RU NG 25. V. 2002. KAPITULACIJA ILI PARTNERSTVO?

RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 25. V. 2002. Kapitulacija ili prijelaz na partnerstvo Posjet predsjednika Busha postao je važna razdjelnica u razvoju rusko-američkih odnosa u XXI. stoljeću. Potpisani u Moskvi dokumenti uspostavljaju temelje nove partnerske suradnje dviju zemlja, koje su protekle druge polovine prošlog stoljeća bile nepomirljive ideološke i geopolitičke suparnice. Kraj Hladnoga rata doveo je do prekida sukoba, iako su devedesetih godina prošlog stoljeća rusko-američki odnosi imali nestabilan, asimetričan značaj, tvrdi se u uvodu 'nezavisne vojne analize'. Poslije terorističkog napada 11. rujna 2001. dogodilo se bitno zbližavanje pozicija Moskve i Washingtona u nizu ključnih pitanja međunarodne politike. Na deklarativnoj je ravni međunarodni terorizma proglašen glavnom prijetnjom za sigurnosne interese obiju zemlja. Tijekom vojne operacije protiv talibanskog režima i Bin Ladenove organizacije u Afganistanu počela je neviđena suradnja među obavještajnim i vojnim službama dviju zemalja. Poslije susreta Busha i Putina u studenom 2001. prvi je put rečeno da Rusiju i SAD ujedinjuju ideološke vrijednosti, predanost demokraciji i tržišnom gospodarstvu. Međutim, taj iskorak nije potvrđen i institucionaliziran stvaranjem novih mehanizama rusko-američke suradnje. Otegnulo se na pola godine stvaranje novog Vijeća Rusija-NATO, dok je Sjevernoatlantski pakt nastavio svoje pripreme za širenje ne istok. U međunarodnoj antiterorističkoj koaliciji SAD nisu često pristajale konzultirati se sa sudionicama, nastojeći nametati jednostrane odluke. To se pokazalo kad je predsjednik Bush proglasio borbu protiv 'osovine zla' u kojoj su Irak, Iran i Sjeverna Koreja, koje Rusija i mnoge druge zemlje ne drže svojim neprijateljima. Jednostrano istupanje Washingtona iz Sporazuma o nuklearnom oružju, kao i otkazivanje aktivirati Sporazum START-2 i Sporazum o potpunom i zabranjivanju nuklearnih proba uz odbijanje da provedu sporazum o kemijskom i biološkom oružju, stvorilo je prijetnju potpune propasti novonastalog međunarodnog režima nadzora nad oružjem. Nastalo je stanje u kojemu se odškrinuti u 2001. 'prozor mogućnosti' može zalupiti u proljeće 2002. Zato potpisivanje novoga pravnog obveznog dokumenta o strateškom oružju ima važnu stabilizatorsku ulogu ne samo za rusko-američke odnose nego i za osiguranje strateške stabilnosti u svijetu. Bez obzira na raspad bipolarnoga sustava međunarodnih odnosa, SAD i Rusija imaju više od 90 posto nuklearnoga oružja na planetu. Ako se raspadne uzajamni rusko-američki režim nadzora nad oružjem, neće biti nikakvih izgleda stvoriti u budućnosti višestrani režim koji je nužan za osiguranje strateške stabilnosti u novom sustavu međunarodnih odnosa. Zato što Kina modernizira svoj nuklearni sustav s kojim se može pretvoriti u novu velesilu, u nuklearni utrku se aktivno uključuju Indija i Pakistan, koje se njišu na rubu rata, a svoje nuklearne arsenale imaju i Francuska i Engleska a svoju 'bombu u podrumu' i - Izrael. Bez stvaranja takvoga režima neće se moći spriječiti daljnje širenje oružja za masovno uništavanje. Američki ustupci Činjenica da Washington priznaje Moskvu (a ne Peking, Tokio, Berlin, Pariz ili London) ravnopravnim partnerom na nuklearnom planu pokazuje da se Rusiju ne može zaobilaziti pri odlučivanju o globalnim strateškim pitanjima. Nesumnjivo je da novi dogovor utvrđuje ruske pozicije ne samo u odnosu prema SAD-u, nego i s drugim svjetskim središtima u svjetskoj areni. Dotle 'jedina supersila' ne samo da ne misli s njima potpisivati nekakve sporazume o ograničavanju nuklearnog oružja, nego ni raspravljati o tim pitanjima. Još je jedan ozbiljan ustupak sadašnje američke vlade - odricanje od zabrane razdjelnih nuklearnih glava za individualno navođenje na međukontinentalnim balističkim raketama (RGČIN na MBR), a ta je zabrana i bila ključnom točkom davno potpisanoga Dogovora START-2, koji je bio kamenom spoticanja u pokušajima da ga Duma ratificira devedesetih godina. Zaboravilo se da je ta zabrana vinula Rusiju kao nasljednika sovjetskog nuklearnog potencijala. Novi dogovor ne smeta Rusiji da razvija raketu 'Topolj-M' sa spomenutim glavama pa taj novi tip balističkih raketa može biti opskrbljen i raznom proturaketnom obranom koja se može stvoriti u sljedećih 10-15 godina. Usto, nekim američkim krugovima smeta i što se novi dogovor ne odnosi na taktičko nuklearno oružje, kojega Rusija ima nekoliko puta više od Amerike (1200 do 2000 nuklearnih glava). Budući da novi dogovor zadržava broj nuklearnih glava na 1700-2200 samo za strateško naoružanje, onda Rusija ima ukupnu premoć u količini nuklearnih punjenja, zahvaljujući premoći u taktičkom nuklearnom oružju. Ruski ustupci Rusiji bi više pogodovalo snižavanje broja nuklearnih glava samo na čak 1000, ne samo zbog promidžbenog učinka, nego i zato što bi se kvalitetno izmijenio model uzajamnog nuklearnog ograničavanja. Takvo radikalno smanjenje razine borbene spremnosti većine nuklearnih oružja učinilo bi nemogućim scenarij iznenadnog udara koji razoružava i obezglavljuje. Stanje se usložnjava i zbog toga što nisu jasna pravila skidanja nuklearnih glava: Pentagon ne dopušta uključiti u sporazum razinu tih oružja koje se privremeno skidaju s nuklearnih podmornica radi remonta, što im daje priliku da s nekoliko stotina glava nadmaše dopuštenu razinu od 2200. Još je veći neuspjeh što su Amerikanci izbjegli uništiti platforme s kojih se skidaju i skladište nuklearna punjenja. U tome je upravo mogućnost 'povratnoga potencijala' a ne u količini skinutih glava: ako nema platforma, onda nemate gdje ni postaviti pričuvna punjenja. Ozbiljnu opasnost širi i odluka Pentagona da istražuje mogućnosti uporabe nuklearnih punjenja u proturaketnoj obrani, jer se tvrdi da samo atomski udar može posve uništiti raketu s biološkim oružjem. To bi moglo do kraja zaoštriti stanje oko strateške ravnoteže. Posljedice i perspektive Potpisani dokumenti pokazuju nužnost utvrđivanja uzajamne veze strateških napadačkih oružja i obrambenih oružja. U cjelini novi dogovor pravno sinkronizira smanjenja američkih strateških pričuva s ruskim gospodarskim razlozima za smanjenje strateškog napadačkog naoružanja. Formalno je novi plafon znatno ispod razine predviđene START-om-1 i 2, ali je blizak parametrima START-a 3, dogovorenima još 1997. u Helsinkiju, kada su republikanci bili oštro protiv, a sada upravo oni trebaju ostvariti dogovorena smanjenja. Važno je i očuvanje režima provjere i verifikacije po START-u 1, koji omogućava stanovitu, iako nedovoljnu, transparentnost u nuklearnoj sferi. Važnu će ulogu igrati i novostvoreni zajednički odbor kao instrument dijaloga o strateškim pitanjima. Očuvanje i adaptacija dvostranog režima nadzora može postati osnovom za postupno stjecanje višestranog značaja rusko-američke inicijative. Prvi je korak razmatranje mjera za uvođenje transparentnosti u tu sferu uza sudjelovanje svih nuklearnih država. Novo vijeće Rusija-NATO može postati stvarnim mehanizmom odlučivanja u sferi osiguranja međunarodne sigurnosti, zbog borbe s terorizmom i širenjem oružja za masovno uništavanje. Rusko-američki summit će biti novi impuls za suradnju Rusije i zajednice demokratskih tržišnih država u cilju novih partnerskih donosa među bivšim protivnicima tijekom Hladnoga rata, piše Sergej Rogov, direktor Institut za SAD i Kanadu Ruske akademije.