FRANCUSKA-LE MONDE OD 26.7.02. STIGLITZ PROTIV ROGOFFA

FRANCUSKA LE MONDE 26.VII.2002. Oluja nad MMF-om Daniel Cohen piše za list o raspri koju je Svjetska banka organizirala između Josepha Stiglitza, dobitnika Nobelove nagrade za gospodarstvo za 2001. i Kennetha Rogoffa, nekadašnjeg profesora međunarodnog gospodarstva na Harvardu i glavnog ekonomista Međunarodnog monetarnog fonda. U napisu se, među ostalim, kaže: "Među mnogim temama knjige g. Stiglitza ('Veliko razočaranje', op. prev.), ima jedna koja se izravno tiče uloge MMF-a. G. Stiglitz piše ovako: 'Keynes je bio duhovni otac MMF-a (...). Pokazao je zašto je trebala zajednička svjetska akcija: zato što postupci jedne zemlje utječu na postupke druge. Uvoz u jednu zemlju je izvoz iz druge. Ako ih iz bilo kojeg razloga smanjuje, nanosi štetu gospodarstvu tih zemalja'. Kritika Fonda se nastavlja: daleko od toga da Fond ima ulogu ispravljača koju mu je namijenio Keynes, on je, misli g. Stiglitz, čimbenik recesije u svijetu, jer kamo god dođe nameće strogu proračunsku stegu. Na to je g. Rogoff uzvratio da će 'vlada na rubu stečaja koja se ne može vjerodostojno obvezati da će dovesti u red svoje političke financije, prije otežati nego poboljšati prilike u svojoj zemlji'. Poput dvaju brzih vlakova na usporednim kolosjecima, njihovi se razlozi nisu susreli: dvojica autora ne govore o istoj stvari. G. Rogoff ima na pameti zemlju koja se više ne može financirati jer se još prije prezadužila. Zapravo se ne može govoriti o 'proračunskom oporavku' zemalja kao što su Obala Bjelokosti čiji je javni manjak preko dvadeset godina bio veći od deset posto BDP-a, ili Turska čiji je deficit osiguran javnim financijama dosegnuo sedamnaest posto u godini koja je prethodila padu njezine valute. Kada vlade odluče da će se zadužiti do krajnje granice, to je teško ne protumačiti kao napadaj na budućnost zemlje. No problem je u sljedećem: premda je istina da je Fond najčešće nazočan uz uzglavlje zemalja čije su javne financije u lošem stanju, ne mora uvijek biti tako. Najočitiji je primjer, na koji se g. Stiglitz često poziva u svojoj knjizi, azijska kriza koju nije izazvao javni deficit, već kriza povjerenja koja je dijelom posljedica špekulativnog ponašanja privatnog sektora. Fond je, međutim, u početku postupio kao da je riječ o krizi javnih financija. Trebalo je nekoliko tjedana da, shvativši da je pogrješno prosudio, zastane ne skrećući s pravca stroge monetarne politike. Azijska je kriza kasnije pokrenula mnoge raspre. Stanley Fischer, brzopleto izvlačeći pouke iz nje, predlagao je da MMF djeluje kao 'zajmodavac u zadnjoj instanci', tj. da može ubaciti potrebnu količinu novca ako neka zemlja pati od neopravdane krize povjerenja. G. Stiglitz osuđuje taj prijedlog, premda je on inače neokeynezijansko oruđe. (...) No problem je što se (uvijek) ne govori o istoj stvari. Postupak pokretanja stečaja primjenjuje se na nelikvidne države, a postupak zajmodavca u zadnjoj instanci na zemlje kojima nedostaje povjerenje, a imaju čvrste temelje. Žestina raspre između g. Stiglitza i g. Rogoffa na svoj način govori o jednostavnom pravilu: gotovo je pogubno za spoznaju htjeti da ista ustanova gdjekada bude strogi otac, a gdjekada Djed Mraz. Prijedlog g. Agliette da se središnjim bankama a ne Fondu povjeri zadaća zajmodavaca u zadnjoj instanci ide u pravcu veće jasnoće. Uz pogibelj da izloži osoblje još žešćoj kritici, MMF bi se možda trebao ograničiti isključivo na pomoć nelikvidnim državama, poput trgovačkih sudova ili zubara (kao što je Keynes volio govoriti o gospodarstvenicima) koje ni ne pomišljamo osuđivati zbog posla koji rade."