AU 11. VI. DS: FRANCUSKA JE UMORNA OD EUROPE

AUSTRIJA DER STANDARD 11. VI. 2002. Francuska je umorna od Europe "Ispunit će sva obećanja koja je za vrijeme predizborne borbe dao predsjednik Jacques Chirac - tu bi najavu sretnog izbornog pobjednika i francuskog premijera Jeana-Pierrea Raffarina nakon prvog izbornog kruga ministri financija članica euro-zone i povjerenik EU za monetarna pitanja Pedro Solbes trebali shvatiti jako ozbiljno. Naime, pakt za stabilnost eura sada je u opasnosti. Toliko o najvažnijem rezultatu izbornog uspjeha konzervativnog bloka u Francuskoj gledano iz perspektive EU: dobije li vlada sljedeće nedjelje uistinu apsolutnu većinu, moći će prionuti petpostotnom smanjenju poreza na prihod koje je Chirac obećao biračima. Doduše, taj će potez s obzirom na visoki deficit u državnom proračunu onemogućiti ispunjenje jednog ranijeg predsjednikova obećanja. Riječ je o obećanju koje je Chirac dao svojim partnerima u euro-landu na sastanku na vrhu EU, održanom u ožujku ove godine u Barceloni: obećao je da će se i Francuska do 2004. približiti uravnoteženju svog proračuna. No, uz kolegu Solbesa, iz Bruxellesa će zbivanja u Parizu zabrinuto pratiti i povjerenik EU za poljoprivredu Franz Fischler. Naime, buduća konstelacija snaga u Narodnoj skupštini neće mu baš olakšati posao. Fischler namjerava sljedećeg mjeseca svesti bilancu poljoprivredne politike EU na polovini razdoblja od 2000. do 2006. g. i naznačiti nove puteve u smjeru reforme. Doduše, riječ 'reforma' izaziva uzbunu među francuskim seljacima koji smjesta počinju strahovati za svoje privilegije. Budući pak da se francuske konzervativne stranke izravno oslanjaju na birače iz poljoprivrede, nisu nimalo otvorene za želje Bruxellesa za preustrojstvom. Doduše, to baš i nije istinski šok za štednji sklone partnere u ostalim metropolama EU. Napokon, i ljevičarska je vlada Lionela Jospina uvijek gajila velike obzire prema seljacima iako od njih nije mogla očekivati nijedan jedini birački glas: naime, široki slojevi francuskog stanovništva gaje u odnosu prema seljačkom staležu povijesnu solidarnost koja gotovo graniči s mitskim obogotvorenjem. Ili s golim strahom budući da gotovo nijedna druga skupina neće tako nasilno izići na ulice kako bi branila svoje interese kao što su to spremni učiniti seljaci. Doduše, strah od 'ulice' vjerojatno će odvratiti novu konzervativnu većinu i od ostalih velikih poteza u procesu liberalizacije - što će jako ogorčiti Bruxelles i mnoge partnere u EU. Naime, situacija nije puno bolja ni na području daljnjeg otvaranja tržišta električne energije i plina. Iako Chiracovi ljudi ne moraju izrazito poput socijalista paziti na mišljenje sindikalaca u državnim ili državi bliskim poduzećima poput Electricite de France kao biračkog potencijala, radnike i dalje treba shvaćati jako ozbiljno kao prosvjedni potencijal. To više što će oni svoje nezadovoljstvo zbog poraza ljevice možda uravnotežiti snažnijim 'vanparlamentarnim' aktivnostima. Dakle, Raffarinova će vlada mudro postupiti ne bude li previše brzo željela nastupiti previše liberalno. Još nije jasno hoće li pri tome ubuduće nastupati izrazito 'naklonjeno EU' ili 'EU-skeptično'. Najvjerojatne će njezin nastup odavati 'umor od Europe' jer je EU bila gotovo posve nevažna u francuskoj predizbornoj kampanji. To je možda čudno kada se gleda iz bruxelleske perspektive budući da upravo predstoje velike promjene poput proširenja i reforme institucija. Upravo je Chirac neprekidno istupao s prijedlozima reformi. Posljednji je primjer potpora koju je francuski predsjednik pružio zamisli Tonyja Blaira i Josea Marie Aznara o biranju neke vrste 'predsjednika EU' s petogodišnjim predsjedateljskim mandatom u ministarskom vijeću. To pokazuje u najmanju ruku kako članovi Chiracove stranke zamišljaju EU: sa snažnim nacionalnim državama i skromnim ovlastima za zajednička tijela. No, ni u tom slučaju nije riječ o konzervativnoj revoluciji već o trendu koji se već odavno očituje u Parizu. I ne samo tamo", zaključuje Joerg Wojahn.