IHT 8. VII. FRANCUSKO-NJEMAČKA OSOVINA

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 8. VII. 2002. Povijesna prilika za Europu "U rujnu će se navršiti 40 godina od kada je Charles de Gaulle posjetio Muenchen i obratio se golemoj skupini okupljenih. Nekoliko minuta govorio je na njemačkom, a okupljeni su bili oduševljeni. Pred njima je bio veliki Francuz, koji je dvaput ratovao protiv njih, u egzilu je proveo četiri godine, dvaput je vladao Francuskom, i pobijedio ih u ratu ali im se ipak obraća na njihovom jeziku, kao prijatelj. Svoj je govor zaključio kazavši kako su Nijemci 'ein grosses Volk' (veliki narod). Druga godišnjica bit će obilježena u siječnju slijedeće godine- 40 godina od potpisivanja francusko- njemačkog sporazuma za užu suradnju unutar Europe šestorice. Konrad Adenauer i de Gaulle već su odavno otišli, kao i Helmut Kohl i Francois Mitterrand. Još od tada, anglo-saksonski tisak nekoliko puta godišnje bi nas upozorio kako smo svjedoci agonije tog odnosa. Ipak, on je nastavljen. Francuska i Njemačka nalikuju paru koji ima ogromni posjed. Nisu više bliski kao nekada, ne razumiju se dobro i svađaju se, no znaju da moraju ostati zajedno zbog djece i zemlje. Francusko- njemački odnos ključan je za nastavak integriranja Europe. Skupština pod predsjedništvom Valery Giscard d'Estainga razmatra budući oblik Europe. To je od ključne važnosti jer Europska Unija proširena na 25 zemalja članica i s jedinstvenom valutom za oko 300 milijuna ljudi ne može funkcionirati u glorificiranoj carinskoj uniji koja trenutno postoji. Europska vanjska politika i dalje je tek san. Pokušaji da se obrane interesi Europe u svijetu spotiču se o različite stavove (...) Situacija nalikuje onoj koju je John Jay, Amerikanac, predvidio prije 215 godina u četvrtom od Federalističkih spisa: 'Ako nas (strane zemlje) nađu... podijeljene u tri ili četiri neovisne i vjerojatno nesložne republike, od kojih će jedna biti lojalna Britaniji, druga Francuskoj a treća Španjolskoj(...), kako li će jadno Amerika djelovati u njihovim očima.' Ipak, razlike će vjerojatno biti nepremostive(...). Europa je podijeljena između onih koji se zalažu za integraciju, vjerujući kako EU nikada neće moći funkcionirati bez nečeg što bi nalikovalo jedinstvenom izvršnom tijelu, i onih koji se zalažu za međuvladin sistem raspodjele moći, koji žele da moć ostane u rukama nacionalnih vlada. Tony Blair je kazao, dobivši i nešto podrške, kako bi predsjednika Europskog Vijeća (njega) trebali imenovati kolege, za mandat koji bi iznosio pet godina. Ipak, zamisao da bi manje članice unije pristale da im šefuju one veće nedemokratska je i neodrživa. Za neke, odricanje od iluzije moći pojedinca pomalo nalikuje situaciji u kojoj alkoholičar odlučuje živjeti samo na mineralnoj vodi. To objašnjava zbog čega se u Parizu i Berlinu sve više govori o jednom kompromisu. Pustiti šest zemalja osnivačica da oforme naprednu skupinu. Pustiti njihove ministre vanjskih poslova da se sastanu s Javierom Solanom, predstavnikom za vanjsku i sigurnosnu politiku EU-a, pustiti ih da odlučuju o političkim pitanjima glasovanjem i početi integrirati njihova veleposlanstva i konzulate. To ne bi bila skupina zatvorenog tipa. Bilo koja druga zemlja članica mogla bi se prijaviti za članstvo ako bi bila voljna prihvatiti integraciju koja bi bila uključena u članstvo. Nije vjerojatno da bi Britanija pod Tonyem Blairom učinila isto. Osim činjenice da svojim europskim kolegama djeluje kao trgovački putnik u službi Georgea W. Busha, teško je zamisliti da ga reakcija eurofobnog britanskog tiska, koji je uglavnom u vlasništvu Amerikanaca, ne bi inhibirala. Najvažnije će biti to da li će čelnici Francuske i Njemačke podržati ovaj novi pristup. Francuska više nije sputana kohabitacijom. Njemačka će svog kancelara upoznati u rujnu. Kao što je to de Gaulle jednom bio kazao, Europa je stvar Francuza i Nijemaca. Ovogodišnja jesen bit će povijesna prilika da jedna od velikih povijesnih revolucija, ujedinjenje Europe, počne", piše Roy Denman, bivši predstavnik Europskog povjerenstva u Washingtonu.