IHT 16. VII. SAD I EU

financije-Trgovina-Ratovi SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 16. VII. 2002. Kako natjerati Amerikance da slušaju "Transatlantski odnošaji na najnižim su granama već dulje vremena. Kao Europljanina koji je u SAD-u živio osam godina, ne iznenađuje me to da Europljani ne moraju imati iste stavove kao i Amerikanci. Ono što me i dalje iznenađuje, međutim, jest to da se smatra kako Amerikanci trebaju razmišljati i ponašati se kao Europljani. Ovo se posebice odnosi na trgovinu, mirotvorne misije UN-a i palestinsko- izraelski sukob. U pitanju trgovine, mnogi Amerikanci složili bi se s tim da nametnute carine na uvezene proizvode od čelika kao i nove pozamašne subvencije poljodjelstvu nisu najbolje za novi krug pregovora o svjetskoj trgovini. Ipak, trgovinsku politiku SAD-a ne određuje vlada nego Kongres. Već pola stoljeća, Kongres SAD-a daje svoju podršku smanjivanju prepreka trgovini u čitavom svijetu. Bez ovoga, (...) Svjetska trgovinska organizacija nikada ne bi ni postojala. Lobiranje financijskih institucija i industrije su se pokazali učinkovitima, što je, pak, uvjerilo kongresmene da bi slobodna trgovina u čitavom svijetu bila korisna za Sjedinjene Države. Sada su velikim dijelom dobili ono što su željeli. Ogroman napredak ostvaren je u smanjenju carina i zaštiti prava na patente(...). Stoga su lobisti složili svoje šatore i otišli kućama, ostavljajući teren protekcionistima. U ovakvoj situaciji nije nam potrebno da još europskih političara i birokrata putuje u Washington nego da europski poslovni čelnici uvjere svoje američke kolege kako će, u slučaju da Kongres prestane podupirati slobodnu trgovinu, rezultat biti povratak zatvorenim svjetskim tržištima i masovna nezaposlenost iz 1930-tih. Što se tiče mirotvorstva, jedno od spornih pitanja bilo je i to bi li američki vojnici trebali biti izuzeti od jurisdikcije Međunarodnog kaznenog suda. U Kongresu postoji gotovo jednoglasni stav kako bi vojnici SAD-a mogli biti izloženi krivotvorenom i zlonamjernom procesuiranju. Ovo nije tek svađa između SAD-a i Europske Unije. Međunarodni kazneni sud su odbile podržati i Rusija, Kina i Indija. Nakon dugih pregovora Amerikanci su se, čini se, izborili za ono što su tražili. Ipak, jesu li zaista bile potrebne razmirice i napetosti da bi se odobrilo ono što bi se ionako dogodilo? Tim više što svađa neće pomoći izgraditi potporu američke javnosti mirotvornim operacijama. Amerikanci su u proteklom stoljeću učinili mnogo za mir u svijetu. Bili su odlučni u dva svjetska rata, dobili su hladni rat i porazili talibane. Ipak, to je nešto sasvim različito od dugoročne misije međunarodnih policijskih snaga koje Europljani, sa svojim kolonijalističkim tradicijama, bolje prihvaćaju. Kao što je to Condoleezza Rice bila napisala u članku prije dvije godine, za časopis 'Foreign Affairs: 'Američka vojska je poseban instrument - smrtonosan, i to s namjerom. Ne radi se o snagama civilne policije.' Da europski čelnici tijekom svojih putovanja navrate u Idaho ili Wyoming čuli bi istu poruku izrečenu neformalnijim rječnikom. No ako Europa može oformiti mirotvorne snage bez američke pomoći, SAD će ju slušati uz više poštovanja. Ako trgovina ili mirotvorstvo pokazuju transatlantske razlike, razlike u svezi palestinsko- izraelskog sukoba predstavljaju gotovo nepremostiv jaz. Ogromna većina Amerikanaca podupire tvrdokorne izraelske stavove premijera Ariela Sharona: palestinski teroristi napadaju Izrael. S Jaserom Arfatom nema pregovora kao niti koraka u smjeru rješenja sukoba osim ako bombaši samoubojice ne budu zaustavljeni. Mnogi Europljani imaju drukčiji stav: ističu kako se čak i od sporazuma iz Osla, iz 1993. godine, broj izraelskih naseljenika koji su se doselili na Zapadnu Obalu i Gazu udvostručio na oko 400.000, i da je palestinski narod svakodnevno izložen poniženjima i zlostavljanju(...). Upravo ovo, kao i divljanje izraelskih vojnika u gradovima Zapadne Obale, rezultira samoubilačkim bombaškim napadima. Bombardiranje će se završiti tek onda kada se Izrael povuče s okupiranog teritorija. Jedino rješenje jest ravnomjerno raspoređen pritisak svjetske velesile, na obje strane. To nije moguće jer su Bush i njegovi ključni saveznici u potpunosti na izraelskoj strani. Europljani nemaju utjecaja jer nemaju ni politike. Da osmisle zajedničku vanjsku politiku a Amerikanci se počnu bojati velikog rata s arapskim svijetom, tada bi europski utjecaj mogao imati nekog učinka. Sve ovo svodi se na tri lekcije za Europu. Osim ako ne počne djelovati ujedinjeno, neće biti relevantna. Mora prestati držati lekcije Amerikancima o tome zbog čega bi se trebali ponašati kao Europljani. A europski čelnici trebaju provoditi manje vremena sa ekipom iz State Departmenta a više s poslovnim ljudima, Kogresom i narodom Amerike", piše Roy Denman, bivši predstavnik Europskog povjerenstva u Washingtonu.