NJ 27. V. SZ: NOVI LIBERALIZAM U NJEMAČKOJ

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 27. V. 2002. Stranka malog Pavla "'Jako tužna priča s upaljačem' tek je na prvi pogled priča namijenjena knjigama za djecu: pripovijeda o malenom Pavlu koji ne poštuje upozorenja da se ne smije igrati vatrom. Generacije djece slušale su je kao upozorenje da igra može postati smrtno ozbiljna stvar: 'Vatra veselo plamsa, glasno pucketa, baš kao što vidite na ovoj slici. No, mali se Pavao jako veseli, skačući po sobi amo- tamo'. Današnji se mali Pavao zove Moellemann. Naime, opasne piromane ne nalazimo u dječjim sobama već u politici. U aktualnoj njemačkoj priči zamjenik predsjedatelja FDP (njemački liberali - op. prev.) približio je šibicu zapaljivim antisemitskim predrasudama, veseleći se njihovom plamsanju i proglašavajući ponosno svoju opasnu igru razbijanjem tabua. U društvu postoje određena pravila; najelementarnija među njima nalaze se u kaznenom zakonu. Tko ih prekrši, ne stječe status razbijača tabua već počinitelja kaznenog djela - iako on osobno tvrdi da je tek uzdrmao tabu o nedodirljivosti imovine ili tjelesnog suvereniteta svake osobe. Obično takvu osobu jednostavno nazivamo lopovom ili ubojicom. Slično je i s temeljnim pravilima političke kulture: onaj tko se kocka predrasudama kako bi osvojio maksimalan broj bodova nije razbijač tabua već duhovni palikuća. Moellemann ne razbija nikakav tabu - on skida stigmu s ekstremne desničarske ideologije. To je nešto sasvim drugo. Tabu je element iracionalnosti u racionalnom svijetu. Je li preuzimanje odgovornosti za Holokaust iracionalno? Ta je odgovornost temelj posebnog odnosa između Njemačke i Izraela. Tabui imaju status obilježja primitivnih društava. No, ništa nije primitivnije od poricanja ili odbacivanja odgovornosti. U proteklih 50 godina Savezna Republika Njemačka mukotrpno se i uz velike napore suočavala s tom odgovornošću. Auschwitz nije moguće otkloniti ukazivanjem na Ramallu. Holokaust neće biti umanjen ako uz perverzno ublažavanje značenja te riječi optužite danas njegove žrtve da koriste 'nacističke metode'. Postojale su brojne formule za racionalizaciju predrasude prema manjinama: u tom kontekstu valja spomenuti način na koji su 'židovi' pretvarani u taoce izraelske agresivne okupacijske politike. Kada je Bundestag prije gotovo pedeset godina glasao o ugovoru s Izraelom, predsjedatelj Bundestaga Eugen Gerstenmaier govorio je o 'dokumentu koji svjedoči novi svjetonazor', o 'jasno i precizno registriranoj moralnoj obvezi'. Ta obveza ostaje aktualna iako je oni koji kliču Moellemannu i žele 'skinuti naočale Holokausta' ne žele registrirati. Moelleman, predsjedatelj njemačko-arapskog društva, trebao bi ponovno pročitati taj govor jer se u njemu govori i o tome zašto su odnosi s Izraelom - usprkos naporima usmjerenim na prijateljske odnose s arapskim državama - zapravo odnosi sui generis. To, doduše, ne znači da su povrede ljudskih prava manje samo zato što ih je počinila izraelska držva. Nitko to i ne tvrdi. Postoje, doduše, ljudi koji - poput Moellemanna - tvrde da drugi to tvrde. Pitanje glasi: može li egoman Juergen Moellemann izvući ikakvu pouku iz svega toga? Nije prvi postavio zahtjev za skidanjem stigme s ekstremne desničarske ideologije ali je to učinio na najiritantniji način. Steffen Heitmann, 1993. g. kandidat CDU/CSU za predsjedničku dužnost, morao se povući zato što je najavio da 'temu nacističke prošlosti' treba načeti a 'događaj' Holokaust napokon uvrstiti u određenu povijesnu kategoriju. Danas gotovo nitko ne zahtijeva Moellemannovu ostavku. G. 1993., nakon podmetanja požara u sinagogu u Luebecku, Ignatz Bubis, tadašnji predsjedatelj Središnjeg židovskog vijeća, žalio se na 'duhovne palikuće'. Tek su ekstemistički političari svojim ksenofobnim i antisemitskim parolama pripremili teren za ono što se dogodilo u Rostocku, Moellnu, Solingenu i Luebecku, upozorio je Bubis. Predsjedatelj republikanaca Franz Schoenhuber objavio je potom: 'U Njemačkoj antisemitizam potiče upravo Bubis!' U svojoj se autobiografiji Bubis prisjeća: 'Iz svih stranaka podigla se prava bura negodovanja. Javio se zahtjev za angažmanom državnog odvjetnika'. Nešto manje od deset godina kasnije negodovanje nakon slične Moellemannove izjave nije bilo tako burno. Izbrisana je granica stida koja dijeli desni konzervatizam od desnog ekstremizma. Proteklih se godina puno govorilo o 'normalizaciji' i 'popuštanju grča'. Što je izazvalo taj grč? Zar je njemačko priznanje krivnje nakon masovnih ubojstava koje su počinili neonacisti bilo grč? Zar je i zaziranje demokratskih stranaka od ohrabrivanja antisemitskih predrasuda bilo grč? Hoće li FDP biti prva stranka koja će se u tom smislu osloboditi grča? Njemačka FPO, haiderovska stranka, tek maskirana u žuto-zeleno odijelo? Moellemann svim snagama potiče taj preobražaj. U njegovoj stranci postoje i obrambene snage. Nije izvjesno hoće li biti dovoljno jake", zaključuje Heribert Prantl.