NJ 1. VI. TAZ: MOELLEMANNOV NARAŠTAJ

NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 1. VI. 2002. Moellemannov naraštaj? "Kada je Gerhard Schroeder pri selidbi vlade 1999. oduševljeno pozdravio 'svoju berlinsku republiku', povezao je s tim potezom pouzdano očekivanje da ta promjena ide ruku pod ruku sa smjenom naraštaja. Kraj Kohlove ere trebao je otvoriti put za 'berlinski naraštaj' čije je pripadnike sociolog Heinz Bude već iza kulisa vidio na početnim položajima dok je središnji dio pozornice upravo uz nekoliko godina odgode zauzimao naraštaj 68-e. Za berlinski je naraštaj bonnska republika predstavljala završeno poglavlje povijesti, tampon koji uspostavlja civilizacijsku distancu u odnosu na nacional-socijalstičku prošlost. Iz te je pretpostavke Bude izveo zaključak o zadaći 'utemeljenja berlinske republike s onu stranu povijesno-političkih refleksa poziva na uzbunu'. Četiri tjedna zamjenik predsjedatelja FDP-a Juergen W. Moellemann radi na tome da navedenom činu utemeljenja udari sasvim osobni pečat - i time osigura svojoj stranci sporno mjesto u berlinskoj republici. Nepogrešivim osjećajem za profilirajuće djelovanje provokacije Moellemann je uzeo u ruke 'moralnu toljagu' Auschwitza i zamahnuo njom u smjeru 'dvije organizacije' u Njemačkoj, koje po njemu igraju dominantnu ulogu u raspravi o politici Izraela: riječ je o Zelenima i o Središnjem židovskom vijeću. Zelene je izabrao zato što su 'izdali svoja mirovna politička načela'; Središnje židovsko vijeće zato što ga ono 'već dugo - izravno i neizravno - optužuje za antisemitizam'. Oba su čimbenika gledano iz različite perspektive eksponenti saveznorepubličkog identiteta koji se etablirao kroz otpor potiskivanju nacionalsocijalizma i prihvaća 'pouke Auschwitza' kao temelj aktualne politike. Kao takvi, oni su trn u oku ne samo šefu njemačko-arapskog društva Moellemannu. Od sukoba povjesničara 80-ih godina prošlog stoljeća taj stav izaziva kritike kao Political Correctness, kao 'moralno hvalisanje nadmoći' koje - kao što se Martin Walser 1998. požalio u svom govoru u crkvi sv. Pavla - nameće svojim žrtvama 'prisilu opravdanja'. Dok se Walser zapravo želio kvaziizdvojiti iz kolektivnog tumačenja prošlosti i prepustiti ga individualnoj savjesti - te je zato njegova argumentacija u osnovi bila defenzivna - Moellemann je otišao korak dalje. On podiže spor u prostor politike, namjerno pokrećući sukob oko toga tko je zapravo mjerodavan tumačiti tu povijest. Taj se sukob odavno odriješio od svoje političke ishodišne točke - politike izraelske vlade - da bi Moellemann pod liberalnim jedrima slobode izražavanja mišljenja odredio smjer prema trbuhu masa: 'Politička klasa u Njemačkoj još uvijek nije izvukla nikakvu pouku iz zbivanja u drugim zemljama - nije, naime, naučila što se događa kada dopusti da se produbi jaz između nje same i ljudi u njezinom narodu' - riječ je o najzgusnutijem obliku programatike populizma. No, nepravedan prema Moellemannu i FDP-u bio bi onaj tko bi sada povukao luk između nacionalliberalnih matičnih strujanja iz 50-ih godina do njegove aktualne pozicije. Njegov cilj nije revizija prošlosti - on ne želi pridobiti na svoju stranu građane zastarjelih svjetonazora. Njegova su meta budući naraštaji. Moellemann se već u prošlosti angažirao u ulozi trenutnog aktivatora refleksa povijesno-političkog uzbunjivanja i imao je u tome uspjeha. U predizbornoj borbi u Sjevernom Porajnju-Westfaliji provocirao je plakatom s Hitlerom, privukavši pozornost na svoje zamisli u sferi politike obrazovanja. 13,3 posto mladih u dobi od 18 do 24 godine, koji su svojedobno glasovali za FDP, vjerojatno su potkrijepili njegovu spoznaju da njegov - u javnosti kritiziran - nastup nije bio pogrešan. Berlinski je naraštaj 'zajednica utemeljena na stavu koji se želi izmaknuti tradicionalizmu kritike', piše Bude. Iako daleko stariji, Moellemann se može smatrati pripadnikom te zajednice kao što su svojedobno prethodnici Grass i Habermas smatrani pripadnicima 68-škog naraštaja. Tu zajednicu ujedinjuje odbijanje društvene prisile obrazloženja koja je pojedinca promatrala u prvom redu kroz prizmu njegova služenja općem dobru. S tim humanim stavom šezdesetosmaša oni povezuju životno-povijesno iskustvo vječnog stajanja na strani slabijih. 'Pobuna protiv prethodnika i njihove moralne suverenosti bila je za nas vrlo rano odlučujuća životna maksima', napisao je Florian Illies o 'Zaljevskom naraštaju'. Kao nijedna druga stranka, FDP je tu maksimu preradila u svoj profil. Habitus načela 'sve prolazi' snažno je potiče na politiku samoispunjujućeg proročanstva: 18 posto glasova, kandidatura za kancelarski položaj, izbori postaju popularni kviz oklade u određeni rezultat koji tim činom stječe vlastitu vrijednost. Budući da im građanski liberalni korijeni nisu pomogli da postignu takvu veličinu, političari poput Moellemanna i Westerwellea usisavaju naklonosti i resentimane u narodu kako bi je ostvarili. (...) Otkada sudjeluju u vlasti, šezdesetosmaši su svoju moralnu suverenost izgradili u čvrsti sastavni dio svoje vladajuće politike. Budući da je ukazivanje na Auschwitz poslužilo kao argument u prilog opravdavanju vojne intervencije, kao što je mnogo godina ranije poslužilo kao opravdanje za vojnu suzdržanost Njemačke, u pitanju više nije tek konsenzus o normativnim temeljima politike. Štoviše, ti se temelji zapravo instrumentaliziraju u svrhu osiguravanja vlasti. I ministar vanjskih poslova Joschka Fischer uspijevao je kao rijetko koji političar svirati svoju osobnu melodiju na klavijaturi morala i politike. (...) Uvrštavanje Moellemana u poznate sheme desničarskog radikalizma zapravo je pokušaj uspostave kontrole nad nesigurnošću koju je izavala njegova inicijativa. Kakvo je danas još uopće značenje povijesti u njemačkom društvu na razini federacije te u kontekstu aktualne politike? Moellemann nije ponudio odgovor na to pitanje - ali je njegov postupak jasno pokazao da se odgovor traži od naraštaja čiji svjetonazor on želi politički artikulirati - i koji polažu pravo na to da jednog dana požele vladati Njemačkom", ističe na kraju priloga Dieter Rulff.