NJ 22.VII.-DIE WELT-TERORIZAM

NJEMAČKA DIE WELT 22. VII. 2002. Borac za slobodu ili terorist? "Suvremeni terorizam počinje u XIX. stoljeću i postoji mnogo knjiga anarhista koji su vjerovali u propagandu bombama, da spomenem samo njih. Njihovi su spisi često vrijedni i zanimljivi, ali uvijek se ograničavaju na događaje u određenoj zemlji u određeno vrijeme. Zanemarujući malobrojne iznimke, do sada nije bilo pokušaja da se taj fenomen globalno razmotri i da se pokuša analizirati motive, političke ciljeve i psihološke čimbenike terorista. Oni koji su to učinili, često su terorizam shvaćali kao inačicu gerilske i partizanske borbe, ponekad i kao poseban oblik ratovanja. Ali to je pogrješno. Dok je klasični gerilski pokret uvijek operirao u provincijama, daleko od velikih gradova, po džunglama ili u brdima, polje djelovanja terorista uglavnom je grad. I još nešto razlikuje terorističke skupine od gerilaca. Dok gerilci slijede strategiju da se polako povećavaju polazeći od malih skupina kako bi oslobađali područja i ustrojili vlastite, alternativne strukture, koristili promidžbu i na taj način povećavali dio zemlje kojim vladaju, teroristi mogu operirati samo u malim skupinama. Rade u podzemlju i ne mogu otvoreno istupati pred masama, jer im inače prijeti raskrinkavanje i uhićenje. Sve se to naknadno čini gotovo banalnim, no do danas postoje ustrajni otpori prihvaćanju činjenice da postoji temeljna razlika između terorizma i gerile. Pojašnjenje je jednostavno. Pojam 'gerila' u nekim krugovima još uvijek ima pozitivnu ili barem neutralnu konotaciju. Riječ terorizam naprotiv daje negativnu sliku. Nitko se u prošlosti nije sramio ako su ga nazivali guerillero. Za razliku od toga, nijedan terorist ne želi da ga nazivaju teroristom. Samoga sebe radije naziva borcem za slobodu ili borcem otpora, ustanikom ili 'gradskim gerilcem'. Očito je pojam 'terorist' do danas problematičan. Izvještajna agencija Reuters prošle je godine primjerice svojim dopisnicima preporučila da više ne rabe riječ 'teroristi' jer ne želi ugrožavati svoje suradnike. Jednako kao točna definicija, težak je i rad znanstvenika na tom polju istraživanja. Oni koji se bave terorizmom, od početka su bili suočeni sa širokom kritikom. Prije 11. rujna često se moglo čuti da terorizam nije baš prikladna studijska tema. Da je to odvraćanje pozornosti od stvarnih problema čovječanstva. Da su ipak više ljudi pobili diktatori i vlade nego male terorističke skupine. Da se osim toga ne zna točno kad su posrijedi teroristi a kad borci za slobodu. Taj argument nikada nije bio osobito uvjerljiv. Dakako, istina je da u ratovima ili drugim državnim djelovanjima strada više ljudi nego u terorističkim napadima. To je zbog državnog monopola vlasti. Ipak nipošto nije sigurno da će tako ostati i u buduće. Teroristi će dobiti pristup oružju za masovno uništavanje - ako ga već nemaju. Osim toga mi se argument ne čini održivim. Tim pojašnjenjem bi se moglo držati bezumnim učenje francuskog, jer ima više ljudi koji govore kineski. A argument 'terorizam-bi-mogao-biti-i-borba-za- slobodu', postavlja tihu ali pogrješnu pretpostavku da je terorizam uvijek lijevo usmjeren i napredan i da teroristi, iako su možda pogriješili, ipak imaju srce na pravom mjestu. No to je pogrješno tumačenje povijesti. Terorizam nije bio i nije ideologija nego strategija koju se može slijediti neovisno o stajalištu u političkom spektru. Točno je dakako da su neki teroristi borci za slobodu, no to nije niti osobito korisna niti inteligentna predodžba. S istim bi se pojašnjenjem moglo reći da su i Adolf Eichamnn i majka Terezija vjerovali u ono što su radili i da stoga među njima zapravo i nema razlike. Svi znamo da je to besmislica, ali je to izrazito teška besmislica koju i do dana današnjega možemo pronaći u medijima. Slična iskrivljavanja pokazuju se kad se promatra napore pravnika i političkih znanstvenika sedamdesetih i osamdesetih godina da definiraju terorizam ili pronađu uzorak koji bi se uvijek mogao primijeniti na terorizam. Sedamdesetih su godina pravnici zahtijevali do stručnjaka za terorizam točnu definiciju terorizma. Argumentirali su da se ne može znati o čemu se zapravo govori dok ne postoji jasna, primjerena karakterizacija tog oblika nasilja. Još sam rano upozoravao da se previše vremena trati na potragu za magičnom definicijom koja se nikada neće pronaći. To uostalom danas pokazuje američka potraga za odgovarajućom definicijom koja je dovela do toga da su ministarstvo vanjskih poslova, Pentagon i FBI došli do posve različitih zaključaka. I Ujedinjeni narodi otkako postoji savez naroda pokušavaju pronaći definiciju terorizma, ali nije proizišlo ništa posve zadovoljavajućega. Politolozi pak desetljećima nastoje pronaći bilo kakve zakonitosti u terorizmu. Neki su vjerovali da je terorizam borba slabih protiv jakih, siromašnih protiv bogatih. Ali u tomu nema ni pola istine. Pogled na zemljovid svijeta pokazuje: u 50 najsiromašnijih država nema terorizma. Drugi politički znanstvenici tvrde da su teroristi očito bili ljudi koji su trpjeli nepravdu - nacionalnu ili društvenu. Kad bi se uklonile, tvrde, nestao bi i teror. Bilo bi to lijepo, ali na žalost ni to nije točno, jer takvih problema ima mnogo ljudi, ali tek malobrojni od njih postanu teroristi. Kao dokaz za to može dostajati: Romi i Sinti u svojoj su povijesti uvijek trpjeli nepravde. No nikada nije bilo terorizma u Sinta. Da se vratimo mojim dvojbama: razvitak opće teorije terorizma nedostižan je cilj. Usporedba između IRA-e i Baska mogla bi biti relevantna, no besmisleno je uspoređivati bandu Baader-Meinhof s Al Kaidom. Vjerski motivirani terorizam za sada ima sve više pristaša i moglo bi biti zanimljivo usporediti brojne skupine koje pokreću isti razlozi. Moglo bi biti vrijedno istražiti zašto neki ljudi istoga uvjerenja postanu teroristi a drugi ne. Ali sve izvan toga vodi samo do sasma ograničenih zaključaka. Studij terorizma je naporan, ne samo stoga što se terorizam pojavljuje u različito doba na različitim mjestima, nego i stoga što je većina terorističkih skupina mala a ponašanje malih skupina teško je pojašnjavati. To ne znači da su cijeli taj studij i znanje prikupljeno zadnjih desetljeća bili uzaludni. Zanemariti ih značilo bi naše uništenje", zaključuje Walter Laquer, bivši dugogodišnji ravnatelj Wiener Library i zamjenik voditelja International Research Council u Centre for Strategic and International Studies (CSIS) u Washingtonu.