ŠV. 3. VII. NZZ: SUD JE BEZ SILE APSTRAKCIJA

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 3. VII. 2002. Powerplay na East Riveru "Najintenzivnije se sukobljavaju oni koji se dobro poznaju. Bushova administracija a već prije nje većina u američkom Kongresu nikada nisu skrivale da se protive novom Međunarodnom kaznenom sudu; sada se čini da je Washington pronašao sredstvo da države- zagovornice MKS-a podvrgne pritisku. Još nije jasno koliko su daleko Amerikanci uistinu spremni ići u svojoj taktici blokade misija UN širom svijeta i u svojoj politici potkopavanja suda. No, očito je da će to biti predmet načelnog spora Amerike i Europe. Transatlantski 'partneri' kreću povremeno čudnim putevima. Činjenica da neke članice EU pokušavaju prikazati takvo ponašanje kao sudbinsku borbu 'supersile' i 'međunarodne zajednice' govori više o nezreloj europskoj samosvijesti nego o stvarnom stanju stvari. Što više EU nastoji preuzeti ulogu instance svjetskog javnog mnijenja, to je manje shvaćaju ozbiljno. Niti postoji supersila koja može upravljati svijetom kako joj se prohtije niti postoji međunarodna zajednica koja bi per definitionem bila moralno nadmoćna ili na neki drugi način u pravu. Kada bi i postojala, bila bi - gledano već samo iz zemljopisne perspektive - krajnje ograničena ako ne bi obuhvatila i Ameriku, Rusiju, Kinu, Indiju i Izrael. Sila i zakoni: neuspješna nastojanja da se uspostavi svjetski poredak koji neće biti utemeljen samo na sili već i na pravnim načelima ispisuju povijest 20. stoljeća. Nuernberška suđenja održana su nakon poraza Njemačke; pobjeda slobodnog svijeta trebala je prethodno biti izborena manu militari uz brojne žrtve. Nakon toga pred sud su izvedeni pobijeđeni a ne pobjednici. Milošević sjedi u svojoj haaškoj ćeliji zato što je NATO bio prisiljen voditi i vodio je rat na Kosovu. UN i EU imale su prije toga svoje prilike za vrijeme balkanskih ratova ali su ih proigrali. Tek kada je Kongres gotovo prisilio Clintonovu administraciju da nakon dugotrajnog oklijevanja intervenira, uspostavljena je nova situacija u kojoj je bilo moguće pokrenuti mirovne misije s izgledima za uspjeh. Zakoni bez sile ostaju apstraktni. Nacionalni sudovi utemeljeni su na demokratskom konsenzusu određene nacije a nadziru ih njezine institucije. To ne vrijedi za Međunarodni kazneni sud. Ima li povoda za vjeru ili nadu da će u 21. stoljeću sve biti drugačije? Tko postavi odgovarajuće pitanje u Moskvi, Pekingu i Delgiju, ali i u Jeruzalemu, suočit će se s pristojnim niječnim odgovorom. Poput Amerike, i navedene države smatraju da je primjena sile u određenim okolnostima nužno sredstvo zaštite interesa i sprečavanja strašnijih scenarija i neće dopustiti da im naknadno sude strani suci. Osim toga, američka razmatranja, koja u okviru rata protiv terorizma teže formaliziranoj strategiji preventivnih udara, možda nisu spojiva s međunarodnim pravom ali su možda usprkos tome nužna. Kada bi MKS-u bilo prepušteno da sam definira pojam 'agresije', valjalo bi postaviti pitanje zašto bi sada trebalo uspjeti ono što je dosada uspijevalo u konkretnim pojedinačnim slučajevima - primjerice, prije rata protiv Iraka - ali ne i u općevažećem obliku. Odgovor na to pitanje dotiče se same biti svakog kolektivnog sustava obrane kakav je onaj Ujedinjenih naroda. Usprkos svim navedenim dvojbama ne bi bilo dobro kada bi mirovne misije UN bile ugrožene ili čak prijevremeno dokončane. U mnogim zemljama one obavljaju jako korisnu zadaću koja uistinu služi miru - sprečavanju samovolje i nasilja kao i obnovi nakon razornog rata. To je u osnovi poznato svim sudionicima aktualnih zbivanja u New Yorku. Diplomati na East Riveru plaćeni su za pronalaženje izvedivih rješenja iz pat-pozicija u koje su ih dovele vlade. I to posebno onda kada su borbeni pjetlići već uložili popriličnu dozu vlastitog prestiža u pretežno jalovi sukob. Europljani bi trebali odustati od svog subrealnog pravnog rigorizma i prihvatiti američke prigovore dok bi se Amerikanci trebali vidno pristati na ustupke kada je riječ o njihovu naizgled pretjeranom tumačenju suvereniteta. Dvije su strane upućene jedna na drugu. Nijedan sud neće moći spasiti Europu nađe li se u ozbiljnoj opasnosti a Amerika treba svoje pouzdane saveznike više nego ikad dosad. Do jednostavnih spoznaja nije teško doći; no, što prije budu provedene u praktičnu politiku, to bolje", zaključuje Hansrudolf Kamerer.