IT AVVENIRE 20. VI. AZIJA

ITALIJA AVVENIRE 20. VI. 2002. Nacionalističke bombe "Dva primjera. Indija je u posljednjih 18 mjeseci napravila invaziju na zapadnu Aziju s tri milijuna tona pšenice, razbjesnjevši vladu SAD-a, koja je prije vladala tim tržištima i koja je upravo odobrila subvencije svojim poljoprivrednicima koje dosežu i 67 posto cijene proizvoda. Indija je zemlja radi čijih su se oskudica, kada smo bili djeca, organizirala prikupljanja sredstava barem jednom godišnje. U Kini potražnja za luksuznim proizvodima, najbolje ako su talijanski, raste 40 posto godišnje, poput one u Rusiji. A Kina je bila zemlja izjednačavanja, nacija, koja je, krajem pedesetih godina, žrtvovala 50 milijuna života u ludom pokušaju brze industrijalizacije. Svijet nije samo mali nego se i brzo mijenja. S obzirom na to da je Azija najvažniji sugovornik zapadnjačkog gospodarstva (Kina je u WTO-u, japanski i korejski automobili dovode Fiat u krizu, burze zemalja Zmajeva razgovaraju s našima), i predstavlja trećinu površine kopna i dvije trećine svjetskog stanovništva, dobro je primijetiti da se ona kreće, politički, u smjeru suprotnom od našeg. Zapad, nakon što su dozrele države-nacije, jasno ide k velikim nadnacionalnim aglomeracijama: političkim, poput Europske Unije, ali i gospodarskim, poput WTO-a, vojnim, poput NATO-a, društvenim, poput Ujedinjenih naroda. Sklon je sukobe rješavati pomoću velikih međunarodnih saveza (poput onoga Bushovog protiv terorizma), suditi krivcima pomoću isto tako međunarodnih sudova. S druge strane, nije li vodeća nacija zapadnog svijeta, možda, SAD? Azija, kao što smo kazali, ide u suprotnom pravcu. Zapadnjački kolonijalizam napustio ju je prije tek nekoliko desetljeća (posljednji slučajevi: Indija i Pakistan neovisni su od 1947., Francuzi su otišli iz Vijetnama 1954. a Amerikanci 1975.) nakon što ju je na neki način nadzirao od 1498, godine u kojoj je Vasco de Gama uspio proći rt Dobre nade i slomiti Azijce tada naprednijom tehnologijom: oceanskim jedrenjacima. Azijske su zemlje prvo potrošile ta desetljeća nastojeći pružiti stabilnost nacionalnim državama, potom industrijalizirajući ih, i na kraju regulirajući gospodarski rast. Na zapadu je ideja da je prevladavanje nacionalne države na neki način neizbježno - potvrđena padom Berlinskog zida 1989. U Aziji je upravo uspjeh procesa sloboda-stabilnost-razvoj otvarao vrata nacionalnom ponosu. I tu postoji jedna godina i događaj: 1998, nuklearne probe Indije i Pakistana. Ne sviđa nam se i plaši nas, ali upravo je bomba označila etape novog azijskog duha: Kina, Indija, Pakistan, a potom Sirija, Iran i Irak, zemlje su koje su odlučne nastaviti nuklearnim putem s vojnim ciljevima. A Indija upravo ovih dana u igru uvodi novi simbolizam: novi predsjednik republike bit će Abdul Kalam; musliman i znanstvenik, jedan od očeva indijske bombe, kao i izumitelj projektila Agni. Za razliku od toga Zapad, koji je tijekom Hladnog rata izgradio 70.000 nuklearnih naprava, razradio je praksu prvo obuzdavanja, a potom smanjivanja, sve do nedavnog sporazuma SAD-a i Rusije kojim će se za deset godina ostaviti samo tri tisuće atomskih bojevih glava. Postoji i jedan dokaz: Pakistan je muslimanska zemlja, Indija ima veliku hindusku većinu, Kina je Kina. Ali pakistanska bomba nije islamska bomba, ona indijska nije hinduska. One su, međutim, izričito, pakistanska, indijska i kineska bomba. Nacionalne bombe. Ne zna se treba li se smijati ili plakati, ali to su bombe napretka," Fulvio Scaglione.