NJ 23.VII.-FAZ-AFGANISTAN I SAD

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 23. VII. 2002. 'Čekićem na muhe' "Izvješće američke organizacije za ljudska prava Global Exchange prema kojemu je u napadima američkih zračnih snaga u Afganistanu u proteklih šest mjeseci živote izgubilo 800 civila, nije iznenadilo promatrače u Pakistanu i Indiji. Oni već dugo govore da Amerika, da bi svoje gubitke svela na najmanju mjeru - 37 poginulih vojnika od listopada prošle godine - ide čekićem na muhe. Pri tomu se često oslanjaju na informacije domaćih gospodara rata. Njih je Washington velikodušno opremio stotinama mobilnih telefona i nerijetko koriste prigodu da američke zračne snage bombardiraju njihove neprijatelje. Po mišljenju stručnjaka poput Pakistanca Rahimullaha Yusufzaia, Amerikancima su odavno izmakli vojni ciljevi. Tako su piloti na povratnom letu s akcija ponekad bez izbora odbacivali bombe nad selima i konvojima kako bi lakše sletili. Službena američka mjesta ipak i dalje hvale 'preciznost' zračnih napadaja i izbjegavaju imenovati kolateralne štete. U istraživanju koje je u siječnju obavio University of New Hampshire, riječ je naprotiv o gotovo četiri tisuće poginulih civila od listopada 2001. U međuvremenu je navodno dostignut broj od pet tisuća. Tako je u Afganistanu poginulo već više ljudi nego u terorističkim napadima na New York 11. rujna. 'Friendly fire' Ameriku stoji simpatija u stanovništvu koje je najprije bilo zahvalno za protjerivanje talibana. Danas se Afganistanci žale da bombardiraju čak i džamije i da američke posebne postrojbe nastupaju previše 'robustno'. Nakon - nenamjernog - zračnog napadaja na selo Kakrakai, preživjele su navodno spijrečili da se pobrinu za ranjene. 'Najprije su bombardirali naše žene i pobili ih poput životinja. Zatim su jurišali na kuće i vezali ruke ženama i muškarcima, to je bilo užasno', izvijestio je jedan stanovnika sela izvještajnoj agenciji AFP. Od bombardiranja svatova u pokrajini Uruzgan početkom mjeseca u kojemu je izgubilo živote 46 osoba, pokrajinski guverneri zahtijevaju da ih prije idućih zračnih napada Amerikanci konzultiraju. Kažu da su razorena sela puno premala da bi bila urisana u zemljovide. Osim toga ljute se što ih civilno stanovništvo - osobito Paštuni koji su s 40 posto najveća etnička skupina - 'kažnjavaju' jer se američki rat protiv Al Kaide i talibana ponajprije vodi na jugu i istoku Afganistana. Paštuni zbog još jednog razloga loše govore o Amerikancima. Od ulaza sjeverne alijanse u Kabul koju uz američku potporu predvode manjine Tadžika i Uzbeka, drže da tamo nisu dovoljno zastupljeni - iako su uvijek u povijesti Afganistana imali vodeću ulogu. To stanje nije promijenila niti Petersberška konferencija u Bonnu krajem prošle godine. Utoliko više su se Paštuni od Hamida Karzaia, Paštuna na čelu privremene vlade, nadali da će uravnotežiti etničke nejednakosti i srezati moć gospodara rata. U skladu s tim razočarala ih je Loya Jirga, velika plemenska skupština prošlog mjeseca na kojoj je Karzai doduše izabran za predsjednika države, ali su Tadžici zadržali prevlast. Oni nadziru oružane snage, policiju i omrznute tajne službe koje su poslije ubojstva podpredsjednika Qadira, jednog od malobrojnih Paštuna u novoj vladi, odmah bili osumnjičeni. Pokušaj Paštuna tijekom Loye Jirge da starom kralju Zahiru šahu daju simboličnu ulogu i na taj način pridobiju veći utjecaj u Kabulu, propao je zbog prigovora američkog veleposlanika Zalmaya Khalilzada. On je obznanio 'abdikaciju' bivšeg monarha još prije negoli je Zahir šah sam mogao zauzeti stajalište. Govori se da se u Afganistanu rođeni Zalmay ponašao poput podkralja i uvelike naštetio američkom ugledu. Predsjednik Karzai koji je broj poginulih civila u nenamjernim bombardiranjima preko svojega glasnogovornika umanjio na 'ispod 500', otad slovi kao lakaj Washingtona, kao 'sin Georgea W. Busha'. Osim toga kritizira se da je etnički sastav sjevernog saveza isti i u novoj vojsci koja se izgrađuje uz američku pomoć. Oružane snage koje su u tako velikoj mjeri izgrađene na jednoj etniji, nisu prikladne za ujedinjavanje višenarodne države. Medeni mjesec s Amerikancima svršio je odlukom protiv Zahira šaha, govore promatrači u Pakistanu. Po njima je susjedna zemlja dostigla kritičnu točku i nije kadra 'funkcionirati kao država'. Afganistanci su željeli da talibani odu. No nisu željeli promatrati kako se vraćaju gospodari rata - opremljeni novim novcem i oružjem iz Amerike, Rusije i Irana. To je razlog zbog kojega su unatoč izrazitom nacionalnom osjećaju tražili proširenje mandata međunarodne zaštitne postrojbe ISAF na cijelu zemlju. Nitko se ne osjeća sigurnim, infrastruktura je uništena, a na sjeveru se događaju masovna silovanja kojih nije bilo čak ni pod talibanima. Amerika je puno prerano obznanila pobjedu. Pri tomu svoj stvarni ratni cilj, uništenje Al Kaide, ni do danas nije postigla. Za Karzaijev izbor Amerika je ratnim kneževima platila stotine milijuna dolara", piše Erhard Haubold.