NJ 1. VII. WELT: HOĆE LI BITI NAVALE NA AMERIKU FINANCIJAMA?

NJEMAČKA DIE WELT 1. VII. 2002. Amerika ne gubi samo novac "Svaki dan koji baca svjetlo na najnovije slučajeve krivotvorenja bilanci i varanja namještenika i dioničara na sceni američkih korporacija dodatno umanjuje povjerenje tržišta u Ameriku, otkidajući djelić njezine supersile koju neće moći vratiti ni najstrašnije oružane snage na svijetu. Svako otkriće da su se šefovi korporacijskih tvrtki (Corporate Executive Officers - CEO-i) u Sjedinjenim Državama drsko bogatili na umirućim tvrtkama i još u propasti - nakon ostavke ili otkaza - skupo naplaćivali svoju vrijednost desecima milijuna dolara, umanjuje ugled, ulogu uzora i specifičnu težinu Amerike. Ljudi ismijavaju SAD. Kada George W. Bush, dršćući od bijesa, prijeti raskrinkanim šefovima korporacijskih tvrtki zatvorskim kaznama, posrijedi nije puki show: ništa i nitko, uključujući teror i Osamu bin Ladena, nisu za Ameriku i njezina državnog poglavara, koji je izrežirao samohvalu u vidu etikete prvog predsjednika iz redova CEO-a s diplomom iz ekonomije i poslovnim iskustvom u naftnom biznisu i profesionalnom baseballu - ništa i nitko nisu, dakle, tako opasni za njih kao narušeno povjerenje za koje odgovornost snosi pohlepna biznis-aristokracija. Više nije riječ samo o crnim ovcama. Prvih deset velikih skandala - od Enrona do Xeroxa - pokazalo je da se SAD sada suočavaju sa šutnjom pravih crnih stada. Bush dobro zna da bi pola Amerike pretrpjelo nekakav a mnogi Amerikanci i jako velik gubitak u slučaju potresa na burzi i povlačenja stranog kapitala. Osim toga, njegov rat protiv terora izgubio bi pri sunovratu iz suficita u ponor deficita i izvor financiranja. Pogodio bi ga bijes birača dok bi - uz kredit saveznika - proigrao i njihovu naklonost. Sastavni dio tvrde jezgre američke 'meke moći', koja nagovara druge da žele isto što i Amerika, jest i aura neodoljivosti i - posebno nakon 11. rujna - nepobjedivosti. Jednostavna Bushova doktrina 'tko nije s nama, taj je protiv nas' imala je svoj pandan u uvjerenju saveznika da onaj tko je s Amerikom nikada ne gubi. Kada bi prijatelji Amerike počeli zazirati od dolara i američkih državnih obveznica, više se uopće ne bi trebalo razmišljati o proširenju NATO-a. Amerika može sama pobijediti talibane i svrgnuti Sadama Huseina ali bez odanih ulagača koji se žele liječiti na Wall Streetu SAD bi bile tek šuplji div. Rječita je okolnost da se Vladimir Putin na sastanku na vrhu skupine G-8 odvažio izraziti ozbiljnu zabrinutost zbog američke privredne etike. Nedostaje još samo da u aktualnoj istrazi koju agencija za nadzor burze vodi protiv Halliburtona, bivšeg poslodavca Dicka Cheneya, optuži Bushova potpredsjednika za kriminalne makinacije. U tom bi slučaju kriza poduzetničke kulture prerasla u Bushov Watergate. Takav rasplet nije nužan. No, privredna bolest popraćena političkim slabljenjem jedine supersile može imati katastrofalne posljedice. Posebno ako predsjednik nastoji nadvladati uz upotrebu sile. Nije bio dobar znak što je Bush u načelnom istupu o Bliskom Istoku 'otpustio' Jasera Arafata, zatraživši uspostavu uzorne palestinske demokratske države pod okupacijskim jarmom čiji bi zaštitnici trebale biti upravo autokratske arapske države. Popriličan broj promatrača povezuje taj neobičan mirovni plan, čiji je autor možda Sharon, s unutarpolitičkim obzirom prema novom židovsko-kršćanskom fundamentalnom savezu. Osim toga, Bushova doktrina preventivnog udara, koja stavlja Ameriku izvan svih normi međunarodne zajednice, mogla bi poslužiti svakom perveznom mozgu kao izlika za preventivni rat. Peking bi slijedom iste logike mogao dići u zrak Tajvan, Sjeverna Koreja jurišati na jug, Indija atomizirati Pakistan a Izrael otjerati Palestince u Jordan. Bar bi tržišta, koja Amerika ne može po miloj volji šikanirati i usmjeravati, trebala natjerati Busha da se zamisli. To zaslužuje onih 70 posto Amerikanaca, koji svog predsjednika u ratu smatraju pristojnim čovjekom (dok njegovoj stranci nisu gotovo ništa naklonjeniji nego što su bili 10. rujna). Prigovara se da je podignuto puno buke ni za što i da je još k tome u pitanju licemjerje. Novinari danas marljivo šalju do đavola ono što su prije tri godine euforično uzdizali u nebesa, tvrde mnogi. Po njima, novinarski čopor vodila je zabluda da će u dobu New Economy svi biti bogati i sretni a danas novinari nitkovima proglašavaju junake koje su sami stvorili. Ima puno istine u tome. No, to ne znači da mediji i ovaj puta griješe", zaključuje na kraju uvodnika Uwe Schmitt.