VB-THE SUNDAY TIMES-7-VII. TKO JE KRIV ZA SREBRENICU

VELIKA BRITANIJA THE SUNDAY TIMES 7. VII. 2002. Svjedok izdaje The Sunday Times prenosi isječke iz knjige "Svjedok izdaje" Nicka Camerona: Uručena mi je smeđa, službena omotnica koju sam odsutno otvorio, ne očekujući ništa do uobičajenih rutinskih budalaština - dok nisam vidio klasifikaciju "Tajna". Znak je bio kratak, ali dojmljiv. Pisalo je: "U svezi vašeg boravka na dužnosti od ožujka do kolovoza 1995., molimo Vas da dođete na razgovor o događajima koji su se dogodili tijekom Vašeg boravka." (...) Sjetio sam se uplakanog bošnjačkog vojnika koji je grčevito primio moju ruku kada je shvatio da je bitka izgubljena i zahvalio mi što sam pokušao pomoći. Sjećam se da sam ga zagrlio i vikao da mi je žao. Naši su napori bili uzaludni. UN je potpuno izdao ovaj narod. Gledao sam ga kako nestaje u kaosu, znajući da će on i tisuće drugih umrijeti; a onda sam otišao, pod paljbom Srba u napredovanju na samo 200 metara udaljenosti. (...) Dva dana kasnije stigao sam u glavnu zgradu Ministarstva obrane u Whitehallu gdje su me proveli kroz hodnike pune ljudi u odijelima kako bih se sastao s istražiteljem iz Međunarodnog suda za ratne zločine u Den Haagu. Sjeo sam okružen s dva odvjetnika Ministarstva obrane koji su me uputili što smijem, a što ne smijem reći. Još jednom su navrla sramotna sjećanja. SREBRENICA vuče porijeklo iz srpsko-hrvatske riječi za srebro koje se u blizini iskopavalo. Ostaci osmanske tvrđave na brdu ukazuju na njenu prijašnju stratešku važnost. U desetljećima prije raspada Jugoslavije bilo je to ugodno mjesto za život. (...) Međutim, kada sam ja tamo stigao, to je već bio uzavreo i poguban koncentracijski logor prepun prestravljenih izbjeglica duboko unutar srpskog teritorija te okružen osvetoljubivom srpskom vojskom. (...) U travnju 1993., nakon što je osobno intervenirao general poručnik Philippe Morillon, francuski zapovjednik UN-ove misije u Bosni, grad i okolna enklava proglašeni su sigurnosnom zonom UN-a. Također je proglašena demilitariziranom zonom. Bošnjački branitelji trebali su izručiti oružje UN-ovim rupama a Srbi bi onda povukli svoje teško oružje i prekinuli napade. Obje su strane iznevjerile ovaj dogovor, ali su još jednom Srbi stekli prednost. Pretpostavio sam da me šalju u pomoć obrani Bošnjaka. UN-ove snage silom su odgovorile kada je Sadam Husein napao sigurnosno sklonište u Iraku. Zar ne bi UN trebao biti jednako žestoko postupiti sa Srbima? Nisam shvatio da postoji suptilna razlika u opisivanju UN-ovih obveza. Srebrenica je bila "sigurnosna zona", a ne "sigurnosno sklonište". U sigurnosnom skloništu UN je imao pravo intervencije bez prijašnjeg dobivanja dozvole. U sigurnosnoj zoni moglo se djelovati samo uz odobrenje zaraćenih strana. Kako bi se interveniralo u Srebrenici, UN je morao dobiti dozvolu ne samo od Bošnjaka već i - nevjerojatno- od Srba koji su ih opkolili. (...) Jack i ja dobili smo upute da ako UN-ova operacija u Bosni dobije zeleno svjetlo - odnosno ako izbije rat između zapadnih snaga i Srba- trebamo biti spremni na izvršavanje posebnih zadataka. To bi prevedeno značilo: otiđite onamo, pokušajte učiniti nešto korisno, ali ako dođe do sranja, bolje da ste tamo i da ste spremni. Naš je prioritet bio sakupiti informacije. Nizozemski bataljun UN-a bio je smješten u Srebrenici, ali njegova izvješća nisu stizala do Glavnog stožera UN-a u Sarajevu. SAS je već nekoliko godina popunjavao informativni vakuum koji su uzrokovali kaotični uvjeti u Bosni. Nosili smo plave beretke i imali drugo ime, ali naš pravi identitet nije bio tajna zaraćenim stranama. Odmah su nas prepoznavali kao članove SAS- ovog voda koji je vodio general Michael Rose. (...) Slijedećeg jutra krenuo sam na radni sastanak s zapovjednikom nizozemskog bataljuna UN-a, omom Karremansom. (...) Taj će čovjek kasnije dobiti dosta oštrih kritika, od kojih su neke utemeljene. Međutim, on nije trebao postati žrtvenim jarcem za pogreške viših dužnosnika UN-a, civilnih i vojnih, koji su donijeli odluke koje su uzrokovale krvoproliće. On je samo pokušavao ostvariti njihove odluke, premda nepotpuno. (...) Upitali su me zašto je britanska Vlada toliko potrudila da pošalje svoje vojnike u Srebrenicu kada Nizozemci već dvije godine snose taj teret sami? Osim ako nešto ne smjeramo. Britanci sigurno imaju neki krajnji cilj. Što Britanci žele ovdje? Jedan od časnika optužio me za špijuniranje nizozemskog bataljuna. To je bilo teško. Već neko vrijeme kružile su priče o tome kako nizozemski vojnici u Srebrenici zlostavljaju civile i vrše kriminalne radnje. Ovi navodi su došli do norveškog zapovjednika UN-ovog sjeveroistočnog sektora koji je pokrivao Srebrenicu. Uistinu je moj zadatak bio i da istražim te navode. (...) Nisam znao da je tjedan dana prije isti taj general posjetio Srebrenicu i raspravljao o dolasku SAS-a s nizozemskim zapovjednikom. General je rekao da će nas izbaciti iz enklave ako nizozemski zapovjednik primijeti da ga špijuniramo. A u stvari je časnik, koji je od mene zatražio da špijuniram nizozemski bataljun, ista osoba koja je prijetila mojim izbacivanjem iz enklave zbog špijuniranja Nizozemaca. Kada sam to na kraju otkrio, uvidio sam ovaj vrlo zabavan i karakterističan način funkcioniranja UN-a. (...) A mi smo istražili navodne zločine koje su počinili Nizozemci i nismo našli nikakvih dokaza koji bi te navode potkrijepili. (...) Jedan me časnik javno ukorio jer sam odnio drva za potpalu te kutiju šibica bošnjačkoj starici. Mislim da je on uistinu smatrao da je ovo kompromitiralo stav nizozemskog bataljuna o nepristranosti između Srba i Bošnjaka. (...) Uskoro sam imao većih stvari za brigu od nizozemske sitničavosti. Nakon dosadne zime, počela je ratna sezona. (...) Ali kako smo se izdigli iz zaklona drvene klade, imali smo puni pogled na srpske rovove. Naša vidljiva plava UN-ova uniforma i oprema nije bila nikakva zaštita - daleko od zaštite. (...) Bilo je raznih drugih UN-ovih službi u enklavi, uključujući Vojne promatrače UN-a (UNMOS). Većina od te četiri glavne ekipe nenaoružanih časnika bilo je iz zemalja Trećeg Svijeta i imali su malo iskustva. Jedni su radili vrlo marljivo, dok drugi jedva da su izlazili iz svojih ureda. Informacije koje su slane u njihovo zapovjedništvo bile su netočne. Uglavnom nisu bili za suradnju, bili su nesposobni te neprijateljski raspoloženi prema nama. (...) Za razliku (od Bošnjaka) Srbi su bili vrlo dobro opremljeni. Kasnije se potvrdilo da primaju oružje, streljivo i opremu iz Republike Srpske. Također je potvrđeno da su jugoslavenski vojnici uključeni u bitku za Srebrenicu.(...) Nizozemski vezist mi je rekao da je primio poruku da hitno nazovem Sarajevo (...) Rekao mi je da su primili od vrlo povjerljivog izvora informaciju da su istočne enklave u velikoj opasnosti. "Postoji mogućnost da će Srebrenica biti izložena općem napadu srpskih snaga. Sve istočne enklave bile su u opasnosti, ali će Srebrenica biti prva napadnuta. Napad bi mogao započeti bilo kada." To je bila noćna mora od koje sam se cijelo vrijeme strahovao. Muslimani će pokušati razoružati UN i oduprijeti se srpskom napadu koristeći UN-ovo oružje. "Ima li još nešto?" "Da, rekao je šef, Nizozemci još ne znaju za napad, a ja nisam imao pravo da im kažem. Bilo bi bolje da ih obavijeste njihovi vlastiti izvori. Neće saznati na vrijeme, ali onda bismo ih mi mogli obavijestiti."