DNEVNI PREGLED BR.125 2. SRPNJA 2002.

GLAS AMERIKE - VOA 1. VII. 2002. Međunarodni kazneni sud - pohvale i kritike Iz Haaga - Lauren Comiteau Danas je u den Haagu počeo djelovati stalni međunarodni kazneni sud. To znači da onaj tko počini ratni zločin, zločin protiv čovječnosti ili djelo genocida može očekivati da će se protiv njega podići optužnica na tom sudu. Sporazum o osnivanju suda do sada su ratificirale 74 zemlje. Međutim, protiv stalnog kaznenog suda iznose se i snažne kritike. O ideji stalnog međunarodnog kaznenog suda govorilo se od početka dvadesetog stoljeća. No, sporazum o njegovom osnivanju potpisan je tek 1998., a za ratifikaciju sporazuma od potrebnog broja zemalja ? njih 60 - trebale su dodatne četiri godine. Time je sporazum stupio na snagu, a od danas sud i službeno postoji. Pace: Sud nije univerzalni lijek za sva zla ovog svijeta William Pace, čelnik Koalicije za osnivanje međunarodnog kaznenog suda, kaže da u budućnosti počinitelji najgorih zločina više neće tako lako izbjegavati kaznu: "Međunarodni kazneni sud neće biti univerzalni lijek za sva zla ovog svijeta. On neće zaustaviti terorizam, ili staviti kraj ratu. Međutim ova ustanova predstavlja značajan korak u općem shvaćanju da su ratni zločini i zločini genocida neprihvatljivi, te da će odgovorni biti kažnjeni." Sud neće profunkcionirati najmanje još jednu godinu. No, njegovi djelatnici već sada mogu primati prijave i dokazni materijal, za neke buduće istrage i suđenja. Blewitt: Učiti na pogreškama haaškog tribunala Graham Blewitt, zamjenik glavne tužiteljice međunarodnog Tribunala za bivšu Jugoslaviju, smatra da stalni međunarodni kazneni sud može mnogo naučiti od pogrešaka koji je počinio tribunal za bivšu Jugoslaviju. Ne treba žuriti ? napominje gospodin Blewitt. "Činjenica da će se uskoro znati tko su suci dovest će do snažnog pritiska da se počne nekome suditi. Mislim da to nije dobro, tome se treba oduprijeti. S druge strane, pozitivno je to što je haaški Tribunal za bivšu Jugoslaviju pokazao da su istrage i suđenja ove vrste moguća, čak i kada je oružani sukob o kojem se radi još u tijeku" - smatra gospodin Blewitt. U ovom se trenutku u svijetu ratuje u gotovo četrdeset zemalja. Ratni zločini, zločini protiv čovječnosti i genocid su ? tako se barem tvrdi ? počinjeni u polovici tih sukoba. Međutim, prema sporazumu o osnivanju Međunarodnog kaznenog suda, ova će ustanova suditi u nekom konkretnom slučaju tek ako ga nisu u stanju ili ne žele procesuirati lokalne sudske vlasti. Kagan: Američko protivljenje je opravdano Sjedinjene se Države protive osnivanju stalnog kaznenog suda. Bijela kuća smatra da bi sud, iz političkih razloga, mogao arbitrarno, bez stvarnih dokaza, progoniti američke građane - posebno vojnike koji služe u brojnim mirovnim misijama Ujedinjenih naroda. Stav službenog Washingtona, u dnevniku Washington Post, objasnio je Robert Kagan, znanstvenik koji radi u Zakladi za međunarodni mir Carnegie: ?Kao vojno najjaču demokratsku državu na svijetu, Ameriku se najčešće poziva da u inozemstvo šalje svoje vojnike, iz raznoraznih razloga. Ponekad se radi o oslobađanju drugih zemalja, poput recimo Kuvajta ili Francuske, koju su Amerikanci u dvadesetom stoljeću oslobađali dva puta. Ponekad se radi o zaštiti prijateljskih vlada ? poput Južne Koreje, Saudijske Arabije, ili svojevremeno Zapadne Njemačke. Ponekad se od Amerike očekuje da zaustavi genocid, kao recimo u Bosni i na Kosovu. Od naših se europskih saveznika u pravilu ne očekuju ovakve usluge, niti su ih oni voljni sami preuzimati? ? piše Robert Kagan. "Zbog toga", nastavlja on, "Washington ima razloga za strah da će neki, politički motivirani, međunarodni sudski tužitelj povesti arbitrarnu istragu navodnih američkih zločina. Motiva mu za to neće nedostajati ? anti-američki osjećaji se u svijetu lako mogu pronaći, čak i u Zapadnoj Europi? ? smatra Robert Kagan. Ross: Sud će se baviti političarima, a ne vojnicima Amy Ross, profesorica pravnog fakulteta Sveučilišta Georgie, ne slaže se s ovim tvrdnjama. Ona smatra da vlada predsjednika Georgea Busha namjerno iskrivljava prirodu stalnog kaznenog suda. Kao prvo, kaže ona, sud će se najviše baviti političarima, visokim državnim dužnosnicima, a ne vojnicima i civilnim djelatnicima. "Prilično je ironično da se predsjednik Bush protivi ovom sudu, u trenutku kada bi Amerika mogla biti vrlo utjecajna u izboru novih sudaca, u izboru tužitelja, u određivanju strukture ove ustanove. Prilično je ironično što Bijela kuća to ne čini, jer da to čini, Amerika bi imala vrlo snažan utjecaj na sud, koji bi u tom slučaju odražavao i njezine interese" - smatra gospođa Ross. Mnogi pristaše stalnog Međunarodnog kaznenog suda smatraju da je američko protivljenje ovoj ustanovi ?tragična i sramotna pogreška.? Međutim, međunarodni kazneni sud ipak predstavlja značajan test za ostatak svijeta. Vrijeme je ? tvrde pristaše suda ? da se Washingtonu pokaže da njegovo političko i financijsko vodstvo na globalnom planu nije uvijek nužno. (VOA) BRITANSKI RADIO - BBC 1. VII. 2002. Tisak Europski tisak uglavnom podupire novi međunarodni sud koji bi trebao dizati optužnice za genocid, ratne i slične zločine. Madridski ABC kaže da je američko držanje tvrdoglavo te da ima jače motive od želje za zaštitom svojih vojnika. Njemački Frankfurter Rundschau smatra da su pod ravnanjem Georgea Busha Sjedinjene Države postale saboter međunarodnog kaznenog suda. Hamburški Die Welt pak navodi kako se Washington boji, dok drugi madridski dnevnik La Razon predviđa da će sud svladati neprijateljstvo država koje su u strahu od njegovih nadležnosti, među kojima su i Rusija i Kina. Britanske novine također od vanjskopolitičkih tema najviše prostora posvećuju Međunarodnom kaznenom sudu. The Times piše da je za mnoge političare američke desnice povezivanje mirovnih operacija u Bosni i Hercegovini sa zahtjevom da američki vojnici koji sudjeluju u tim pothvatima dobiju imuninitet pred Međunarodnim kaznenim sudom prigoda da, kako kaže list, ubiju dvije muhe jednim udarcem. Naime, oni žele izvesti povlačenje američkih vojnika iz mirovnih misija Ujedinjenih naroda na Balkanu, a istodobno potkopati novi globalni sud. The Times prenosi i stajališta neimenovanih diplomatskih izvora da nepopustljiv stav Washingtona označava početak povlačenja jedine svjetske velesile iz međunarodnih mirovnih pothvata te da predstavlja prekretnicu u stavu Amerike prema ostatku svijeta i vladavini zakona. Komentator The Financial Timesa smatra da najviše zabrinjavaju razlozi zbog kojih Amerika ne prihvaća Međunarodni kazneni sud. Sve utjecajnija struja u Bushovoj upravi, naime, drži da je američka vojna i gospodarska moć do te mjere dominantna da Sjedinjenim Državama više nije potrebno međunarodno pravo. Zastupnici te teze smatraju da je bolje pregovarati u pojedinačnim slučajevima s pozicije sile nego biti ograničen međunarodnim pravom, koje nekad može biti vrlo nezgodno. No, zaključuje komentator lista, ni jedan učinkovit globalni sustav ne može se zasnivati isključivo na prisili, već na tome da većina vlada dobrovoljno poštuje zajedničke norme. Izuzimanje Amerike iz vladavine zakona potkopava te norme i svijet čini nasilnijim i nehumanijim. Europa se zato mora suprotstaviti takvom, kako navodi list, suludom ponašanju jedine velesile. Uvodničar The Daily Telegrapha, u sasvim drukčijem tonu, piše da je stalni kazneni sud međunarodno tijelo koje nikom ne će biti odgovorno, odnosno da će zakonodavci biti odgovorni jedino sebi samima. Ukazujući na probleme nedavnih slučajeva eksteritorijalne jurisdikcije, poput uhićenja generala Pinocheta, ali ne i, na primjer, Fidela Castra, ili pokušaja podizanja optužnice protiv Ariela Sharona, ali ne i Yasera Arafata, autor komentara zaključuje da u tom svjetlu stav Washingtona da će novi Sud postati forum za ljevičarske pravnike, radikalne islamiste i provjerene protivnike Amerike postaje prilično opravdan. Gerge Bush je u pravu što brani načela nacionalne demokracije i bilo bi dobro da je i britanska vlada bila bar upola toliko razumna, stav je koji The Daily Telegraph iznosi u svom redakcijskom komentaru. The Times se na naslovnoj stranici osvrće na opsežne planove britanskog ministra financija Gordona Browna da nizom mjera spriječi pojavu financijskih skandala u Britaniji poput onih koji su nedavno potresli vodeće američke tvrtke. Poduzeća će u Britaniji morati mijenjati knjigovodstevne tvrtke svakih sedam godina. Istodobno, te tvrtke mogle bi izgubiti svoju dosadašnju dvostruku ulogu revizora i konzultanata. Ministar Brown, doznaje The Times, u kontaktu je s uglednim gospodarskim stručnjacima širom svijeta u pokušaju da se postigne globalni konsenzus o načinima za ulaženje u trag poslovnim malverzacijama i sumnjivoj revizorskoj praksi. Hrvatska dobiva manjinsku vladu? Vladajuća peteročlana koalicija u Hrvatskoj u većoj je krizi nego ikad dosad i iz te krize može izaći samo nekim odlučnim rezom. Iz redova petorke stižu tvrdnje da je odluka o takovom odlučnom rezu već donijeta. Izvori bliski vrhu nekih manjih stranaka vladajuće petorke tvrde kako je već odlučno da se Dražen Budiša i njegova Hrvatska socijalno-liberalna stranka isključe iz vladajuće koalicije te da koalicija nastavi djelovati kao manjinska vlada. Navodno je ta odluka donijeta čim je Dražen Budiša izazvao posljednju krizu vlade, a sad se čeka sljedeća sjednica sabora u srijedu da se ona i konkretno provede. Kako će biti provedena još nije poznato, no čuju se pretpostavke se da će premijer Ivica Račan u srijedu u saboru ili zatražiti glasovanje o povjerenju svojem zamjeniku Draženu Budiši ili će jednostavno objaviti da ga je isključio iz vlade te iznijeti novu listu ministara. Iz istih krugova čuje se da se čine analize o tome kako bi se nakon takve odluke ponašali pojedini saborski zastupnici HSLS-a, koliko bih se ? jer će takvih sigurno biti ? priklonilo vladi, a koliko Budiši te kako će vlada formirati novu, manju, ali stabilniju zastupničku većinu u saboru. U ovom trenutku analize govore da bi koalicijska vlada četiriju stranaka mogla osigurati većinu u saboru, a ako je to točno, postoje mogućnosti da Budiša bude isključen iz koalicije. Iz istih krugova bliskih vrhu nekih manjih stranaka stižu i informacije da i nakon posljednjeg razdora postoje kontakti s Budišinom frakcijom u vrhu HSLS-a, i to preko one skupine zastupnika HSLS-a koji su i u prošlosti svaki puta kad su izbijale krize vlade pokušavali premostiti razlike između Račana i Budiše. I oni, kao i Budiša, tvrde kako HSLS ne smatra da je svojim glasovanjem u saboru protiv ratifikacije sporazuma o nuklearki Krško sam sebe isključio iz vladajuće koalicije te uvjeravaju partnere iz drugih stranaka kako još ima mjesta za dogovor Račana i Budiše. U zagrebačkim političkim krugovima zato se čuju i procjene da možda ni ovaj put neće biti nikakva oštrijeg poteza protiv Budiše jer postoji opet mogućnost da neodlučni premijer Račan ponovno pristane na neki kompromis s njim. Koliko je Račan ponovno neodlučan vidi se i po tome što nije smjesta, pošto ga je Budiša u petak izdao i ponizio, obznanio da s njim više ne želi surađivati. Napori za spas mirovne misije u Bosni i Hercegovini Vode se intenzivni međunarodni razgovori o vetu koji su uložile Sjedinjene Države na obnovu mandata mirovne misije Ujedinjenih naroda u Bosni i Hercegovini Vijeće sigurnosti prihvatilo je trodnevnu odgodu kako bi omogućilo da se pronađe rješenje. Uskoro će o tom pitanju razgovarati ambasadori zemalja članica NATO-a. Britanski ministar vanjskih poslova Jack Straw izjavio je kako je sudjelovao u intenzivnim razgovorima s američkim državnim tajnikom Colinom Powellom i drugim visokih dužnosnicima. Sjedinjene Države blokirale su nastavak bosanske misije pošto Vijeće sigurnosti nije htjelo jamčiti američkim vojnicima imunitet od tužbe na novom Međunarodnom kaznenom sudu, koji je danas (ponedjeljak) službeno počeo raditi. Washington kaže da se boji politički motiviranih tužbi protiv pripadnika američkih mirovnih snaga. BBC-jev diplomatski dopisnik javlja kako je spor pojačao političko trvenje između Sjedinjenih Država i Europske unije i kako bi mogao imati dalekosežne posljedice za mirovne operacije na Kosovu i drugdje. U međuvremenu je jedan službenik Ujedinjenih naroda upozorio da su operacije Ujedinjenih naroda u Bosni i Hercegovini previše važne da se ne postigne sporazum. Ujedinjeni narodi rekli su da bi otkazivanje ili promjena planova misije, uključujući obuku novih policijskih snaga u Bosni i Hercegovini, izazvali goleme probleme. UN kaže da zasad nema planova za povlačenje osoblja, usprkos američkom vetu. Misija UN odvojena je od mirovnih operacija SFOR-a u Bosni i Hercegovini, ali BBC-jev dopisnik u regiji javlja kako se sad dovodi u pitanje i sudbina SFOR-a jer četvrtina pripadnika SFOR-a dolazi iz Sjedinjenih Država. (BBC) NJEMAČKA DPA * 1. VII. 2002. Sam protiv ostatka svijeta - Sjedinjene Države guraju Vijeće sigurnosti UN-a u krizu "Kao diplomat stare škole francuski veleposlanik pri Ujedinjenim narodima nije gotovo ni mogao u javnosti jasnije artikulirati svoju ljutnju zbog ponašanja Sjedinjenih Država. Jean-David Levitte nazvao je 'teško objašnjivom' intervenciju Washingtona protiv redovitog produljenja mandata mirovne postrojbe za Bosnu i Hercegovinu. Vetom kao sredstvom pritiska, usmjerenim na usvajanje rezolucije koja bi američkim vojnicima, angažiranim u operacijama UN, zajamčila imunitet u odnosu na Međunarodni kazneni sud, Sjedinjene Države gurnule su Vijeće sigurnosti u krizu. U ponedjeljak nije bilo moguće previdjeti neodobravanje čak i u redovima saveznika Washingtona u newyorškom sjedištu Ujedinjenih naroda. Do srijede navečer VS bi trebao odlučiti o budućnosti međunarodne mirovne operacije u Bosni i Hercegovini. 'Svjedoci smo prave predstave u vidu politike supersile', izjavljuje neslužbeno jedan zapadni diplomat, 'a njezin je naslov 'Ujak Sam protiv ostatka svijeta'. Spor između Washingtona i 14 ostalih članica Vijeća sigurnosti UN neposredno pogađa 1500 ljudi u okviru misije UN za obuku policije u spomenutoj balkanskoj zemlji, koja funkcionira pod izravnim mandatom UN. Neposredno je ugrožena mirovna postrojba SFOR pod vodstvom NATO-a, koja povremeno broji do 18 tisuća vojnika. Njezin je mandat, doduše, utemeljen na Daytonskom sporazumu iz 1995. g. (...) No, zemlje-sudionici poput Njemačke inzistiraju na UN-ovoj autorizaciji NATO-ve operacije. Nadalje, kada zagusti, SAD bi mogle jednostrano povući svojih 3100 vojnika i uskratiti - često i životno važnu - potporu i u 14 ostalih mirovnih operacija koje su trenutno u tijeku. Pod snažnim utjecajem konzervativnih krugova Bushova vlada demonstrira u Ujedinjenim narodima 'politiku krajnjeg rizika', ocijenio je New York Times. Dvojbe da bi MKS sa sjedištem u Den Haagu mogao kazneno goniti i njihove sigurnosne snage gaje i zemlje poput Izraela, Rusije i Kine. No, one zbog toga ne podvrgavaju odmah pritisku najviše tijelo UN za donošenje odluka. Po mišljenju stručnjaka za međunarodno pravo, takva politika ionako ima smisla samo ako se iza nje krije sasvim drugačija namjera od deklarirane želje za imunitetom 'naših momaka u mirovnim operacijama'. Po sporazumu u osnivanju MKS-a, koji su u međuvremenu ratificirale 74 države, nijedna zemlja ne može izručiti nijednog svog vojnika navedenom sudu ako njezini sudovi pokrenu istrage na temelju optužbi iznesenih protiv njega. To posebno vrijedi za zemlje koje nisu potpisale spomenuti sporazum o osnivanju MKS-a kao što je slučaj sa Sjedinjenim Državama. Ipak, kako bi izišli u susret Washingtonu, Levitte i njegov britanski kolega sir Jeremy Greenstock potaknuli su usvajanje dodatne kompromisne formulacije. Po njoj Vijeće sigurnosti UN može donijeti odluku o ekskluzivnom poštednom 12-mjesečnom roku za američke sudionike u operacijama UN - što je dovoljno vremena da budu vraćeni kući. Američki veleposlanik pri UN John Negroponte striktno je odbio i taj prijedlog. Amerikanci angažirani u međunarodnim mirovnim operacijama ne smiju biti izloženi ni minimalnom pravnom riziku, istaknuo je Negroponte. 'S obzirom na našu globalnu odgovornost mi smo danas - a ostat ćemo to i u budućnosti - poseban izloženi napadima', izjavio je on. Diplomati pak pretpostavljaju da Washington s obzirom na buduće vojne operacije, primjerice, protiv Iraka, želi uspostaviti čvršću kontrolu nad međunarodnom organizacijom. Uspiju li SAD izboriti prihvaćanje svog zahtjeva, VS UN-a praktično bi naknadno napravilo presedan, mijenjajući međunarodni sporazum na zahtjev supersile. William R. Pace, glasnogovornik američke koalicije koja podupire MKS a obuhvaća oko 1000 skupina, smatra takav stav pukom ucjenom: 'SAD koriste međunarodne operacije očuvanja mira kao instrument za borbu protiv međunarodnog prava. Time su se srozale na najnižu razinu svoj moralnog i političkog vodstva u Ujedinjenim narodima'", prenosi na kraju priloga Thomas Burmeister. DIE WELT 1. VII. 2002. Amerika ne gubi samo novac "Svaki dan koji baca svjetlo na najnovije slučajeve krivotvorenja bilanci i varanja namještenika i dioničara na sceni američkih korporacija dodatno umanjuje povjerenje tržišta u Ameriku, otkidajući djelić njezine supersile koju neće moći vratiti ni najstrašnije oružane snage na svijetu. Svako otkriće da su se šefovi korporacijskih tvrtki (Corporate Executive Officers - CEO-i) u Sjedinjenim Državama drsko bogatili na umirućim tvrtkama i još u propasti - nakon ostavke ili otkaza - skupo naplaćivali svoju vrijednost desecima milijuna dolara, umanjuje ugled, ulogu uzora i specifičnu težinu Amerike. Ljudi ismijavaju SAD. Kada George W. Bush, dršćući od bijesa, prijeti raskrinkanim šefovima korporacijskih tvrtki zatvorskim kaznama, posrijedi nije puki show: ništa i nitko, uključujući teror i Osamu bin Ladena, nisu za Ameriku i njezina državnog poglavara, koji je izrežirao samohvalu u vidu etikete prvog predsjednika iz redova CEO-a s diplomom iz ekonomije i poslovnim iskustvom u naftnom biznisu i profesionalnom baseballu - ništa i nitko nisu, dakle, tako opasni za njih kao narušeno povjerenje za koje odgovornost snosi pohlepna biznis-aristokracija. Više nije riječ samo o crnim ovcama. Prvih deset velikih skandala - od Enrona do Xeroxa - pokazalo je da se SAD sada suočavaju sa šutnjom pravih crnih stada. Bush dobro zna da bi pola Amerike pretrpjelo nekakav a mnogi Amerikanci i jako velik gubitak u slučaju potresa na burzi i povlačenja stranog kapitala. Osim toga, njegov rat protiv terora izgubio bi pri sunovratu iz suficita u ponor deficita i izvor financiranja. Pogodio bi ga bijes birača dok bi - uz kredit saveznika - proigrao i njihovu naklonost. Sastavni dio tvrde jezgre američke 'meke moći', koja nagovara druge da žele isto što i Amerika, jest i aura neodoljivosti i - posebno nakon 11. rujna - nepobjedivosti. Jednostavna Bushova doktrina 'tko nije s nama, taj je protiv nas' imala je svoj pandan u uvjerenju saveznika da onaj tko je s Amerikom nikada ne gubi. Kada bi prijatelji Amerike počeli zazirati od dolara i američkih državnih obveznica, više se uopće ne bi trebalo razmišljati o proširenju NATO-a. Amerika može sama pobijediti talibane i svrgnuti Sadama Huseina ali bez odanih ulagača koji se žele liječiti na Wall Streetu SAD bi bile tek šuplji div. Rječita je okolnost da se Vladimir Putin na sastanku na vrhu skupine G-8 odvažio izraziti ozbiljnu zabrinutost zbog američke privredne etike. Nedostaje još samo da u aktualnoj istrazi koju agencija za nadzor burze vodi protiv Halliburtona, bivšeg poslodavca Dicka Cheneya, optuži Bushova potpredsjednika za kriminalne makinacije. U tom bi slučaju kriza poduzetničke kulture prerasla u Bushov Watergate. Takav rasplet nije nužan. No, privredna bolest popraćena političkim slabljenjem jedine supersile može imati katastrofalne posljedice. Posebno ako predsjednik nastoji nadvladati uz upotrebu sile. Nije bio dobar znak što je Bush u načelnom istupu o Bliskom Istoku 'otpustio' Jasera Arafata, zatraživši uspostavu uzorne palestinske demokratske države pod okupacijskim jarmom čiji bi zaštitnici trebale biti upravo autokratske arapske države. Popriličan broj promatrača povezuje taj neobičan mirovni plan, čiji je autor možda Sharon, s unutarpolitičkim obzirom prema novom židovsko-kršćanskom fundamentalnom savezu. Osim toga, Bushova doktrina preventivnog udara, koja stavlja Ameriku izvan svih normi međunarodne zajednice, mogla bi poslužiti svakom perveznom mozgu kao izlika za preventivni rat. Peking bi slijedom iste logike mogao dići u zrak Tajvan, Sjeverna Koreja jurišati na jug, Indija atomizirati Pakistan a Izrael otjerati Palestince u Jordan. Bar bi tržišta, koja Amerika ne može po miloj volji šikanirati i usmjeravati, trebala natjerati Busha da se zamisli. To zaslužuje onih 70 posto Amerikanaca, koji svog predsjednika u ratu smatraju pristojnim čovjekom (dok njegovoj stranci nisu gotovo ništa naklonjeniji nego što su bili 10. rujna). Prigovara se da je podignuto puno buke ni za što i da je još k tome u pitanju licemjerje. Novinari danas marljivo šalju do đavola ono što su prije tri godine euforično uzdizali u nebesa, tvrde mnogi. Po njima, novinarski čopor vodila je zabluda da će u dobu New Economy svi biti bogati i sretni a danas novinari nitkovima proglašavaju junake koje su sami stvorili. Ima puno istine u tome. No, to ne znači da mediji i ovaj puta griješe", zaključuje na kraju uvodnika Uwe Schmitt. FRANKFURTER RUNDSCHAU 1. VII. 2002. Svjetska sila protiv svjetskoga suda "Trebao bi to biti napredak. Od 1. srpnja 2002. ratni se zločinci moraju bojati svojeg posve privatnog najnovijeg suda. Glavni tužitelj i sudac Međunarodnog kaznenog suda (MKS) u Haagu bit će imenovani tek idućeg proljeća. No datum stupanja na snagu prije četiri godine usvojenog Rimskog statuta vrijedi: mučitelji u odorama, silovatelji po zapovijedi ili masovni ubojice u državnim palačama od danas moraju odgovarati za svoja nedjela. Ako zakažu nacionalni sudovi i ako tako hoće svjetski sud. To bi trebao biti kvantni skok u međunarodnom pravu. Statut Međunarodnog kaznenog suda potpisalo je 120 država. Do sada ga je ratificiralo 69 država. Još za pregovora SAD je preuzeo ulogu kočničara. Za ratifikaciju sporazuma kojega je potpisao još 2001., Bill Clinton se više nije zalagao. Od tada su u pitanjima međunarodnoga prava vladali obijesno dezinformirani političari iz američkog kongresa. Optužba iz Washingtona glasi da pred sudom kojega Washington ne može nadzirati, treba očekivati montirane procese protiv američkih državljana. Činjenicu da je to od početka bio samo izgovor za odbijanje, odavno su svojim argumentima dokazale organizacije za ljudska prava, međunarodne odvjetničke udruge a i ostale države potpisnice. Međunarodna je zajednica ogorčeno primila na znanje da će svjetski sud izricati pravdu bez potpore 'neizbježne' svjetske sile. Još uvijek bolje od ad hoc sudova za Jugoslaviju i Ruandu koji djeluju po načelu nečiste savjesti, držali su zapadni diplomati. I potajno se nadali da će se SAD na kraju ipak distancirati od Rusije, Kine, Indije, Izraela i mnogih islamskih država čija alergija na međunarodno pravo ima svojih zlih razloga. Uzalud. Jer pod Georgeom W. Bushom SAD se iz kočničara međunarodnoga prava pretvorio u sabotere MKS-a. Prije šest tjedana Bush je poništio potpis svojega prethodnika na Rimskom statutu - do sada povijesno jedinstveni čin fobije od ugovora. Od tada Washington vodi usredotočenu kampanju protiv kaznenoga suda. I to sredstvima koja možda pristaju nekoj imperiji ali ne demokraciji sa zahtjevima kakve ima SAD. Do sada zadnji korak u sabotaži je prijetnja Bushove administracije da će mandat Ujedinjenih naroda u Bosni produljiti samo ako UN-ovo Vijeće sigurnosti sve sudionike mirovne misije izuzme od mjerodavnosti MKS-a. Rezolucije donijete pod izgovorom 'poboljšanja djelotvornosti' iznova bi definirale obveze država potpisnica prema MKS-u i izmakle načelnoj zabrani imuniteta po članku 27. Vijeće sigurnosti koje pristaje na takvu rezoluciju, legitimira naknadnu preradu multilateralnih ugovora na prigovor SAD-a. No povijesno nije bez usporednica da se jedna velika sila brani od ograničavanja svoje suverenosti kroz međunarodne ustanove. I pitanje tko će upravljati haaškim sucima je opravdano, ako se primjerice sud za Jugoslaviju drznuo prisilno dovesti novinare kao svjedoke. I osjetljivost SAD-a u odnosu na njegove vojnike je razumljiv, jer je njihova vojna i politička ugroza ipak najveća. No to je bio materijal pregovora u Rimu na kojima je SAD sa svojim prigovorima bez daljnjega mogao uspjeti. A to bi bio materijal za kompromis u New Yorku. No ne može se prihvatiti politika koja po pitanjima kaznenoga suda nikada nije bila zainteresirana za rješenje izvan vlastitog kategoričkog odbijanja. Koja je sve češće kršila temeljna načela diplomatske pristojnosti. I koja u međuvremenu pribjegava perfidnim i ucjenjivačkim sredstvima kako bi međunarodnom pravu koje se dalje razvija, nametala svoje uvjete. Spor oko MKS-a postat će egzemplaran transatlantski sukob koji će dopustiti da stalne članice Vijeća sigurnosti i pokretačke snage statuta, zemlje poput Velike Britanije, Francuske i Njemačke nastupe protiv SAD-a. Samo ako se usude! Isplatilo bi se, jer u igri je više toga: međunarodno pravo protiv posebnoga prava, diplomacija umjesto diktata, multilateralizam protiv unilateralizma, diferencijacija argumenata umjesto raspirivanja pretjeranih strahova - pa makar to Europu stajalo svršetka misije u Bosni bez SAD-a. SAD će tada sam sa sobom morati zaključiti zašto Bushova administracija u Bosni ugrožava mirovnu misiju s kojom je još nedavno pokazivala svoju moralnu i praktičnu nadmoć nad Starim svijetom. Zašto George W. Bush stalno podupire predrasude o 'dvostrukim standardima' SAD-a, čijim postojanjem sada pojašnjava otpor Međunarodnom kaznenom sudu. I zašto kod globalne projekcije vlastite moći temeljno načelo SAD-a o vladavini prava ne bi više trebalo vrijediti izvan državnih granica", piše komentator lista Rolf Paasch. FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 1. VII. 2002. Poligamija olakšava propovjednicima "Islam i južno od država Magreba i zemalja središnje Sahare ima sve važniju ulogu. Pri tomu treba pogledati dvije stvari: islam je jedina svjetska religija čiji se broj sljedbenika povećava i to ne samo porastom stanovništva u islamski obilježenim zemljama, nego i zbog uspješnog 'poziva' na islam (daawa). Zatim: znatan dio te ekspanzije upravo se događa u Africi. Tamo muslimani uspijevaju među do sada animističnim crnim Afrikancima pridobiti sve više i više obraćenika. Polazište su države poput Senegala ili Nigerije, čiji je sjeverni dio gotovo sav muslimanski. Otamo propovjednici misioniraju u južnim zemljama crne Afrike. Islamu pomaže njegova teološka jednostavnost. Islam je često obilježavan kao 'jasan, trijezan monoteizam'. To je točno. Islamska dogma o 'tauhidu', jedinstvenosti i jedinstvu Boga, jasno je formulirana, ponajprije odvraća od kršćanskog nauka o Božjem Trojstvu. Jednostavnost se nastavlja u jednoznačnosti mnogih odredaba te religije - zakona. Neki običaji islamskog životnog poretka, primjerice općenita mogućnost poligamije (kuran i šarija dopuštaju do četiri zakonite žene), bliži su afričkim običajima nego zapovijeđena monogamija koju su u Afriku donijeli kršćanski misionari. Tako je nekim crnim Afrikancima obraćanje na islam lakše nego na kršćanstvo. Islamski propovjednici ponegdje računaju i na to da se kršćanstvo među mnogim crnim Afrikancima nikada nije oslobodilo zadaha što je bilo vjera nekadašnjih kolonijalnih gospodara. Muslimanski propovjednici predstavljaju se kao vjesnici religije koju ne pogađa optužba da ugnjetava. Time doduše pojednostavljuju povijest, jer i muslimani su osvajali afrička područja i kasnije na veliko trgovali crnim robljem iz unutarnje Afrike, no za suvremeno doba to ipak može biti točno. Crnoafrički islam na Zapadu je manje poznat nego islam u jezgrenom području, znači između Egipta, Turske, arapskih zemalja i istočnog Irana. Zbog kolonijalno-povijesnih razloga s njim su se bavili ponajprije francuski i britanski učenjaci i istraživali islam između Senegala, Nigera, Malija, Čada i u južnijim regijama. Dok je još postojala kolonija Njemačka istočna Afrika, orijentalisti poput Carla-Heinricha Beckera ili putujućeg istraživača kao što je Emin Paša (Eduard Schnitzer), posvetili su se islamu tih područja. Dugo je vremena crnoafrički islam slovio kao neobrazovan i kao mješavina. Vjernici su uspjeli površinski pomiriti s islamom stare običaje, čak i animistične. Mnogi afrički muslimani samo natucaju arapski, ne znaju kuran ni čitati ni tumačiti. Odlaze u džamiju a zatim 'vraču'. Od učenog obrazovanja, od islama 'ulema' kakvo je održavano između Fesa, Kaira, Damaska i Buhare, crnoafrički su muslimani bili daleko - unatoč važnim središtima kao što su Kano u sjevernoj Nigeriji, Timbuktu ili Bornu-Kanem. Ta je neučenost malo popravljena time što sveučilište al-Azhar u Kairu prima i studente iz tih zemalja. Danas gotovo i nema afričke države u kojoj ne postoji živahna muslimanska općina. To osobito vrijedi za Južnoafričku republiku. Pod utjecajem bliskoistočnih donatora u te zajednice sve više i više prodire islamizam. Među istočnoafričkim muslimanima ali i na sjeveru Nigerije, Osama bin Laden izrazito je popularan. Ponajprije u Nigeriji posvemašnje uvođenje islamskog pravnog sustava, uključujući teške tjelesne kazne, još uvijek izaziva zlu krv. Pri tomu se ne radi samo o tomu da se jače učvrsti ortodoksni suni-islam uz pomoć pravnih odredaba. U biti radi se o borbi za vlast između muslimanskih vladara sjevernih djelomičnih država i osobito kršćanskoga juga", piše Wolfgang Guenter Lerch. RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 1. VI. 2002. Velika osmorka potiskuje UN Susret vodećih država svijeta u Kanadi potvrdio je nove, snažnije pozicije Rusije na međunarodnoj areni, tvrdi Sergej Rogov, direktor Instituta SAD-a i Kanade Ruske Akademije znanosti. Netom završena sjednica 'velike osmorke' potvrđuje te važne promjene koje su se dogodile između Rusije i zapada. Ako možemo biti sigurni da je Rusija izabrala put prema političkoj demokraciji i tržišnom gospodarstvu, onda je logično očekivati da bude primljena u zajednicu država koje zagovaraju te vrijednosti. Međutim mi nismo još uključeni u rad važnih zapadnih ustanova poput Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj, a teško napreduju i pregovori o pristupanju Rusije u WTO. Slična institucionalna izolacija Rusije predstavlja ozbiljnu prepreku intergaciji Rusije u zajednicu vodećih demokratskih država. Uzmimo, na primjer, naše odnose s Europskom Unijom. Ne radi se samo o uvjetima trgovačko-gospodarskih veza nego i o teškoćama koje se tiču svih naših građana. Schengenska granica se pretvorila, ako ne u 'željeznu', onda u 'papirnu pregradu', koja dijeli našu zemlju od Europe. Problem Kalinjingrada ima očit politički prizvuk: u biti se radi o ograničavanju ruskog suvereniteta na jednom dijelu njezina teritorija. Summit G(je označio stanovit napredak u nizu pitanja, ali je stvarni progres zabilježen samo na vojno-političkom planu. A o problemu pristupanja Rusije u WTO ističemo da naši zapadni partneri, posebno europski, postavljaju uvjete koji su vrlo neugodni za Rusiju. Nema jasnoće ni u pitanju ruskoga vanjskog duga. Izlazi da mi unosimo svoj udio u olakšavanje bremena zemljama u razvoju pa u paketu mjera kojima se treba pomoći afričkim državama Rusiju zapada oko 40 posto općega duga koji podliježe popisu. Približan je to iznos od 25-26 milijarda dolara. Dotle smo i mi faktički u položaju koji se dade usporediti s onim zemlja u razvoju sa stajališta težine vanjskoga duga. Ove godine moramo platiti zapadnim kreditorima 17- 18 milijarda dolara a dogodine čak 20 milijarda. Nastala je situacije po kojoj mi imamo dvostruko breme: sami plaćamo svoje dugove, a drugima ih opraštamo, što se baš i ne računa. Doduše, na summitu je odobren dokument o pomoći Rusiji glede uklanjanja oružja za masovno uništavanje, u kojemu se rado o 20 milijarda dolara tijekom desetak godina, a spominje se i mogućnost otplate dugova kao jedan od oblika pomoći Rusiji. Pretvaranje 'velike sedmorke' u 'veliku osmorku' na račun konačnog potvrđivanja Rusije dalo je tom forumu novu kvalitetu. Do uključivanja Rusije to je zapravo bio zapadni klub, a u sadašnjem sastavu on u većem stupnju odražava složenost današnjeg svijeta. (...)G(- je čimbenik koji svjedoči o višepolarnosti današnjeg svijeta. Iako se SAD trudi igrati vodeću ulogu i unutar 'velike osmorke', on nije u stanju nametati svoje odluke drugim sudionicima. To se dogodilo i na susretu u Kananaskisu. Stvarno su se europske države ponijele hladno prema stavovima SAD-a glede izraelsko-palestinskog sukoba. Neće li to u budućnosti dovesti do oslabljivanja uloge Vijeća sigurnosti UN-a te UN-a u cjelini? Neće li taj neformalni klub velikih država još vijeće oslabiti demokratska načela u međunarodnim odnosima, kada krupni politički igrači ne budu cijenili interese malih i srednjih? Odgovore na ta pitanja zasad ne znamo. Što bi se reklo, proces je u razvoju, piše Sergej Rogov, direktor moskovskog Instituta za SAD i Kanadu. Što je Europljaninu reforma, Rusu je - hir Europska unija kani srezati subvencije farmerima i pojačati zahtjeve prema Moskvi za pristupanje WTO-u, piše Ivan Sas. Europska Unija će bitno promijeniti svoju poljoprivrednu politiku: očekuje se da već 10. srpnja Europsko povjerenstvo objavi projekt reforma u poljoprivrednom sektoru zemlja koje pripadaju RU-u. Teško da će europski farmeri s oduševljenjem prihvatiti reformske ideje, budući da se radi o kresanju subvencija seoskim gazdinstvima. Sad one iznose približno 40 milijarda eura na godinu (imaju se u vidu sredstva za održavanje razine cijena za seosku proizvodnju, kao i druge isplate gazdinstvima). (...) Reformatorski projekt nije bez stanovite političke pozadine. To je ujedno i izazov Americi, koja u agrarnoj politici propovijeda tržišna načela, a zapravo povećava državne subvencije farmerima. Nedavno je predsjednik Bush javno obećao povećati subvencije na 1,8 puta, tj. skoro udvostručiti. Pritom će dvije trećine financijskog kolača pojesti 'agro-morski psi' - krupna seoska gospodarstva. Takav se pristup odavno osuđuje u WTO-u, a često i iz redova EU-a, ali Bush tjera svoje.' Da', kaže on, braneći republikanski zakon o subvencijama, 'ja znam da projekt nije savršen, ali ni nema savršenih zakona'. I bez ustručavanja je stavio potpis na dokument. Europske agrarne reforme mogu zakvačiti i Rusiju. U prvom redu .- pri stupanju u WTO. Prihvaćajući tečaj smanjivanja subvencija vlastitom seoskom gospodarstvu, predstavnici Eurosaveza mogu zauzeti i oštrije stajalište prema Rusiji u tom pitanju. Danas Rusija planira zadržati pravo na ukupne dotacije seoskom gospodarstvu u iznosu od 16,2 milijarde dolara s nastavnim smanjivanjem tijekom šest godina do 12,9 milijarda dolara. Predstavnicima Europske Unije taj se iznos može činiti premalenim, oni mogu tražiti radikalnije smanjenje. Iako planirane europske reforme ne možeš nikako nazvati radikalnima. Tropostotno smanjivanje subvencija ne planira se odmah provesti, nego tijekom sedam godina, omekšavajući novouvedene procedure pripremnima. Usto bi se ušteđena sredstva opet uputila na selo ali u vidu financiranja programa razvoja seoskoga okoliša. Radi se o opreznim, provjerenim koracima, a ne o reformama u ruskom značenju riječi. Poslije višegodišnje šok-terapije rusko selo bi moglo i ne primijetiti tropostotno kresanje. FRANCUSKA LE MONDE 2.VII.2002. Nagodba oko Bosne i američki veto "Sjedinjene Države su mandat MINUBH-a produljile do srijede, premda su nepuna dva sata prije stavile veto na njegovo produljenje na šest mjeseci, budući da u nj nisu mogle uključiti odredbu kojom se osoblje UN-a - plave kacige ili druge snage - izuzimaju od bilo kakva progona novog Međunarodnog kaznenog suda. Jeremy Greenstock, veleposlanik Velike Britanije, misli da se tako dobiva na vremenu kako bi se nastavila raspra o tom 'vrlo teškom' pitanju. Po mišljenju Johna Negropontea, izaslanika SAD-a u Ujedinjenim narodima, produljenje je, naprotiv, odobreno 'iz čisto tehničkih razloga (...), kako bi se mogle donijeti potrebne mjere za ukidanje misije'. Američki veto - 75 po redu - na produljenje mandata MINUBH-a, rekao je prethodno, 'znak je naše ozbiljne zabrinutosti zbog naših državljana koji sudjeluju u mirovnim operacijama'. 'Nećemo ih izložiti riziku od političkih progona na sudu koji američka vlada ne prihvaća', dodao je g. Negroponte. Odbacivši svaku mogućnost nagodbe, američki je diplomat istaknuo, pošto je glasovao za kratko produljenje, da se pitanje 'tiče očuvanja mira općenito i da će se ono stalno vraćati'. 'Ubuduće bi morali razmišljati u svjetlu onoga što se danas dogodilo', rekao je još g. Negroponte smjerajući, čini se, na trinaest drugih članova Vijeća koji su glasovali za rezoluciju na koju je on stavio veto. Mandat misije MINUBH koju predvodi Amerikanac Jacques Paul Klein i u kojoj sudjeluje 46 američkih državljana, istekao je u nedjelju u ponoć (po newyorškom vremenu), u času kada je na snagu stupio Međunarodni kazneni sud. MKS koji je utemeljen Rimskim sporazumom koji je potpisalo 139 zemalja, a do danas ratificirale 74 (među kojima sve europske zemlje), omogućuje suđenje na stalnom međunarodnom sudu osobama optuženim za najteže zločine kao što su genocid, ratni zločini i zločini protiv čovječnosti. Sud bi trebao označiti kraj nekažnjivosti za počinitelje zločina koji su danas često zaštićeni od svakog pravosuđa, a pozdravlja se kao najveće postignuće u borbi za poštovanje ljudskih prava u zadnjih pedeset godina. 'Istina je da je danas međunarodno pravosuđe pobijedilo, a američka vlada izgubila', komentirao je William Pace, vođa koalicije za MKS koja kaže da okuplja mnoštvo organizacija za zaštitu ljudskih prava iz cijeloga svijeta. 'Stavljajući očuvanje mira nasuprot međunarodnom pravosuđu, SAD je doista pogoršao svoj moralni i politički položaj u UN-u', dodao je u priopćenju za tisak", piše list pozivajući se na AFP. LE FIGARO 1.VII.2002. Četiri slabosti Međunarodnoga kaznenog suda "Ništa ne može zaustaviti globalizaciju. Osnutak Međunarodnoga kaznenog suda (MKS) pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda treba još više učvrstiti međusobnu ovisnost naših društava i našeg načina života. U 'svjetskom selu' više nije dovoljna uobičajena arbitraža nacionalnih država. Prvi stalni Međunarodni kazneni sud u povijesti najvažnija je ustanova koja je osnovana u zadnjih pedeset godina za zaštitu ljudskih prava. Svi koji su osuđivali 'pravdu pobjednika' i žalili zbog ponekad samovoljne naravi izvanrednih sudova - Nuernberga nakon Drugog svjetskog rata, Arushe za genocid u Ruandi - mogu samo pozdraviti njegovo službeno rođenje u Den Haagu, gdje već ima sjedište Međunarodni sud pravde koji uređuje prijepore između država. No tek što je kršten, već se procjenjuju granice i slabosti MKS-a. Njegov statut koji je kod osnutka 1998. u Rimu potpisalo 139 zemalja, do danas je ratificirala tek 71 država. Kina, Indija i Pakistan, primjerice, nisu potpisali sporazum, a Rusija, SAD i Izrael nisu ga ratificirali. To je prva slabost. Ovlašten da sudi krivcima za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine počinjene nakon 1.VII.2002., Sud može suditi za zločin uz dva glavna uvjeta: da je zemlja u kojoj se dogodio zločin ratificirala sporazum (osim ako drukčije ne odluči UN-ovo Vijeće sigurnosti) i da su osumnjičenici državljani zemlje koja ga je potpisala. Druga slabost. Zemlje potpisnice postavile su više osigurača kako bi spriječile ono što se skromno zove 'političko skretanje'. Članak 124 sporazuma omogućuje Francuskoj da odbaci ovlasti Suda u razdoblju od sedam godina kada je riječ o ratnim zločinima počinjenim na njezinu području ili ako ih je počinio njezin državljanin. Tako mnoga izuzeća rese statut. Treća slabost. Napokon, SAD je ušao u otvoreni sukob s novom ustanovom. George W. Bush će se usprotiviti svim mirovnim operacijama UN-a na Balkanu i drugdje, uskrati li Vijeće sigurnosti imunitet plavim kacigama i civilima koje bi Sud mogao progoniti... Četvrta slabost. Američka hipersila odbacuje sve što može ograničiti izvršenje njezina suvereniteta. Ne voli UN-ovu 'stvarčicu', kao što ne voli ni 'neteritorijalnost' MKS-a... A ta je samoproglašena prvakinja liberalne globalizacije nakon 11.IX. ponovno otkrila vrijednost jake države naspram tržišta. Međunarodni kazneni sud još je samo prazna ljuštura. Unatoč idealima koje utjelovljuje, ili zbog njih, teško da će 2003. biti operativna, kao što se predviđa, ako se najtvrdoglavije zemlje - ponajprije 'lupeške države' - budu skrivale iza primjera SAD- a...", u uvodniku lista piše Baudouin Bollaert. L'EXPRESS 27.VI.2002. Perzijska kolijevka "Islamizam je rođen u Iranu. Europa i Amerika vode danas u Iranu prvu bitku radi utjecaja. Na raskrižju svih nestabilnih područja, sjeverno od Zaljeva, zapadno od Pakistana, Indije i Afganistana, južno od srednje Azije, istočno od Turske koja ide prema Uniji, zemlja ne posjeduje samo devet posto svjetskih zaliha nafte i trinaest posto zaliha plina. Onoga dana kada napusti islamizam i okrene se svijetu, Iran će obilježiti stoljeće, postavši ili najbolji dio američkog Bliskog istoka, ili istočno tržište Unije, most između EU-a i Azije, politički adut Europe. Ulog je presudan i taj se dan približava, jer polovica iranskog pučanstva nije poznavala šaha. Izobražena, s diplomama, gušeći se pod feredžom, mladež to više teži Zapadu što je islamistički režim u slijepoj ulici. Da bi se smanjila nezaposlenost i osigurala budućnost zemlje potrebna su ulaganja, treba otvoriti granice, srušiti gospodarski monopol trgovaca na bazaru i velikih vjerskih ustanova, stupova teokracije. Zbog toga na izborima već pet godina pobjeđuju reformatori, pristaše otvaranja prema Zapadu i posvjetovljenja, a konzervatici onemogućuju bilo kakve promjene zahvaljujući pravu vjerskog veta i nadzoru represivnog aparata. Pred očima Zapada podmukao građanski rat razdire Iran, ali taj rat potiče Ameriku i Europu da u službu svojih ambicija stave oprečne strategije. Prošlog su tjedna u Luxembourgu Europljani odlučili da će početi trgovačke pregovore s Iranom. Već sutradan, SAD je uzvratio da mora proučiti možebitne sporazume između Bruxellesa i Teherana 'u svjetlu američkog zakona' i da, drugim riječima, neće dvojiti, što im od 1995. omogućuje zakon, da uvede sankcije europskim poduzećima koja rade s Iranom. Unija pak misli da može pridonijeti mirnom razvoju te zemlje, nudeći joj suradnju uz političke uvjete. To je čitav Zapad načinio sa SSSR-om potpisavši Helsinški sporazum. Europljani žele pregovarati s režimom kako bi ga potaknuli da se otvori, dok ga Amerikanci žele srušiti, izolirajući ga gospodarski i povećavajući njegove teškoće kako bi propao pod pritiskom naroda koji je, po njihovu mišljenju, neizbježiv. Reforma ili revolucija, praćenje ili ubrzanje izlaska iz krize, te se dvije strategije sučeljavaju to više što Europa ne iznevjerava samo Amerikance na iranskom tržištu, već i potvrđuje diplomatsku neovisnost koja muči SAD. Zato Amerika dvoji. Svrstavajući Iran u 'osovinu zla', ona pokušava s njom uspostaviti tajnu vezu i nudi joj pomoć nakon potresa koji je u subotu pogodio sjever zemlje. Mule nisu rekli ne", u uvodniku lista piše Bernard Guetta. SJEDINJENE DRŽAVE THE LOS ANGELES TIMES * 28. VI. 2002. Zaključiti poglavlje o Arafatu "Nakon što je odredio novi, hrabri put za ostvarivanje arapsko- izraelskog mira, predsjednik Bush mora brzo zatvoriti pukotinu kroz koju bi Jaser Arafat mogao izaći kao demokratski izabrani vođa Palestinaca. U suprotnom, Bushov govor koji je održao u ponedjeljak mogao bi se pretvoriti u kratkotrajno skretanje s puta do stvaranja nove terorističke države na Bliskom istoku. Predsjednik je oštro osudio sadašnje palestinsko vodstvo i pozvao palestinske birače da izađu na izbore koji će biti održani početkom slijedeće godine kako bi izabrali 'nove vođe, koji nisu kompromitirani terorizmom.' Međutim, bilo je očito kako je nešto namjerno izostavio - nije kazao kako je njihova teroristička prošlost diskvalificirala Arafata i njegove bliske suradnike iz sudjelovanja u bilo kakvom političkom procesu koji bi podupro SAD. Zaista, suprotno od onog o čemu su mnogi nacionalni mediji izvješćivali, nije eksplicitno pozvao Palestince da uklone Arafata. Ne iznenađuje da je Arafat - oportunist par excellence- odmah nastojao iskoristiti ovu Bushovu uljudnost. Ozbiljna lica, prihvatio je govor, prihvatio nove izbore i izrazio zapanjenost da bi itko mogao smatrati kako je Bush implicitno govorio o njemu kada je osudio palestinske vođe koji su 'sudjelovali u terorizmu'. Još više iznenađuju izjave nekih dužnosnika SAD-a koje upućuju na to da bi Arafat mogao nakon izbora postati legitimno izabrani čelnik palestinskog naroda. 'Vidjet ćemo kako će ono za što će se Palestinci odlučiti na tim izborima biti ono što zaista žele', kazao je državni tajnik Colin L. Powell u utorak, 'a SAD će poštivati što god kao narod budu odlučili na tim izborima.' Sigurno je da Bushova namjera nije bila dati Arafatovom vodstvu legitimnost putem izbora. Čitav jedan životni vijek terorizma i korupcije, uz njegovu osobnu upletenost u organiziranje, financiranje i hvaljenje bombaša samoubojica tijekom protekle dvije godine, ne može biti u skladu s pozivom predsjednika Busha da Bliski istok bude prožet 'univerzalnom nadom' za ostvarivanje digniteta, napretka i slobode. Zapravo, nikakvi demokratski izbori ne mogu se održati tako da Arafat ima nadzor nad strojem palestinske vlasti u mjesecima prije izbora. Bush bi stoga trebao djelovati sada kako bi riješio taj problem, javno se odričući se prava kojeg su on i predsjednik Clinton rutinski prisvajali od 1993. godine, a koje dopušta SAD-u da komunicira s PLO-om i omogućuje PLO-u da ima političke urede na teritoriju SAD-a. Ovo bi učinkovito prekinulo sve veze SAD-a s Arafatom i njegovim bliskim kolegama. Postoje tri skupine kojima je posebno važno zabraniti sudjelovanje u političkom životu u mjesecima koji prethode izborima i spriječiti da se pojave na biralištima, ili da budu članovi vlade koja bi bila oformljena nakon izbora: dužnosnici palestinske vlasti koje je palestinsko zakonodavstvo formalno optužilo za korupciju, čelnici sigurnosnih organizacija palestinske vlasti i članovi Izvršnog odbora PLO-a. Istovremeno, Washington bi trebao obavijestiti svoje europske i arapske saveznike kako neće priznati palestinske izbore na kojima bi sudjelovao Arafat tako da, ako im je stalo da pomognu Palestincima ostvariti pravo na državu, trebaju ubrzati odlazak Arafata s vlasti i prije nego se oblikuju planovi za palestinske izbore. Bush zaslužuje velike pohvale jer je ponudio Palestincima i Izraelcima priliku za bolju budućnost, nakon Arafata. Bila bi to prava sramota da se sam Arafat nađe na čelu nove palestinske države", piše Robert Satloff, direktor odjela za političko i strateško planiranje pri Washingtonskom Institutu za bliskoistočnu politiku. ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 1. VII. 2002. "Sjedinjene Države ne mogu riskirati da netko instrumentalizira suce" "'To je veliki problem. Ratne zločine treba kazniti, i inicijativa za međunarodni sud mi se čini pohvalnom. No može poslužiti za instrumentalizacije, poglavito na štetu Sjedinjenih Država: dovoljno je sjetiti se slučaja izraelskog premijera Sharona pred belgijskim sudom. Radi toga, sve u svemu, sam na strani Busha: Treba napraviti iznimku za SAD, posebice u ovoj fazi rata protiv terorizma'. Iz svoje kuće u Cambridgeu u državi Massachussetts, povjesničar Richard Pipes, bivši savjetnik za sigurnost predsjednika Ronalda Reagana, izražava svoje dvojbe: 'Uzmimo rat u Afganistanu: naš pilot učini grešku u ubije desetke civila. Ili uzmimo neki sukob s teroristima ako se u njemu nađu nevini. Ili mirovne misije koje se pretvore u tragediju. Mi ne bi bili krivi ali bi nas netko ipak pokušao dovući pred Međunarodni sud iz političkih razloga'. - No u slučaju vaše krivnje kakve bi alternative ponudili? = Na Okinawi u Japanu kada je jedan marinac silovao i ubio jednu djevojku predali smo ga japanskom pravosuđu. Bilo koja država ima ekskluzivnu nadležnost nad svojim građanima, no može je se odreći nakon pregovora sa suprotnom stranom. - Ako bi svi tako razmišljali bilo bi vrlo teško naći postrojbe za mirovne misije. = Po mojem mišljenju upravo se tom riziku izlaže Međunarodni sud: da ometa te misije. Nisam pravnik ali moj instinkt mi kaže da treba praviti razlike. Sud je dobar za krajnje slučajeve, poput genocida u Ruandi. - Nije li to nijekanje vaše povijesti? Vi ste bili uzor, pokrenuli ste nuernberški proces protiv nacističkih zločinaca. = Bilo su to vrlo drugačije okolnosti. Bio je to svjetski rat i bili su jasni zločini protiv čovječnosti. Nije to mjera za sve lokalne sukobe." Zašto je to zaokret za globalno pravosuđe "1. srpnja stupa na snagu statut Međunarodnog kaznenog suda, ustanove kojoj je u okviru Ujedinjenih naroda povjerena zadaća suđenja, na svjetskoj razini, najtežih zločina koji se smatraju 'razlogom za uzbunu za cijelu međunarodnu zajednicu' (posebice genocid, zločini protiv čovječnosti, ratni zločini i agresija). Radi se o povijesnom cilju, za kojega su se mnogi bojali da se nikada neće moći postići, pa i radi prikrivene opstrukcije nekih velikih zemalja poput Sjedinjenih Država, i kojim se ostvaruje pravi zaokret u sustavu međunarodnog kaznenog prava.(...) Ovo je prvi puta u povijesti da će moći djelovati neki takav sud, kao unaprijed izgrađena i trajna međunarodna institucija, s potencijalno planetarnom nadležnošću: posebice, za sve navedene zločine počinjene na teritoriju zemalja koje su mu pristupile, ili koje je počinio građanin neke od tih država. Istina je da je još u prošlosti (sjetim se Nuernberškog i Tokijskog suda, nakon Drugog svjetskog rata), kao i novijih godina (sjetimo se sudova za bivšu Jugoslaviju i Ruandu) naše doba vidjelo slične sudove za suđenje najtežih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti; no radilo se o tijelima sasvim drugačije fizionomije od one Međunarodnog kaznenog suda. Ovdje je kvalitativni skok očit, poglavito po obilježju ustanovljavanja unaprijed i trajnosti novog suda.(...) Daljnje temeljno obilježje Međunarodnog kaznenog suda nalazi se u njegovom 'komplementarnom' odnosu spram nacionalnih sudova, u smislu da će se tijela suda pokrenuti samo kada se pokaže da države nisu u stanju suditi zločinima o kojima je riječ, ili to ne žele učiniti. A ta okolnost čini donekle neshvatljivim ponašanje država koje još nisu ratificirale rimski Statut, ili koje čak, poput Sjedinjenih Država, namjeravaju povući svoje priključenje iz straha da bi njihovi građani na službi u inozemstvu mogli biti izvedeni pred sud. Taj strah opovrgava upravo komplementarna uloga Međunarodnog suda u odnosu na suce unutar raznih država, na temelju čega izgleda prilično nerealan strah da bi novi sud mogao biti instrumentaliziran za političke ciljeve." LA STAMPA 1. VII. 2002 Danski vjetar s desna vodi Europu "Danas počinje, nakon španjolskog, dansko turnusno predsjedanje Europskom Unijom. Bilanca Madrida nije oduševljavajuća. Postignut je kompromis glede imigracije koji je zadovoljio , ali i ostavio nezadovoljnim, pomalo sve. A glede problema kako ubrzati i napraviti učinkovitijim procese donošenja odluka EU-a napredci su bili skromni ili nikakvi. Središnja tema danskog predsjedanja bit će širenje. Središnja i ključna je upravo u ovom polugodištu mora biti postignut konačni sporazum o tome koliko će biti novih članica i pod kojim uvjetima, a kazna za neuspjeh je možebitna višegodišnja odgoda. Razne su prepreke koje treba prevladati. Postoji pitanje Cipra, gdje se još uvijek polažu nade u dogovor između Grka i Turaka, kako se ne bi primilo samo grčki dio, kao što bi bilo neizbježno ako neće doći do sporazuma, ali bi to nosilo ozbiljne komplikacije s Turskom. A tu je i irski 'ne' sporazumu iz Nice, koji bi se trebao ponovno naći na referendumu u listopadu, no nije rečeno da će biti tako (a u tom bi se slučaju širenje izložilo ozbiljnom riziku dogode). No poglavito je tu problem pomoći za poljoprivredu novih članica koje će morati biti postupne, što iritira kandidate, ali i one koji plaćaju doprinose, poglavito Njemačku (izbori u rujnu), koji bi htjeli sveobuhvatnu reformu zajedničarske poljoprivredne politike, prije no što je novopridošli učine neostvarivom. Ako će dansko predsjedanje uspjeti riješiti sve te probleme moj naklon, kako se kaže. No nevolja je što bi tada problemi Europske Unije bili na pola riješeni, ili uopće ne bi bili riješeni. Problem je zapravo u tome da 'širenje' bude praćeno 'produbljivanjem' političkih sadržaja EU-a, inače se ide prema velikom području za slobodnu trgovinu, bez ikakve nove uspostave ravnoteže moći na svjetskoj razini.(...)", piše Aldo Rizzo. AUSTRIJA DER STANDARD 1. VII. 2002. Početak nove ere u pravosuđu List objavljuje prilog povjerenika EU za vanjsku politiku Javiera Solane o početku rada i o američkoj blokadi Međunarodnog kaznenog suda u Den Haagu. "Današnje priznanje Rimskog statuta i utemeljenje Međunarodnog kaznenog suda (MKS) nadasve je radostan događaj koji zaslužuje pozornost. Svi kojima je stalo do slobode, pravde i načela pravne države trebali bi pozdraviti taj korak i u interesu mira i međunarodne sigurnosti pridonijeti njegovu putu prema uspjehu koji i zaslužuje. EU će također pružiti odgovarajući doprinos. Stupanje na snagu statuta o utemeljenju MKS dokaz je odlučnosti međunarodne zajednice da one koji su počinili najteže zločine privede pravdi ako države to nisu u stanju same učiniti. Ta je odlučnost minimum koji dugujemo žrtvama - ali i počiniteljima - genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. Spomenuti statut ratificirale su gotovo sve države svijeta, uključujući i - što me ispunjava posebnim zadovoljstvom - sve članice EU. Europska unija znatno je pridonijela širokom priznanju MKS-a. Uložili smo napore u utemeljenje tog suda zato što je to u punom suglasju s vrijednostima koje su nam važne - naime, s pravdom i humanošću. Naš je vlastiti kontinent bio svjedokom najtežih zločina, počinjenih za vrijeme drugog svjetskog rata i nedavno na Balkanu. No, Europa nije bila jedina žrtva terora. Ljudska su prava opetovano teško kršena širom svijeta. Moramo pronaći sredstva i načine da privedemo pravdi one koji su počinili takve zločine i spriječimo buduća zlodjela osiguravanjem uvjeta za pobjedu pravde. Doba nekažnjenih zločina mora završiti. Međunarodni kazneni sud odgovara tim zahtjevima. Sada ga moramo povesti u susret uspjehu. EU je u tu svrhu usvojila plan djelovanja koji sadrži tri središnja aspekta: prvo, institucije i članice EU koordinirat će svoje aktivnosti kako bi osigurali maksimalnu učinkovitost svojih napora. Drugo, EU će pružiti političku i tehničku potporu pri provedbi i proceduri ratifikacije statuta u drugim državama. Treće, EU će pridonijeti djelotvornom radu MKS-a na ispunjavanju njegovih zadaća. Izuzetno je važno da MKS radi pošteno i nepristrano na temelju najviših pravnih standarda. Zato i polažemo najveću vrijednost na visoke kvalifikacije i transparentne procedure imenovanja sudaca i tužitelja. Naše članice trebale bi velikodušno i bez predrasuda sudjelovati i u fondovima utemeljenim za financiranje utemeljenja MKS-a kako bi time podupre njegovu mogućnost djelovanja. U tom kontekstu važnu ali ne i jedinu ulogu igra pitanje pravednosti: vjerodostojni međunarodni pravni sustav predstavlja i doprinos širenju mira i međunarodne sigurnosti. Oni među nama koji imaju tu sreću da žive u pravnoj državi ne mogu i dalje biti ravnodušni na nemilosrdno gaženje zakona u drugim dijelovima svijeta. Teške povrede ljudskih prava u određenoj zemlji mogu utjecati na sigurnost sviju nas. Zato je osiguravanje pravde praktično ali i moralno nezaobilazna zadaća. To više žalim zbog odluke Sjedinjenih Država da ne sudjeluju u tom projektu. EU je izrazila zabrinutost zbog najavljenog 'Protection Act-a' (...) i ostalih mjera koje bi mogle potkopati rad suda. Oni koji prema sudu gaje skepsu ili negativan stav trebali bi se na licu mjesta uvjeriti u broje sigurnosne mjere koje jamče regularnu sudsku procesudu i štite sud od političke zloupotrebe. Neka sam Međunarodni kazneni sud dokaže svoju vrijednost. Uvjeren sam da će podjednako služiti bogatima i siromašnima, jakima i slabima. Utemeljenje tog suda spada među najznačajnije inicijative u službi humanosti od prihvaćanja Deklaracije o ljudskim pravima. Zato će EU učiniti sve kako bi pripomogla da nova era međunarodnog pravosuđa bude uspješna", ističe na kraju priloga Javier Solana. Balkanske zemlje stat će na svoje noge do 2010. g. "Već 2010. g. zemlje-partneri u okviru Pakta za stabilnost jugoistočne Europe trebale bi u svakom pogledu biti sposobne potpuno samostalno djelovati i privređivati, izjavljuje u razgovoru za list Erhard Busek, posebni koordinator EU za Pakt za stabilnost jugoistočne Europe. 'Ne želim da se u tim zemljama razvije rentijerski mentalitet. Zato moramo sada razviti 'strategiju izlaza' kako bi u potpunosti mogle stati na svoje noge', tumači Busek svoj cilj. Neke su zemlje po njegovim riječima spremne to učiniti već puno ranije od navedenog datuma. U tom kontekstu koordinator EU spominje Hrvatsku i Srbiju. Pakt za stabilnost u jugoistočnoj Europi utemeljen je u lipnju 1999. g. za njemačkog predsjedanja vijećem EU kao koordinacijski instrument za cijelu regiju jugoistočne Europe u razdoblju nakon balkanskih ratova. Cilj Pakta jest politička stabilizacija regije i stvaranje uvjeta za gospodarsku obnovu. Više od 40 partnera Pakta čine zemlje iz regije i njihovi susjedi (Albanija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Hrvatska, Makedonija, Rumunjska, Slovenija, Mađarska, Turska, Jugoslavija, Moldova od travnja 2001. g. ), 15 članica EU, SAD, Rusija, Japan, Kanada, Norveška, Švicarska i brojne međunarodne organizacije. Na donatorskoj konferenciji, održanoj u ožujku 2000. g., prikupljeno je 2,4 milijarde eura koji bi trebali omogućiti realizaciju 244 'programa s brzim početkom'. Koordinacija projekata i inicijativa odvija se u okviru tri radna foruma Pakta - 'demokratizacija i ljudska prava', 'gospodarska obnova' i 'sigurnost' - kojima ravna Erhard Busek. Koordinator EU upravo razvija 'strategiju izlaza' za navedene zemlje. Busek je uvjeren da će SAD već 2005. napustiti regiju. I iz tog je razloga nužno u okviru Pakta za stabilnost postaviti na vlastite noge zemlje-primatelje pomoći, napominje Busek. Bivši austrijski vicekancelar preporučuje da sljedeći korak bude uspostava zona slobodne trgovine u zemljama jugoistočne Europe. Osim toga, osposobljavanje navedenih zemalja za ulazak u Europu zahtijeva i monitoring svih članica Pakta. Nadalje, Busek želi da uprava pojedinih programa pomoći bude više prebačena u regiju. Bruxelles trenutno previše centralno upravlja njihovom realizacijom, što često rezultira 'dijagnozama iz daljine' koje nemaju nikakve veze sa stvarnošću u konkretnim zemljama, tvrdi Busek. U tom kontekstu Buseka brine ogroman 'odliv mozgova' iz zemalja jugoistočne Europe. Proteklih je godina samo iz Bugarske iselilo oko 20 posto inteligencije, navodi on. Tumačeći svoje planove, koordinator EU ističe da je 'strategija izlaza' nužna, između ostalog, i radi zaustavljanja tog procesa", prenosi na kraju razgovora Katharina Krawagna-Pfeifer. APA * 1. VII. 2002. Zahtjev ministra unutrašnjih poslova za podnošenjem ostavke slabi Berlusconijevu vladu "Zahtjev talijanskog ministra unutrašnjih poslova za podnošenjem ostavke izazvao je u nedjelju političku krizu koju je premijer Berlusconi uspio otkloniti tek uz znatne napore. Scajola se po talijanskim medijima kritički očitovao o vladinom savjetniku Marcu Biagiju, kojeg je u ožujku ove godine ubio jedan ekstremni ljevičarski komandos. Nakon ljutitih reakcija vladinih i oporbenih krugova Scajola je u nedjelju podnio ostavku koja nije prihvaćena. Stručnjak za radno pravo Marco Biagi, koji se zbog sporne reforme usmjerene na slabljenje zakona o otkazu našao na meti ljevičarskih ekstremista, zatražio je kratko prije smrti policijsku zaštitu. No, ministarstvo unutrašnjih poslova uskratilo mu je tjelohranitelje. Zato je nadležni Scajola izložen snažnom pritisku. Proteklog vikenda Scajola je ustvrdio da Biagi nije bio dovoljno utjecajan da bi mu bila potrebna policijska zaštita. 'Bio je samo dosadnjaković zainteresiran za produljenje ugovora o suradnji, koji je sklopio s vladom', citirale su neke novine riječi ministra unutrašnjih poslova. Nakon odbijanja ostavke oporbeni savez lijevog centra pokrenuo je novu inicijativu protiv ministra unutrašnjih poslova. Scajola je oklevetao mučenika koji je život žrtvovao talijanskoj državi, tvrdi oporba. Ljevica je pozvala ministra da se ispriča parlamentu i članovima obitelji žrtve. Nadalje, ministar unutrašnjih poslova, član Berlusconijeve stranke Forza Italia, trebao bi razjasniti zašto nije osigurao tjelohranitelje Biagiju, kojem su neprekidno prijetili smrću. 'Nijedan ministar unutrašnjih poslova nije dosada na tako besraman način uvrijedio žrtvu terorizma', naglasio je parlamentarni zastupnik lijevih demokrata Pietro Folena. Ministra unutrašnjih poslova podvrgnuli su snažnom pritisku i njegovi kolege u vladi. Ministar rada Roberto Maroni (Lega Nord), s kojim je Biagi blisko surađivao, kritizirao je Scajolu zbog njegovih izjava, zatraživši ponovno njegovu ostavku. Premijer Berlusconi uzalud je pokušava suzbiti polemiku. Pozvao je sve strane da budu umjerene. Cilj je borba protiv terorizma u Italiji a ne međusobno klevetanje, upozorio je premijer. U razgovoru sa svojim pouzdanicima Berlusconi je izjavio ne može zamijeniti ministra unutrašnjih poslova i istodobno bitno ne oslabiti izvršnu vlast. Berlusconijev kabinet ionako je ostao bez ministra vanjskih poslova nakon što je Renato Ruggiero početkom siječnja podnio ostavku i u međuvremenu nije dobio zamjenu. U prijelaznom razdoblju funkciju ministra vanjskih poslova obavlja Berlusconi", prenosi na kraju analize Micaela Taroni. ?Napomena o copyrightu: Tekstovi označeni zvjezdicom (*) mogu se, uz suglasnost Hine, integralno prenositi. (Hina) mk