NJ 17. VII. FR: NJEMAČKO-FRANCUSKI ODNOSI

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 17. VII. 2002. Teško prijateljstvo "Ocjena je jednoznačna: Francuska i Njemačka ne dijele zajedničku viziju Europe. Prošla su vremena kada su se vlade dviju zemalja opravdano smatrale motorom izgradnje europske zajednice. Taj motor danas kašljuca. Još i gore: umjesto da ga poprave, Berlin i Pariz u posljednje vrijeme često nastupaju kao kočničari. Dug je popis primjera takvog ponašanja: od Schroederova odbacivanja bruxelleskih inicijativa poput plana o liberalizaciji tržišta automobila do najavljenog otpora predsjednika Jacquesa Chiraca prijedlozima Povjerenstva EU o reformi europske poljoprivredne politike. Previše su različiti stavovi o budućem ustrojstvu Europse. Rasprava o ulozi koju bi Francuzi i Nijemci trebali u ujedinjenoj Europi odobriti Povjerenstvu EU, Vijeću ministara i Europskom parlamentu nalikuje dijalogu gluhonijemih. Nedavno se i kod drugih članica EU pojavila zabrinutost zbog stanja francusko- njemačkih odnosa. Naravno, teških je faza u njima bilo i ranije. Osvrt unatrag rasvjetljuje neke sstvari. Kada pak bavarski premijer i kandidat CDU/CSU za kancelarsku dužnost Edmund Stoiber tijekom posjeta Parizu bude prizivao odnos povjerenja između Charlesa de Gaullea i Konrada Adenauera, lako će se previdjeti da je i u njihovo vrijeme bilo razlika u stavovima. Najveća među njima pojavila se odmah na početku suradnje, kada je Bundestag 1963. Elizejskom sporazumu dometnuo preambulu koja je po mišljenju de Gaullea navedeni dogovor potpuno lišila smisla. Gotovo nitko se više ne sjeća tadašnje velike krize i njezina dugotrajnog prevladavanja. Prevladana je samo zato što su postupci vlada u Parizu i Bonnu bili vođeni sviješću o sudbinskoj povezanosti Francuza i Nijemaca. Savez između dvije zemlje postao je aksiomom europske politike. Usuglašavanje francuskih i njemačkih stavova utiralo je put europskim inicijativama. Danas francusko-njemački odnosi više ne djeluju kao instrument rješavanja europskih problema već kao sastavni dio tih problema. Promjena je nastupila nakon pada Berlinskog zida. Dotadašnja ravnoteža u odnosu Francuske, koja se oslanjala na svoj status pobjedničke i nuklearne sile, i Njemačke, koja je svoj drugorazredni politički status nadoknađivala značajnom privrednom ulogom, narušena je ponovnim ujedinjenjem Njemačke. De Gaulleova usporedba Francuske i Njemačke s konjem i jahačem, pri čemu se podrazumijevalo (...) da je Njemačka konj, tada je prestala važiti. Počeo se širiti strah od povećanog susjeda, ne ograničivši se samo na status pomodne teme intelektualnih rasprava - i potezi vladajućih krugova u Parizu bili su utemeljeni na nepovjerenju prema dominantnoj privrednoj sili. Doduše, realizacija projekta monetarne unije učinila je takva strahovanja bespredmetnima. Njemačka ne polaže pravo na vodeću ulogu u Europi. Berlin je spreman i sposoban preuzeti takvu ulogu samo u suradnji s Francuskom i ustraje na ravnopravnosti s ostalim velikim članicama EU. To je novina za Pariz te francuska nelagoda i dalje jača dok se na njemačkoj strani javlja razočaranje kada Pariz odbacuje inicijative poput prijedloga ministra vanjskih poslova Fischera, proglašavajući ih opasnim mamcem. Već čitavo desetljeće Francuska i Njemačka nisu pokrenule nikakvu zajedničku inicijativu u vezi s Europom. Gaullist Chirac koji već sedam godina obavlja dužnost francuskog predsjednika, nije baš stekao status oduševljenog Europljanina. Raniji socijalstički premijer Lionel Jospin još je manje bio vatreni zagovornik Europe. S druge se pak strane Gerhard Schroeder kolebao između Pariza i Kondona da bi na kraju ostao sam. Chiras sada ima svu vlast koja mu je potrebna da u suradnji s Njemačkom izloži veliki plan za Europu. Nitko više ne može podsjećati na kohabitaciju kao prepreku takvoj inicijativi. Chirac ne mora u tom kontekstu iščekivati ni ishod izbora za Bundestag. Aktualna nada Pariza da bi se stvari mogle popraviti ako u kancelarsku fotelju zasjedne Edmund Stoiber obična je zabluda. U poljoprivrednoj politici i u pitanju proširenja EU sljedeći će kancelar - bilo Schroeder bilo Stoiber - morati voditi računa o njemačkim interesima. S obzirom na federalistički pristup, njemačka vlada i oporba bliže su jedna drugoj nego Parizu. No, nijedan problem nije nerješiv. Za rješavanje problema nije potrebno sklapati novi Elizejski sporazum. Dovoljno je da odgovorni u Parizu i Berlinu prigrle iskustvo četrdesetgodišnje suradnje: Europa će napredovati samo ako budu jedinstveni", zaključuje Hans-Hagen Bremer.