DNEVNI PREGLED BR.124 1. SRPNJA 2002.

GLAS AMERIKE - VOA 30. VI. 2002. Hrvatska u očima europske statistike Statistički ured Europske unije upravo je objavio statistički godišnjak za zemlje ? kandidate za ulazak u EU i države jugoistočne Europe. Službeni statistički podatci smatraju se najboljim, najtočnijim i najobjektivnijim pokazateljem trendova u ovim zemljama. Prva je poruka da je službena statistika strogo odijelila kandidatske zemlje, uključujući i Tursku koja je kandidat bez otvorenih pregovora, od država jugoistočne Europe, čime je još jednom potvrđeno ? sada načinom statističke obrade ? da Unija ove dvije skupine tretira kao dva posve odvojena svijeta. Drugi je dio poruke da je ovo već druga godina kako Unijinu statistiku, što znači čitavu mrežu pokazatelja putem kojih se vidi dokle je pojedina zemlja uznapredovala u integracijskom putu, zanimaju i zemlje donedavne kontinentalne 'sive zone', države jugoistoka Europe ili kako ponekad kažu u Bruxellesu, 'zapadnog Balkana'. Statistički pokazatelji za pet zemalja regije puno su škrtiji od opširnih analiza kandidatskih država, no oni, čak i tako suhi, govore dovoljno. Osnovno je da je ovaj najsvježiji statistički uradak potvrdio kolike su međusobne razlike pet država jugoistočne Europe ali i koliki jaz u većini pokazatelja vezanih za gospodarstvo i ekonomski napredak postoji između kandidata za Uniju i 'kandidata za kandidate'. Podatak za sebe jest i napomena Eurostata da većinu podataka iz Bosne i Hercegovine nije dobio jer ne postoji državna statistika, što upućuje koliko je Bosna i Hercegovina dramatično daleko od pojma funkcionirajuće države. Statistika će upozoriti da je, primjerice, u Estoniji za deset godina nacionalni dohodak udvostručen a u Hrvatskoj prepolovljen, da je nezaposlenost u Hrvatskoj u porastu i da je postotak službeno nezaposlenog radno sposobnog stanovništva 42 posto, najmanje u regiji, ali mnogo, mnogo više nego kod kandidata. Po većini podataka koji prate rast životnog standarda Hrvatska je uznapredovala, drastično se razlikujući od regije, ali je još uvijek iza kandidatskih zemalja. Ovo se odnosi na, recimo, broj mobilnih telefona na stotinu stanovnika ili broj liječnika i zubara na stotinu tisuća ljudi, iako po procjeni očekivanja dužine života Hrvati mogu računati na vijek duži od vijeka dobrog dijela stanovnika kandidatskih država. U Hrvatskoj se na cestama gine manje nego u Sloveniji ali iznad Unijina prosjeka. Prosječna je plaća uposlenog Hrvata 637 eura, što znači da je viša od većine prosjeka u Unijinoj čekaonici, no tu plaću prima manje od polovice radno aktivnog stanovništva. Izravna strana ulaganja u Hrvatsku najviša su među zemljama regije no zanemarljiva u usporedbi s količinom ulaska stranog kapitala u kandidatske zemlje. Posebno je iznenađujući podatak po kome Hrvatska u usporedbi sa svim zemljama obrađenim u ovoj statistici ima jednu od najnižih kamatnih stopa! Povoljni su pokazatelji također da Hrvatska na tržištu Unije realizira 54 posto izvoza u čemu najveći dio otpada na industrijske proizvode. Po tome je Hrvatska blizu kandidatskim zemljama i daleko od država jugoistočne Europe koje glavninu izvoza u Uniju ostvaruju plasmanom poljoprivrednih proizvoda. Zaključak se neće svidjeti hrvatskim ušima ? iako je objektivan presjek stvarnog stanja stvari. Statistika tvrdi da je Hrvatska još vrlo daleko od većine prosjeka kojih ostvaruju zemlje ? kandidati za Europsku uniju. Pri tome nije nikakva utjeha da su njezini pokazatelji znatno povoljniji od onih u zemljama jugoistočne Europe. Kao takvu, statistiku valja prihvatiti jer predstavlja trenutak istine potvrđujući da Hrvatska nije ni blizu stanju u kojem će moći bez pretjerivanja ustvrditi da je spremna za ulazak u Europsku uniju. (VOA) BRITANSKI RADIO - BBC 30. VI. 2002. Tisak The Sunday Telegraph piše da se odnosi Washingtona i Londona dodatno pogoršavaju optužbama pojedinih visokih britanskih dužnosnika da Amerikanci svojim postupcima samo otežavaju potragu za pripadnicima Al-Kaide u dijelovima Pakistana duž granice s Afganistanom. Ti neimenovani dužnosnici su rekli listu da prigodom potraga po selima, Amerikanci i Pakistanci samo upadaju u kuće i pucaju gdje stignu, čim postižu protuučinak i doprinose jačanju potpore Osami bin Ladenu i njegovim ljudima. Glasnogovornik Središnjeg zapovjedništva odbacuje te kritike i kaže da Amerikanci vode računa o područnim posebnostima i dodaje da oni uostalom i ne sudjeluju izravno u pothvatima, već samo pomažu pakistanskoj vojsci. Napominjući da su anglo-američki odnosi pogoršani odlukom Washingtona da uvede carine na uvozni čelik, i neslaganjima oko Bliskog istoka, list piše da je najveći spor u ratu protiv Al-Kaide izbio kada su britanski marinci pokrenuli operaciju Condor a da nisu obavijestili Amerikance. U toj operaciji nije uhvaćen nijedan pripadnik Al-Kaide zbog čega je zapovjednik marinaca smijenjen, piše list. Većina listova piše o povišenom stanju pripravnosti u Sjedinjenim Državama uoči 4. jula Dana nezavisnosti. Strahuje se naime da bi tada moglo doći do novog terorističkog napadaja. The Independent on Sunday piše da je Pentagon najavio pojačani nadzor neba iznad većih gradova, zabrane letova iznad poznatih objekata i druge mjere. List napominje da se zbog mjera i niza nedavnih upozorenja ponekad stječe dojam da se Amerikanci bore sa sjenama. U povodu serije financijskih skandala u Americi, The Sunday Times upozorava u uredničkom komentaru da je prerano govoriti o drmanju temelja američkog kapitalizma. Sposobnost Amerike da se oporavi od potresa koji bi srušili temelje mnogih drugih zemalja jednostavno je samo još jednom na kušnji, smatra list. Poslije tih skandala signali nisu previše crni - burza se zatresla ali nije skrahirala. Sjedinjene Države su se uspijevale izvući iz mnogo većih katastrofa od ove. Jedan stari njujorški bankar je svojedobno rekao: "Zapamtite, nitko nikada nije dobio kladeći se protiv Amerike", iako su mnogi kušali dodaje list. The Observer na naslovnoj stranici prenosi najave skupine britanskih zastupnika i organizacija za ljudska prava da će se suprotstaviti pokušajima ministra unutrašnjih poslova da pokrene javnu raspru o uvođenju osobnih iskaznica. Ministar smatra da bi uvođenje osobnih iskaznica pomoglo u borbi protiv kriminala, rada na crno, terorizma, ilegalnog useljavanja i zloporabe socijalne pomoći. On dodaje da ih građani ne bi morali uvijek nositi sa sobom, već samo prilikom posjeta određenim javnim službama. Protivnici iskaznica, piše dalje, tvrde da bi to bio najveći napadaj na privatnost i slobodu građana od ukidanja osobnih iskaznica na kraju Drugog svjetskog rata. Observer dodaje da idejom nije oduševljeno ni ministarstvo financija koje procjenjuje da bi uvođenje osobnih iskaznica stajalo i do milijardu funta. (BBC) SJEDINJENE DRŽAVE WASHINGTON POST * 30. VI. 2002. Europljani prizivaju međunarodnu katastrofu "Ovih dana možemo čuti kako bi SAD trebao pokazati više razumijevanja za brige i interese naših europskih saveznika. U to nema sumnje. Ipak, bilo bi lijepo da i Europljani povremeno pokažu malo razumijevanja. Uzmimo npr. raspravu o Međunarodnom kaznenom sudu koja je u tijeku. Sporazum za osnivanje suda na snagu stupa sutra. Bushova vlada, koja je poništila Clintonov potpis na sporazumu, zahtijeva imunitet od procesuiranja pri MKZ-u za sve američke vojnike koji u inozemstvu sudjeluju u mirotvornim misijama. Američki dužnosnici boje se kako bi jednog dana nekakav tužitelj, koji ne odgovara nikome, mogao optužiti nekog Amerikanca za ratne zločine. Ta je zabrinutost opravdana. Godine 1999. tijekom rata na Kosovu, u Europi, a i u SAD-u, bilo je nekih koji su američku vojsku optuživali za ratne zločine kada je bombardirala Miloševićevu Srbiju. Od sutra, imat će prigodu optuživati američke vojnike pri MKZ-u. Stoga je Bushova vlada zaprijetila iskoristiti svoje pravo veta u Vijeću sigurnosti UN-a na obnavljanje mirotvorne misije u Bosni, u slučaju da nužne mjere zaštite za američke vojnike koji sudjeluju u tom misiji ne budu izglasovane. Europljani za sada odbijaju učiniti ikakve ustupke. Ova rasprava odražava mnogo toga što danas dijeli Amerikance i Europljane. Europljani, skupa s mnogim drugim manje utjecajnim i uglednim nacijama, pokušavaju realizirati svoju viziju međunarodne uljudbe, u kojoj bi mreža međunarodnih zakona i institucija imala zakonske ovlasti nad pojedinim nacionalnim državama. Ne iznenađuje da svijet koji pokušavaju stvoriti veoma nalikuje Europskoj Uniji, u kojoj su pravila i zakoni važniji od vojne sile. Jednako tako ne iznenađuje što nisu previše sretni zbog činjenice da se vojno dominantniji SAD postavlja iznad ili izvan njihova novoga međunarodnoga pravnog sustava prije nego je i realiziran. Amerikanci nisu neprijateljski raspoloženi prema međunarodnom pravu - Ujedinjeni narodi bili su upravo njihova zamisao. Ipak, SAD ima poseban problem, kojeg bi njegovi europski saveznici trebali poštovati. Kao najmoćniju demokratsku silu na svijetu, Sjedinjene Države zovu - da, zovu - mnogo češće nego bilo koju drugu državu da svoje vojnike šalje preko Atlantika, iz najrazličitijih razloga. Da bi se oslobodile zemlje na koje je izvedena invazija - kao Kuvajt ili, npr. Francuska. Kako bi se obranile druge zemlje kojima prijeti invazija - kao Južna Koreja ili Saudijska Arabija ili, ne tako davno, Njemačka. Ili da bi se obranio narod kojem prijeti genocid ili etničko čišćenje, kao u Bosni i na Kosovu. Za razliku od i najsnažnijih europskih zemalja, koje imaju poteškoća s projiciranjem vojne sile čak i na vlastitom kontinentu, čitava globalna strategija SAD-a izgrađena je na sposobnosti projiciranja vojne sile bilo gdje i u bilo koje vrijeme, što znači da će SAD uvijek imati više vojnika koji su izloženi nekom tužitelju MKZ-a nego bilo koja druga zemlja. Ipak, to je tek jedan način na koji će Međunarodni kazneni sud imati nesrazmjerni utjecaj na SAD. Nije tajna da SAD, upravo zbog toga što je gospodarski, politički, kulturološki i vojno dominantan, češće meta bijesa diljem svijeta nego, npr., Luksemburg. Osiromašeni Egipćani i bogati francuski poljodjelci najčešće prvo okrivljuju Ameriku. Dakle, za čije je vojnike najvjerojatnije da će biti odvučeni pred MKZ na temelju optužbi za ratne zločine? Čak i oni koji vjeruju kako je MKZ dobra zamisao moraju priznati, ako su iskreni, kako će SAD biti ranjiviji od ostalih zemalja. Sporazum je mogao biti prepravljen tako da riješi neke od tih problema. Kada je pregovarano o sporazumu, za vrijeme Clintonove vlade, dužnosnici SAD-a priznali su kako problemi postoje i nastojali su pronaći načine na koje bi bar donekle zaštitili američke vojnike - tako, npr., da Vijeću sigurnosti UN-a, unutar kojeg SAD ima pravo na veto, daju konačnu riječ. Ipak, Europljani su odbili ova 'dvostruka mjerila' i odlučili se za legalno besprijekornu opciju. A Clintonova vlada, kao što to neki dužnosnici neslužbeno priznaju, nije se previše potrudila oko nužnih izmjena. Potpis predsjednika Clintona na sporazumu za koji su njegovi dužnosnici znali da je prepun grešaka i mana, u posljednji trenutak, nije bio, da tako kažemo, baš potpuno odgovoran. Ipak, sada je stigao ključan trenutak a Bushova vlada s pravom je beskompromisna. Mnogo toga je na kocki. Europljani tvrde da ako SAD dobije posebne uvjete, kao što je to jedan europski diplomat kazao za 'New York Times', 'razbojničke zemlje će otvarati boce šampanjca.' Takve tvrdnje otkrivaju utopizam i priglupost koja danas pokreće i previše Europljana. 'Razbojničke' zemlje neće se dobrovoljno pokoriti presudama bilo kakvog međunarodnog suda, bez obzira na to što SAD činio ili ne činio. Nepokoravanje međunarodnim pravilima, napokon, 'razbojničke' zemlje čini 'razbojnicima'. No u međuvremenu, SAD, koji ima lavlji udio u odgovornosti za obranu ostatka civiliziranog svijeta od razbojničkih zemalja, morat će brinuti svaki put kada pošalje svoje vojnike na neprijateljski teritorij. Može li liberalniji međunarodni poredak biti izgrađen tako da se najmoćniji branitelj tog poretka sputava? To je pitanje o kojem bi naši europski saveznici mogli početi razmišljati", piše Robert Kagan, član 'Zaklade Carnegie za međunarodni mir'. FRANCUSKA LE FIGARO 29.VI.2002. Washington želi zauzdati Međunarodni kazneni sud "U nemogućnosti da spriječe stupanje na snagu novog Međunarodnog kaznenog suda (MKS) u ponedjeljak 1.VII., Sjedinjene Države su do zadnjeg časa činile sve kako bi ograničile njegov utjecaj i važnost. U travnju je George W. Bush poništio Rimski statut o osnutku Međunarodnog kaznenoga suda koji je njegov prethodnik Bill Clinton potpisao 1998. Ovog je tjedna otišao još dalje, stavljajući na vagu američko sudjelovanje u mirovnim snagama kako bi svoje sugrađane izuzeo od ovlasti MKZ-a. Washington je u Vijeću sigurnosti UN-a upotrijebio svakojake prijetnje, od veta do blokade financiranja (četvrtina proračuna) operacija za očuvanje mira, preko, dakako, američkog povlačenja UN-ovih snaga, sadašnjih i budućih. Od Bosne do Kosova, riječ je o osam tisuća ljudi. Prošlog je tjedna počela prava utrka s vremenom, s polaganjem dokumenta kojim se Amerikanci koji sudjeluju u redarstvenim snagama u Bosni, čiji mandat istječe, izuzimaju od sudbenog progona MKZ-ja. Sučeljen s protimbom četrnaest drugih članova Vijeća sigurnosti, SAD je prihvatio produljenje mandata do 30.VI. kako bi dao priliku pregovorima. No tri dana prije, pregovori su se pretvorili u ogledanje snage: 'Veto je moguć ako se problem ne riješi u smislu koji bi osigurao neku vrstu imuniteta' koji zahtijevaju Sjedinjene Države, rekao je za tisak u četvrtak navečer stalni američki izaslanik John Negroponte. Obje su strane mislile da su na granici ustupaka. SAD je iz dopune izbacio američko izuzeće kako bi ga proširio na sve države koje nisu zainteresirane za MKS. No za zemlje u Vijeću koje su ratificirale Rimski statut (...) nema govora o ponovnom pisanju međunarodnog dokumenta, čime bi se stvorio poguban presedan koji bi ugrozio sve međunarodne sporazume. Kada je riječ o MKS-u, pogibelj je još veća: zemlje nepotpisnice s pravom bi mogle misliti da su izvan domašaja novoga suda. Francuska je pripremila odgovor uključivši u novi prijedlog rezolucije pozivanje na članak 16 Rimskog sporazuma. Ovim se predviđa dvanaestomjesečni rok u kojemu se, na zahtjev, 'nikakva istraga ni progon ne mogu pokrenuti' protiv sudionika u operacijama koje je organiziralo ili ovlastilo Vijeće sigurnosti. Ukratko, Amerikanac koji je u takvoj operaciji počinio ratni zločin ili zločin protiv čovječnosti moći će se predati pravosuđu svoje zemlje kojemu MKS priznaje sve ovlasti. Neizravno, to povlačenje pretvara američke prigovore u prividnu raspru, budući da MKS nipošto ne može zamijeniti pravosuđe zemalja koje su njegove članice. No Washington od toga čini načelnu i ideološku stvar. George W. Bush ostaje vjeran svojim najkonzervativnijim prijateljima, zaštićujući Ameriku, pa i simbolično, od međunarodnih ugovora koji se shvaćaju kao napadaj na njezin suverenitet. U najmanju je ruku 'ironično', kako je rekao izaslanik otoka Mauricijusa u UN-u Jagdish Koonjul, da SAD potkopava sustav borbe protiv nekažnjivosti - MKS - u času kada podupire napore Vijeća sigurnosti na promicanju međunarodne suradnje u borbi protiv terorizma. Sinoć Washington je još uvijek blokirao pregovore u UN-ovu Vijeću sigurnosti, što je dovelo do odgode raspre na nedjelju", iz New Yorka izvješćuje Jean-Louis Turlin. LE MONDE 29.VI.2002. Američko istraživanje procjenjuje antisemitizam u Europi "Vraća li se antisemitizam u zapadnu Europu? Anti-Defamation League (ADL) koja se od 1913. bori protiv opadanja i mržnje prema židovima u Sjedinjenim Državama, htjela se uvjeriti u to. Od skupine Taylor Nelson Sofres naručila je istraživanje u kojemu je od 16.V. do 4.VI. sudjelovalo ukupno dvije i pol tisuće ljudi u pet zemalja - Velikoj Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj, Belgiji i Danskoj. Objavljujući rezultate istraživanja direktor ADL-a Abraham Foxman izrazio je 27.VI. u Washingtonu zabrinutost zbog 'stalnog antisemitizma' šezdeset godina pošto su nacisti i njihovi brojni kršćanski suradnici ubijali europske židove. Za g. Foxmana, židovske zajednice u peterim istraživanim zemljama, tj. oko milijun ljudi, danas je 'opsjednuto'. Iz dobivenih odgovora proizlazi da 30 posto stanovnika tih država nema dobro mišljenje o židovima. 45 posto ih misli da je 'vjerojatno istinita' tvrdnja da su židovi 'odaniji' Izraelu nego državi kojoj pripadaju. Taj udio raste do 55 posto u Njemačkoj i do 42 posto u Francuskoj. U SAD-u iznosi 33 posto, prema istraživanju koje je nadavno naručila ista organizacija. Tvrdnja prema kojoj 'židovi imaju preveliku moć u poslovnom svijetu' ima u prosjeku 30 posto pozitivnih odgovora, a u Francuskoj i Belgiji čak 42 i 44 posto (u SAD-u 24 posto). Među pukom ovih pet zemalja, 19 posto misli da se židovi brinu samo za ono što se događa njihovim bližnjim, a 16 posto da su više od drugih skloni da na nedopušten način dođu do cilja. Taj je stari antisemitizam rašireniji među starijim osobama i osobama koje nemaju visoku naobrazbu. Druga tema istraživanja bila je mržnja prema izraelskoj državi. Budući da su se pitanja ticala Izraela, a ne njegove vlade, odgovori upućuju da 28 posto Europljana ima dobro mišljenje o židovskoj državi, 26 posto ima loše mišljenje, a 38 posto nema nikakvo. Za 86 posto Europljana samoubilački atentati nisu opravdani, ali 60 posto njih misli da je izraelski odgovor bio pretjeran. U SAD-u, odgovornost za nasilje pripisuje se Palestincima (42 posto), puno više nego Izraelcima (17 posto), dok je u Europi obrnuto: 27 posto optužuje Izraelce, a 20 posto Palestince", iz Washingtona izvješćuje Patrick Jarreau. L'EXPRESS 27.VI.2002. Amerika, svjetski policajac? Philippe Coste razgovarao je s Condoleezzom Rice, savjetnicom predsjednika Busha za nacionalnu sigurnost. Iz razgovora izdvajamo: " - Američka je vlada, čini se, rješenje izraelsko- palestinskog sukoba potisnula u drugi plan, dajući prednost rješavanju iračkog problema... = Oba su problema vrlo važna i zahtijevaju rješenje. No jasno nam je da su Sadam Husein i njegov režim pogibelj za međunarodnu stabilnost. Taj je režim 1981. i 1991. pokušao nabaviti nuklearno oružje i protjerao je inspektore jer je htio nešto sakriti. Uporabio je oružje za masovno uništenje nad vlastitim pukom. To je pogibeljan režim i predsjednik je jasno rekao da status quo nije prihvatljiv. - Bi li Amerika mogla djelovati protiv Iraka bez pristanka europskih i arapskih saveznika? = Predsjednik Bush pridaje veliku važnost savezima i računa na njih. No nije utvrdio način djelovanja protiv Iraka. Dakle, pravo rekavši, koalicija još ne postoji. Ipak, treba biti vrlo jasan u svezi s time: besmisleno je nijekati postojanje iračke pogibli. - Za američku vanjsku politiku ponekad kažu da je jednostrana... = Ne vidim na čemu se temelji taj argument. Predsjednik je neočekivano i neobično provodio približavanje Zapada i Rusije; predvodi protuterorističku koaliciju bez presedana u povijesti; predložio je najveće povećanje američke međunarodne pomoći u više od dvadeset godina i pridonio je novom trgovačkom 'krugu' u Dohi koji se, nakon Seattlea, činio gotovo nemoguć. Dobro radi s drugim zemljama i njihovi su mu probitci na srcu, bilo da je riječ o starim saveznicima, o novim prijateljima kao što je Rusija ili o slabim državama kojima treba naša pomoć. Što se tiče saveza i koalicija, rezultat nije loš za osamnaest mjeseci predsjednikovanja. - Mora li Amerika biti svjetski policajac? = Mi to ne bismo htjeli biti. Amerika ima osobitu odgovornost za međunarodnu sigurnost zbog svoje veličine i svoga utjecaja, ali mnogi prijatelji i partneri mogu također pridonijeti međunarodnoj stabilnosti. U Sijera Leoneu važnu su ulogu imali Nigerijci koje je obučio SAD. Australci su preuzeli brigu oko Istočnog Timora. Turci su zamijenili Britance u Afganistanu. Europljani su imali veliku odgovornost na Balkanu, premda su, dakako, tamo bili i Amerikanci. Ta se odgovornost može podijeliti. - Vjerujete li u europsku obranu i kako će se ona uskladiti s NATO- om? = Da, vjerujemo i mislimo da ona mora raspolagati sa stvarnim snagama za djelovanje, ne preklapajući se s NATO-om i ne umanjujući ga. NATO je glavna organizacija za sigurnost u Europi i sada ima važnu ulogu u približavanju između Istoka i Zapada. No europske snage sigurnosti imaju važnu ulogu. Uz to, njima trebaju resursi. Općenito, troškovi europskih zemalja za obranu nisu prikladni. Sve zemlje snose odgovornost, pa i odgovornost za reformiranje i modernizaciju oružanih snaga radi sučeljavanja s novim prijetnjama. - Ponekad vam, čini se, zadaje brige česta protimba Francuske SAD- u... = Bavila sam se Francuskom i već dugo pregovaram s njom. Ona je dobra prijateljica, dijelimo iste vrijednosti, premda kadšto imamo razmirice. U vrijeme o kojemu govorite, predsjednik Bush je upozoravao na strahote Iraka, Sjeverne Koreje i neizabrane manjine u Iranu. Na veliko čuđenje Amerikanaca, čini se da su neki u Europi više zabrinuti zbog američkih postupaka nego zbog tih strahota; mislili smo da je dobro podsjetiti da je naš cilj bio promicati i braniti zajedničke vrijednosti. Ipak, i dalje smo jako dobri prijatelji, napose s Francuskom. Na koncu, preko puta je Lafayette Park..." RUSIJA IZVESTIJA 30. VI. 2002. Cigla novog svjetskog poretka "U ponedjeljak počinje s radom Međunarodni kazneni sud - nasljednik Nuernberškog suda i bliži rođak Međunarodnog suda u Haagu. Sudit će za zločine protiv čovječnosti. Međutim novi sud nije dobio odobrenje ni u Moskvi ni u Washingtonu. U petak se skandalom završila sjednica Vijeća sigurnosti UN-a, posvećena produljenju mandata mirovnih snaga u Bosni - SAD je odbio sudjelovati u operaciji, razlog leži u zahtjevu Washingtona da se Amerikance izuzme iz nadležnosti Međunarodnoga kaznenog suda (MKS). Tako je tim nesuglasicama ugrožen nastavak čak 15 mirovnih operacija koje se vode pod egidom UN-a i NATO-a. 'Etika rata mora biti zamijenjena 'etikom mira', a bezakonje - vladavinom prava', izjavio je za naš list glavni američki tužitelj Nuernberškog suda prof. Benjamin Ferenz. Upravo takvim treba postati, po njegovu mišljenju, suvremeni pravni poredak, kojemu vrhovno tijelo ima postati MKS. Odluku o njegovu utemeljenju potpisalo je 120 država (ratificiralo je dokument dosad njih 69) tijekom konferencije UN-a u Rimu 1998. godine. Među ovlastima MKS-a bit će četiri različita zločina: genocid, zločin protiv čovječnosti, vojni zločini i agresija. Sud će imati nadležnost nad zločinima poslije 1. srpnja 2002, a tužbu može pokrenuti svaka država, koja je sudionica ugovora, neovisno o tome ima li ikakve vez s učinjenim zločinom. Tužbu može podići i sudski tužitelj kao i Vijeće sigurnosti UN-a. Ustvari, MKS samo dopunjava djelatnost nacionalnih sudova. Njegova nadležnost se pojavljuje tek kad nacionalni sudovi ne osude odgovorne osobe za takve zločine. Pritom neće biti nikakvoga imuniteta: sudit će se svima, sve do državnog poglavara. Takve postavke, očito, i izazivaju otpor nekih država - sudionica MKS-a. Na primjer, SAD je sklopio dogovor s Afganistanom da Amerikanci ne mogu biti kazneno odgovorni pred mjesnim tijelima vlasti, a takav je dogovor ASD postigao i s Južnoafričkom republikom. Vrlo je složen odnos Rusije prema ratifikaciji dokumenta o MKS-u. Kako su nam priopćili u ruskom Ministarstvu vanjskih poslova, 'dokument se nalazi u fazi pripreme'. 'Sud može imati stvarnu nadležnost samo u slučaju ako države izraze želju da s njim surađuju', izjavio je za 'Izvestija' savjetnik za pravna pitanja moskovskog izaslanstva Međunarodnog Crvenog križa Arčil Krjukov. 'Odavle važnost ratifikacije statua i prihvaćanje mjera za ugrađivanje postavki dogovora u nacionalno zakonodavstvo'. U Upravi za informacije Državnog tužiteljstva izjavili su nam da se njih tema Međunarodnog kaznenog suda ni ne tiče, a da također ne surađuju ni s Haaškim sudom. Nepostojanje službenoga stajališta glede perspektiva pristupanja Rusije MKS-u, po mišljenju stručnjaka, objašnjava se time da je dokument trenutačno na razmatranju u uredu predsjednika Putina. I dok sam Vladimir Putin ne stekne mišljenje prema MKS-u, nikakvim se komentarima ne treba nadati. Lako je shvatiti rusku vlast. Rusija je u teškom položaju zbog trajne antiterorističke operacije u Čečeniji. Pristupanje MKS-u znači za Moskvu automatski ulazak u europsko sudbeno-pravno područje. I onda se neće moći čečenski događaji trpati pod 'unutrašnja ruska pitanja, kao dosad. Tako ni proces protiv pukovnika Budanova: oslobađajuća presuda bi mogla biti preispitana u MKS-u. Situacija bi se mogla i proširiti: na optuženičku bi klupu u određenim političkim okolnostima mogli sjesti i vođe ruske države, koje donose odluke o protuterorističkim operacijama u Čečeniji. U tom je kontekstu taj napeti rad na pretresanju svih mogućih posljedica suradnje naše države s Međunarodnim kaznenim sudom. Premda će, kažu stručnjaci, Rusija najvjerojatnije na koncu podržati taj dokument", pišu Andrej Poskakuhin i Dmitrij Safonov. 27. VI. 2002. Parlamentarna skupština VE-a krši svoja načela "Mimo običaja, na današnjem sastanku Parlamentarne skupštine Vijeća Europe u središtu pozornosti se našlo pitanje koje najviše zanima Ruse - budućnost Kalinjingradske oblasti. Mnoge u Strasbourghu je to iznenadilo - da se ti pregovori koji su zašli u slijepu ulicu vežu uza zadaće Vijeća Europe. Rusko se izaslanstvo majstorski poslužilo instrumentima te organizacije, koja se ranije proslavljala kritičkim odnosima prema našoj zemlji i njezinomu vodstvu. Sad je bilo drukčije. Naši su parlamentarci prikazali kao kršenje ljudskih prava odbijanje da se stanovnicima te enklave i drugim Rusija omogući ulazak i izlazak. Kao rezultat, mnogi sudionici su poduprijeli stajališta Moskve. Koliko to može utjecati na ishod razvijenoga spora Rusije s Europskom Unijom, pitali smo vođu našega izaslanstva u Vijeću Europe Mihaila Margelova, te koliko je korisno bilo iznašanje tog problema u Vijeću koje se inače bavi ljudskim pravima: - Dugo vremena je taj aspekt kalinjingradskog problema stajao izvan pozornosti Europe. Govorilo je o gospodarskoj strani, o kriminogenoj situaciji, spominjala se povijest. Spominjalo se sve što hoćete, osim kršenja ljudskih prava građana da slobodno komuniciraju sa sudržavljanima na teritoriju slobodne zemlje, iako okružene drugim državama. Sad je to pitanje u realnim okvirima te međunarodne organizacije. i razmatranje u Strasbourghu ima izgleda za posve realno rješenje. - Kako PSVE može pomoći da se dođe do rješenja? = Parlamentarna skupština Vijeća Europe ima razrađene mehanizme za slična pitanja. Poslije definiranja problema od nekog zastupnika slijedi osnivanje povjerenstva, priprema referata s otpremom predstavnika VE radi razjašnjenja svih okolnosti. To nam je korisno zato što će se tako upoznati s problemom gospodarske strukture Europe, javnosti, medija. Sve će to olakšati pregovore o kalinjingradskom pitanju. - Sigurno su se našli i oponenti? = Nitko nije osporavao Rusiji pravo da postavi pitanje u ovom smislu kršenja ljudskih prava. Kao uvijek, nastupali su naši tradicionalni kritičari, ti koji nas ne vole zato što smo mi - Rusija. Ali su naši argumenti bili željezni: ljudska su prava - ljudska prava. I nitko se nije čudio takvom postavljanju pitanja. - Kakav je praktični nastavak ruske incijative? = Diskusija je dovela do toga da je kalinjingradsko pitanje stavljano na raspored plenarne sjednice PSVE-a na sljedećoj, rujanskoj sjednici. Bit će pripremljena i odgovarajuća rezolucija. To znači da je mehanizam Vijeća Europe za razmatranje pitanje već pokrenut. I to je naš veliki uspjeh," piše Elmar Gusejnov. AUSTRIJA DER STANDARD 29. VI. 2002. Veliki korak za pravosuđe "Američke specijalne postrojbe iskrcavaju se na haašku plažu, prodiru do zgrade Međunarodnog kaznenog suda i oslobađaju svog druga koji mora odgovarati pred tamošnjim sucem. Čini se da u najmanju ruku nizozemski parlament strahuje od takvog scenarija, kritizirajući nacrt za 'American Servicemembers' Protection Act' (Zakon o zaštiti pripadnika američkih oružanih snaga - op. prev.). Je li moguća američka invazija na članicu NATO-a? Bila bi moguća u najmanju ruku na teoretskoj razini ako u Washingtonu prevladaju konzervativni članovi Kongresa, koji pripadnike američkih oružanih snaga po svaku cijenu žele sačuvati od dosega novog Međunarodnog kaznenog suda. Ta težnja izaziva u Europi neodobravanje - baš kao i pokušaj Washingtona da za svoje vojnike u sastavu plavih kaciga UN u Bosni i Hercegovini naknadno iznudi imunitet u odnosu na međunarodno kazneno pravo. Svih 15 članica EU oduševljeno je ratificiralo statut Međunarodnog kaznenog suda koji će stupiti na snagu ovog ponedjeljka. Izrazile su zadovoljstvo velikim potezom za međunarodno pravo nakon kojeg će biti doušteno međunarodno gonjenje ratnih zločinaca i počinitelja genocida. Stav američkih konzervativaca prema tom pitanju jest - sukladno njihovu svjetonazoru - nedosljedan. SAD bi s jedne strane trebale igrati ulogu svjetskog policajca - što možda čak i ima smisla - ali istodobno ne bi smjela postojati mogućnost da taj policajac bude pozvan na odgovornost na terenu kojim se kreće. Isti zastupnici koji žele uskratiti Međunarodnom kaznenom sudu nadležnost nad američkim vojnicima, podigli bi veliku galamu kada policajac upleten u kriminal u gradu na američkom srednjem Zapadu ne bi bio izveden pred sud. Smatrali bi to krajnje nedemokratskim ponašanjem. No, njihov je stav nelogičan u prvom redu zato što ni američki vojnik upleten u kriminal ne bi po statutu Međunarodnog kaznenog suda bio izveden pred sud u Den Haagu već na američkom Srednjem Zapadu. Naime, ako pravosuđe u domovini ratnog zločinca ili počinitelja genocida funkcionira normalno, njegov se slučaj uopće ne tiče haaških sudaca. Dakle, svojim otporom washingtonski jastrebovi pokazuju da očigledno ne vjeruju u učinkovitost vlastite pravne države. Apsurdna je i zabrinutost da bi se uskoro Sadam Husein ili neki drugi diktator mogao pozvati na novi statut i izvesti pred svoj sud i za genocid optužiti američke vojnike kojih se dočepaju. Gledano iz perspektive međunarodnog prava, tako nešto neće biti moguće ni u budućnosti. Ako se u praksi ipak dogodi, za to neće biti kriv haaški sud. Preostaje spoznaja da u SAD u eri Georgea W. Busha vlada pojačani egoizam svjetske sile, koja u slučaju dvojbe iskazuje prezir prema međunarodnoj suradnji. No, Washington se može nadati da će naići na razumijevanje u najmanju ruku u Beču. Napokon, kad zagusti, i Austrija odbija podvrgnuti svoje državljane koji možda spadaju u domenu kaznenog prava sudskoj nadležnosti UN (...)", podsjeća na kraju komentara Joerg Wojahn. APA * 30. VI. 2002. Svađa oko nuklearne elektrane Krško izaziva duboku podjelu u hrvatskoj vladi "Čini se da se sve više bliži datum isteka roka trajanja hrvatske vlade. 'Ne znam postoji li još uopće ta koalicija', komentirao je u subotu vidno iznervirani premijer Ivica Račan najnoviju svađu u peterostranačkoj koaliciji. Ovaj su puta sporne točke pitanja vezana za imovinske odnose u nuklearnoj elektrani Krško, izgrađenoj u suradnji sa Slovenijom. Vlade dviju zemalja trebale su do 1. srpnja ratificirati prošlogodišnji 'sporazum o Krškom'. No, to im dosada nije pošlo za rukom zbog negativnog stava HSLS-a, druge po veličini stranke u koaliciji. Hrvatska bi na temelju sporazuma mogla od 1. srpnja preuzimati 50 posto električne energije iz nuklearne elektrane Krško ali bi u tom slučaju morala preuzeti i uskladištiti i polovinu pripadajućeg nuklearnog otpada. Spomenutu su elektranu početkom osamdesetih godina izgradile američka tvrtka Westinghouse i dvije tadašnje jugoslavenske republike. HSLS smetaju u prvom redu odlomci sporazuma koji Sloveniji prepuštaju jednostrana prava u vezi sa zatvaranjem elektrane. Ono bi trebalo uslijediti 2023. g. Po mišljenju stručnjaka NE Krško mogla bi po kriteriju tehnološke opremljenosti raditi čak do 2045. g. U Zagrebu se već ranije raspravljalo o prodaji hrvatskog udjela u NE Krško. No, socijaldemokrat Račan pokušao je uvjeriti ostale članove vlade u nužnost ratifikacije sporazuma. U početku je uz HSLS protiv ratifikacije namjeravao glasati i HSS (...) No, Račan je pogodbom uspio pridobiti HSS, obećavši ubuduće više novca za otkup žita. Takvu ponudu ministar poljoprivrede Božidar Pankretić (HSS) nije mogao odbiti budući da seljaci spadaju među njegove najvažnije pristaše. Svađa je izbila prošlog petka na sjednici parlamenta, kada je HSLS zajedno s oporbenim HDZ-om zatražio skidanje prijedloga o ratifikaciji spomenutog sporazuma s dnevnog reda parlamenta. Taj je prijedlog odbijen glasovima ostalih vladajućih stranaka SDP, HSS, HNS i LS. Potom je HSLS pod vodstvom stranačkog predsjedatelja i prvog potpredsjednika vlade Dražena Budiše bojkotirao glasanje o pitanju je li za rafitikaciju sporazuma nužna većina nazočnih ili većina svih parlamentarnih zastupnika. Račan je takvo ponašanje nazvao neprihvatljivim, izjavivši sljedeće: 'Nema smisla nastaviti ako se članovi vlade ovako ponašaju'. Budiša je pak naglasio da njegova stranka ne razmišlja o istupanju iz vlade. No, u stranačkim se krugovima već spominje datum mogućih prijevremenih izbora: 19. siječnja 2003. g.", ističe novinar na kraju priloga. APA * 30. VI. 2002. Novinari: "slovački Berlusconi" želi veći utjecaj na medije "'Slovački Berlusconi' Pavol Ruško očigledno želi proširiti utjecaj na medije u svojoj zemlji. Suvlasnik 'Markize', druge po veličini privatne postaje u Europi, čiji udio u tržištu iznosi 70 posto, kontrolira danas i dnevni list Narodna obroda 'a možda i još nešto', izjavio je pred novinarima u Bratislavi glavni tajnik slovačkog novinarskog sindikata (SSN) Peter Zeman. Nadalje, Ruško nastoji utjecati i na državnu televiziju STV, tvrdi Zeman. Istodobno Ruškov Savez novog građanina bilježi porast popularnosti u anketama uoči parlamentarnih izbora, zakazanih u rujnu ove godine, napominje Zeman. I nakon pada vlade spornog premijera Vladimira Mečiara 1998. g. političke stranke 'postavljaju brojne prepreke novinarima pri njihovu radu', izjavio je Zeman. Primjerice, prilikom demonstracija novinarske iskaznice katkad ne budu priznate, napominje on. novinarska Klara Gromanova požalila se da vlasti ne istražuju afere i skandale koje otkrivaju novinari. Umjesto da pokrenu istragu, 'u praksi takve slučajeve često pokrije trava', napominje ona. Predsjedatelj udruženja slovačkih izdavača (ZVPTS) Miloš Nemeček izjavio je da mnogi činovnici pa čak i suci još i danas strahuju 'da će uskoro opet nastupiti političke promjene'. 'Javna televizija podvrgnuta je silovitom pritisku', kritizirao je Zeman slučaj dvojice novinara STV koji su dobili otkaz zato što nisu po naputku ravnatelja htjeli u svoj talk-show pozvati medijskog magnata Ruška. I Zeman i Nemeček oštro su kritizirali nacrt novog zakona o medijima o kojem trenutno raspravlja slovački parlament. Za razliku od odgovarajućih zakona u inozemstvu, zakonom je uređeno formiranje vijeća za medije kao kontrolne instance. Tom su se prijedlogu usprotivili i novinari i poduzetnici, naglasio je Zeman: 'Tako se postavlja pitanje tko bi uopće taj zakon mogao smatrati dobrim'. Dva predstavnika medija skrenula su pozornost i na tešku gospodarsku situaciju na slovačkom medijskom i novinskom tržištu. Dok je do 1996. g. broj naslova bio u porastu, u međuvremenu je nastupio pad. Nedavno je ukinut bivši sindikalni list Prača i tom je prilikom 36 novinara ostalo bez posla, napomenuli su oni. (...) Na listove posebno negativno utječe činjenica da 'sve moramo plaćati po cijenama na svjetskim tržištima', dok se prihodi od prodaje i oglašavanja kreću na vrlo niskoj slovačkoj razini, žalio se Nemeček. Potencijal za razvoj Nemeček vidi u prvom redu u segmentu regionalnih medija koji je iz političkih i socijalnih razloga dosada bio jako slabo razvijen u Slovačkoj, napominje on. Gledano iz političke perspektive, praktički sve dnevne listove valja svrstati u desni dio političkog spektra iako Novy dien povremeno zastupa jasnu stranačko-političku orijentaciju, ističe Nemeček. Taj list vodi Mečiarova kći a smatraju ga glasnogovornikom Mečiarova Pokreta za demokratsku Slovačku (HZDS). 60 do 70 posto naklade slovačkih dnevnih listova kontroliraju po Nemečekovim navodima inozemna poduzeća, ponajprije Passauer Verlag (ozbilji list Sme i Prača), Gruner+Jahr i Ringier (žuti list Novy čas) te Handelsblatt/Wall Street Journal (gospodarski list Hospodarske noviny). Početkom devedesetih godina inozemna medijska poduzeća prodrla su u 'vakuum' koji je iza sebe ostavila komunistička stranka i u okviru 'divlje privatizacije' kupila novine za skromne svote novca, napominje Nemeček. U slovačkom su vlasništvu dalje tek listovi Narodna obroda i Pravda", prenosi novinar Nemečekove riječi na kraju priloga. APA * 28. VI. 2002. Američki antiteroristički stručnjaci kritiziraju informativnu politiku vlasti "Stručnjaci američkog Instituta za unutarnju sigurnost (ANSER Institute for Homeland Security) u Washingtonu kritizirali su komunikacijsku politiku američkih vlasti u vezi s opasnostima od terorizma. Budući da su za borbu protiv terora mjerodavna razna mjesta, sada sva govore 'jednoglasno'. 'Ne činimo dovoljno da bismo ljude psihološki pripremili. Dajemo im podatke, ali nikakve korisne obavijesti', rekao je ravnatelj Instituta Randy Larsen u četvrtak pred novinarima na video konferenciji prenosenoj iz Washingtona u Beč. Institut je utemeljen u travnju 2001. kako bi izradio koncepte bolje zaštite SAD-a od terorističkih napada. 'Prošlih smo se stoljeća razmazili zbog dobrih susjeda i velikih oceana', rekao je jedan vojni časnik. Stoga je većina američkih građana tek poslije napada 11. rujna 'otkrila' pitanje 'domovinske zaštite'. Danas je SAD izložen opasnosti od terora koji se kvalitativno razlikuje od onog 80-ih godina, dopunio je zamjenik ravnatelja Instituta Dave McIntyre. Teroristima nije više stalo 'da se izbore za mjesto za pregovaračkim stolom ili da njime predsjedavaju, nego do toga da ga dignu u zrak'. Zbog globalizacije i novih informacijskih tehnologija sada i male skupine terorista mogu steći moć koja je ranije bila dostupna samo državama. Tako se na Internetu mogu dobiti naputci za proizvodnju atomske bombe: 'Puko preživljavanje nacije je na kocki', naglasio je McIntyre. 'Ne govorimo o autobombama. Njih možemo preživjeti', ukazao je Larsen na opasnosti od 'apokaliptičnog terora'. Po njegovu su mišljenju napadi biološkim oružjem najopasniji jer ih je najteže spriječiti. U simulacijskoj igri u lipnju 2001. čiji je sadržaj bio napad virusom velikih boginja, pokazalo se da tom izazovu nisu dorasli ni iskusni političari ni službenici visokog ranga (među njima i ravnatelj CIA-e James Woolsey i bivši ministar obrane John White), izvijestio je Larsen. Glavni problem u borbi protiv terora u SAD-u po mišljenju obojice stručnjaka je, zbog šarolikih prijetnja, raspršenost mjerodavnosti između raznih saveznih ustanova, država, općina i privatnih osoba. Samo je u američkom kongresu za sve oblike unutarnje sigurnosti mjerodavno 88 odbora i pododbora. Te ovlasti spojiti pod jednim krovom 'najzamršenija je zadaća od utemeljenja SAD-a', rekao je McIntyre. Ustroj jednog ministarstva sigurnosti (Department of Homeland Security) kojega je najavio američki predsjednik George W. Bush, svakako je korak prema cjelovitom početku u borbi protiv terorizma. Prema Larsenovu mišljenju, konkretno treba srušiti 'sigurnosni zid' između savezne policije FBI-a i tajne službe CIA-e. McIntyre je dodao da će i uz najbolje sigurnosne mjere 'neki ljudi uvijek biti kadri prodrijeti'. Da bi se dobio 'rat protiv terorizma', treba 'promijeniti i način razmišljanja terorista', jačati njihove dvojbe u same sebe i potkopati njihov legitimitet. Zaštita SAD-a od terorističkih napada osobito je velik izazov, rekao je Larsen. Oko 200 tisuća privatnih zrakoplova u SAD-u ne može se zaštititi da ih se ne bi zlorabilo kao terorističko oružje i ako se u jednom od dvanaest milijuna brodskih kontejnera koliko ih stiže godišnje, želi prokrijumčariti oružje ili teroriste, za sada postoji '90 posto izgleda u uspjeh'. Naime, američki službenici sigurnosti zapravo pregledavaju svega dva posto kontejnera." NJEMAČKA DPA * 30. VI. 2002. Prijeti opasnost da otpor SAD potkopa novi međunarodni sud "Međunarodni kazneni sud bio je trn u oku SAD prije no što je uopće stupio na snagu. No, po procjeni saveznika prijeti opasnost da Washington - umjesto da se od njega ogradi - sadržajno potkopa međunarodni sud svojim zahtjevom za imunitetom američkih vojnika angažiranih u operacijama UN. SAD žele da nijedan Amerikanac nikada ne bude izveden na optuženičku klupu prvog stalnog međunarodnog suda za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. No, ono što za sebe zahtijeva supersila zasigurno će uskoro zatražiti i druge zemlje, napominju u Ujedinjenim narodima u New Yorku. Time bi pak temeljna zamisao o međunarodnom sudu, koji je priželjkivan desetljećima da bi odgovarajuća odluka bila donesena 1998. u Rimu, bila zatrta u samom začetku - prije no što je i zaživjela. 'Odrješnica za američke vojnike potkopala bi međunarodni sporazum i ugrozila sud još prije no što je krenuo u akciju', upozorio je jedan zapadni diplomat u nedjelju u New Yorku. U slučaju posebnog rješenja za Sjedinjene Države, sud bi se ubrzo mogao aktivirati samo kada mu to dopuste odgovarajuće države. Pritom valja napomenuti da bi kazneni sud koji stupa na snagu u ponedjeljak 1. srpnja te bi mogao preuzeti i prve tužbe, trebao zajamčiti da političari poput Idija Amina, Sadama Huseina i Pola Pota u budućnosti više neće ostati nekažnjeni. Ni zaštita vlastitih granica ni navodni odgovarajući vladin mandat ne bi više štitili političara optuženog za genocid od dosega pravosuđa. Po ocjeni diplomata u UN SAD s jedne stranke strahuju od moguće reprize iskustva iz My Laia. To vijetnamsko selo u kojem su američki vojnici prije više od dva desetljeća počinili pokolj, funkcionira kao utjelovljenje mogućnosti za brzo izvođenje SAD u ulozi svjetskog policajca na stup srama. Nadalje, SAD žele spriječiti da politički nepouzdane zemlje Trećeg svijeta zloupotrijebe politički nezavisan kazneni sud za ostvarivanje vlastitih ciljeva. Ipak, supersila u prvom redu želi spriječiti sužavanje vlastitog manevarskog prostora i gubitak važnog dijela vlastitog suvereniteta, pretpostavljaju diplomati pri UN u New Yorku. Prijeteći da će u slučaju neposlušnosti Vijeća sigurnosti UN prekriženih ruku gledati propast misija UN, vlada američkog predsjednika Georgea W. Busha ponovno pokazuje da za multilateralizmom poseže samo kada je on u interesu Sjedinjenih Država. Čak je i saveznike iznenadila činjenica da Amerika ne preza ni od povezivanja ispunjenja svog zahtjeva za imunitetom američkih vojnika s konkretnim prijetnjama. Za Berlin je možda povoljna okolnost što će Njemačka preuzeti status članice najvišeg tijela za donošenje odluka u UN tek za pola godine. Naime, time će njemačka vlada bar privremeno biti pošteđena izbora između solidariziranja s jednim od najbližih saveznika - što traži Washington - i uvjerenja da u statut međunarodnog suda ne treba dirati", zaključuje na kraju priloga Gisela Ostwald. NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 29. VI. 2002. Teturajući kontinent "Nad Latinskom se Amerikom navlače crni oblaci. Godinu za godinom na podkontinentu propadaju u bijedu milijuni ljudi, mnogi među njima iz nekoć cvatućeg srednjeg sloja. Brda dugova se gomilaju, kamate i isplate opterećuju proračune država, tvrtaka i obitelji više nego što zarade. Za socijalu preostaju tek mrvice koje u najboljem slučaju pojedu proždrljivi birokrati a ne potrebiti. Ideal demokratske vladavine gotovo je u svim zemljama regije teško oštećen. Argentinski izabrani predsjednik de la Rua uopće nije mogao izići na kraj s osjetljivim financijskim nasljeđem svojeg prethodnika Menema i otjeran je s dužnosti već poslije dvije godine. Čini se da ni sadašnji predsjednik Duhalde neće moći spriječiti pad zemlje u anarhiju. Protiv venezuelanskog šefa države Chaveza, koji sanja o doživotnom obavljanju te dužnosti, otpor je sve veći. Kolumbija usred meteža sličnog građanskom ratu, sve više pati zbog sloma države i ekonomije. Sada se tresu čak i države poput Brazila i Urugvaja, koje su gospodarski i politički slovile kao stabilne. Činjenica da zvona za uzbunu od nedavno zvone u najvećoj zemlji kontinenta, u konzervativnim se krugovima pojašnjava kao posljedica jačanja lijevo usmjerenih kandidata u izbornoj borbi. Zapravo je to prije financijska ovisnost diva o stranim kreditima i bujanje njegovih platnih obveza, što potresa povjerenje u državu sa 170 milijuna ljudi. Cijela Latinska Amerika s iznimkom Kube, devedesetih se godina pokorila tako zvanom konsenzusu Washingtona. Po diktatu SAD-a, u najviše zapovijedi gospodarskopolitičkog dobrog postupanja uzdignute su liberalizacija, deregulacija i privatizacija. Ne može se tek tako tvrditi da su posvuda poštivane i ispunjene do zadnje točke. Ali trend da se udovolji moćnom gospodaru i njegovim ađutantima, Međunarodnom monetarnom fondu, bio je očit od Rio Grande do Ognjene zemlje. 2002. godine su granice i protuslovlja neoliberalne politike u Latinskoj Americi postali posve jasno vidljivi. Osim beskrupuloznog zaduživanja sada i sve veća polarizacija društva nanosi najteže štete. Zahvaljujući vladavini neoliberalizma, gornji su slojevi još daleko bogatiji nego što su ionako bili proteklih desetljeća. Najvažniji parametar razvitka, poboljšanje javnog obrazovanja na svim razinama, neoliberalizam je naprotiv kažnjivo zanemarivao. Posao je bio važniji od kulture. Sada 'elite' Latinske Amerike same moraju vidjeti kako će se u svojim getima blagostanja zaštititi od invazije nezaposlenih i prijestupnika. I održavanje političkog odgoja posljednjih je godina bilo zaboravljeno. Od Venezuele do Argentine etablirane stranke, paralizirane u pseudodemokratskim ritualima, imaju sve više muke da bi zadržale svoje ljude. Gotovo posvuda političare staroga kova kritiziraju da su korumpirani, nesposobni i gladni vlasti. Frustrirani narodi pokazuju svoje neraspoloženje ili suzdržanošću na izborima ili traženjem novih vodećih likova. No Latini nisu sami krivi ako ne dođu na zelenu granu. Jednako tako važan čimbenik niskog razvitka su mehanizmi iskorištavanja siromašnih nacija od strane bogatih koji globalizacijom gospodarskih odnosa postaju još jači. Ništa to ne pokazuje bolje od koristoljubivog držanja američke vlade koja interese svoje industrije štiti carinskim bedemom a vlastitu poljoprivredu kao i Europa, astronomskim subvencijama štiti od konkurencije s Juga. Umjesto plodova slobodne trgovine, zemljama Latinske Amerike ostaju samo ekonomska propast i bijeda", zaključuje Romeo Rey. DIE TAGESZEITUNG 29. VI. 2002. Kontinent kao socijalni slučaj "Kakve li sreće - bogate zemlje svijeta ne namjeravaju ubuduće više u Africi potpirivati ratove, promicati glupost ni pokretati besmislene projekte pomoći. Doduše, morate biti jako skromni da biste obećanje skupine G-8 da će u 'Africi promicati mir i sigurnost, povećati kapacitete i stručnost, ohrabrivati ulaganja usmjerena na gospodarski rast i pružati učinkovitiju pomoć pri razvoju' proglasiti velikim zaokretom. Tako će Afrika još pričekati na razvoj. Naravno, Afrika neće jednostavno ozdraviti kada bankrotiranom kontinentu obećate milijarde dolara. No, ni obrnutni zaključak - naime, da će skromna obećanja polučiti veći učinak - nije predstavlja baš vrhunac mudrosti. Ako zemlje iz skupine G-8 mogu izdvojiti 20 milijardi dolara za uništenje opasnih oružanih sustava u Rusiji, njihove mogućnosti vjerojatno ne bi premašilo ni izdvajanje podjednako visokih svota za ciljane projekte u Africi. Primjer je financiranje programa Svjetske banke za opće temeljno obrazovanje u 18 siromašnih zemalja, čiji su troškovi procijenjeni na pet milijardi dolara godišnje. Ili prikupljanje sredstava za fond za borbu protiv AIDS-a koji je svojedobno utemeljio Kofi Anan; naime, najavljenih 10 milijardi dolara još ni izdaleka nije prikupljeno. Da i ne govorimo o 200 milijuna dolara koje Afrika treba za uklanjanje cjelokupnog uvezenog otrovnog otpada i pesticida ili 80 milijuna dolara koji nedostaju Ujedinjenim narodima za otklanjanje krize gladi na jugu Afrike. Stvarnost je gorka i jednostavna: nakon sastanka na vrhu G-8 Afrika nije ništa važnija svjetskim moćnicima no što je bila prije tog sastanka. Oni prihvaćaju mogućnost da čitavi kontinent postane socijalnim slučajem. Ta spoznaja suprotna je impulsu globalne solidarnosti koji predstavlja temelj plana za razvoj Afrike 'Nepad'. Autori tog plana pokušali su afričko preuzimanje odgovornosti za vlastitu sudbinu ponuditi kao protuvrijednost za odluku svijeta da preuzme odgovornost za svoju sudbinu. Nakon što je svijet odbacio taj pokušaj, šefovi afričkih država mogu zapravo pokopati svoj plan. Propast Nepada bila bi logična - i istodobno bi predstavljala pravu katastrofu. Iza tog plana krije se zamisao o dividendi demokracije i mira: ako se Afrika obveže voditi dobru politiku, ostatak svijeta priteći će joj u pomoć. No, ako svijet to ne učini, afrički čelnici mogu se oprostiti od demokracije i mira. Bilo bi to kobno za ljude u Africi. Kontinent se našao na raskrsnici", zaključuje Dominic Johnson. ITALIJA AVVENIRE 28. VI. 2002. "Desnica? Sada je lijevije" "U vrijeme kada pomalo po svuda u Europi izgleda da pobjeđuje desnica, bilo u chiracovskom 'umjerenom' obliku, bilo u le penovskom 'populističkom', Alain de Benoist utemeljitelj francuske 'Nouvelle Droite' (Nove desnice) sigurno ima nešto za kazati. Eklektički mislilac de Benoist je bio teoretičar 'desničarskog gramscizma' , no u posljednje vrijeme izgleda da njegova stajališta nadilaze svaki ostatak ideološke polarizacije. 'Smatram se neovisnim i atipičnim intelektualcem', kaže , ' i ne prepoznajem se niti u jednoj desnoj obitelji trenutno na europskoj pozornici. Radije sam uložio napor ustanoviti osobnu misao, uzevši ideje koje sam smatrao ispravnim. - Ni desnica, ni ljevica, sve u svemu? = Ako mi pokažete neku osobu i kažete mi da je s desnice ili ljevice, apsolutno mi ništa niste kazali o idejama te osobe. Niste mi rekli što ona misli o Europi, državi, ekonomiji. Tu podjelu između desnice i ljevice mi se čini težom održati i na razini svakodnevne politike i već je odavno nestala u intelektualnom krugu. Najbolji dokaz je činjenica da su svi veliki događaji posljednjih 15 godina, od pada Berlinskog zida do njemačkog ujedinjenja, europske integracije do rata u Zaljevu i balkanskih ratova, stvorili transverzalne pravce, koje se apsolutno više ne može svesti na dva suprotstavljena pola. U svim zemljama i svim razdobljima postojale su različite desnice i različite ljevice. I sigurno je da su se među nekima od tih desnica i nekima od tih ljevica mogle razviti određene međusobne sklonosti. - Primjerice? = Povijesno je kritika ideje napretka vođena s desnice. Koja je danas instanca koja na najradikalniji način kritizira ideologiju progresa? Ekolozi. Koji se općenito smještaju na ljevicu. Dakle moguća su dva tumačenja: ili smatrati 'zelene' ljevičarima s desničarskim idejama, ili priznati da kritika ideje progresa može pripadati i ljevici i desnici. Ista se razmatranja mogu napraviti glede regionalizma: demokratski regionalizam sasvim je drugo od regionalizma koji na smanjenoj skali opet predlaže državne strukture. Ono što je važno jest sadržaj pojmova a ne pojmovi sami. - Radi toga se slažete s intelektualcem krajnje ljevice poput Sergea Latouchea u osudi globalizacije? = Najveća opasnost doba u kojem živimo je vladavine robe. Pobjeda utilitarizma. Živim u svijetu gdje više ništa nema vrijednost, ali sve ima cijenu. Svjedočili smo uzajamnom preobraćenju desnice i ljevice: ljevica se 'podesničila' na gospodarskom planu, kao što je desnica otišla u lijevo na kulturalnom planu. Stranke iznose programe koje je sve teže razlikovati. Od tuda dolazi i kriza biranja. - No Vi tako ponovno iznosite kritiku robe Frankfurstke škole... = Ne niječem neke kontinuitete. No postoje i razlike. Poglavito živimo u drugačijem dobu. Sedamdesetih godina još smo uvijek bili unutar modernog doba, svijet je bio bipolaran, ideološka uvjerenja bila su vrlo snažna. Danas živim u unipolarnom svijetu. Nalazimo se pred fenomenima poput globalizacije, koja nije samo unifikacija Zemlje, već njena unifikacija kao tržišta. Moderne ideologije su se rastopile. Sigurnosti su prepustile mjesto strahovima i razočarenjima. Politički oblici svojstveni modernom dobu su propali. Svjedočimo propadanju države-nacije, porastu biračke apstinencije, krizi stranaka, sindikata i crkava, rastu populizma, ali i pojavi novih društvenih pokreta, razvoju zajedničkih 'mrežnih' struktura, afirmaciji jednog protudruštva na planetarnoj razini. Svjetsko carstvo robe trpi neku vrstu otpora od strane pokreta koji mogu izgledati pretjerani i histerični. To je dijalektika koja se može opstati kroz suprotstavljanje McWorlda sa svjetskim Džihadom. Izazov Europi je upravo ovdje: nastojati dati život političkom nacrtu koji odbacuje Džihad, a da, međutim, ne bude instrument McWorlda. Vratiti svijetu njegove različitosti, prelazeći iz unipolarnog na multipolarni sustav, na univerzum više oblika. Dajući mondijalizaciji druge sadržaje i druge temelje od onih pragmatičnog materijalizma. - Glede različitosti. Vi ste teoretičar 'diferencijalizma'. Zašto tolika ljutnja spram univerzalizma? = Smatram da 'drugi' mora biti priznat kao 'drugi', jer samo krećući od te drugosti mogu uspostaviti odnos. Dijalog u kojemu nema 'drugog' samo je razmjena između 'mene' i 'mene'. Sigurno je da sam iznio prilično oštre kritike prema svim oblicima univerzalizma. No ono što smatram najizvornijim u mojem pristupu je da su svi univerzalizmi samo zakrabuljeni partikularizmi i etno-centrizmi. Moja kritika univerzalizma je neodvojiva od onih koje je Heidegger zvao 'metafizikama subjektivnosti'. Metafizička kritika s jedne vodi kritici liberalnog individualizma, ali i kritici svih oblika nacionalizma koji 'ja' nadomještavaju s 'mi', što su samo drugi oblici kolektivnog individualizma", razgovarao Emanuelle Rebuffini. CORRIERE DELLA SERA 30. VI. 2002. Sofri: Pogubni pacifisti uništavate ljevicu "Objavljujemo dio interviewa Adriana Sofrija listu 'Europeo'.(...) '11. rujan, apokaliptičko otkriće rata objavljenog svijetu bogatstva, svijetu žena gospodarica svoje kose, predstavljao je najveći izvor planetarne protuameričke, protucionističke, protuzapadnjačke paranoje. Mi smo bili vjerni gledanju na svijet podijeljen na dvoje, prvo su bili radnici i gazde, i teško smo ga napustili osim za jednu usporednu dihotomiju, muškaraca i žena, i s teškoćom se ponovno vraćamo jednom složenijem gledanju. Iskušenje povratka svijetu podijeljenom na dvoje je snažno. Postoje doista bogati i siromašni, i doista postaju sve bogatiji i sve siromašniji... Najjači razlog nostalgije za maniheizmima jest u krizi naslijeđenih identiteta. Politička ljevica je imala svoje materinje crkve, i dijelila je svoje osobne iskaznice, poput župa s njihovim krsnim listovima. Sada je gotovo: nema više majke crkve, nema više svetih knjiga, gotov je popis upisanih. Danas, u politici, poglavito za ljevicu koja nije obična i voli slobodu, vrijedi samopotvrda. Svatko je mjera sam sebi, a solidarnost i zajednički identitet ponovno se grade, a ni to zauvijek, od osoba. I radi toga, u odnosu na prije nekoliko godina, kada je poglavito trebalo 'raspustiti', danas mi je još važnije izjaviti se ljevičarom. Ta priča o pacifizmu je pogubna, jer razbija, i kada ne vodi katastrofalnim posljedicama, dio koji bi trebao biti među najboljima ovog društva, i ljevice. Ona može dovesti do podudaranja ljevičarskog ekstremizma i desničarskog ekstremizma koji danas puše i sa samog sjevera Europe. Sjetimo se Kosova (a prije toga Bosne). Ni 'odgovorna' ljevica ni pacifisti nisu imali hrabrosti priznati da pitanje nije bilo treba li intervenirati, već kako intervenirati. Što ne znači da se ne treba svakog dana raditi na sprječavanju slijedeće katastrofe, no pacifisti ne mogu zamišljati da za sebe odvoje jedan poseban dio (prevenciju) i potom prati ruke od potrebe pomaganja u trenutku prijetnje i smrti. Na žalost, moramo se sa cijelim svijetom ponašati kao da je svaki dan 11. rujan, i kao da smo vatrogasci. Kada god dođe poziv, kreni i pođi gasiti vatru. No možeš stajati na mjestu, gubiti vrijeme oko toga zašto je izbio požar, i gledati dok netko gori,. Kao što se, na nesreću, dogodilo godinama, u slučaju Sarajeva i Bosne.(...)", kaže Adriano Sofri. VELIKA BRITANIJA THE INDEPENDENT 28. VI. 2002. Ministar financija otvorio vrata raspravi o euru "Ministru financija Velike Britanije trebalo bi čestitati jer je pojasnio svojih pet ispita za prihvaćanje eura. U 'The Independentu' uvijek smo smatrali kako su ti ispiti nepotrebni. Vrijedi se prisjetiti kako su uvedeni tek nakon smrti Johna Smitha - čelnika koji je bio jasan u vezi europskih pitanja - kako bi opcije laburista bile otvorene. Do tada, stav gospodina Smitha bio je taj kako su kriteriji iz Sporazuma iz Maastrichta dovoljni da bi se odlučilo koliko je valuta prikladna za pridruživanje, nakon što je politička odluka donesena. Njegov stav je bio i jest pravilan. Britanija je ispunila kriterije Maastrichta i prije uvođenja eura. (...) Važno je, dakle, donijeti odluku. To ovisi o pristanku naroda Velike Britanije da njihova zemlja bude vodeći igrač u proširenoj Europskoj Uniji. Ipak, radi se o odluci koja ovisi isključivo o gospodarskim temeljima. Obzirom na to da je podrška europskom projektu uvijek bila manja u Britaniji nego u većini drugih zemalja EU-a, jedni način na koji se može dobiti referendum jest taj da britanski birači vjeruju kako će ih odbacivanje funte u korist eura učiniti bogatijima. To nije površna odluka na donošenje koje se ljudi mogu natjerati tek tako. Ako se euro percipira kao snažna valuta, to pomaže. Ipak, jedina šansa koju ova vlada ima da bi uvjerila narod jest, dakle, da procijeni troškove i koristi pridruživanja što strože i objektivnije što može(...). Gordon Brown, što mu služi na čast, ovom se zadatku predao uz veliku ozbiljnost. (...) Ipak, što se njegovih pet ispita pomnije raščlani, to više ljudi shvaća kako se uopće ne radi o ispitima. Radi se o pet naslova pod kojima se troškovi i koristi pridruživanja mogu sustavno procijeniti. U svakom slučaju, sada je jasnije nego ikada kako je način da se prođe 'ispit' taj da se euru pridruži što je moguće prije. (...) Čuvena procjena Ministarstva financija bit će važna u određivanju vjerojatnih koristi za rast, stabilnost i zaposlenost, i za realno sagledavanje negativnosti(...). Ipak, nikakvih 'testova' koje bi trebalo proći ili pasti nema, tek mreža koristi koja je već, prema stavu ovog lista, 'jasna i nedvosmislena'. Govor ministra otvorio je raspravu, na način koji se trebao dogoditi već prije nekoliko godina. Sada on i premijer moraju imati hrabrosti da slijedeće godine odluku o pridruživanju prepuste narodu", stoji u uvodniku lista. ?Napomena o copyrightu: Tekstovi označeni zvjezdicom (*) mogu se, uz suglasnost Hine, integralno prenositi. (Hina) mk