NJ 17.VII.-FAZ-BOSNA I HERCEGOVINA - DRŽAVA BEZ DOMOLJUBA

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 17. VII. 2002. Država bez domoljuba "Za sedam godina polumira nametnutog i nadgledanog od strane međunarodne zajednice, u Bosni i Hercegovini nedvojbeno je došlo do napretka. Zemlja ima valutu u čiju stabilnost imaju povjerenja svi dijelovi stanovništva. Ove je godine primljena u Vijeće Europe. Povratak Srba u bošnjačka ili hrvatska i Bošnjaka i Hrvata u srpska područja povezan je doduše još uvijek sa znatnim poteškoćama, ali ne više s akutnom opasnošću po život povratnika. Izgrađuje se policija čiji pripadnici znaju državnopravne granice i dužnosti. Nabrajanje tih uspjeha moglo bi se nastaviti - ipak ne predugo i uz ograde. Jer pod prisilom postignut napredak uvijek je bio u etapama. Uspjesi u malom koji nimalo nisu promijenili činjenicu da je Bosna i Hercegovina u cjelini i u sedmoj poslijeratnoj godini država koju odbija znatan dio njezinoga stanovništva. Dva od tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine državu u kojoj žive i dalje osjećaju kao nešto nametnuto. Njihovi interesi - ili ono što im kao takvo prodaju mnogi njihovi političari - protive se interesima cjelovite države. Mnogi bosanski Srbi doduše žele u Europu, ali najradije kao dio Srbije ili kao njihova djelomična republika a ne s državom kojoj pripadaju. Hrvati se i dalje osjećaju marginaliziranima u federaciji s muslimanskim Bošnjacima, uz slično odbojno držanje prema cjelini. Primat cjelovite države ispred entiteta stoga je i dalje zajamčen samo na papiru. No samo ako se ta prednost ostvari, Bosna i Hercegovina može funkcionirati. Cjelovitoj državi nedostaje ne samo domoljublje, nego i sredstva i ovlasti da bi ostvarila svoje zadaće. Financiranje se mora osigurati doznakama oba entiteta, dakle srpske republike i bošnjačko-hrvatske federacije bespomoćnoj središnjici - a to se u pravilu ne događa. Osim toga postoje tri vojske. Srpska republika, a u federaciji čak i pojedini kantoni, raspolažu s vlastitim 'ministarstvima obrazovanja', koja postavljaju etničke curricule s odgovarajućim posljedicama na sliku povijesti koja se u takvim školama prenosi budućim biračima. Djeca povratnika u novoj staroj domovini njihovih roditelja dobivaju pouku odvojeni od većine, segregacija nije iznimka nego pravilo. Tako odrasta naraštaj koji će možda jednoga dana razmjere koji prožimaju sav javni život, jednoga dana držati nečim normalnim. Doduše, opasnost je i tu odavno prepoznata: o značenju neutralnijih povijesnih knjiga predstavnici međunarodne zajednice raspravljali su više nego jedanput. No s intervencijama moraju oprezno postupati. Sve dok je Bosna i Hercegovina poluprotektorat u kojemu vlasti Visokog predstavnika (OHR) moraju dekretom donositi reforme da bi spriječile posvemašnji zastoj, populistima je lako igrati. Ljudi koji sami nisu spremni snositi odgovornost, prebacuju nezadovoljstvo na tuđe odredbe preko OHR-a. No tako se zemlja neće osloboditi niti ovisnosti o međunarodnoj zajednici niti će moći stvoriti političke strukture sposobne za djelovanje i kompromise. Dekretima i otpuštanjima ministara OHR nije dugoročno pomogao procesu demokratizacije. Ipak je angažman međunarodne zajednice i dalje nužan. Zemlja ne može stajati sama. Čini se nezamislivim da bi se opseg međunarodne mirovne postrojbe u Bosni predvođene NATO-om mogao u doglednoj budućnosti smanjiti i iznad predviđene mjere bez da se dovede u opasnost stabilnost regije. Pravosudni sustav ne funkcionira. Činjenica da je bivši predsjednik bosanskih Srba Radovan Karadžić kojega sud za ratne zločince u Haagu traži već godinama, još uvijek na slobodi - upravo je u Beogradu predstavljeno novo izdanje njegove knjige za djecu - teško opterećuje zemlju. Ipak je neposredno poslijeratno doba u Bosni svršilo, ali etnije se još ni izdaleka nisu našle na okupu. Jer putom u Europu nijedan od bosanskih naroda neće moći krenuti sam. I Bosna i Hercegovina treba telefonski broj. Pa čak ako se bosanski narodi uspiju sporazumjeti o zajedničkom hodu, bit će važno kako će se prema tomu odnositi Beograd i Zagreb. Ipak se čini da se među mnogim protagonistima nacionalističkog tabora u Banjoj Luci, Sarajevu ili Mostaru u međuvremenu probija shvaćanje povezano sa strahom od neuspjeha, da su kompromisi neizbježni već stoga što će u suprotnom vlade u susjednim državama sa svojom novom stvarnošću i dalje korak po korak na putu u Europu bježati ispred Bosne i Hercegovine. Promjene vlasti u Hrvatskoj i Jugoslaviji oduzele su vjetar jedrima nacionalističkih stranaka Hrvata i Srba u Bosni. Ali tek će se na parlamentarnim i predsjedničkim izborima u listopadu pokazati je li vrijeme 'nacionalističkih dinosaura', kako ih je nazvao bivši Visoki dužnosnik Wolfgang Petritsch, uistinu prošlo ili će razvitak u Bosni i Hercegovini i dalje biti ples na mjestu", piše Michael Martens u uvodniku lista.