LAT 21. V. SAD I RUSIJA MOGU ZAJEDNIČKI UNIJETI STABILNOST U SREDNJU AZIJU

SJEDINJENE DRŽAVE THE LOS ANGELES TIMES 21. V. 2002. SAD i Rusija mogu zajednički unijeti stabilnost u Srednju Aziju "Na svom sastanku u Moskvi ovog tjedna, predsjednici Bush i Putin mogu učiniti dramatični korak naprijed prema novom američko- ruskom partnerstvu gradeći na temeljima revolucije geopolitike Euroazije koja se razvija od 11. rujna. Nadovezujući se na prošlotjedni sporazum za smanjenje nuklearnih arsenala i stvaranje vijeća NATO-a i Rusije, sve veća suradnja po pitanju euroazijske sigurnosti mogla bi transformirati američko- ruske odnošaje. Rusija je stoljećima dominirala Srednjom Azijom i Kavkazom, upozoravajući Zapad da se drži podalje. No Moskva se povlači. Američka vojska sada ima baze u Uzbekistanu, Kirgistanu, Tadžikistanu i Gruziji, kao izravan rezultat američkog rata protiv terorizma. Baze u Uzbekistanu, Kirgistanu i Tadžikistanu su olakšale američke operacije u Afganistanu; američki vojnici u Gruziji će pomoći pripremiti snage u toj zemlji za napad na teroriste u Pankisi Gorge, regiji zemlje u kojoj vlada bezakonje. Dolazak snaga SAD-a Rusija je popratila, začudo, odobravanjem. Motivacija koja stoji iza suradnje Moskve seže dalje od borbe protiv terorizma. Putinova dobrodošlica snagama SAD-a u rusko susjedstvo dio je temeljite promjene u politici njegove zemlje prema svojim susjedima. Prije Putina, Moskva je svim snagama nastojala ograničiti utjecaj Zapada u bivšim sovjetskih republikama, vidjela je Rusiju kao jedinog posrednika u regionalnim nesuglasicama i pokazala interes za ponovnu uspostavu imperijalnog statusa. Za razliku od ovoga, Putinova politika zasniva se na gospodarskom pragmatizmu i priznanju da će Rusija platiti preveliku cijenu ako bude nastojala ponovno uspostaviti kontrolu nad svojom periferijom. Gospodarska rekonstrukcija Rusije Putinov je glavni cilj, a vanjska politika trebala bi služiti ostvarenju tog cilja. Njegovo povećano poštivanje suvereniteta ruskih manjih susjeda i njegova voljnost da Zapadu ponudi veći gospodarski i strateški pristup Srednjoj Aziji i Kavkazu logički se nadovezuju na ovo. Ruski predsjednik postupno je implementirao svoju politiku od 2000. Rusija je odbacila svoje protivljenje naftovodu Baku- Ceyhan, kojeg je podržavao SAD, a koji je trebao dovoditi kaspijsku naftu na međunarodno tržište ne prolazeći preko ruskog teritorija. Ruske tvrtke se natječu za sudjelovanje u ovom projektu. U mirotvornim pregovorima oko prijeporne regije Nagorno- Karabah u Azerbeidžanu, Moskva je dozvolila zapadnim zemljama da postanu utjecajni partneri u pregovorima. Rusija se povlači i iz mnogih svojih vojnih baza u cijeloj regiji, potpuno svjesna da njena nazočnost košta i da šteti odnosima s SAD-om. Upravljajući ovom potpunom promjenom politike, Putin nastavlja nailaziti na protivljenje vojske i drugih u ruskoj eliti, ali njegovo upravljanje političkom moći omogućio mu je da nametne svoju politiku. Ruski interes u borbi protiv terorističke prijetnje iz Srednje Azije i Kavkaza ojačao je Putinovu pragmatičnost. Kao što je Aleksej G. Arbatov, vodeći stručnjak za obranu u Dumi nedavno bio kazao: 'Ili će islamski teroristi ovdje djelovati slobodno, ili ćemo imati sve veću američku političku i vojnu prisutnost. Kako je Rusija danas nažalost nesposobna samostalno likvidirati centre terorizma, nemamo drugog izbora.' Ovakav razvoj ruske politike predstavlja izvanredno brz nestanak ostataka ruskog imperijalnog mentaliteta. Sovjetski Savez je postojao prije tek 11 godina, a Rusija je dominantna država Euroazije. Unatoč tome, Moskva odustaje od desetljeća oslanjanja na prinudu i zastrašivanje s ciljem održavanja utjecaja, što predstavlja bitnu promjenu koja otvara prilike za razvoj američkog partnerstva s Rusijom. Novo partnerstvo SAD-a i Rusije trebalo bi biti usredotočeno na zajedničke strateške, političke i gospodarske ciljeve. Ispunjavanje strateških ciljeva značilo bi dugoročnu vojnu prisutnost SAD-a u Srednjoj Aziji, što većina ruske elite privatno podržava. SAD bi koristio te baze za nastavak borbe protiv terorizma, što je od posebne važnosti zbog upitne budućnosti dostupnosti baza u Saudijskoj Arabiji SAD-u. Te bi baze pomogle i u borbi protiv islamskih radikala u regiji, koji navodno dopremaju oružje i novac palestinskim ekstremistima. Osim toga, SAD bi koristio svoje uporište u Srednjoj Aziji kako bi surađivao s Moskvom na ograničavanju sve većeg utjecaja Kine- namjere Kine veoma brinu ruske elite- i rješavanju sukoba između Indije i Pakistana. Politički cilj partnerstva SAD-a i Rusije bio bi promicanje stabilnosti u zemljama Srednje Azije i Kavkaza. Mnoge od tih zemalja imaju slabe državne institucije i osjetljive nacionalne indentitete; trgovina drogom dodatno kompromitira funkcioniranje države. Uzbekistanom, Kazahstanom, Turkmenistanom i Azerbeidžanom upravljaju vremešni, autokratski čelnici i te su zemlje suočene s potencijalnim krizama kada sadašnje budu morale zamijeniti nove vlade. Vlada Gruzije bila je na rubu kolapsa i nema kontrolu nad velikim dijelovima zemlje. SAD i Rusija trebali bi se usredotočiti na zajedničku diplomaciju kada je posrijedi očuvanje teritorijalnog integriteta tih zemalja, osiguravanje mirne tranzicije čelništva i jačanje borbe protiv krijumčarenja drogom. Krhkost tih zemalja povećava i vjerojatnost da bi mogle poslužiti kao utočišta za teroriste. Ekstremisti već djeluju u Gruziji. SAD bi trebao nastaviti antiterorističku obuku, povećati napore s ciljem poboljšanja kvalitete vlade u toj zemlji i obvezati vladu da se poduzme veće korake protiv terorista. Rusi bi trebali igrati konstruktivniju ulogu u rješavanju separatističkih sukoba u zemlji i trebali bi zaustaviti pretjerano naoružanje Gruzije taktikama kao što je npr. prijetnja da će ukinuti opskrbu plinom. Na gospodarskoj fronti, SAD i Rusija mogu surađivati kako bi potakli razvoj i reforme u cijeloj regiji, što je najbolje osiguranje od političke nestabilnosti i širenja fundamentalizma među muslimanskim stanovništvom Srednje Azije. Washington bi trebao nastojati privući privatno ulaganje u to područje, što je cilj koji olakšava vojna prisutnost SAD-a. SAD bi trebao usmjeriti i više pomoći iz inozemstva u Srednju Aziju ali pazeći da ne upadne u hladnoratovsku zamku davanja pomoći direktno autokratima koje ne zanimaju gospodarska reforma ili politička liberalizacija. Umjesto toga, Washington bi pomoć trebao ulagati tako da podržava nove zamisli među slijedećom generacijom čelnika, kroz obrazovne promjene, programe obuke i projekte koji zaobilaze vladu. Iako ruska vlada nema resurse kojima bi doprinesla financijskoj pomoći, može poduzeti važne korake da stimulira rast u regiji. Moskva bi mogla ublažiti nove restrikcije za izdavanje viza Gruzijcima, omogućujući im da ponovno nađu posao u Rusiji. Rusi bi trebali ukinuti prepreke uvozu srednjeazijskih poljoprivrednih proizvoda. Moskva može koristiti sve veći gospodarski utjecaj koji je nastao kao rezultat njene proizvodnje nafte kako bi se zauzela za razvoj Srednje Azije u međunarodnim institucijama i među Arapima i azijskim donatorima. SAD i Rusija moraju surađivati kako bi koristili rezerve nafte iz Kaspijske udoline, jačajući tako napredak u regiji(...). Mnoga pitanja nastavit će dijeliti SAD i Rusiju. No u Srednjoj Aziji i Kavkazu američki i ruski ciljevi sada su veoma bliski. Ni Washington niti Moskva ne mogu si priuštiti da zanemare ovu priliku da se zaželi dobrodošlica stabilnosti u euroazijskoj južnoj regiji, istovremeno otvarajući vrata novoj razini suradnje", pišu Clifford A. Kupchan i Charles A. Kupchan.