NJ 1.VI.-TAZ-ATOMSKI RAT

NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 1. VI. 2002. Igra s atomskom vatrenom olujom "Studija američkog ministarstva obrane, izvješćuju ovih dana južnoazijske novine, izračunava posljedice atomskog rata između Indije i Pakistana. Kako se i očekivalo, dolazi do katastrofalnih rezultata. Svaka od dviju zemalja raspolaže, kako pretpostavlja istraživanje, s 'više desetaka' atomskih bomba od kojih je svaka razorne snage kao bomba bačena na Hirošimu. Otvorena razmjena bombardiranja odmah bi ubila devet do 12 milijuna ljudi. Daljnji bi milijuni kasnije pomrli od vatrenih oluja i zračenja, još kasnije od gladi i epidemija. Bilo je to prvi put da je općinstvo podkontinenta suočeno s takvim izračunima. Niti vlade niti mediji nisu se za četiri godine od atomskih pokusa 1998. pobrinuli da svoja stanovništva informiraju o opasnostima atomskoga rata. Umjesto toga nuklearne su pokuse slavili kao nacionalna postignuća. (...) U međuvremenu se govori da je atomski urešeno neprijateljstvo na podkontinentu bitno opasnije nego između velesila, jer tu se radi o dva susjeda na dijelu prijeporne zajedničke granice dugom više od tisuću kilometara. Pakistanskoj atomskoj raketi bile bi potrebne točno tri minute do Delhija; let indijskog projektila do Islamabada trajao bi čak manje od minute. Vrijeme upozorenja za koje bi takva raketa mogla biti napadnuta u zraku a stanovništvo upozoreno, je dakle deset puta kraće nego što je izračunato za možebitni sukob SAD-a i njegovog sovjetskog protivnika. No oni koji danas na ulicama glavnoga indijskoga grada zapitaju prolaznike kako bi se u takvom slučaju ponašali, u najboljem slučaju kao odgovor dobiju slijeganje ramenima. Neznanje je također posljedica informacijskog stanja, da ne kažemo državnog uskraćivanja informacija koje dolazi s potpunim zanemarivanjem svih mjera predostrožnosti. Doduše, u nacrtu indijske nuklearne doktrine piše da će zemlja ustrojiti 'nadzorni sustav katastrofe'. No ta se izjava nakane odnosi na ponašanje u slučaju nesreća kod skladištenja i rukovanja oružjem i materijalima a ne na zaštitu civilnog stanovništva ili vojnika u slučaju rata. Kad se razgovara s predstavnicim vojnog establishmenta, nedostatak informacija i zaštitnih mjera pojašnjavaju upravo službenim odbijanjem atomskog oružja kao prihvatljivog oblika ratovanja. 'Službena indijska verzija glasi', kaže Raja Menon, član nacionalnog vijeća obrane, 'da nikada neće doći do atomskog udara. Mi imamo, kaže nuklearna doktrina, apsolutno povjerenje u to da naš kapacitet drugog udara isključuje svaku mogućnost atomskog napada od strane nekog protivnika.'(...) U očima protivnika atomskog oružja, poput publicista Prafula Bidwaia, to je cinična racionalizacija igre s atomskom vatrom. Za njega se iza šutnje i nedostatka mjera skriva svjesna logika: i Indija i Pakistan žele spriječiti da prosvjećivanjem i realnim prikazom katastrofalnog djelovanja atomskih vatrenih oluja, u javnosti ojača oporba. Desetljećima su Indija i Pakistan vodili politiku strogog odbijanja atomskog oružja. U međuvremenu napušteno javno odbijanje, prema Bidwaiu, postiglo je suprotno: spriječilo je javne rasprave o za i protiv toga smrtonosnoga oružja", piše među ostalim Bernard Imhasly.