NJ 15. V. WELT: MOŽE LI NATO PREŽIVJETI?

NJEMAČKA DIE WELT 15. V. 2002. NATO: veličina ne isto što i snaga "Kada je 1949. Washington utemeljio NATO, prvi glavni tajnik zapadnog saveza lord Ismay opisao je njegov organizacijski princip sljedećim riječima: 'To keep the Russians out, the Americans in, and the Germans down' (držati Ruse izvan područja NATO-va utjecaja, vezati Amerikance za NATO, kontrolirati Nijemce - op. prev). U međuvremenu je povijest učinila svoje. Kada se ministri obrane članica NATO-a sastanu u Reykjaviku, njihova će pozornost biti usmjerena u prvom redu na tri pitanja: na vanjsko proširenje prema istoku, unutrašnju transformaciju u smjeru veće djelotvornosti i - kao što neumorno ponavlja glavni tajnik lord Robertson: 'capabilities, capabilities, capabilities'. Uz to će Amerikanci zatražiti da brza interventna postrojba EU bude ozbiljan projekt koji neće oslabiti NATO. Javlja se snažna bojazan da će NATO postati šuplji savez, pogodan u najboljem slučaju za blage zadaće očuvanja mira ali ne i za sukobe i katastrofe u islamskom kriznom luku. Zasada gotovo svi saveznici - najviše Njemačka - daleko zaostaju za preuzetim obvezama, gunđajući istodobno da od 12. rujna, kada je NATO objavio opasnu situaciju, nisu uključeni u strategije Washingtona - 'Nismo sateliti!', odjekivalo je iz njemačkog ministarstva vanjskih poslova - te da dobivaju tek pozive da prilože svoje specijalne snage za akcije pod američkim vodstvom. Pritom glavni stožeri dobro znaju da je na odlučujućim područjima razvijene tehnologije 'interoperabilnost' Amerikanaca i Europljana odavno izgubljena. No, iza pitanja koja će biti razmotrena u Reyjaviku da bi potom bila zaodjevena u zaključno priopćenje, signal sigurnosti i samopouzdanja, kriju se temeljna pitanja europske arhitekture. Naime, Europa, Europska unija, još uvijek nije samostalna konstrukcija kao što nije bila ni na svom početku. Europska integracija mogla se odvijati samo u okviru Pax Americana: samo sanjar može danas povjerovati da bi danas bila trajna bez Atlantskog saveza. Napokon, postavili to ovako ili onako, cilj je još uvijek da Amerika razmišlja i djeluje kao europska sila, da Rusija ostaje na distanci te da europska politička ravnoteža ne bude narušena. U uvjetima hladnog rata organizacijski princip bilo je suzbijanje sukoba. Od 1990. izdvojio se jedan trend razvoja. U ratu u Zaljevu rat je vodila koalicija oslonjena na NATO-ve stožere, NATO-vu proceduru i NATO-vu opremu; u jugoslavenskoj agoniji, nakon neuspjeha Ujedinjenih naroda, pokrenuta je NATO-va akcija na neodređeno vrijeme. U međuvremenu se NATO oprezno proširio na istok posredstvom 'Partnerstva za mir' te pod dirigentskom palicom Bruxellesa. To pak nije bilo dovoljno Poljskoj. G. 1994. proširenje NATO-a na istok postalo je sastavnim elementom američke predizborne kampanje. U Europi - uz izuzetak Bonna - dominirali su pomiješani osjećaji. Naime, prije ili kasnije morao je uslijediti sukob s Rusijom ili će proces proširenja obuhvatiti i tu zemlju, uzrokujući unutrašnje blokade i pretjerano vanjsko širenje NATO-a. No, 11. rujna promijenio je svijet - uključujući i NATO. Washington vodi rat protiv terora a u ratu baš i niste izbirljivi. Rusija je potrebna na području obavještajnih službi, u pitanjima prava na prelet teritorija i baza u srednjoj Aziji, gdje Kremlj čuva svoje 'blisko inozemstvo'. Osim toga, Rusija ima naftu koju Zapad treba a na Bliskom Istoku je u međuvremenu postala vrlo ugrožena roba. Reyjavik bi trebao pripremiti sastanak na vrhu NATO-a, koji će u studenom biti održan u Pragu, te riješiti nerješiva proturječja: naime, veći NATO trebao bi istodobno biti i gipkiji, obuhvatiti Rusiju izvana i iznutra, osigurati Americi vodeću ulogu i istodobno pitati za mišljenje dvadesetak vlada. Rat protiv terora neće biti dovoljan kao organizacijski princip. Iznuđivanje mira kao u slučaju Balkana ostaje ozbiljna zadaća ali obrana saveza mora i dalje biti glavna smjernica. Britansko carstvo nikada nije bilo veće nego prije raspada. NATO ne smije poistovjetiti veličinu sa snagom. U pitanju je zapravo biti ili ne biti: izbor između šupljeg, nominalnog, na kraju i suvišnog saveza ili obnovljenog Atlantskog saveza koji će jamčiti sigurnost, ukotviti Ameriku u Europi, Rusiju pretvoriti u partnera i očuvati internu ravnotežu među Europljanima", upozorava na kraju uvodnika Michael Stuermer.