ŠV 7. VII. NZZ: NOVA PRIJETNJA SIGURNOSTI NA BALKANU

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 7. VII. 2002. Novi sustav upravljanja krizama na Balkanu "Otkada je dvopreg Milošević-Tuđman sišao s političke pozornice, prijetnja sigurnosti na Balkanu ima novo lice. S tom su činjenicom povezane dalekosežne posljedice za mandat i sastav međunarodnih mirovnih postrojbi koje su od 1995. stacionirane u Bosni, od 1999. na Kosovu a od prošle godine u Makedoniji. Njihov se mandat više ne može svesti - kao što je svojedobno bio slučaj u Bosni - samo na zaštitu krhke, u Daytonu sklepane države od nasilnog raspada iznutra odnosno od podjele između Srbije i Hrvatske izvana. U slučaju Kosova cilj više nije sprečavanje povratka jugoslavenske vojske u tu pokrajinu koju danas kontroliraju Ujedinjeni narodi. Neprijatelj više nije regularna vojska, koja bi mogla pokušati mehaniziranim postrojbama zaposjesti ključna područja i realizirati teritorijalne pretenzije. Balkanske države nastoje danas ostvariti porast moći i blagostanja natjecanjem za uključivanje u euroatlantske strukture. Usprkos tome, stabilnost se suočava s vojnom prijetnjom: privatiziranim nasiljem u obliku etničkih pobunjeničkih skupina i organiziranog kriminala. Oni profitiraju od monopola na primjenu sile koje slabe i korumpirane države ne mogu uspostaviti. Dok su krijumčarski lanci koji preko Balkana prebacuju drogu, oružje ali i ljude multietnički 'projekti', etnički 'letigimirana' sila koncentrira se trenutno na Albancima nastanjena područja u Makedoniji, na jugu Srbije i na Kosovu. Po uzoru na matičnu organizaciju, Oslobodilačku vojsku Kosova, organizacije albanskih pobunjenika izazivale su zaposjedanjem sela na jugu Srbije i u Makedoniji državne vlasti, uspješno potičući eskalacijom sukoba njegovu internacionalizaciju. Sukladno mirovnim sporazumima koje su vlade i pobunjenici sklopili u režiji EU i NATO-a, dio pobunjenika trebao bi biti uključen u politički sustav i promoviran u nositelje krhkog mira. Taj projekt podrazumijeva bar na kratki rok jačanje stabilnosti. Doduše, potencijalni ratni poglavice mogli bi iz takvog pristupa nesumnjivo izvući zaključak da se nasilje isplati. Od 11. rujna ponajprije iz Amerike stižu upozorenja o pojavi nove varijante privatiziranog nasilja: riječ je o međunarodnom islamističkom terorizmu. U tom konteksu pogled uglavnom pada na Bosnu. Zakržljala pravna država, propusne granice i muslimanski dio stanovništva izgledaju kao idealno tlo za uspijevanje terorističkih stanica. Osim toga, pojedine islamske humanitarne organizacije osumnjičene su da financiraju terorističke aktivnosti. No, predstavnici bosanske vlade opravdano upozoravaju da su za islamiste zapadni velegradovi poput Londona ili Frankfurta pogodniji kao baze za novačenje i djelovanje nego ruralna, sekularna Bosna. Kako NATO i EU, glavni akteri zapadnog sustava za upravljanje krizama, reagiraju na promjenu prijetnji na Balkanu? Naziru se tri trenda: smanjenje broja vojnika, jačanje lokalnih snaga sigurnosti i europeizacija odgovornosti. Početkom lipnja Vijeće NATO-a odlučilo je do kraja ove godine za 20 posto smanjiti broj vojnika u sastavu mirovne postrojbe u Bosni i na Kosovu, gdje ih je trenutno angažirano 57 tisuća. To u prvom redu podrazumijeva povlačenje postrojbi s teškim naoružanjem, redukciju i spajanje logističkih službi. Umjesto njih, privatiziranom nasilju - bilo da je riječ o skupinama s kriminalnim ili političkim motivima - trebale bi se suprotstaviti visoko mobilne operativne postrojbe poput Multinational Special Units, obučene za borbu na terenu. Doduše, od njihova angažmana ne treba previše očekivati. Ti su vojnici, doduše, dobro uvježbani i suvremeno opremljeni. No, budući da je njihov angažman na Balkanu izazvao polemike u njihovim matičnim metropolama, njihovi životi ne smiju ni u kom slučaju biti ugroženi. Posljedicu takvog spleta okolnosti čine operativna pravila koja sile vojnike da se sustavno klone oružanih sukoba. Zato je proteklog ljeta potpora koja je s Kosova stizala dijelovima Makedonije zahvaćenima sukobima ostala gotovo neometana i zato su i poznate regionalne krijumčarske rute i dalje vrlo prometne. Tu sigurnosnu rupu trebale bi pokriti lokalne policijske snage. U Bosni se to pokušava postići reformom policije. Na Kosovu se od povlačenja srpske policije radi na formiranju novih policijskih snaga. U oba slučaja vidan je napredak ali on zahtijeva veliki napor. Nedostaje novca a koordinacija među međunarodnim agencijama koje sudjeluju u tom procesu pokazuje brojne nedostatke. U Makedoniji i Srbiji primjenjuje se drugačiji model. U pretežno monoetničke policijske snage uključuju se multietničke postrojbe koje obučavaju inozemni policajci. Budućnost će pokazati hoće li taj model biti uspješniji. Pristup zatiranja zla u samom korijenu jačanjem i naziranjem lokalnih policijskih snaga nesumnjivo je ispravan. Trend europeizacije mirovnih misija na Balkanu počeo je i prije no što ih je ugrozila američka vanjska politika. Već sada Europljani čine 80 posto svih mirovnih postrojbi na Balkanu. Izobrazba i nadzor bosanske policije bit će prebačeni s UN na EU najkasnije krajem ove godine a i postrojbe u Makedoniji bit će vjerojatno uskoro podvrgnute europskom zapovjedništvu. Doduše, sigurnost balkanskih zemalja trajno će poboljšati samo njihovo postupno uključivanje u EU", zaključuje na kraju priloga Andreas Ernst.