VB-GUARDIAN-25.VII. O SUKOBU ŠPANJOLACA S MAROKOM

VELIKA BRITANIJA THE GUARDIASN 25. VII. 2002. Cijena peršina Ovo je smiješna sezona - a čini se da se priča o otoku "Peršinu" (op.prev. perejil na španjolskom znači peršin) u nju savršeno uklapa. Junačko osvajanje marokanskih postrojba i postavljanje/zabijanje marokanske zastave na tom majušnom, stjenovitom otoku na kojeg Španjolska također polaže pravo, kako bi se obilježilo vjenčanje kralja Muhameda VI. Junačka rekonkvista španjolskih komandosa, zabijanje španjolske zastave, val domoljubnog odobravanja u Madridu. Polu-junačka invazija, pedalinom, otoka blizu obale Ibize, u ime Britanije od strane Guardianova novinara Stephena Mossa. Traženo je pero Evelyn Waugh, ili čak PG Wodehousea- do sada su jedine zabilježene žrtve nekolicina koza. Ali priča o otoku "Peršinu" također sadrži, u maloj mjeri, dva najozbiljnija vanjska pitanja s kojima se Europa danas suočava: njezin odnos s islamskim svijetom, te sa Sjedinjenim Američkim Državama. Nigdje Islam i Europa nisu tako blizu kao preko uskih tjesnaca između Španjolske i Maroka. Stoljećima su muslimanski Mauri okupirali južnu Španjolsku, sve dok Ferdinand i Izabela od Kastilje nisu 1492. godine završili rekonkvistu. Sada se Španjolska opet suočava sa zemljom Maura, Marokom. U međuvremenu, stotine tisuća Marokanaca živi u Španjolskoj, a mnogo ih dolazi kao ilegalni doseljenici, privremeni radnici ili na odmor. Konzervativna vlada Jose Marie Aznara prisilila je Europu da poduzme oštre mjere protiv ilegalne imigracije, koja se izravno povezuje sa kriminalom unutar Španjolske i krivi Maroko što nije ništa učinio da to spriječi. Ovaj je izgred uvelike pojačao anti- marokanske osjećaje u Španjolskoj, zemlji koja se do sada s pravom dičila da nema Le Pena ili Haidera. Marokanska je vlada neuvjerljivo tvrdila da je svrha ove male invazije bila pomoći u kontroli šverca ljudi i droge - što je vrlo popularan posao s te strane obale. Ali je meni rečeno da su u praksu španjolske topovnjače i vojnici bili ti koji su smanjili ulazak ilegalnih doseljenika i droga, barem na tjedan-dva. Hoće li tako islamske zemlje i Europa u budućnosti razgovarati: jezikom topovnjača? Problem je vrlo složen. Povijesno se Europa definirala protiv Islama. Riječ Europljani (Europeenses) prvi put se spominje u kronici bitke protiv muslimana 732. godine. Od vremena Pape Pia II., pojam "Europe" postupno se preuzimao kao pojam za kršćanstvo. Arapsko-islamski svijet, u užasnom žargonu studija identiteta, bio je za Europu onaj prvotni Drugi. U "ratu protiv terorizma", koji je proglasio George Bush nakon islamskih napada na New York, a ništa manje oduševljeno prihvatio Jose Maria Aznar, pojavilo se iskušenje da se opet ponovi ta definicija Drugi. No, to bi bilo smiješno i opasno za kontinent na kojem živi oko 20 milijuna muslimana, te će nesumnjivo trebati još takvih doseljenika kako bi mogao isplatiti mirovine stanovništvu koje stari. (...) Ono što bi Europa kao prvo trebala učiniti jest da smisli način kako da se muslimani u Europi osjećaju ugodnije te, kao drugo, da razvije Europsku politiku prema našem najvitalnijem području interesa - niz uglavnom muslimanskih zemalja od Kavkaza, preko Bliskog istoka, te preko Sjeverne Afrike do - Maroka. Lakše je reći nego učiniti, svakako, kao što se to iznova pokazalo. Drugi deprimirajući i apsurdan aspekt cijele ove afere jest da je bila potrebna američka intervencija da se ona razriješi. Sati telefonskog razgovora trebali su državnom tajniku SAD-a, Colinu Powellu, ,da posreduje u pogađanju gdje je Španjolska povukla svoje postrojbe i zastavu, a otok se ponovo pretvorio u post-kolonijalni diplomatski limb u kojem je drijemao 40 godina. Kao da državni tajnik SAD-a nije imao pametnijeg posla: kao na primjer, da odvrati svog predsjednika od napada na Irak. Evo nas u Europi, gdje s visoka držimo predavanja Amerikancima o njihovom brzopletom unilateralizmu, užasnom jednostranom pristupu izraelsko-palestinskom sukobi, preziru prema Međunarodnom kaznenom sudu, itd. Stalno objavljujemo da velika tajna nove Europe leži u tome da suverenost više nije apsolutna, već složena, nejasna i višeslojna. I što onda radimo za vrijeme ljetnog odmora? Prvo, jedna od vodećih europskih zemalja se uplete u maleni rat radi simboličnog apsolutnog suvereniteta nad hrpom kamenja. (Istina je, Maroko je prvi počeo, ali nije li Španjolska mogla pokazati istinsku europsku državnost 21. stoljeća slanjem svojih postrojba kako bi maknula marokanske vojnike i zastavu, ali ne i onda ustrajala na tome da zabije svoju?) A onda se Europa kao čimbenik u vanjskoj politici pokaže nesposobnom u rješavanju male razmirice na vlastitom kućnom pragu. (...) U međuvremenu, SAD su u stvari obavile posao. Intervenirale su jer se to od njih tražilo; jer nisu željele nemire na zapadnom dijelu Sredozemlja kada su već zagrijali stanje na istočnom dijelu; jer je Španjolska važan europski saveznik u njihovom "ratu protiv terorizma", a Maroko umjereni arapsko-islamski saveznik u tom "ratu"; te stoga što su bile jedini vjerodostojni jamac za obje strane. To me malo podsjeća na ratove na Balkanu prošlog desetljeća, gdje bi ljudi običavali govoriti, kada se radi o mogućnosti diplomatskog rješavanja, "ono što trebamo je da međunarodna zajednica, odnosno Amerikanci, učine ili poprave ovo ili ono". Evo kako stvari stoje. Da, administracija SAD-a ima povijest uznemirujućeg unilateralizma, te kada se vratimo s ljetnog odmora možda ćemo je zateći kako povećava brzinu za rat u Iraku. Ali kakav kredibilitet ima Europa kao kritičar i partner kad ne može riješiti čak ni obični mali sukob na našem vlastitom kućnom pragu? Toliko o velikom mirotvorcu i graditelju mostova. "Vidjeti svijet u zrnu pijeska", napisao je pjesnik William Blake. Ili, u ovom slučaju, vidjeti kontinent u hrpi peršina, piše Timothy Garton Ash.