ŠV 13. VII. NZZ: ZAPADNI BALKAN SE SMIRUJE?

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 13. VII. 2002. Krhki provizoriji na Balkanu "U Bosni oružje nije progovorilo sedam godina. I na Kosovu je mirnije. U Makedoniji prošlog proljeća nisu izbili novi sukobi između policijskih snaga i albanskih pobunjenika kao što su prošle jeseni mnogi strahovali. Političko rješenje koje su sukobljenim stranama nametnuli EU i Sjedinjene Države dosada se pokazalo stabilnim. Danas svi žele ući u Europu, u EU i u NATO - i Srbi, i Hrvati, i Bošnjaci, i Makedonci, i Crnogorci, i Albanci. Je li mir na području bivše Jugoslavije već osiguran? Je li europska krizna regija trajno stabilizirana? Smirivanju situacije nesumnjivo je znatno pridonio preokret u Srbiji. Nacionalistički ekscesi iz 90-ih godina, koji su tu zemlju vratili u prošlost i gurnuli regiju u ponor smrti i razaranja, uglavnom su ustuknuli pred razumnoj političkoj raspravi. U prvom su planu pitanja gospodarskog razvoja. No, upravo u toj odlučujućoj fazi procesa tranformacije Srbiju danas blokira borba za vlast između jugoslavenskog predsjednika Koštunice i srpskog premijera Đinđića. Suparništva koja su izbila na vidjelo ubrzo nakon premoćne pobjede reformskih snaga na izborima, održanim u prosincu 2000. g., prerasla su u međuvremenu u otvoreno neprijateljstvo. Koštuničina stranka preobrazila se u oporbenu snagu, otežući ili čak blokirajući usvajanje važnih prijedloga zakona. Protivnici smatraju Đinđića marionetom koja pleše kako Zapad svira. Atmosfera novog početka, koja je zahvatila srpsko stanovništvo nakon Miloševićeva pada, odavno je jenjala. Prijeti opasnost da vlak reformi iskoči iz tračnica prije no što se istinski zahuktao. Nacionalisti i populisti vrebaju povoljan trenutak. Srbija još ni izdaleka nije preko svojih leđa prevalila ono najgore. Unutrašnjim sukobima pridružila se i neizvjesnost koja obavija budućnost jugoslavenske federacije. Doduše, u ožujku ove godine Srbija i Crna Gora potpisale su pod pritiskom Zapada sporazum o preustrojstvu zajedničke države koja će se ubuduće zvati 'Srbija i Crna Gora', te čija bi dva dijela trebala steći visok stupanj samostalnosti. Time su EU i Sjedinjene Države željeli spriječiti moguće odcjepljenje Crne Gore, strahujući da bi raspad Jugoslavije ugrozio teškom mukom uspostavljen politički poslijeratni poredak u cijeloj regiji. No, preustrojstvo federacije napreduje vrlo sporo - stavovi Srbije i Crne Gore previše se međusobno razlikuju. Ni u tom pitanju Đinđić i Koštunica ne zastupaju jedinstven stav. Planom o uspostavi nove federacije u prvom je redu kupljeno vrijeme. Naime, nakon trogodišnje prijelazne faze Srbija i Crna Gora imaju pravo istupiti iz zajedničke države. Krene li Crna Gora tim putem, Srbija će preuzeti status pravne nasljednice aktualne zajedničke države. To bi značilo da bi Kosovo postalo sastavnim dijelom Srbije a ne više - sukladno definiciji iz Rezolucije UN 1244 - Jugoslavije. Raspad 'Srbije i Crne Gore' imao bi stoga ozbiljne posljedice za stanje na Kosovu. U tom bi slučaju bilo gotovo nemoguće odbiti zahtjev većinskog albanskog stanovništva za nezavisnošću Kosova. Zato napori usmjereni na očuvanje Jugoslavije trenutno funkcioniraju i kao jasan signal Albancima na Kosovu. Zapad trenutno ne želi nove države na Balkanu. Nakon Bosne i Hercegovine i Kosova 'Srbija i Crna Gora' sljedeća je na popisu uspostavljenih provizorija. Nesumnjivo nije moguće previdjeti pozitivne pomake, postignute u Bosni, iako je cjelovita bosanskohercegovačka država još uvijek labilna tvorevina i gotovo ne bi mogla opstati bez potpore izvana. Nacionalističke su stranke potisnute a etničke su fronte omekšane. Na Kosovu je, doduše, i dalje otvoreno pitanje budućeg političkog statusa - između ostalog, i na štetu njegova gospodarskog razvoja. No, Kosovo je u međuvremenu dobilo predsjednika, vladu i parlament u kojem Srbi čak surađuju. I u Makedoniji, gdje je prošle godine spriječena eskalacija oružanih sukoba, etnički su se sukobi ponovno premjestili na političku razinu. Usprkos pozitivnim pomacima EU i UN ne smiju posustati u svojim naporima. Stanje je i dalje teško - u Bosni, na Kosovu i u Makedoniji. Provizorije je moguće održati na životu samo uz najveću moguću brigu i uz veliki financijski angažman. Upravo slučaj Bosne pokazuje da su nužni ogromni napori. Prijetnja SAD povlačenjem iz misije UN u Bosni bila bi pogrešan signal iako bi podrazumijevala tek povlačenje nekoliko desetaka policajaca, čime bar u prvoj fazi ne bi bila pogođena međunarodna mirovna postrojba pod NATO-vim vodstvom. S jedne strane Bošnjaci nisu zaboravili mizernu ulogu Europljana i EU u procesu raspada Titove Jugoslavije. Rat u Bosni dokončala je tek vojna akcija Sjedinjenih Država. Zato američka nazočnost ima i veliko simbolično značenje. Povlačenje Amerikanaca ponovno bi osnažilo protivnike bosanske države. S druge je pak strane upravo obuka djelotvorne, etnički miješane policije jedna od najhitnijih zadaća. Bosnu više ne ugrožavaju dvije susjedne države kao što je bio slučaj u vrijeme Tuđmana i Miloševića. Kao i na Kosovu, najveću opasnost predstavlja organizirani kriminal. Spor Washingtona i UN oko Međunarodnog kaznenog suda ne smije se prelomiti preko leđa Bosne. Pod dojmom rata na Kosovu članice EU ponudile su Bosni i Hercegovini, Jugoslaviji, Makedoniji i Albaniji dugoročnu perspektivu pristupa europskoj zajednici. Time je zapadni Balkan napokon ozbiljno shvaćen kako sastavni dio Europe. Izgledi za uključenje u Europu mogu u tim zemljama postati motorom temeljitih političkih i gospodarskih promjena, kao što je bio slučaj i u istočnom dijelu srednje Europe. No, pokaže li se da su lijepe riječi tek prazna utjeha za zemlje koje neće biti uključene u europsku zajednicu, te potonu li ta obećanja na kraju u zaborav u kontekstu predstojećeg skupog i iscrpljujućeg ciklusa proširenja EU, proizvod političkog krpanja na Balkanu naći će se u ozbiljnoj opasnosti. Perspektiva pristupa ionako gubi na privlačnosti ako u skorašnjem periodu ne nastupe osjetna poboljšanja. Nadalje, primjer Makedonije pokazao je da je perspektiva pristupa EU važna i u kontekstu smirivanja unutrašnjeg sukoba. Naime, ona je poslužila inozemnim posrednicima kao poluga političkog utjecaja a time i dokončanja sukoba. Zapad ne smije potkopavati provizorije koje je sam stvorio. Određena vojna nazočnost i veliki politički i gospodarski angažman - uz izostanak manira kolonijalnih vladara - i dalje su uvjeti učvršćivanja krhkog poslijeratnog poretka i otupljivanja oštrice etnizacije politike. Integracija manjina i stvaranje djelotvornih institucija pravne države, koje će sve građane štititi od samovolje, zahtijevaju vrijeme, strpljenje i takt", upozorava Cyrill Stieger.