IT - 16. VII. AVVENIRE - SUMMIT U SARAJEVU

ITALIJA AVVENIRE 16. VII. 2002. Balkan, mirovni summit "Posljednja fotografija rata u bivšoj Jugoslaviji prikazivala je tri predsjednika, Srbije, Hrvatske, i Bosne i Hercegovine, kako potpisuju 'pax balcanicu' u Daytonu, u Sjedinjenim Državama. Bio je studeni 1995.. Bio je to zadnji čin sfingi, koje su se spremale pokopati svoje narode, s više od dvije stotine tisuća žrtava, tri milijuna izbjeglica i protjeranih. Čelnik hrvatske države Franjo Tuđman umro je krajem 1999., a bivši srpski predsjednik Slobodan Milošević čeka sud međunarodnog kaznenog suda u zatvoru Scheveningen u Nizozemskoj, onaj bosanski, Alija Izetbegović, s teretom odgovornosti neusporedivo manjim u odnosu na drugu dvojicu, veće je napustio institucionalnu dužnost. No od jučer u povijesti tih zemalja postoji jedna nova slika. To su tri zastave, jedna pored druge, derane vjetrom na jarbolu nad Konakom, starom austro-ugarskom zgradom blizu Careve džamije u Sarajevu, grada- mučenika surovog sukoba koji je devedesetih godina razdirao srce Europe. Tu su se prvi puta nakon kraja rata sastali državni poglavari Bosne, Hrvatske i Jugoslavije na summitu koji je neopravdano nazvan 'povijesnim'. U 'najvećem svjetskom logoru na otvorenom', kako je jedan bosanski pisac nazvao grad mučen s 43 mjeseci televizijski planetarno prenošene opsade, razmatralo se projekte buduće suradnje kao bi se ublažilo boli prošlosti. Za sada, ipak, jugoslavenski predsjednik Vojislav Koštunica, i njegov hrvatski kolega, Stipe Mesić, još uvijek nisu spremni iznijeti isprike za ubijanja od 1992. do 1995., izazvana ludim planom etničke podjele Bosne između Zagreba i Beograda. Tragovi još uvijek žive srdžbe obnovljeni su na plakatima koji su se pojavili uoči susreta na vrhu, s fotografijom Koštunice koji drži u ruci kalašnjikov, snimljenom prije više godina na Kosovu. 'U našoj zemlji moramo se priviknuti na dvije stvari', prokomentirao je Beriz Belkić, jedna od tri predstavnika u zajedničkom predsjedništvu Bosne, podijeljenom između Bošnjaka, Hrvata i Srba, 'na to da treba postojati institucionalni pristup razvoju odnosa s Jugoslavijom. No postoji i moralni aspekt: pogrešna politika prethodne beogradske vlade prouzročila je brojne žrtve'. Duhovi prošlosti, beskorisno je to nijekati, još uvijek muče. Pitanja koje nad Bosnom stoji još od kraja rata prije sedam godina je pretpostavka da bi, makar i u dalekoj budućnosti, Republika Srpska, mogla postati dio Srbije, a Hercegovina, ili dio nje, Hrvatske. No nova čelništva tri države hrabro čine zajednički napor kako bi ponovno pokrenuli cijelu regiju, počinjući od nepovredivosti granica, zakonski potvrđenih upravo daytonskim potpisom na kraju rata. 'Transparentno smo kazali' izjavio je hrvatski predsjednik Stipe Mesić, 'da se granice ne diraju, kako bi se prestali zanositi oni koji su mislili stvoriti veliku Srbiju ili veliku Hrvatsku na račun Bosne'. Koštunica, svjestan teškog političkog nasljeđa kojega je nositelj, ustrajavao je na nužnosti gospodarskog razvoja i ohrabrivao je povratnike da sudjeluju na slijedećim izborima u Bosni: 'Bit će to još jedan dokaz njihove lojalnosti, i prihvaćanja ove zemlje kao međunarodno priznate države'. Države koja još nosi krvave ožiljke sukoba, podijeljene između hrvatsko-muslimanske federacije i entiteta bosanskih Srba. (...)", piše Emiliano Bos.