FRANCUSKA-LE FIGARO OD 3.6.02. AMERIČKA I EU OBRANA

FRANCUSKA LE FIGARO 3.VI.2002. Sjedinjene Države: prioritet vojnom pitanju "Ne treba nas čuditi što je posjet predsjednika Busha Europi dočekan prosvjedima od Berlina do Rima. S obzirom na razlike koje se sada javljaju između SAD-a i njegovih saveznika - još ne možemo govoriti o raskolu - više iznenađuje činjenica da susreti na vrhu između g. Busha i europskih čelnika ne daju povoda i većim nesuglasicama. Te se nesuglasice tiču samo izraelskog pitanja, američkih carina na uvoz europskog čelika i možebitnih smrtnih kazna koje bi američki sudovi mogli primijeniti na europske državljane osuđene za terorizam. One naglašavaju bitno drukčiju predodžbu obiju strana o novom svjetskom poretku. Za Hladnoga rata, kada se Zapad plašio napadaja sovjetskih snaga, Europa i SAD udružili su se u sklopu NATO-a kako bi odoljeli toj prijetnji. Danas, kada su glavni razlozi straha zapadnih zemalja politička nestabilnost u svijetu i terorizam, saveznici članovi NATO-a puno su manje jedinstveni nego prije što se tiče odgovora na ta pitanja. Tu je djelomice riječ o prekoatlantskim razlikama u svezi s razmjerima vojnih troškova, a time i s vojnom snagom. SAD troši puno više za obranu od europskih saveznika, pa je i njegova vojna snaga drukčija, kako po kvaliteti, tako i po kvantiteti. Te su se razlike mogle otkriti u Afganistanu. Primjenom članka 5 NATO-ova sporazuma, napadaj na tornjeve blizance prikazan je kao napadaj na sve saveznike. Mnogi su očekivali da će se Amerika osloniti na kolektivni odgovor u sklopu NATO-a. No Bushova je uprava radije krenula u rat bez gotovo ikakve potpore NATO-ovih članica. Za takvu vrstu munjevitog rata nije trebala pomoć europskih saveznika, premda su u zadnjoj fazi rata francuski Miragei i engleske, njemačke, danske i norveške specijalne vojne postrojbe sudjelovale u borbama u planinskim masivima na granici Afganistana i Pakistana. Nakon planiranog povećanja američkog vojnog proračuna prekoatlantske razlike u vojnoj snazi još će se više produbiti. Postupno će konkretna suradnja između SAD-a i Europe na vojnom polju postati nemoguća. Tako bismo moglo pomisliti da bi Europljani trebali pokušati da taj jaz premoste povećanjem vlastitih vojnih proračuna, i možda bi i trebali, no to postavlja dva problema. Prvo, NATO u Europi čini devetnaest različitih zemalja, dakle devetnaest različitih vojnih proračuna i devetnaest različitih vojska. Kada bi Europljani i pokušali zajednički dosegnuti razinu američkih izdvajanja, ne bi to mogli učiniti a da ne ujedine troškove u jedan zajednički proračun. Tako Europa ne može razmišljati o ravnopravnoj utrci s SAD-om sve dok se ne preobrazi u ujedinjenu federaciju. Drugi, važniji, problem proizlazi iz činjenice da Europljani ne pridaju jednaku važnost isključivo vojnoj snazi, zbog svakojakih razloga. Svi ti razlozi nisu ipak prihvatljivi: u doba Hladnoga rata neki su se europski saveznici naviknuli na ovisnost o Americi, a neki i na dvostruku ovisnost, svrstavši se među neutralne. Takvo parazitsko ponašanje nije jedino obrazloženje. Gledano iz Washingtona, proteklih pola stoljeća može sličiti na pobjedu Hladnog rata nad vanjskim neprijateljem. Ali, gledano iz Europe, ono više sliči na sporo i neumoljivo traženje političkih, gospodarskih, zakonitih i institucijskih alternativa vojnoj vlasti kao lijeku za geopolitičke sukobe. (...) Izgradnja ustanova Europske unije nipošto nije dovršena, ali je taj proces promijenio europska stajališta. Europljani su sada neopozivo privrežni diplomatskim mjerama u rješavanju međunarodnih prijepora i sve više vjeruju da će mirna, ili djelomično mirna rješenja biti korisna i za druge narode u sukobu. Naprotiv, čini se da sadašnja američka uprava naglašava ratnička rješenja i retoriku. Možemo ustvrditi da se ta oprečna stajališta primjenjuju na terenu. Na Balkanu su Amerikanci bacali bombe, dok su Europljani provodili zadaću očuvanja mira. Dakako da postoje i regionalni razlozi zbog kojih su Europljani veliku važnost posvetili očuvanju mira i obnovi Balkana. Čine ih možebitni kandidati za europsku integraciju, kao i njihovi susjedi iz srednje i iz istočne Europe. Zbog toga je u interesu EU-a da im pomogne. Izgledi za to veliko proširenje određuju glavni izazov s kojim se Europa mora sučeliti: kako ojačati njezine ustanove s obzirom da Unija neće više imati petnaest, već dvadeset sedam, a možda i više članova. Uspije li u tomu, proširenje će možda biti uspješno. U protivnom, bit će to slijepa ulica. Kako god bilo, EU bi s centraliziranim ustanovama doista mogao početi napredovati u pravcu razvoja dosljednije vojne politike obrane. No nitko si ne treba umišljati da će Europljani jednom dijeliti prioritete koje Amerika danas namjenjuje vojnoj vlasti...", piše Ian Davidson, savjetnik i uvodničar u Središtu za europsku politiku u Bruxellesu.