NJ 18. VI. SZ: KONZERVATIVCI OSVOJILI EUROPU

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 18. VI. 2002. Europa mijenja boju "Prorijedili su se redovi oko Tonyja Blaira i Gerharda Schroedera. Pobjedom konzervativaca na izborima za francusku Narodnu skupštinu još je jedan veliki dio karte Europe promijenio boju. Još nedavno sastanci na vrhu EU nalikovali su sastancima europske sekcije Socijalističke Internacionale. Kada se ovog tjedna u Sevilli budu sastali čelnici Europske unije, predstavnici zemalja s ljevičarskim vladama bit će u osjetnoj manjini. Uz dvije velike zemlje - Njemačku i Veliku Britaniju - u istoj će vrsti stajati još samo Grčka, Belgija i Švedska. Na obveznoj obiteljskoj fotografiji ponovno će se svi smiješiti - neovisno o političkim bojama. No, smiješit će se iz različitih razloga. Jacques Chirac moći će sljedećih pet godina vladati bez znatnog otpora. Riješio se neugodnih afera i ubuduće više neće uz sebe imati premijera koji će mu proturječiti uz izmučeni smiješak. Španjolac Jose Maria Aznar i Irac Bertie Ahern nisu više desničarski outsideri već će se vjerojatno osjećati kao pioniri europskog trenda. Talijan Silvio Berlusconi i Austrijanac Wolfgang Schuessel nisu više jedini državnici koji su ušli u savez s populističkom desnicom. Danska i Nizozemska krenule su istim putem. U cjelini gledano, u protekle tri godine sedam je država-članica EU promijenilo boju, uključujući i nekoć solidne ljevičarske utvrde poput Norveške i Portugala. Njemački će se pak kancelar smiješiti zato što se u predizbornoj borbi pristoji pokazivati veselo lice. Njegova će vlada sljedeća u Europi biti podvrgnuta lakmus-testu. Kada je 1981. u Francuskoj na vlast došla ljevica, ponuđeno je komotno objašnjenje da je politička većina napokon dostigla onu sociološku. Činilo se da je vlak vremena krenuo u smjeru koji mu je povijesno bio predodređen. No, stvarnost je složenija od lijepih metafora. U desetljećima nakon drugog svjetskog rata u Europi su zapravo pretežno vladale snage desnice - u Velikoj Britaniji konzervativci, u Francuskoj gaullisti a u njihovim saveznicima Njemačkoj, Italiji i nekim drugim zemljama koalicije desnog centra pod vodstvom kršćanskih demokrata. Aktualna su zbivanja možda recidiv - ili povratak normalnosti. Doduše, ako je točno da jednaki uzroci imaju jednake posljedice, nasmiješeni kancelar ima razloga da se zamisli. Posvuda izborni rezultati pokazuju da građani imaju manje povjerenja u državu i u vladajuće nego što su ranije imali. Tko se pak nalazi za kormilom, postat će metom neodobravanja. Stanje u njemačkom gospodarstvu nije bolje nego u gospodarstvima drugih zemalja. Nezaposlenost, otpuštanja, slaba potražnja, stečajevi, slabo stanje na burzi pa čak i sportski neuspjesi lako se pripisuju političarima na vlasti. No, čak i izraz 'vlast' vodi u zabludu budući da političari nemaju moć da mijenjaju vrijeme na globalnoj razini. No, postoje područja na kojima europske vlade i njihova demokracija u Bruxellesu ne samo da mogu djelovati već mogu i dokazati da su bliski građanima: javna sigurnost i doseljavanje jedine su dvije političke teme koje pokreću građane jednako kao i njegovi gospodarski problemi. To vrijedi za zemlje poput Francuske, u kojima su izbori već održani a vrijedit će i za Njemačku bude li CDU/CSU i dalje nastojala pretočiti problematiku stranaca u temu predizborne kampanje. Francuski primjer djeluje kao legitimacija iako u Njemačkoj nema Le Penovih klonova. Osim toga, vjerojatno nije puki slučaj što se laćaju vrućeg krumpira zajedničke zaštite granica ili nevidljivih zidova za europsku tvrđavu upravo u trenutku u kojem građanske stranke dospijevaju pod snažan pritisak konkurencije ekstremne desnice: vladajući - ili oni koji bi to željeli postati - moraju odnedavno posvuda pokazivati da su dorasli očekivanjima birača. Chiracovi ljudi svladali su tu krivinu. No, Le Pen je svoje odradio i sada može otići. Njegovi šlagvorti više nisu potrebni. No, to vrijedi i za prividne argumente i sumnjičenja druge strane. Naime, krajnje je vrijeme da se o stručnim pitanjima povede stručna rasprava. Europski čamac možda nije pun ali ubuduće bi često hvaljenom punoljetnom građaninu trebalo biti dopušteno pitati tko je kvalificiran za ulazak u čamac, koliko će putnika ući i iz kojih razloga. Tako stručnjaci više ne uzimaju zdravo za gotovo krikove iz privrede da poduzeća moraju uzimati radnu snagu iz inozemstva. Naime, oni znaju da mnogi poduzetnici priželjkuju netom doseljenu, pitomu radnu snagu koja neće postavljati velike zahtjeve. Posljedični pak socijalni teret s kojim se suočavaju njihovi sinovi i unuci poduzetnici rado prepuštaju specijalnim školama, burzi rada, socijalnim radnicima i pravosuđu. Točno tako izgleda plodno tlo na kojem uspijevaju ekstremi", upozorava na kraju uvodnika Rudolph Chimelli.