IT - 2. VII. REPUBBLICA - AMERIKA PROITIV SVJETSKOG SUDA

ITALIJA LA REPUBBLICA 2. VII. 2002. Tako je Bushova doktrina ponizila Ujedinjene narode "(...) Ultimatum - ucjena Bijele kuće Staklenoj palači - ili ćete nam dati nekažnjivost u misijama ili ćemo se povući - nije uopće iznenađujući za one koji su pratili skretanje Amerike od svijeta saveza, sporazuma međunarodne odgovornosti koji se njezinim novim gospodarima više ne sviđaju.(...) I bez da se prođe cijeli put prema Bushovoj autokraciji, dovoljno se vratiti pred ovaj posljednji sastanak skupine G8 u Kanadi kako bi vidjeli predsjednika koji je, nekoliko sati prije susreta, sve stavio pred gotov čin, odbacujući Arafata kojega su Europljani još uvijek ocjenjivali, s pravom ili ne, nužnim sugovornikom za mir.(...) No barem je Staklena palača ostajala posljednji privid one vizije koju nam je cijelo 20. stoljeće, od Woodrowa Wilsona do Georgea Busha oca, Amerika predlagala, a mi smo je prihvatili sa zahvalnošću i prljavom savješću. Još je George Bush stariji strpljivo mjesecima čekao odobrenje UN-a za akciju protiv Saddama Husseina, prije jedva 11. godina. Njegov sin, Bush mlađi jednostavno New Yorku dostavlja ultimatum s rokom od 72 sata. A ipak, još i nakon Pustinjske oluje, upravo je operacija u bivšoj Jugoslaviji devedesetih godina izgledala kao područje za probu novog , doista 'globalnog', oblika suradnje, u znaku zajedničkih zapadnjačkih vrijednosti, a u kojoj je uporabljen Atlantski savez, u osnovi američka sila, kako bi se otvorio put civilnim dužnosnicima UN-a. No ideja da je zakon, nacionalni ili međunarodni, jednak za sve, neovisno od topova onoga tko počini zločin, potvrđena sporazumom kojega su ratificirale već 73 države, nikada nije uvjerila ultrašovinističko biračko tijelo južnjačke desnice koja nadzire Kongres. Još ga je Clinton potpisao tek na kraju svog mandata, potajno, preporučujući 'izmjene'. A kada je ta desnica uspjela poslati svoje ljudi u izvršnu vlast, zahvaljujući Bushovoj 'manjinskoj pobjedi' u floridskoj farsi, načelo međunarodne odgovornosti izravno je napadnuto. Sve do ultimatuma kojega je Bush mlađi uputio Kofiju Annanu, dobro znajući da je bez američke sile UN prazna palača, a Annan putnik s praznom torbom koji će biti primoran šutjeti. Bilo bi pragmatično, na ovoj točci, pisati da bi Europa trebala započeti zamjenjivati, ili barem nadomještati SAD u 'brave new worldu' koji se Bushu ne sviđa, ali bio bi to uobičajeni prigodni govor, pred europskim vladama koje izgledaju mnogo željnije ugoditi Washingtonu nego izgraditi Europu. Ozbiljan odgovor SAD-a na jadikovke o europskom političkom jedinstvu jest da ideološka podložnost pobjedničkih desnica ohrabruje autokraciju ove administracije. Uvjerava Busha da je u redu pokidati vezove, siguran da će drugi manji brodovi disciplinirano poći za američkim nosačem zrakoplova. Veliki paradoks kojemu svjedočimo jest da, dok je strah od ljevica nakon rata protiv nacizma opipljivim učinio apstraktni koncept zapada, podređenost desnica širi Atlantik i pretvara sustav saveza i vrijednosti u jednu međunarodnu monarhiju. Nama, nakon 11. rujna dan je nalog da 'smo svi Amerikanci'. Njima pravo da se niti malo ne osjećaju Europljanima", piše Vittorio Zucconi.