FRANCUSKA-LIBERATION OD 30.5.02. DEREGULACIJA TRŽIŠTA NUKLEARNE ENERGIJE

FRANCUSKA LIBERATION 30.V.2002. Neobuzdana nuklearna energija... "Dakle, Putin i Bush su potpisali sporazum o smanjenju nuklearnih arsenala za dvije trećine. To je svršetak (svršetka) Hladnog rata. Je li to 'povijesni' sporazum? Zašto ne, pogledamo li da zapravo potvrđuje nadmoć Sjedinjenih Država. I znamo li da je Washington, smanjivši svoje strateške snage na oko dvije tisuće nuklearnih glava raspoređenih u operativnom režimu (tj. odmah spremnih za uporabu), odlučio sačuvati pojačanje koje će mu omogućiti da brzo, dođe li do krize, ponovno dostigne razinu od šest tisuća glava i više (sve ovisi o broju glava koje će se upotrijebiti na podmornicama). Povijesni je i ako se sjetimo da SAD, oslobođen sporazuma ABM (Anti-Ballistic Missile) iz 1972. o ograničavanju proturaketne obrane, sada može, bez prisile, napredovati u pripremi strategije vladanja prostorom koja je ambiciozna u svojim ciljevima koliko je i smiona u svom djelovanju. Ustvari, proglašavajući razoružanje sporazum utvrđuje novo pravilo igre koje jako podsjeća na deregulaciju i otvara vrijeme nuklearnog liberalizma. I to na dvije razine, bilateralnoj i mulitilateralnoj. Prvo, prošlo je vrijeme zajedničke i prisilne provjere koju su međusobno prihvaćali i Amerikanci i Rusi. Svatko radi što hoće u vrlo općenitim okvirima, bez ikakva nadzora. Rusi će moći zadržati dugodometne rakete zemlja-zemlja s više glava koje se u žargonu zovu 'mirve' (Multiple Independently-targetable Reentry Vehicles). Amerikanci mogu usavršiti oružje male snage, a uskoro i nuklearna punjenja za proturaketne presretače. To je jako važno! Ulazimo - i to je povijesno - u razdoblje 'nuklearnog neupletanja i ravnodušnosti'. Na koncu, moglo bi doći i do obnove pokusa. SAD je tiho dao do znanja da Rusi obavljaju supkilotonske pokuse. Izlika za obnovu pokusa, zašto ne? (...) Ustvari, svaki sudionik u strateškoj igri ponovno stječe slobodu djelovanja u srazmjeru s veličinom moći koju ima. SAD najveću moguću, a Rusi najmanju moguću, tako dugo dok se bude oporavljalo njihovo gospodarstvo, znanstvena baza i obrambene snage. No, reći ćete, čemu još služe atomski arsenali? Nuklearno oružje ne odvraća Al Kaidu, a još manje Bin Ladena i radikalne salafističke mule. Naime, za petnaestak godina dijelovi nuklearne formule postupno su se mijenjali ovisno o promjenama sukoba na planetu. Danas problem nije u tome. On je ponajprije na Bliskom istoku i na arapskom poluotoku. U socijalno-gospodarskim nepravdama svake vrste i u klimavim političkim legitimnostima. Ideološka raspra tu skreće na put terorističkog djelovanja, čekajući bolje i gore. Jer, zbog kronične geopolitičke nestabilnosti, neke države, kako bi potvrdile svoju moć i jamčile suverenitet (gdjekada i jedno i drugo), žele otvoreno ili potajno (ponekad opet i jedno i drugo) razvijati oružje za masovno uništavanje i balističke rakete kadre da ga nose na veće i na manje udaljenosti. Ta prilično velika pogibelj koju pojačava izraelsko-palestinski sukob, poprima trostruku dimenziju: kontinentalnu, planetarnu i nuklaernu. Jer, vjerojatnost nuklearnog rata jako se povećala u Aziji. Stvarni terorizam i virtualni nuklearni sukobi prvi put stupaju u vezu. Epicentar svih geopolitičkih potresa politički je u Islamabadu. Pakistan otvara dvije bojišnice: islamističkog terorizma i Kašmira. U svezi s potonjim, izvorni ga sukob sučeljava s Indijom. Zbog mnogih razloga, od časti do probitka, od materijalnih do duhovnih razloga, nijedan se od dvojice protivnika ne želi doista nagoditi. (...) Stjeran u škripac, Pakistan bi mogao zaprijetiti Indiji atomskim oružjem, a ona bi mogla svoje nuklearne snage staviti u stanje najveće pripravnosti. Tada bi Peking, najveća potpora Islamabadu, da bi neutralizirao indijsku moć, izjavio da je spreman, kao što je uvijek govorio, pružiti pomoć pakistanskom savezniku. Kinesko upletanje ne bi ostavilo ravnodušnom Moskvu koja već pola stoljeća podupire Indiju. Tako bi se Rusija, smirena na zapadu, ponovno vratila na putove nuklearne prijetnje na istoku. Tko bi, sučeljen s tako velikim pogibeljima u euroatlantskoj zoni, ostao ravnodušan? (...) Dakle, glavni problem i najveća opasnost nisu u Iraku. Zbog svih mogućnosti koje rabi, Sadam Husein zacijelo znači pravu prijetnju. No ona nije ni najveća ni prioritetna. Zato, moramo biti realni. Kao prvo, sve bi vlade morale neutralizirati te mehanizme koji šire požar u svijetu. Francuska diplomacija mora nastojati da George Bush shvati stvarnost prioriteta. George Bush je onaj koji će, u američkom interesu, morati preispitati agendu koja je postala iznimno pogubna", piše Francois Gere, direktor Instituta za diplomaciju i za obranu.