NJ 3. VI. WELT: RAT JE PA NEMA OPORBE?

NJEMAČKA DIE WELT 3. VI. 2002. Američki demokrate drhte od straha da će ih optužiti za veleizdaju "Smjernošću prožeta samohvala kojom je Jim Jeffords 25. svibnja natopio novinski prilog povodom godišnjice svog istupa iz republikanske stranke bila je više dirljiva nego neugodna. Dirljiv je bio odavno zaboravljeni glas senatora iz Vermonta, koji je opjevao svoju savješću motiviranu odluku kao da nije samo osigurao demokratima većinu od jednog glasa u gornjem domu američkog parlamenta već je istodobno i spasio svijet od zla. Kod Jeffordsova podizanja spomenika samom sebi nije bila toliko neugodna drskost koliko vjerojatno nehotično svjedočanstvo o nemoći i slabom vodstvu demokrata u godini izbora za Kongres usprkos vođi u Senatu Tomu Daschleu i kontroli u parlamentarnim odborima. Jeffords je demokratima namjestio adute a 11. rujna ih je spalio. Naime, u borbi protiv predsjednika koji se - nesumnjivo u nužnoj obrani - uzdignuo od priproste figure do ratnog junaka - njihove najbolje unutarpolitičke teme nemaju nikakvih izgleda za uspjeh. Republikanski pandani Trent Lott i Tom Delay ušutkali su Toma Daschlea i Dicka Gephardta, vođu manjine u zastupničkom domu, kao da je riječ o preglasnim dječacima na školskim hodnicima, kada su se ova dvojica odvažila samo postaviti pitanja o proračunskom deficitu nakon Bushova grandioznog smanjenja poreza odnosno o problemima u sustavu mirovinskog osiguranja. Amerika je u ratu te oporba ne bi trebala gnjaviti naciju sitnicama, napomenula su dvojica republikanaca. Mlake reforme izbornog zakona i sustava za financiranje izbora spadaju među mršavi plijen demokrata ali neće donijeti pobjedu na izborima. Podjednako pak besramnim iscrpljivanjem fondova za oružane sustave i vojarne koje nitko ne treba osim pokojeg senatora i zastupnika, obje stranke izazivaju tek prezir Pentagona i medija. No, demokrati nisu zanijemili samo zbog unutrašnje politike koju Bush spretno uključuje i isključuje poput releja. Kada skupe hrabrost i glasovima uzdrhtalima od straha od anketa kritiziraju predsjednika, mogu biti sigurni da će se suočiti s kritikom o nedomoljubnom ponašanju. U težim slučajevima Daschlea čak žigošu etiketom 'gnusobe', 'huškača' (Dick Cheney). Oduvijek neobično tužno lice senatora njemačkog podrijetla dobiva još beskrajno tužnije bore u rezigniranom smiješku. Kada Busheva popularnost padne s 85 na 73 posto kao što je bio slučaj kod njegova oklijevanja prilikom serije napada u Izraelu, demokrati slave kao da su izborili veličanstvenu pobjedu. Pritom valja napomenuti da Amerikanci u studenom neće birati predsjednika već dio zastupnika, senatore i neke guvernere. Smatraju također da će uspjeti raskrinkati parolu Bushova glavnog savjetnika Karla Rovea još iz siječnja ove godine da demokrate treba optužiti za manjak ljubavi prema domovini. No, kadgod Bijela kuća pokaže kakvu slabost - primjerice, kada je Bush na priredbi u Washingtonu, namijenjenoj prikupljanju financijskih priloga za stranku, postavio novi dnevni rekord od 33 milijuna dolara i stavio na aukciju u funkciji devocionalije svoju fotografiju, snimljenu 11. rujna - kad god predsjednik nastupa kao vrhovni zapovjednik stranačke blagajne i izborne računice, demokrati konstatiraju da birači ne prihvaćaju njihovu kritiku. Naravno, propitivanje vladine vanjske politike jest ne samo pravo već i ustavna obveza Daschlea i demokrata. U taj kontekst spada i osnivanje nezavisnog povjerenstva koje bi trebalo razjasniti neuspjeh obavještajnih službi i - ništa ne sluteći - uprave u razdoblju prije 11. rujna. Otpor Busha i Cheneya inicijativi koju potiču i konzervativni političari poput Johna McCaina i Williama Safirea prava je zagonetka. Nitko ne predbacuje predsjedniku da je svjesno ignorirao upozorenja o mogućim napadima. Pitanje koje postavljaju političari u rasponu od Daschlea do Hillary Clinton - što je Bush saznao, kada i od koga te kako je nakon toga postupio - možda sadrži i određene političke podtonove ali u prvom redu izvire iz legitimnog i nužnog nastojanja da se na greškama uči. Dakle, demokrati se suočavaju s mračnom perspektivom. Čak i tradicionalno liberalni i 80 posto demokratima naklonjeni židovski birači mijenjaju stranu otkada je život u Izraelu postao očajan a Bush u Sharonu prepoznaje 'čovjeka mira'. Demokratski senator Joe Lieberman, prvi židovski kandidat za potpredsjednički položaj na izborima 2000. g., dijeli Bushove stavove u spomenutom kao i u ostalim ratnim pitanjima - primjerice, kada je riječ o Iraku. No, kao šef odbora koji istražuje skandal vezan za Enron, Lieberman spada među Bushove najžešće kritičare. Čak i Daschle i Gephardt moraju u većini slučajeva lijepiti svojim golubinjim uvjerenjima jastrebovo perje. Potencijalnih pak kandidata za predsjedničku dužnost 2004. g. ima najmanje pet do šest - riječ je o Bobu Kerreyu, Johnu Kerryju, Johnu Edwardsu, ponovo Daschleu i Gephardtu. No, nitko od njih nema novih ideja ni politički duh kakav je prije deset godina krasio izvjesnog guvernera iz Arkansasa. Preostaje još Al Gore, koji će se možda htjeti osvetiti za poražavajuću izbornu pobjedu iz 2000. g. Njegovo najznačajnije postignuće u međuvremenu jest brijanje brade, gunđaju nevjerni kolege u stranci. Gotovo dvije trećine Amerikanaca pozdravilo je taj potez, zaključivši da Gore izgleda bolje bez brade. Komičar late-night showa otkrio je da 92 posto birača smatra da brada izgleda bolje bez Gorea. U godini predsjedničkih izbora - 2004. - za demokrate će biti važno samo 'tko će najbolje izgubiti', smatra kandidat s najlošijim izgledima za pobjedu, tamnoputi aktivist za ljudska prava Al Sharpton. Po jednoj anketi 56 posto Amerikanaca smatra da republikanci imaju 'bolje zamisli u ratu protiv terorizma'. Samo 19 posto njih kazalo je da to vrijedi za demokrate", prenosi na kraju priloga Uwe Schmitt.