NJ 2. VII. SZ: AMERIKA ŽELI BITI SUVERENA

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 2. VII. 2002. Amerika je otok "Sjedinjene Države izabrale su upravo dan rođenja Međunarodnog kaznenog suda da novopridošlici jasno dadu do znanja da je zapravo neželjeno dijete. Vlada Georgea Busha nije privukla pozornost priopćenjem ili govorom već je izabrala posebno veliko rezonantno tijelo iz kojeg će udarci još dugo odjekivati: riječ je Vijeću sigurnosti UN. Ono što su dosada tek mračno nagovješćivale, Sjedinjene su Države sada pretvorile u ozbiljan, gotovo nerješiv politički problem: postoji izravna veza između MKS-a i mirovnih vojnih i policijskih misija pod mandatom UN. Navedeno je povezivanje identično ucjeni: ili ćete ispuniti naše uvjete u vezi s MKS-om ili će se čitav sustav UN-ovih misija uspostave i očuvanja mira urušiti. Tu ne pomažu nikakva uljepšavanja: prijetnja vetom ne odnosi se samo na 46 američkih policajaca u okviru policijske postrojbe u Bosni, čiji bi mandat sada trebao biti produžen. Logika argumenta usmjerena je na čitav sustav operacija Ujedinjenih naroda općenito. SAD zahtijevaju da njihovi vojnici i policajci koje su na terenu angažirali Ujedinjeni narodi budu općenito izuzeti od kaznenog progona MKS-a. Ne bude li taj uvjet ispunjen, Washington više neće slati svoje vojnike da sudjeluju u operacijama UN-a. Budući pak da nijedna važna operacija koju su proteklih godina odobrili Ujedinjeni narodi ne bi bila moguća bez Sjedinjenih Država, jedina moguća konzekvenca jest sljedeća: Amerika će ubuduće potpuno neovisno o međunarodnim (obvezama sama odlučivati o tome kada će i gdje angažirati svoje vojnike. Nadalje, SAD će i povlačiti svoje vojnike kad im se prohtije - čak i u aktualnom slučaju Bosne, gdje strategija strpljivog i mukotrpnog rada na obnovi rađa prvim plodovima i zahtijeva upornost. Kroz tu konzekvencu prijetnja vetom prerasta u dosada najoštriji napad SAD na međunarodno pravo, dakle na primamljivu zamisao da suvremene države u međusobnim odnosima trebaju prihvatiti kao svoju vodilju zakone a ne snagu. Nepovjerenje većine u Washingtonu prema toj ideji raslo je godinama. Utemeljeno je na dubokoj nesklonosti svim multinacionalnim organizacijama koje Amerika ne može kontrolirati, odnosno čije su procedure američkom političkom stroju previše strane ili previše složene. No, spomenuto se nepovjerenje hrani u prvom redu pretjeranim strahom od gubitka suvereniteta. Taj strah prožima čitavu povijest te zemlje. Najnoviji val straha izvire iz postreaganovskog doba - zavaljao se u Kongresu pod vodstvom republikanaca, gdje je skupina političara, previše sklona pojednostavljivanju, naricala iz unutarpolitičkih motiva nad rasprodajom Amerike Ujedinjenim narodima. Unutarpolitičke čarke prerasle su u međuvremenu u vanjskopolitički pozicijski rat - gospoda iz Kongresa sjede danas u vladi. Na prvi, površan pogled američka straahovanja nisu sasvim neutemeljena: što bi se, primjerice, dogodilo da Kina podigne optužnicu protiv pilota bombardera, koji su za vrijeme rata na Kosovu razorili zgradu njezina veleposlanstva u Beogradu? Gdje je granica koja dijeli zloglasnu 'maglu rata' od povreda međunarodnog ratnog prava - primjerice, u slučaju utvrde Masar-i-Sharif na sjeveru Afganistana? Očevi MKS-a pronašli su odgovor na to pitanje koji bi trebao umiriti i Sjedinjene Države. Naime, odredbe postavljaju uske granice međunarodnom kaznenom progonu, isključuju samovolju, načelno daju prednost nacionalnom kaznenom i vojnom pravosuđu - bez obzira na ishod suđenja. Dakle, strah Amerike od kaznenog suda jest histeričan i ne odolijeva mirnom preispitivanju. No, Washingtonu ionako nije stalo do takvog preispitivanja. Odavno je kazneni sud nabijen simboličnim značenjem baš kao i Protokol iz Kyota i odredba o zabrani mina. Cilj SAD nije uvođenje pravnih standarda u složeni sustav međunarodnih odnosa - već izmicanje ovisnosti o stranim čimbenicima. Washington sustavno reducira svoje obveze u svijetu jer ih smatra teretom. Bushova vlada želi opcije a ne precizne obveze, želi ad-hoc saveze a ne saveznike. Dakle, prevladala je unilateralna škola mišljenja, koja želi da SAD djeluju samo s pozicije snage i neovisnosti. Puno se nagađalo o uistinu značajnim konzekvencama 11. rujna. Za suvremeni svijet i zapadni sustav vrijednosti te konzekvence obuhvaćaju nepovjerenje Amerike i njezino precjenjivanje vlastitih mogućnosti. Obje su navedene konzekvence strahovito opasne zato što svijet čine manje predvidivim. Konačna odluka o dokončanju mandata u Bosni uzdrmala bi cijelu regiju. Sama Amerika morat će platiti najvišu cijenu tog poteza jer će uništiti sustav koji je nekoć legitimirao njezinu snagu i autoritet", upozorava na kraju komentara Stefan Kornelius.