IHT 2. VII. HOĆE LI UOPĆE BITI PROŠIRENJA EUROPSKE UNIJE?

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 2. VII. 2002. Sjena nad širenjem EU-a "Summit Europske Unije održan u Sevilli krajem prošlog mjeseca sigurno neće biti zapamćen kao povijesni događaj. Neke stvari su i formalno potvrđene a spominjao se i zadovoljavajući napredak u područjima kao što je gospodarska reforma, no općenito govoreći, sastanak je bio izložba osrednjosti(...). Ipak, Sevilla je imala i svoju zvijezdu: Jacquesa Chiraca. Nedugo nakon izbora koji su okončali pet godina frustrirajuće 'kohabitacije' s premijerom ljevičarem, francuski predsjednik desničar ponovno je, čini se, onaj stari: opušten, samouvjeren i odlučan vratiti francusku za kormilo Europske Unije. Tek prije mjesec dana, spekulacije oko međunarodne uloge Francuske, kao i njene uloge unutar EU-a, odjekivale su u svakom političkom establishmentu. Mnogi analitičari tvrde kako je projekcija moći Francuske u međunarodnim okvirima napokon svedena na njenu pravu vrijednost- koja, u njihovim očima, nije velika. U Sevilli, međutim, Chirac je, činilo se, utišao one koji su sumnjali u sposobnost Francuske da koristi svoju moć i utjecaj. Uz pomoć Švedske, Chirac je blokirao imigracijski prijedlog britanskog premijera Tonya Blaira i onog španjolskog, Jose Maria Aznara. Uspješno je okupio koaliciju kako bi blokirao i plan Blaira i njemačkog kancelara Gerhardta Schroedera s ciljem reforme Vijeća Europe. Na sastanku ministara u Madridu, novi Chiracov ministar financija, Francis Mer, uspio je izbjeći sukob oko sve većeg deficita Francuske izborivši dodatni manevarski prostor za Chiraca i njegovu novu ekipu. Ponovni uspon Francuske važan je dok Europa ulazi u ključno razdoblje reformi. Pitanja kao što su ona tko će odlučivati a tko plaćati nisu ni približno dobila svoje odgovore, a čini se kako se Francuska posebno nelagodno osjeća zbog svih tih neizvjesnosti. Ovog puta bi se moglo dogoditi da će Francuska biti više protiv nego za Europu. Napokon, pobjede Chiraca u Sevilli i Madridu imaju mnogo više veze s njegovim izbornim obećanjima nego s ujedinjenim i integriranim europskim pristupom rješavanju europskih problema. Takav promijenjeni francuski stav bio bi posebno opasan za proces europskog širenja. Stavljajući želje francuskih birača na prvo mjesto, na štetu obveza prema EU-u, Chirac bi mogao odlučiti kako bi pregovore oko širenja trebalo odgoditi. Prema Eurobarometru, anketi provedenoj ovog proljeća, Francuska je jedina zemlja u kojoj protivnici širenja brojčano nadmašuju pristaše: 47 posto anketiranih protivi se širenju a 40 ih podržava. Ista je anketa otkrila kako slaba podrška širenju postoji i u Britaniji i Njemačkoj - bez čije podrške nikakva politika ne može biti realizirana - i Austriji. Samo je Austrija za sada učinila prvi korak, u Sevilli, u smjeru rasprave o odlaganju širenja. Do sada nitko od najmoćnijih - Francuske, Njemačke i Britanije- nije zagrizao ovaj mamac, no to ne znači kako neće u bliskoj budućnosti. Ako se Francuska odluči na ovo, mogla bi ju slijediti Britanija. Među Britancima, koji nisu sigurni niti kakve osjećaje imaju prema Europi kakva je sada, velika ljubav prema istočnoj Europi ne postoji. Njemačka bi mogla odlučiti da ostane predana širenju - barem onom ograničenom koje uključuje Poljsku - no ako ne bude ostvaren nikakav napredak u svezi reformiranja zajedničke poljoprivredne politike, Njemačka bi mogla zaključiti kako je bilo kakvo širenje u ovom trenutku jednostavno preskupo. Protivljenje širenju u Europi više nije tabu. Naprotiv, može se čuti mnogo glasova koji izražavaju protivljenje a kojima trenutno nedostaje samo sposoban i moćan čelnik. Hoće li Francuska pod Chiracom preuzeti ovu ulogu? Naznake da će u bliskoj budućnosti Francuska postati malo manje europska a malo više francuska već postoje. Obzirom na ovu promjenu, širenje nikako nije neminovno", piše Borut Grgić, istraživač pri Centru za strateška i međunarodna ispitivanja.