rado držale po strani. Ali u odgovarajućem trenutku, Francuska je, usprkos svemu, koristan i autentičan saveznik Sjedinjenim Američkim Državama u ovim nesigurnim vremenima, piše Pascal Boniface. RUSIJA IZVESTIJA 29. VII. 2002. Dim nad vodom U ponedjeljak je predsjednik Jugoslavije Vojislav Koštunica u telefonskom razgovoru s hrvatskim kolegom bio prisiljen ispričati se. Kod Šarengradske ade na Dunavu jugoslavenski vojnici iz graničarskoga čamca ispalili su rafal 'opomene' po brodu na kojemu se nalazila službeno hrvatsko izaslanstvo - nekoliko gradonačelnika, župan Vukovarsko-srijemski Nikola Šafer i mjesno hrvatsko stanovništvo. Na sreću nitko nije nastradao, ali su ti ljudi (njih dvadesetak) odvedeni s broda u policijsku postaju srpskoga grada Bačka Palanka i pušteni poslije nekoliko sati ispitivanja. Sve to doziva u sjećanje događaje 1991.-1995. i vojni sukob između Beograda i Zagreba. Hrvatski premijer Ivica Račan nije skrivao emocije, nije ga zadovoljio ni pokajnički telefonski poziv srpskog premijera Zorana Đinđića. 'To nije dovoljno', izjavio je Račan, 'Mi tražimo javnu ispriku i podrobno objašnjenje. Hrvatska je uvrijeđena i rastužena. Kako se može pucati po mirnim građanima? Svako pucanje u takvim uvjetima, bilo u zrak ili po vodi - naprosto je nedopustiva'. Jedan za drugim su jugoslavenski i srpski državni službenici donosili izjave kajanja, obećavajući istragu i kažnjavanje krivaca. Do 1991. prema administrativnim granicama bivše SFRJ otočić Šarengradska ada pripadao je Hrvatskoj. Poslije početka oružanog sukoba taj je nenaseljeni teritorij pao pod nadzor Srba, a sada ima neodređeni status. Hrvatsko se izaslanstvo spremalo, među ostalim, raspraviti i to pitanje. 'Samo smo htjeli dospjeti na otočić i razgledati koja mjesta mogu poslužiti za ispašu', objasnio je vukovarski župan Nikola Šafer. Po izjavi srpskih vlasti izgred se dogodio zato što je o posjetu otoku krivo obaviještena samo policija. Vojska, koja odgovara za čuvanje granice, tobože ništa nija znala. Tumačenje, treba primijetiti, nije baš uvjerljivo. 'Jugoslavenska se vojska nije smjela nalaziti na otoku', rekao je za naš list komentator zagrebačkoga tjednika 'Globus' i stručnjak za Balkan Vlado Vurušić, 'S Beogradom imamo dogovor o tome da se sporni teritorij, kao što je Šarengradska ada, oslobađaju od nazočnosti naoružanih vojnika, i naših i njihovih. Osim toga, u cijeloj Europi granice čuva policija, i čemu ondje sad - vojska? I otkud joj pravo zadržavati ljude? Time se i inače bavi policija. Izgred nema presedana - od rata 1991.-1995. tako nešto se nije dogodilo. A izgledalo je da imamo dobre odnose sa Srbijom. Na primjer, trgovinska razmjena u usporedbi sa 2001. raste po prognozama na 180 posto. U rujnu počinju pregovori o teritorijalnom razgraničenju. U cjelini, mislim, podtekst u toj priči je unutarjugoslavenski: izgred je na neki način vezan s borbom za vlast i utjecaj u vojsci, koju borbu među sobom vode zagovornici Vojislava Koštunice i Zorana Đinđića. 30. VII. 2002. Rumsfeld našao 'ideološku osnovu' ratu s Irakom U utorak je ministar obrane SAD-a Donald Rumsfeld dao izjavu koja se može ocijeniti kao 'ideološka osnova' neizbježnosti kopnenog rata protiv Iraka, a ne zračnoga, kao ranije. U stožeru Oružanih snaga SAD-a u Suffolku (Virdžinija) šef Pentagona je izjavio da je iračko kemijsko, bakteriološko i možda nuklearno oružje spremljeno u posebne kontejnere toliko duboko pod zemljom da ih je nemoguće bombardirati iz zraka da im se nanese šteta. Zato u Saddamovu zemlju treba dovesti vojsku - samo je ona u stanju uništiti smrtonosni arsenal tog diktatora. Ta je izjava možda odlučni argument protiv zagovornika meke linije (koju vodi državni tajnik Colin Powell) o tome treba li povesti širu akciju protiv Bagdada. Sada u tome nema sumnji i ne će ih ni biti. Ovih su dana vodeći američki listovi iznosili planove kopnenog napad na Irak, a Rumsfeld je produžio igru s međunarodnom javnošću. 'Zar vi vjerujete tome što pišu novine', zadirkivao je novinare u Suffolku, 'svatko tko objavi supertajnu informaciju izlaže opasnosti američke vojnike a sebe zatvoru'. Zatim je osjetljivu teme promijenio dodavši kako Iračani imaju zamaskirane 'biotehnološke laboratorije'. Vještine skrivanja su, po njemu, Iračani naučili od američkih bjegunaca, koji su im stgli preko Sovjetskog Saveza i Rusije. ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 30. VII. 2002. Proširenje EU i unutrašnja sigurnost "Što se više bliži širenje Europske unije na istok, to se snažnije pitanja unutrašnje sigurnosti nameću javnosti i programima političara. Ta je tema prošlog vikenda bila predmetom trećeg 'Salzburškog foruma' koji je na inicijativu Beča okupio ministre unutrašnjih poslova Austrije i susjednih kandidata za ulazak u EU Poljske, Mađarske, Češke Republike, Slovačke i Slovenije te povjerenika Eu za pravosudnu i policijsku suradnju Antonia Vitorina. Snage političkog centra moraju se ozbiljno pozabaviti tom temom i ne smiju prepustiti teren radikalnim populistima, konstatirao je u uvodnom izlaganju austrijski ministar unutrašnjih poslova Ernst Strasser. Gledano iz perspektive zemlje koja se nalazi na razmeđi dosadašnje i proširene EU, Strasser je ocijenio da je povjerenje u produljeno jamstvo o unutrašnjoj sigurnosti ključ prihvaćanja proširenja EU na istok u javnosti dosadašnjih članica EU. Latentnom nepovjerenju 'starih' članica EU u sposobnost istočnoeuropskih zemalja da primjereno zaštite svoj teritorij od kriminalaca, krijumčara ljudi i trgovaca drogom pet ministara unutrašnjih poslova budućih članica izričito je suprotstavilo rezultate vlastitih napora. Svi oni žele - a uvjereni da će i moći - nakon očekivanog pristupa EU 2004. g. ispuniti pretpostavke za uključivanje u Schengenski sporazum najkasnije do 2006. g. - a one obuhvaćaju pouzdanu zaštitu nove vanjske granice EU prema Bjelorusiji, Ukrajini i Hrvatskoj. Poljski ministar unutrašnjih poslova Krzyszof Janik skrenuo je pozornost na sustavnu nadogradnju profesionalno uvježbanih i opremljenih pograničnih postrojbi. Na granici između Poljske i Bjelorusije te Poljske i Ukrajine bit će - u razmacima od 20 kilometara - postavljeni - uz službene granične prijelaze - i punktovi za pograničnu kontrolu radi stalnog nadzora zelene granice. Mađarska ministrica unutrašnjih poslova Monika Lamperth govorila je o 'skokovitim' uspjesima u suzbijanju ilegalne imigracije. Njezin slovenski kolega Rado Bohinc otklonio je sumnje u odgovarajući sigurnosni standard na 670 kilometara dugoj vanjskoj granici Slovenije, ocijenivši ih neutemeljenima. Povjerenik EU Vitorino potvrdio je da su istočnoeuropske zemlje postigle strahovito puno te da su zabilježile velike pozitivne pomake ali je upozorio da njihovi napori ne smiju posustati. Naime, stvarni problemi tek dolaze, istaknuo je Vitorino. Novi zakoni moraju po njegovim riječima proći provjeru u vidu provedbe i zaživljavanja u svakodnevnom životu a i nove institucije moraju tek položiti ispit primjenjivosti u praksi, napomenuo je on. Slovenac Bohinc prihvatio je tu ogradu bez ikakvih ograničenja. Istaknuo je da je njegova zemlja pod pritiskom pregovora o pristupu EU brzim tempom usvojila brojne zakone a pitanja i teškoće zaista se po njemu javljaju tek pri njihovoj konkretnoj primjeni. Poljaci i Slovaci nisu pak prešutjeli teškoće na granici prema Ukrajini. Koncept EU o pojačanoj integraciji zaštite granica naišao je kod ministara iz istočne Europe na široko odobravanje. Poljak Janik bio je pak relativno suzdržan u vezi s posebno ambicioznim planovima Povjerenstva EU o formiranju pogranične postrojbe EU čija bi zadaća bila pružanje potpore članicama europske zajednice. 'Nove' su članice izrazile određena očekivanja u vezi s pojačanom financijskom potporom EU njihovim nastojanjima, ukazujući da je zaštita granica zadaća cijele EU. Poznat po jasnim nastupima, povjerenik Vitorino, nije poticao lažne nade. U okviru uvodne pomoći za pristup EU je zemljama-kandidatima već stavila na raspolaganje 541 milijun eura za jačanje pravosudnog i policijskog resora, od čega je 340 milijuna eura namijenjeno formiranju sustava pogranične zaštite. Dodatnih sredstava izvan tog programa pomoći neće biti, naglasio je Vitorino. Članice poput Grčke, Italije i Španjolske, suočavaju se sa sličnim teškoćama pri zaštiti svojih podjednako eksponiranih vanjskih granica - i za tu namjenu ne dobivaju nijedan euro iz zajedničke blagajne, napomenuo je on. Ministar Strasser izračunao je da je Austrija iz vlastitog proračuna izdvojila 500 milijuna eura samo za ispunjenje tehničkih pretpostavki koje bi joj omogućile ulazak u 'Schengensku zonu'. Tekući dodatni troškovi za osoblje nisu uključeni u tu svotu a subvencije EU nisu predviđene, napomenuo je Strasser. Vitorino i Strasser pokazali su pak razumijevanje za želju nekolicine ministara da već prije pristupa budu ne samo informirani o sigurnosnim pitanjima već i uključeni u odgovarajuću raspravu na stručnoj razini. Kao obrazloženje, mađarska je ministrica unutrašnjih poslova Lamperth navela tvrdnju da će se u tom slučaju nove članice moći još bolje pripremiti za zahtjeve koje sa sobom donosi članstvo u EU. Ministar Strasser spomenuo je i mogućnosti zajedničkih programa uvježbavanja, predlažući kao pogodno mjesto postojeću srednjoeuropsku policijsku akademiju u Beču i Budimpešti. Strasser je otvoreno priznao da u tom pitanju Austriju nipošto ne vodi altruizam budući da je bliska suradnja sa susjednim kandidatima za pristup EU na području pravosuđa i unutrašnje sigurnosti sastavni dio politike Beča da radi smirivanja vlastite javnosti koncept pravosudne i policijske suradnje u EU, usvojen na sastanku na vrhu u Sevilli, ojača i vlastitim angažmanom na regionalnoj suradnji na području sigurnosti", prenosi na kraju izvješća Raul Lautenschuetz. AUSTRIJA DER STANDARD 30. VII. 2002. Otvorena pitanja o Iraku "Katkada je Irak predmet sukoba samo na relaciji američke frakcije koja zagovara rat i one koja mu se protivi: već je gotovo postalo zabavno promatrati kako zagovornici uporno podgrijavaju uvijek iste priče o sastancima iračkih agenata i Al-Qa'idinih ljudi odnosno kako se naslađuju horror-izvješćima iračkih disidenata, koji su - primjerice, u funkciji vrtlara ili domara - pratili proizvodnju najnovijeg iračkog oružja za masovno uništenje pa mogu svjedočiti o tome. Što, naravno, posreduje dojam da je vojni pohod neizbježan. Druga pak strana - moglo bi se reći 'mekušci' - upozoravaju da je nije moguće predvidjeti kakva će sredstva biti potrebno uložiti te da zato nije moguće jasno utvrditi odnos između tih sredstava i mogućeg rezultata - a bilo bi nezgodno kada bi nakon Osame Bih Ladena umakao i Sadam Husein, kojeg bi gonilo 250 tisuća vojnika. No, ironiju na stranu - mnoga su pitanja otvorena - i to ne samo ona vojna a odgovora gotovo i nema: kako će destabilizacija Iraka utjecati na cijelu regiju? je li Washington spreman prihvatiti rizik višegodišnje nazočnosti u Iraku - što, notabene, upravo nastoji izbjeći u Afganistanu? Ako nije, tko bi (možda UN?) trebao preuzeti zadaće - u rasponu od policijskog rada do izgradnje institucije - koje oslobođeni Irak ni u kom slučaju neće moći sam obaviti? Apropos institucija: ako Sjedinjene Države - nadajmo se - teže demokratskom ustrojstvu Iraka kao obliku državnog organiziranja, što o toj ideji misli njihov saveznik, islamistička saudijsko-arapska diktatura? Kakve će uloge u tom scenariju pripasti Siriji i Iranu - hoće li te dvije države biti tek obična dva 'negativca'? Kako stabilizirati Jordan koji bi pretrpio posebno teške posljedice nakon eventualnog rata u Iraku? Kako reagirati na želje turskih Kurda koje će se neizbježno pojaviti ako irački Kurdi dobiju autonomiju? I tako dalje", napominje na kraju komentara Gudrun Harrer. APA * 30. VII. 2002. Siromaštvo i nedostatna izobrazba nisu glavni uzroci terorizma "Siromaštvo nije primarni poticaj za 'teroriste' na Bliskom Istoku - bar ne ono osobno. Terorizam treba manje smatrati odgovorom na loše tržišne uvjete ili neznanje a više reakcijom na okvirne političke uvjete i dugogodišnje osjećaje poniženja i frustracije, pokazala je analiza međusobnog utjecaja izobrazbe, siromaštva, političkog nasilja i terorizma, koju je u srpnju objavio National Bureau of Economic Research (Državni ured za ekonomska istraživanja) iz Cambridgea u saveznoj američkoj zemlji Massachusetts. Autori studije, profesori Alan Krueger i Jitka Maleckova, vrednovali su statističke podatke 129 pripadnika libanonskih neregularnih postrojbi Hisbollaha, stradalih tijekom paravojnih akcija protiv Izraela u razdoblju od 1982. do 1994., i usporedili ih s libanonskim stanovništvom iste dobne skupine (15-38 godina). Istraživanje je pokazalo da nije moguće nazrijeti značajnu povezanost između manjkave izobrazbe i siromaštva s jedne i vjerojatnosti da će 'pojedinac postati mučenikom za Hisbollah' s druge strane. Naprotiv, postoji snažnija veza između života iznad granice siromaštva i višeg stupnja izobrazbe s jedne i sudjelovanja u Hisbollahu s druge strane, ističu autori studije. Dok je šest posto libanonskog stanovništva nepismeno, svi su stradali pripadnici Hisbollahove milicije bili pismeni. 33 posto napadača imalo je viši stupanj izobrazbe u usporedbi sa samo 23 posto ukupnog stanovništva. Što se tiče ekonomskog statusa napadača, istraživanje je pokazalo da samo 27 posto pripadnika Hisbollaha živi u siromaštvu u usporedbi s 33 posto ukupnog stanovništva. Krueger i Maleckova pretpostavljaju čak da su proučeni pojedinci - stradali u paravojnim akcijama - zapravo 'obični vojnici' Hisbollaha čiji je sastav vrlo heterogen; stoga postoji mogućnost da sive eminencije Hisbollaga potiču iz još bolje situiranih obitelji, prognoziraju autori studije. Ti se rezultati u velikoj mjeri poklapaju s onima, utemeljenima na prikupljenim biografskim podacima o palestinskim napadačima-samoubojicama. I istraživanje provedeno među židovima u Izraelu, koji su u prvoj polovini 80-ih godina sudjelovali u terorističkim aktivnostima na okupiranim područjima pokazuje da je uglavnom riječ o ljudima s višim stupnjem izobrazbe i s dobro plaćenim namještenjem, napominju Krueger i Maleckova. Doduše, navedeni rezultat ne dopuštaju zaključak da siromaštvo uopće ne utječe na terorizam, naglašavaju autori - naime, siromaštvo nedvojbeno može biti uzrokom terorizma na nacionalnoj razini, dodaju oni. Primjerice, u osiromašenoj zemlji manjina bolje situiranih građana može krenuti putem terorizma kako bi poboljšala ekonomski položaj svojih sugrađana, tumače autori studije. Doduše, navedeni uzrok ne objašnjava terorističke aktivnosti u bogatijim zemljama poput Irske i Španjolske, napominju oni. Autori općenito smatraju problematičnom pretpostavku o izravnoj vezi između terorizma i siromaštva. Naime, u tom bi slučaju međunarodna gospodarska pomoć zemljama u razvoju mogla biti smanjena čim nestane opasnosti terorizma, navode oni" na kraju priloga. VELIKA BRITANIJA REUTERS * 30. VII.2002. Hrvatski parlament raspravlja o reformističkom kabinetu "Hrvatski parlament trebao je potvrditi prijedlog mandatara Ivice Račana za novi kabinet u utorak, i podržati njegova nastojanja da oformi stabilnu vladu nakon krize vlade koja je trajala mjesec dana. Parlament je satima raspravljao o sastavu i programu kabineta prije nego je donio odluku. Račan računa na potporu 84 od 151 zastupnika. Račan je dao ostavku na mjesto premijera 5. srpnja, nakon što su stranačke prepirke blokirale njegovu vladu lijevog centra veći dio ove godine usporivši tako reforme koje se smatraju ključnima za stvaranje bližih veza s Europskom Unijom i NATO-om. Račan, koji predvodi reformiranu komunističku stranku, kazao je u parlamentu kako će njegova nova vlada nastaviti 'nepopularne i složene reforme'. 'U sljedećih godinu i pol, želimo stvoriti uvjete za brži gospodarski rast i zapošljavanje, istodobno održavajući nisku stopu inflacije i stabilni devizni tečaj', kazao je Račan 'Dodatno ćemo smanjiti deficit u proračunu i javnu potrošnju, boriti se protiv korupcije i sivog gospodarstva, stimulirati izvoz i privlačiti ulaganja', dodao je. Novi kabinet veoma je sličan prethodnome ali u njemu više nema niti jednog ministra bivših Račanovih saveznika, Socijalnih liberala (HSLS), a imat će i neovisne stručnjake za kormilom ministarstava gospodarstva i znanosti. Savez između Račana i čelnika HSLS-a, Dražena Budiše, bio je od ključne važnosti za zbacivanje s vlasti nacionalističke stranke, HDZ-a, na izborima 2000. godine. Ipak, odnosi su zahladili od kada je većina predstavnika HSLS-a kazala kako će glasovati protiv novog kabineta. Račanov adut novi je ministar gospodarstva, Ljubo Juričić, profesor ekonomije s praktičnim iskustvom, koji je prošlog tjedna kazao kako bi negativne gospodarske trendove mogao preusmjeriti za osam mjeseci. Između ostalih promjena, ministarstvo obrane po prvi će puta voditi žena, Željka Antunović, koja će imati složeni zadatak - uručiti otkaz 13.000 vojnika u sklopu reforme oružanih snaga, koja će biti provedena ove godine. Unatoč Račanovim obećanjima o tome da će njegova vlada biti usredotočena na ključne reforme, analitičari navode nastavak borbi za moć među koalicijskim partnerima kao glavnu prepreku učinkovitoj vladi. 'Samo tri tjedna nakon bombastične najave o radikalnim promjenama, Račan ne samo da nije uspio smanjiti broj ministara, kao što je obećao, nego je i proširio vladu', stoji u uvodniku najnovijeg izdanja političkog tjednika Nacional. 'Ponovno je dokazao da je neodlučan, spor, sklon kompromisima i da nema viziju', piše Nacional", prenosi Zoran Radosavljević. ?Napomena o copyrightu: Tekstovi označeni zvjezdicom (*) mogu se, uz suglasnost Hine, integralno prenositi. (Hina) mk