DNEVNI PREGLED BR.93 14. SVIBNJA 2002.

BRITANSKI RADIO - BBC 13. V. 2002. Tisak Stranicama britanskih novina od inozemnih tema najviše prostora dobivaju napisi o odluci izraelske vlade da ne izvede invaziju pojasa Gaze, kao i incident na utakmici koju je francuski predsjednik Chirac bio napustio zbog zviždanja korzikanskih navijača dok se svirala Marseljeza. The Financial Times prenosi mišljenje koje vlada Francuskom da je Chiracova odluka da napusti utakmicu i da se nakon što se vratio na svoje mjesto ne rukuje s nogometašima, potez sposobnog političara, veoma svjesnog činjenice da će njegova kampanja pred parlamentarne izbore idućeg mjeseca biti fokusirana na poboljšanje javnog reda i mira. Ton te kampanje je, kako ocjenjuje list, postavio Jean Marie Le Pen kada je svoju predsjedničku kampanju usmjerio u tom smjeru. Čini se da je francuski predsjednik odigrao jako dobru ulogu na nogometnoj utakmici jer su mu čak i njegovi protivnici priznali političku oštroumnost, piše list. The Times također ocjenjuje da je, iako iskreno ljut zbog zviždanja na Merseljezu, predsjednik Chirac svojom reakcijom učinio pravi politički potez. U isto vrijeme, to ponašanje će mu sasvim sigurno osigurati potporu birača koji traže veću stegu na svim razinama društva. Nakon što je tijekom svoje predsjedničke kampanje Jacques Chirac otvoreno kritizirao Jospinovu vladu za nedovoljne mjere kada su u pitanju korzikanski nacionalisti, događaj sa subotnje utakmice samo naglašava njegovu namjeru da detaljno promjeni politiku vlade u vezi pregovora s korzikanskim čelnicima, piše list. The Financial Times se osvrće na odluku izraelske vlade da odustane od invazije na pojas Gaze, ocjenjujući da je jedan od glavnih razloga za tu odluku očigledno neslaganje nekih članova vlade i vojske oko veličine i svrhe ovakve vojne operacije. Mnogi vojni zapovjednici, pa i obični vojnici, pokazivali su znakove zabrinutosti zbog vođenja tako velike akcije u uskim ulicama i prolazima izbjegličkih kampova, jer je takav scenarij vrlo sličan događajima iz Dženina. Veliki broj izraelskih žrtava mogao je smanjiti popularnost premijera Sharona koju je zadobio nakon akcije na Zapadnoj obali, zaključuje list. The Independent piše o stanju u kome se Betlehem našao nakon opsade Bazilike Kristova rođenja. Dok je crkva očišćena i ponovo otvorena za službe, sam Betlehem nije u dobrom stanju. Zgrada betlehemskog centra za mir u kome je tijekom opsade bila smještena izraelska vojska ostavljena je u tako lošem stanju, s uništenim interijerom, pokradenim kompjuterima i telefonima, da će to samo produbiti zabrinutost za ponašanje izraelske vojske. Dužnosnici izraelske vojske priznaju da je tijekom akcije bilo slučaja krađa, ali da su to izolirani incidenti koji će biti ispitani. S druge strane, mnoge javne zgrade u Betlehemu su uništene što ukazuje da je problem rašireniji nego što se to priznaje, pa su sad i mnogi Izraelci počeli brinuti za ponašanje izraelske vojske, piše The Independent. The Daily Telegraph u uredničkom komentaru također piše o opsadi Bazilike Kristova rođenja. Zapadni mediji su sve vrijeme demonizirali izraelsku vojsku, iako su naoružani Palestinci bili ti koji su izabrali tako značajan spomenik kao mjesto u kojem će se sakriti. Događaji iz Betlehema samo pokazuju da je izraelsko- palestinski sukob promidžbena borba a ne ispit vojne snage, piše The Daily Telegraph. (BBC) GLAS AMERIKE - VOA 13. V. 2002. Tisak Christian Science Monitora u današnjem broju naslovljava Carter na Kubi: što nakon toga? Doista, što znači posjet gospodina Cartera komunističkoj Kubi. List tvrdi da će taj događaj jamačno nepovoljno odjeknuti u kubanskoj zajednici u Sjedinjenim Državama no da, prema mišljenju većine stručnjaka za Kubu, neće dovesti do nikakvih značajnijih promjena u američkoj politici prema toj otočkoj zemlji. S jednim Bushom u Bijeloj kući, drugim u guvernerskoj fotelji Floride i protucastrovski nastrojenim Amerikancem kubanskog podrijetla koji obnaša čelnu dužnost State Departmenta za zapadnu hemisferu, ne treba očekivati nikakvo zatopljavanje odnosa u bližoj budućnosti, zaključuje dnevnik iz Bostona. Washington Post upozorava na sve veću bojazan među ovdašnjim stručnjacima za terorizam da će model samoubilačkih bombaških napada kakve izvode palestinski militanti u Izraelu biti izveden u Sjedinjenim Državama. Bombu koja bi se remenom mogla vezati za tijelo lako je proizvesti, a napadača samoubojicu veoma teško zaustaviti. Stručnjaci upozoravaju da takva opasnost po Sjedinjene Države mora biti ozbiljno uzeta u obzir. 'Napadač samoubojica može donijeti odluku kakvu drugo oružje, naravno, ne može. Ni najpametnije bombe iz Pentagonovih kataloga ne mogu se pretvarati da su trudna žena ili pričekati s napadom dok se okupi veći broj potencijalnih žrtava ili pak odabrati bolji cilj u posljednjoj minuti', piše Post. I još jedan pogled na stranice Christian Science Monitora koji upozorava da su mnogim diplomci koji ovih dana izlaze s američkih fakulteta preopterećeni kreditnim dugom. List iznosi slučaj izvjesne Christine Brown koja je tijekom studija na svojoj kreditnoj kartici skupila dug od osam tisuća dolara uz 20 tisuća dolara kredita vezanih za studij. Kombinacija ta dva duga, ističe Monitor, ubitačna je za generaciju mladih koja bi trebala uživati u svojoj prvoj godini neovisnog života. (VOA) ITALIJA LA STAMPA 13. V. 2002. Nesigurnost, neumoljivi otrov "Otrov u nama pada kap po kap, unutar nas. To je strah, osobna i kolektivna nesigurnost. Ne prolazi dan bez vijesti o atentatima, ljudskim bombama, rastrganim tijelima. Događa se dolje na dalekom istoku ili u Palestini, no nakon svega Izrael je tu, on je zapadnjačka predstraža na stranoj zemlji. A stranci već žive s nama, u našim gradovima: više od milijuna u Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Grčkoj, milijun i pol u Italiji, s povećanjem od 15 posto od 2000. do 2001.. Što je još uvijek ništa spram budućnosti koja nas čeka, ako je istina, primjerice, da će se samo stanovništvo Magreba popeti s 125 milijuna na 200 milijuna do 2015.. Preko naših granica gura ih glad, očaj, zajedno s našim previše pokazivanim bogatstvom: uostalom od šezdesetih godina do danas jaz između bogatih i siromašnih svijeta se povećao, postao je četiri puta veći. Hoće li biti rata? Možda, ili je možda rat već počeo. No za sada je sigurno da u staroj Europi nema dovoljno mjesta za sve odbačene na zemlji. U međuvremenu mi Talijani postajemo gojazni (4 milijuna 2000.), a i nestabilni, neurotični, depresivni (7 milijuna prema posljednjem izvješću o zdravstvenom stanju zemlje). Raste broj prehrambenih poremećaja među našom mladeži, anoreksija, bulimija, a raste i broj samoubojstava mladeži. Izgubili smo sigurnost radnog mjesta, pa i stoga što je 65 posto novozaposlenih potpisao djelomičan ili privremeni ugovor. Nemamo više povjerenja jedni u druge, nismo se više spremni tolerirati štoviše, na cijelom području zapada sudski sporovi u prosjeku su se povećali za 50 posto. No pravosuđe je u krizi, ne odolijeva udarnom valu naših javnih i privatnih tjeskoba: samo 1998. zastarjelih kaznenih djela bilo je 130.000, što je zapravo amnestija. Na kraju ta se nesigurnost projicira na politiku, na naše institucije. U Italiji kao i u Europi glasujemo za ksenofobne i rasističke kandidate (Le Pen je prvi, ali sigurno ne i posljednji). U Italiji kao i u Europi, pozivamo nekog Čelnika koji će nas umiriti (zapravo predsjednički sustav nikada nije bio tako u modi). Tražimo strože zakone, još punije zatvore nego što su sada (gdje je zatvorenih 15.000 više nego što je kreveta). Na stup srama stavljamo pušače, toleriramo kršenja privatnosti, poprijeko gledamo na one koje se usude izraziti ne sasvim očekivano mišljenje. Ono što po malo gradimo je autoritarna država. To nije ništa novo, obzirom da su monarhistički li teokratski režimi predstavljali u velikoj mjeri prevladavajući model u povijesti. No radije bi bez njih", piše Michele Ainis. Bush, "no global" to sam ja "Prije nekoliko mjeseci slike predsjednika Busha obučenog u tradicionalni kineski kaput, prigodom međunarodne konferencije koja se održavala u Šangaju, obišle su svijet. Sada bi možda bilo prikladnije da se američki predsjednik slika obučen kao antiglobalist tijekom nekog prosvjeda: njegova uprava i Kongres Sjedinjenih Država zapravo čine sve kako bi u praksi potopili slobodu svjetske trgovinu koju se trude braniti na riječima. Tijekom posljednjih šest mjeseci na američko gospodarstvo izlila se prava kiša zaštita i subvencija: veliki pokloni zrakoplovnim tvrtkama u teškoćama, izrazito visoki nameti na uvezeni čelik i drvnu građu. A sada povećanje od 80 posto, podijeljeno na više godina, doprinosa za poljoprivrednike Sjedinjenih Država. Europska Unija je u stanju prilično se dobro braniti, namećući ograničenja sa svoje strane, u skladu s međunarodnim normama, na uvoz iz Sjedinjenih Država. Stvarne žrtve su zemlje u razvoju poput Brazila, čija je suvremena metalurška industrija zapravo lišena jednog od svojih glavnih tržišta, i Meksiko, čija bi zaostala poljoprivreda mogla biti pometena subvencioniranim američkim proizvodima koji će, zahvaljujući sporazumu Nafta, imati za koju godinu slobodan pristup meksičkim tržištima. U svakom slučaju, ozračje slobodne trgovine je zatrovano: Jose Bove, antiglobalistički vođa i protekcionist francuskih seljaka, sigurno će zapljeskati i od Europske Unije zatražiti da učini isto. Iza tog američkog ponašanja sigurno postoji racionalni motiv, ali koji je strašno kratkovidan: republikanci, predsjednikova stranka, boje se da će izgubiti izbore na jesen. Senat je podijeljen po pola između demokrata i republikanaca, a mnogi granični izborni okruzi nalaze se u poljoprivrednim područjima ili područjima metalurške industrije. Na političkoj vagi, koji milijun možebitnih glasova teži više od par milijardi ljudskih bića čija je krivnja što nisu Amerikanci, i, poglavito, što nisu birači. Što je, na žalost, racionalno. No čini da Sjedinjene Države gube političko i moralno vodstvo tog velikog projekta integracije kojega smo se naviknuli zvati globalizacijom", piše Mario Deaglio. SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 13. V. 2002. Europi je potreban veći natalitet "Nakon antiimigracijskog izbornog uspjeha u Francuskoj i drugim zemljama, Europa je usredotočena na simptome problema. Odbija istražiti korijenski razlog koji nema nikakve veze s rasizmom - europski izvanredno niski natalitet. Ilegalnu imigraciju pokreću kako potreba za radnom snagom tako i brojni ljudi koji žele imigrirati u Europu. Kada se raspravlja o problemu nataliteta, obično se spominje kako se ništa ne može učiniti i kako bi pokušaj izmjene postojeće stope nataliteta bio u suprotnosti s osobnim slobodama. To je kratkovidan i sebičan stav. U Europi trenutno svaka žena u prosjeku rađa 1.5 puta, dok bi za održavanje broja populacije ta brojka trebala biti 2.1. Stopa nataliteta uvelike varira od zemlje do zemlje: Italija je na začelju, ali čak i u relativno plodnoj Francuskoj i Britaniji stopa nataliteta ispod je one poželjne. Ako se sadašnji trend nataliteta nastavi, do 2050. broj stanovništva Europe (uključujući i Rusiju) past će sa 730 milijuna na 600 milijuna, računajući i imigraciju. Ovaj problem nema samo Europa. Zbog pada nataliteta 1960-tih, Japan ima najstarije svjetsko stanovništvo, što je glavni čimbenik u japanskim gospodarskim problemima. Hong Kong, sa 1.0 poroda po ženi, ima najnižu stopu nataliteta. No europski problemi s niskom stopom nataliteta po nečem su ipak jedinstveni. Hong Kong apsorbira imigrante koji govore isti jezik i koji imaju jednaku kulturu. Japan može, ako to i dalje bude želio, nastaviti odbijati imigraciju, birajući radije demografski problem. Australija i Kanada za rješavanje problema niske stope nataliteta mogu nastaviti koristiti programe za multikulturološku imigraciju, omogućujući tako anglo-keltskoj kulturi i institucijama da zadrže svoju dominaciju. U Europi je stanje drukčije. Za razliku od Sjeverne Amerike i Australije, Europa nema tradiciju nastanjivanja takozvanog praznog kontinenta. Čak da se Europska Unija danas i odluči za formalni imigracijski program, ne bi bila u stanju nadzirati ga tako da ostvari mješavinu rasa koja se može ostvariti drugdje. Zemljopisna blizina Bliskog istoka i Sjeverne i Zapadne Afrike, kao i postojanje velikih zajednica iz tih područja u Europi znači da će, bez obzira na politiku, velika većina pridošlica, legalnih ili ilegalnih, i ubuduće dolaziti upravo iz tih područja. Europa ne može učiniti puno u tom pitanju. Ali može kada je posrijedi potreba za radnom snagom u društvima sa sve starijim stanovništvom (...). Niske stope nataliteta znače da će se gospodarski pritisci za imigraciju povećati a ne smanjiti, tako vjerojatno stvarajući još veće društvene napetosti. Ljudi su najvažniji čimbenik proizvodnje, čak i u tehnološki naprednim društvima. Sadašnji naraštaji u Europi, izgleda, smatraju kako će i dalje imati pravo na veoma visoki standard života unatoč nevoljkosti mnogih da pridonesu budućnosti. Potpuno je sebično očekivati da će imigranti, koje odgajaju obitelji u siromašnim zemljama, popuniti veliki nedostatak radne snage, a tako i čitavog gospodarstva, koje je stvorila nevoljkost Europe da se reproducira. Čista je glupost pretpostavljati da se velika povećanja imigracije mogu ostvariti bez povećanih društvenih napetosti. Da bi se samo održao postojeći broj stanovništva, uskoro će biti potrebno mnogo više imigranata od broja koji prima Kanada, npr. Europi je potrebna politika povećanja nataliteta barem jednako kao što su zemlje u razvoju nekoć trebale politiku smanjenja rasta nataliteta. Europske zemlje podupirale su politiku smanjenja nataliteta za siromašne zemlje. U većini zemalja ta je politika bila uspješna, prevladavajući kulturološke i vjerske prepreke i povezujući demografsku promjenu s gospodarskim razvojem. Sada je Europi očajnički potrebna promjena u njezinim društvenim i kulturološkim stavovima - i u poreznoj i politici koja se tiče mirovina - ako želi izbjeći brzi gospodarski pad, ili još više društvenih nemira koji su povezani s odbijanjem povećanja broja imigranata, ili oboje", piše Philip Bowring. THE NEW YORK TIMES 13. V. 2002. Arapski blef "Nakon američkog diplomatskog uvjeravanja, Izrael je: 1. povukao svoje vojnike koje je poslao na Zapadnu obalu da progone teroriste koje je palestinska vlast ne samo opravdavala nego opskrbljivala i poticala; 2. oslobodio Jasera Arafata, čija je prva reakcija bila da Izraelce nazove nacistima; 3. oslobodio naoružane teroriste koji su provalili u kršćansku crkvu kako bi izbjegli zarobljenje u Betlehemu; i 4. odustali od osvete zbog krvavog samoubilačkog napada koji je bio tempiran tako da omete sastanak Busha i Sharona u Washingtonu. Ako teroristi ovakvo obuzdavanje protumače kao znak slabosti i shvate ga kao poziv na obračun s Izraelom, Izrael će biti prisiljen uzvratiti svom silom. Pripremljen za napad na stožer Hamasa i na tvornice bombaša-samoubojica u Gazi, Izrael čeka da vidi može li predsjednik Bush natjerati Saudijce i Egipćane da ostvare svoj dio 'pogodbe o pritisku'. Ovo znači da odluku o okončanju rata sada donosi kraljevska palača. Arapski vladari u Rijadu, Amanu i Kairu, koji su obećali da će izvršiti pritisak na Palestince kako bi porazili Hamas i srodne centre terorizma, sada su suočeni s trenutkom istine. Arafatova lažna uhićenja, zatvori s otvorenim vratima i pobožne osude više ne zavaravaju nikoga. Samo će interna racija okončati ubijanja i nametnuti red. Ako Arapi ne mogu natjerati palestinsko čelništvo da ovo ostvari, pregovori o miru i državništvu su gubitak vremena i života. U prošlotjednom intervjuu s tri američka kolumnista prije nego što je otišao nazad u Izrael, premijer Ariel Sharon je bio neobično siguran u to da će arapske države koje je nazvao umjerenima, izvršiti svoje obećanje Bushu da će se osloniti na Arafata kada je posrijedi podjela moći. 'Da bi se ostvario mirovni sporazum', rekao nam je, 'preduvjet je opsežna reforma palestinske vlasti. Znamo da ključni članovi unutar te vlasti pozivaju na promjene. Surađivat će (...) kako bi Arafata doveli do statusa 'simboličnog čelnika' čija će moć postupno slabjeti.' Zbog čega bi se Arafat složio s time? 'Pristat će samo ako na njega izvrše pritisak SAD, Europska Unija, Rusija i arapske zemlje. U kontaktu smo s Jordancima i Egipćanima, kada je posrijedi koncept, ne detalji.' Ne sa Saudijcima? 'Problem sa Saudijcima je u tome da imaju viziju mira između arapskog dijela svijeta i Izraela, no dokumenti do kojih smo došli pokazuju kako njihov ministar unutrašnjih poslova podržava terorizam Hamasa, čak i nakon 11. rujna. S tim moraju prestati.' Što bi ga uvjerilo da je palestinska reforma stvarna? 'Mora biti izvršen pritisak kako bi se reorganizirala ne samo sigurnosna tijela nego i gospodarski sistem', odgovorio je Sharon. 'Sva financijska sredstva ne bi trebala biti u rukama jednog čovjeka. Kontrolu nad sistemima provođenja pravnih i zakonskih reformi treba dati premijeru koji je prividno podređen Arafatu(...).' Jim Hoagland iz The Washington Posta želio je znati bi li se prvo mogli održati pregovori s Palestincima, na regionalnom sastanku. 'Odmah implementirati reformu. Arafatu bi trebalo kazati: 'Nećemo vam osigurati financijsku pomoć ako se ne složite s tim reformama.' Sada je pravo vrijeme da se ratnoj koaliciji- Iranu, Iraku i Siriji- suprotstavi koalicija mira- Izrael, Egipat, Jordan, Saudijci- nakon što prestanu opskrbljivati terorističke organizacije, jedan ili dva emirata, možda Maroko i Palestinci koji se zalažu za mir. Bush i ja smo se složili da je reforma palestinske vlasti najvažnija.' Sharon zaista želi da Arapi oforme palestinsko čelništvo s kojim bi mogao surađivati. U Izraelu, njegovi kolege iz Likuda glasovali su protiv prihvaćanja palestinske države. Ističu kako je 'demilitarizirana država' fikcija, i da je to pokazala Njemačka nakon Versaillesa, te da bi Palestina koja bi bila sposobna ugovarati sporazume s Iranom i Irakom i uvoziti oružje, kao što je uvozila oružje na terorističkom brodu Karine A, i blokirati izraelske zrakoplove u njegovom zračnom prostoru, bila opasna država. To Sharona čini političarem centra. On će se držati svog plana: obustave terorizma, privremenih sporazuma, kompromisa kada je posrijedi teritorij, uspostave povjerenja. Bivši general je uvjeren kako može izići na kraj i s umjerenim ljevičarskim i ekstremnim desničarskim ograncima svoje vlade. Sada je na Arapima da izaberu svog pravog partnera za mir", piše William Safire. RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 12. V. 2002. U istrazi oko eksplozije u Kaspijsku ima sumnjivih, ali nema vjerodostojne inačice "Prošle subote u jednoj dagestanskoj bolnici umro je 42. čovjek kao žrtva terorističkog čina u Kaspijsku 9. svibnja. Među njima je i 17 djece. Najmanje je 90 ljudi još u bolnicama. Tako će Dan pobjede postati u Dagestanu, ali i cijeloj zemlji, danom sjećanja na žrtve čudovišnoga terorističkog čina, kakvih je u toj sjevernokavkaskoj republici bilo svake godine, ne govoreći o manjim i češćim terorističkim pojavama. U Kaspijsku je to već drugi od 1996. kada je dignuta u zrak zgrada u kojoj su živjele graničarske obitelji, a poginuli su desetci ljudi. Glede mogućih inačica o sumnjivima, neki suradnici NG odbacuje pretpostavke o 'vahabitskoj' pozadini terorističkog akta, jer bi u tom slučaju bio izabran grad Mahačkala. Dagestanske su tajne službe nagađale prošlih dana o mogućoj eksploziji, ali se nisu spominjala mjesta. Isto se tako odbacuje i 'čečenski trag', iako ga potvrđuje aktualnost problema vodenih pričuva Kaspijskoga područja, a u Kaspijsku je glavnina graničara koji nadziru bioresurse. Čečenski vođe, koje se moralo spominjati i u ovom kontekstu, i sami se osjećaju pogođenima, pa su istupili s osudom terora, poput okružje Aslana Mashadova. Drugi se nisu ni oglasili čak ni na uobičajeni način u korist 'oslobodilačke borbe dagestanskih mudžahedina'. Što se tiče službene inačice vlasti i tajnih služba, za njih je eksplozija 'djelo međunarodnih terorista, koji se nalaze na teritoriju Čečenije, a počinitelji su dagestanski poklonici vahabizma'. FSB dotle drži da je čin 'posljedica događaja na teritoriju Čečenije'. Zamjenik državnog odvjetnika Sergej Fridinski izjavljuje da su počinitelji povezani i s terorističkim činom u Mahačkali 18. siječnja kada je odletio u zrak automobil sa časnicima. On je napomenuo i da su u Peterburgu privedeni neki sumnjivci: braća Artur i Zaur Mamaev, te prezimenjak Šamil, koji poriču umiješanost. Taj Artur Mamaev je već priznao odgovornost za jednu eksploziju bez žrtava krajem veljače u Mahačkali kod vojnog tužiteljstva. Međutim, kako izvješćuje dopisnik NG iz Rostova na Donu Aleksandr Šapovalov, u Sjeverno-Kavkasku okružnu bolnicu stiglo je 35 mornaričkih pješaka koji su nastradali u terorističkom činu. Po riječima glavnoga kirurga Sergeja Tatarina, petero su u teškom stanju, a slika u Kaspijsku je šokirala sve liječnike, koji su vidjeli puno grozota u Čečeniji. Posebno je bolno bilo gledati osakaćenu djecu. Stručnjaci kažu da je riječ o protupješačkoj mini usmjerenog djelovanja snage 3-5 kg u trotilskoj mjeri. U Kaspijsku radi operativno-istražiteljska skupina Uprave državnog odvjetništva RF za Sjeverni Kavkaz, a sam su grad blokirali pravosudni specijalci i vojnici. IZVESTIA 13. V. 2002. BE-200 posramio Europu Budući da lovac MiG-29M2 nije doletio do međunarodnoga zračnog- salona ILA-2002 radi potraživanja tvrtke Noga koja nastoji uhititi čas jedno, čas drugo rusko vlasništvo, onda je glavnim ruskim slatkišem u Berlinu postao zrakoplov Be-200. Taj hidrozrakoplov privukao je najviše pozornosti na posljednjim zračnim-salonima u Moskvi, Maleziji i Južnoj Koreji. A nakon njemačkoga uspjeha zanimanje za 'bebu' pokazao je i europski koncern EADS, koji potpisao s Irkutskim zračno-proizvodnim holdingom memorandum o suradnji na proučavanja tržišta za Be-200. Memorandumom se predviđa stvaranje zajedničke radne skupine. 'Stručnjaci EADS i IALO će tijekom polugodišta proučavati obujma tržišta za Be-200 i pripremati prijedloge za međunarodni certifikat zrakoplova', ispričao je za 'Izvestija' predstavnik za tisak EADS-a Gregor Kursel, 'Be-200 nema u svijetu parnjaka i mi se nadamo postići povoljne rezultate, poslije čega bismo razvili poslovni plan za promicanje zrakoplova na svjetskom tržištu. Osim toga pomoći ćemo Rusima da izgrade u inozemstvu sustav poslijeprodajne opskrbe zrakoplova BE-200'. Hidrozrakoplov je još prošle godine dobio ruski certifikat s kojim može početi eksploataciju. Sudbina stroja nije izazvala strahovanja u njezinih konstruktora ni dugo prije toga. Jamstvo komercijalnog uspjeha je i narudžba ruskog Ministarstva za izvanredna stanja i Federalne pogranične službe. Veliko zanimanje za 'bebu' pokazuju i stranci. Prvi su se javili Kinezi. A prošlogodišnji požari u Australiji, gdje ima puno vode ali nema zrakoplova koji bi mogli kupiti vodu s površine, natjerali su vladu te zemlje da upute zahtjev za kupnju ruskih strojeva. Interes za taj hidrozrakoplov pokazali su i Europljani, što je i potaknulo EADS da se pridruži akciji probijanja na svjetsko tržište, koja obećava bogate dividende. Sve do osamdesetih godina ruski je zračni promet ravnopravno konkurirao glavnim proizvođačima civilnih zrakoplova - europskom Airbus Industrie i američkome Boeingu. Ali smo kraj prošlog stoljeća naprosto proigrali: ruski proizvođači putničkih zrakoplova posustaju za zapadnim kolegama, isto tako i naši autoproizvođači. Iako u tome ima i jedna mala utjeha: Rusija je danas priznati vođa u proizvodnji hidrozrakoplova. Proizvodnja Zrakoplovnog znanstveno-tehničkoga kompleksa 'Beriev' (ANTK) u Taganrogu još uvijek će dugo biti bez konkurencije. O tome svjedoči to što se prvi put američka Federalna zrakoplovna vlada obratila Rusima s molbom da upute zahtjev za certifikatom malog hidrozrakoplova Be-103 preko oceana: na Zapadu se osnovni park hidrozrakoplova sastoji od starih ili automatskih strojeva. A Be- 103, na kojemu se radi od devedesetih godina, do danas je najsuvremeniji zrakoplov. Namjeru da ga kupe pokazao je već niz privatnih američkih, francuskih, grčkih, i izraelskih zrakoplovnih kompanije. Bez obzira na predviđene velike zahtjeve na Zapadu, Taganrogci ne misle razmatrati pitanje organiziranja proizvodnje zrakoplova Be- 103 izvan Rusije. 'Mi zdušno računamo na 'Aviaeksport', kaže glavni direktor ANTK-a Gennadij Panatov, 'ali ako oni podbace, onda ćemo možda podijeliti proizvodnju sa strancima', piše Timur Hikmatov. - FRANCUSKA LIBERATION 13.V.2002. Chavez upire prstom u Washington "Jesu li Sjedinjene Države umiješane u pokušaj državnog udara na venezuelskog predsjednika Huga Chaveza 11.IV.? Nakon tog događaja, u kojemu je smrtno stradalo pedesetak ljudi, američki i venezuelski tisak stalno se vraća na to pitanje. Ovog vikenda, mjesec dana nakon puča, Hugo Chavez je iznova pokrenuo raspru. U intervjuu za BBC, predsjednik koji se vratio na vlast, rekao je da ima dokaze da su se američki vojnici sastali s onima koji su ga htjeli srušiti. Ali nije siguran jesu li podupirali pobunjenike ili ne. 'Imam pisane dokaze o tome kada su dvojica američkih časnika, vojni savjetnici pri američkom veleposlanstvu u Caracasu, ušli u glavni stožer pobunjenika i kada su iz njega izišli. (...) Znam kako se zovu, znam s kime su razgovarali, a postoje čak i videokazeta i fotografije'. Dakle, izjava Huga Chaveza potvrdila je podatke koje je krajem travnja iznio zastupnik blizak vladi Roger Ronden iz male koalicijske stranke MAS (Pokret za socijalizam) koji je rekao da su dva vojna atašea iz američkog veleposlanstva, pukovnik Ronald MacCammon i potpukovnik James Rodgers bili u glavnom stožeru kopnene vojske Fort Tiuna u noći puča. Tada je Washington opovrgnuo bilo kakvu zlu nakanu, priznavši samo da je MacCammon kao promatrač sudjelovao na konferenciji za tisak generala koji je bio umiješan u puč, Efraina Vasqueza, 13.IV. Ovaj put, čini se da je Hugo Chavez odlučio rasvijetliti tu priču, dok Amerikanci nisu nikada skrivali svoje nepovjerenje prema venezuelskom predsjedniku kojeg smatraju aktivnim simpatizerom 'osovine zla'. Hugo Chavez koji predvodi četvrtu po veličini zemlju u svijetu po proizvodnji nafte, uspostavio je dobre odnose s Irakom, Iranom i Libijom kako bi ponovno aktivirao OPEC. Nakon njegove uhidbe u noći 11.IV., SAD je očitovao 'solidarnost s venezuelskim narodom'. Washington je neuspjeli pothvat osudio tek kada se Chavez vratio na svoju dužnost 48 sati kasnije. Danas je neriješeno nekoliko pitanja. Prema mišljenju zastupnika Rondena, dva plaćenika koji su kratko vrijeme bili uhićeni, a zatim su pobjegli iskoristivši metež, bili su državljani Salvadora i SAD- a. Pentagon je pokrenuo istragu kako bi provjerio jesu li Amerikanci koji su 'djelovali kao slobodni strijelci' bili umiješani u udar. Za prevrata, i američki se veleposlanik Charles Shapiro susreo s kratkotrajnim nasljednikom Huga Chaveza Pedrom Carmonom koji je dotad bio predsjednik venezuelske udruge poslodavaca. Carmona se pak u veljači sastao s predstavnicima Washingtona, dok su se Caracasom već širile glasine o državnom udaru. Američki State Department nije opovrgnuo taj susret, ali je rekao da su se 'ljudi došli požaliti, a mi smo im rekli da mi jamčimo demokratske postupke i da sve mora biti u skladu s Ustavom'. No ako je vjerovati časopisu 'Newsweek', susreti između Washingtona i urotnika otišli su dalje, otkrivši da je jedan od navodnih financijaša operacije, medijski magnat Gustavo Cisneros, išao u ribolov s ocem Georgea W. Busha... U Caracasu, neki pokušavaju umanjiti sumnje. Na upit lista 'Liberation', Juan Barreto, zastupnik iz MVR-a (Pokret za V. Republiku) i Chavezov pristaša, misli da je SAD u ovoj stvari bio 'na strani demokracije'. Predsjednik se možda neće složiti. 'Pokaže li se da je američka vlada sudjelovala u državnom prevratu, bit će to šteta, rekao je Hugo Chavez za BBC. Za svijet bi bilo kobno da država koja zagovara demokraciju podupire takvu strahotu'", pišu Pablo Aiquel i Pascal Riche. AGENCE FRANCE PRESSE - AFP * 12.V.2002. Washington želi veliko proširenje NATO-a "U utorak i srijedu, Sjedinjene Države će zagovarati veliko proširenje NATO-a, pozivajući devet zemalja kandidata iz srednje i istočne Europe da poduzmu napore na preustroju svojih obrambenih snaga i da dadu jamstva za njihovu demokratizaciju. Washington će iskoristiti sastanak ministara vanjskih poslova Sjevernoatlantskog saveza u Reykjaviku (Island) kako bi poslao tu poruku prije susreta saveza na vrhu zakazanog u studenom u Pragu na kojemu bi trebao početi sljedeći krug proširenja. 'Skloni smo snažnom proširenju. Između ništice i devet, mislimo da bi se trebalo zaustaviti na gornjoj vrijednosti. Uvjeti su, koliko je god moguće, prikladni za veliko proširenje', rekao je visoki američki dužnosnik koji je htio ostati anoniman, ne govoreći o imenima zemalja. Washington ipak misli da zemlje kandidati imaju još puno posla. U Reykjaviku će 'poruka državnog tajnika Colina Powella biti: napravili ste dobar posao, ali to još nije sve', dodao je. Devet zemalja jesu službeni kandidati za proširenje atlantskog kluba: tri baltičke zemlje, Slovačka, Slovenija, Albanija, Makedonija, Bugarska i Rumunjska. Savez se uz to priprema da u Reykjaviku pozove Hrvatsku da službeno objavi kandidaturu za sljedeći krug proširenja nakon summita u Pragu. Izbor zemalja koje se smatraju dovoljno spremne ne bi se trebao provesti prije izbora u Slovačkoj predviđenih za rujan, misle u State Departmentu. U međuvremenu, skupina mora uložiti velik napor, misle američki dužnosnici koji žele da bivše komunističke zemlje budu uzorne demokracije, s operativnim vojskama za suvremene zadaće kao što je očuvanje mira ili pomoć u protuterorističkim operacijama kao što je bila u Afganistanu. Washington želi dobiti najveća moguća jamstva o jakosti novih ustanova tih zemalja, javnim slobodama, pravima manjina i o rješavanju prijepora u svezi s holokaustom (odšteta, vraćanje otete židovske imovine, itd.). Washington napose naglašava borbu protiv korupcije, problem koji postoji u gotovo svim zemljama kandidatima. 'Ne očekujemo od tih zemalja da budu savršene - nisu to ni sadašnje članice NATO-a - već da napreduju', kažu u State Departmentu. SAD želi također biti siguran da će te zemlje poduzeti potreban proračunski napor kako bi svoje vojne troškove zadržale na razini od dva posto BDP-a. Isto tako želi da te zemlje zdušnije prionu preustroju obrambenih snaga koje su često naslijeđene iz sovjetskog doba. 'Ne trebaju nam novi tenkovi niti vojske generala i pukovnika', primjećuje američki diplomat. Sudjelovanje nekih od tih zemalja u očuvanju mira na Balkanu i njihova logistička potpora američkim operacijama u Afganistanu, dobri su znaci, misle u Washingtonu. 'Mnoge te zemlje već se ponašaju kao saveznici', kaže američki diplomat. Washington izražava zadovoljstvo zbog prilagodljivosti Moskve koja se prije odlučno protivila NATO-ovu proširenju. 'Rusi i dalje kažu da proširenje nije nužno, ali isto tako kažu da ga neće sprječavati', priznaje američki dužnosnik", kaže se u napisu Christophea de Roquefeuila. NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 13. V. 2002. 'Al Kaida je promišljeno odabrala Njemačku u Ameriku' "Osam mjeseci poslije terorističkih napada 11. rujna, istražno povjerenstvo američkog kongresa trebalo bi razjasniti zašto američke tajne službe očito ništa nisu znale o terorističkim planovima. James Woolsey, bivši direktor tajne službe CIA, već ima pojašnjenje zašto američka tajna služba za inozemstvo ništa nije slutila: 'Jer je najveći dio priprema obavljen u zemljama u kojima CIA ne špijunira. U Njemačkoj i u Sjedinjenim Državama.' Tajna bi služba vjerojatno imala bolje izglede za otkrivanje terorističkih planova da su kovani u Bejrutu, pretpostavlja Woolsey. Uvjeren je da je Al Kaida promišljeno odabrala Njemačku i Sjedinjene Države za planiranje, jer je u obje zemlje zbog jako izraženih građanskih prava državni nadzor jako ograničen i u obje zemlje ne postoji domaća tajna služba kao primjerice u Francuskoj. Ako se u Njemačkoj ili Americi i dalje pripremaju teroristički planovi, 'može se dogoditi da CIA o tomu opet ništa ne sazna', predviđa bivši direktor. Novi se atentati mogu spriječiti samo ako policija i tajne službe jače surađuju. Stoga bi u svim demokratskim zemljama trebalo razmisliti o odgovarajućim promjenama zakona. Po Woolseyevu mišljenju Sjedinjene su Države krenule s dobrim primjerom kad je kongres nekoliko tjedana poslije terorističkih napada usvojio paket zakona koji američkoj saveznoj policiji FBI dopušta da u istragama protiv vjerojatnih terorista odmah prenosi informacije američkim tajnim službama. U najvažnije reforme za rad CIA-e Woolsey ubraja i labavljenje jedne ionako 'nepametne' smjernice koja je od 1995. tajnoj službi otežavala novačenje agenata s kriminalnom prošlošću. CIA je iz terorističkih napada izvukla pouku da za otkrivanje terorističkih skupina nije dovoljno pridobiti samo 'drage ljude'. Ali kod djelatnosti tajnih služba koje nisu usmjerene protiv terorista - primjerice u špijunaži na Kubi - i dalje vrijedi pravilo da se po mogućnosti ne novače agenti s nasilnom prošlošću. Odnos CIA-e i američke vojske u borbi protiv terorizma, Woolsey naziva 'vrlo dobrim'. Gotovo svi agenti CIA-e u Afganistanu ranije su bili u vojsci. Mnogi su služili u posebnim jedinicama. Stoga 'vani na terenu' nema nikakvih problema. Ako dolazi do trenja, onda je to prije između Pentagona i CIA-ine središnjice. Tako je tamo bilo 'nekog nezadovoljstva' zbog zamršenih pravila Pentagona za napade na neprijateljske ciljeve. Woolsey time aludira na izvješća po kojima je CIA u Afganistanu uz pomoć naoružanog izviđačkog zrakoplova locirala skupinu u kojoj se, kakao je vjerovala, nalazio odbjegli talibanski vođa mula Muhammed Omar. Dok je Pentagon napokon dao dopuštenje za napad, skupina je već nestala. Prema Woolseyevim obavijestima, zapovjedne su strukture u međuvremenu toliko izmijenjene da bi CIA sada mogla brže djelovati ako u Afganistanu otkrije teroriste. O izvješćima iz Moskve po kojima se ruska tajna služba žali na nedostatnu volju CIA-e za suradnju a zapadne tajne službe protuterorističke koalicije u pogledu operativne suradnje naziva 'mrtvima', bivši direktor CIA-e kaže da općenito nije jednostavno osim razmjene informacija organizirati i zajedničke operacije tajnih služba. Njegov je dojam da s Afganistanom, Velikom Britanijom i Pakistanom ipak postoji uspješna operativna suradnja. U bliskoistočnom sukobu CIA po Woolseyevim predodžbama ima posebnu ulogu u pokušajima posredovanja između Izraelaca i Palestinaca ponajprije stoga što je bliskoistočni odjel u američkom ministarstvu vanjskih poslova 's pravom na glasu da je sklon arapskoj odnosno palestinskoj strani'. CIA-i naprotiv sve strane potvrđuju 'uglavnom nepristrano držanje'. 'Naposljetku CIA prikuplja informacije o svima', kaže Woolsey koji ipak nema dobro mišljenje o prisiljavanju Izraela na pregovore s palestinskim vođom Arafatom. Još je pod predsjednikom Clintonom CIA surađivala ne samo s Izraelom, nego je i palestinske službe sigurnosti podupirala u borbi protiv terorista. To se dakako događalo u tišini. 'Ranije je George Tenet ulazio na stražnja vrata kad se sastajao s Izraelcima i Palestincima, danas ulazi na prednji ulaz.' Woolsey tu promjenu kao i neki drugi kritičari unutar i izvan CIA-e promatra s nelagodom. Ako Bushova vlada direktora CIA-e Teneta javno predstavlja kao partnera u posredovanju i pregovorima u bliskoistočnom sukobu, može se dogoditi da tajna služba 'upadne među fronte Izraelaca i Palestinaca što bi otežalo njezinu stvarnu zadaću - prikupljanje i analizu informacija.' S kritičkim nestrpljenjem Woolsey, koji je pod predsjednicima Carterom, Reaganom i Bushom starijim bio savjetnik za vojna pitanja i naoružanje, prati politiku američke vlade prema Iraku. Zajedno s vodećim članovima kongresa konzervativni demokrat zahtijeva da se s iračkim predsjednikom Sadamom Huseinom 'suoče radije ranije nego kasnije'. Time Woolsey izražava ono što drugi u Washingtonu govore samo iza zatvorenih vrata: da nije osobito važno što Europljani misle o napadu na Irak, samo ako su Turska i Velika Britanija s njima", piše novinar lista gel. DPA * 13. V. 2002. Miloševićeva obrana obilježena je autoritarnom agresivnošću "U ponedjeljak je bivši jugoslavenski predsjednik Slobodan Milošević na optuženičkoj kupi suda za ratne zločince ponovno pokazao autoritarnu agresivnost koja je u prva tri mjeseca suđenja obilježavala njegovu obranu. Pritom je Milošević napao i vjerodostojnost prvog svjedoka-'insidera' kojeg su mu suprotstavili tužitelji u slučaju sukoba na Kosovu. Nadalje, Milošević se ponovno cjenjkao sa sucem Richardom Mayom za svaku minutu koju mu je ovaj odobrio za unakrsno ispitivanje svjedoka. Kao i prvog dana suđenja (12. veljače), Milošević ne skriva da ne priznaje sud ni 'lažnu optužnicu'. 'Vodite računa o tome da smo počeli nešto kasnije', glasio je odmah nakon početka suđenja u ponedjeljak prvi zahtjev koji je Milošević uputio sucu-predsjedatelju. Naime, on mu je odobrio još točno 45 minuta za nastavak unakrsnog ispitivanja 55-godišnjeg Nikea Peraja. Taj je svjedok, Albanac, bio natporučnik Jugoslavenske vojske prije no što je dezertirao 1999. g. Kao časnik, neposredno je na Kosovu doživio kako srpske postrojbe progone i ubijaju albanske civile. Njegova je izjava trebala u prvom redu podastrijeti podatke o zapovjednoj strukturi oružanih snaga. Naime, posredstvom lanca zapovijedanja koji seže od mjesta događaja do predsjednika, tužitelj proglašava Miloševića odgovornim za zločine i u prvom redu za posljedice politike etničkog čišćenja. 'Odgovorite s 'da' ili 'ne'', opetovano je Milošević grubo govorio svjedoku. 'Precizan odgovor, molim, ne želim da se vrijeme uzalud rasipa', zatražio je Milošević. Kao i kod svih albanskih svjedoka proteklih tjedana, Milošević je i ovaj put pokušao prikazati 'albanske teroriste' UCK kao istinske krivce za smrt civila na Kosovu. Milošević je opetovano u unakrsnom ispitivanju svjedoka nastojao prikazati NATO-ve zračne napade, izvedene u proljeće 1999. g., kao 'NATO-vu agresiju' i uzrok masovnog bijega Albanaca s Kosova. Preživjeli svjedoci srpskih napada, koji su često zastrašeni i nabijeni emocijama iznosili svoje izjave i sukladno svojoj obvezi odgovarali na pitanja optuženika, odbacivali su Miloševićevu verziju događaja. Doduše, nisu to uvijek činili tako odlučno kao što je u ponedjeljak učinio bivši časnik ili nešto ranije Ibrahim Rugova, predsjednik Kosova kojim danas upravljaju Ujedinjeni narodi. Milošević još nije zauzeo konkretan stav prema optužbi za ubojstvo stotina i protjerivanje stotina tisuća ljudi na Kosovu. Svoju obranu i dalje izričito upućuje javnosti koju oslovljava posredstvom televizijskih prijenosa iz sudnice. Kada bi se uvježbani govornik pri tome previše udaljio od pitanja i zapao u komentiranje, sudac May opetovano ga je opominjao: 'Ne pokušavajte koristiti sud kao političku platformu. Postavljajte prava pitanja'. Suđenje u Den Haagu navodno će trajati najmanje dvije godine", prenosi na kraju priloga Edgar Denter. DPA * 13. V. 2002. Kremlj otvara vrata: Putin se nastoji približiti NATO-u "Za predsjednikovanja Vladimira Putina službena je ruska politika prema NATO-u postala tiha ali konstruktivna. 'Želimo promijeniti kvalitetu naših odnosa s NATO-m', glasile su jedine riječi ruskog predsjednika, upućene na adresu zapadnog saveza prije mjesec dana u okviru govora o stanju nacije. Nekadašnja galama Kremlja protiv širenja na istok, rata na Kosovu i američkih planova za proturaketnu obranu ustupila je mjesto pragmatičnoj spremnosti na pregovore. Moskva želi utjecati na odluke NATO-a. No, mnogi isluženi generali istodobno strahuju od približavanja nekadašnjem neprijatelju na Zapadu. Novo Vijeće NATO-a i Rusije, čiji će statut ministri vanjskih poslova zemalja-članica zapadnog saveza usvojiti ovog tjedna u Reykjaviku, trebalo bi Rusiji osigurati pravo na sudjelovanje u odlučivanju o temama kao što su borba protiv međunarodnog terorizma ili angažman mirovnih postrojbi. No, isključena je mogućnost da Moskva dobije pravo na veto pri donošenju internih NATO-vih odluka. Doduše, savjetodavno tijelo NATO-a i Rusije postoji već pet godina ali njegova je egzistencija bila osuđena na neuspjeh najkasnije nakon spora oko NATO-vih zračnih napada na Jugoslaviju 1999. g. Odlučujući korak napravio je Vladimir Putin svojom odlukom o priključivanju međunarodnoj antiterorističkoj koaliciji nakon napada od 11. rujna prošle godine. U trećoj godini Putinova predsjedničkog mandata Kremlj širom otvara svoja vrata. Poput svog uzora cara Petra Velikog prije 300 godina i Putin želi otvaranjem prema Zapadu potaknuti hitno potrebne reforme u državi, društvu i oružanim snagama. Istodobno Putin inzistira na snažnijem političkom angažmanu NATO-a na sprečavanju sukoba u prvom redu u Europi. Iako je predsjednik uspostavio strogi nadzor nad zastupnicima, časnicima, ministrima i novinarima u Rusiji, nezadovoljstvo prozapadnom politikom Kremlja nije moguće prečuti. 'SAD samo zloupotrebljavaju NATO kao oruđe u svojoj težnji da vladaju svijetom', izjavio je vojni strateg Leonid Ivašov prošlog tjedna u Moskvi. Kao glasnogovornik vojnog vodstva koje zauzima kritički stav prema NATO-u, Ivašov zahtijeva ponovno približivanje nekadašnjim sovjetskim susjedima, Kini i nizu islamskih država. Tko u Moskvi još i danas javno zahtijeva oružani savez s Iranom, Irakom ili Kinom, mora strahovati za svoju karijeru. Prošle je godine general zbora Ivašov po kazni smijenjen s vodeće dužnosti u ministarstvu obrane i imenovan na drugorazredni položaj na akademiji. Raspoređivanje američkih postrojbi u središnjoj Aziji na granici prema Afganistanu i angažman američkih vojnih savjetnika u Gruziji Kremlj komentira umirujućim frazama. Sve je to i u geopolitičkom interesu Rusije, tvrde u Kremlju. Među časnicima sovjetske škole i dalje se osjeća otpor. Primjerice, prvi manevar na ruskom tlu u kojem će u rujnu ove godine sudjelovati i NATO bit će tek vježba obrane od kemijskog oružja u suradnji s postrojbama civilne zaštite. Činilo se da primarni sugovornik, ministarstvo obrane u Moskvi, još 'nije zainteresirano' za zajednički manevar s NATO-m", ističe na kraju priloga Stefan Voss. AUSTRIJA DER STANDARD 13. V. 2002. Međunarodna financijska pomoć za Srebrenicu "Na prvi pogled mjesto u planinama na istoku Bosne izgleda poput mnogih drugih sela i gradova, uništenih u ratu između 1992. i 1995. g.: naime, slika općine s 10 tisuća stanovnika obilježena je rupama na fasadama, probijenima udarom granate, građevinskim skelama i patrolama međunarodnih postrojbi SFOR-a. Ni dva neugledna kontejnera UN-ove misije za Bosnu i Hercegovinu (UNMIBH), posložena jedan na drugi, ne upućuju na zaključak da se u ovom mjestu odigrao najstrašniji pokolj u Europi nakon drugog svjetskog rata. Srebrenica je simbol neuspjeha UN u obrani nekadašnje zaštićene zone, što danas mora priznati čak i glasnogovornica UNMIBH Kate Frieson: 'Točno je da je Srebrenica proteklih godina ignorirana. Svjesni smo da predstoji još puno posla kako bismo uvjerili stanovništvo da je međunarodna zajednica spremna pomoći'. Prvi korak u tom smjeru trebao bi uslijediti u ponedjeljak u New Yorku. Pod pokroviteljstvom glavnog tajnika UN Kofija Annana tamo će se sastati predstavnici oko 50 država, Svjetske banke i Organizacije za razvoj i suradnju (OECD) kako bi skupili novac za program izgradnje Srebrenice, koji su zajedničkim snagama izradili Fond UN za razvoj (UNDP) i UN-ova misija u Bosni. Otvaranje novih radnih mjesta u sektoru poljoprivrede i jačanje lokalnih vlasti trebali bi potaknuti na povratak u Srebrenicu članove obitelji oko 7000 muškaraca i mladića, koje su u srpnju poubijale postrojbe bosanskih Srba. Za realizaciju tog projekta predviđeno je 12,5 milijuna američkih dolara ali zamjenik šefa misije UNDP u Bosni Moises Venancio bio bi sretan kada bi sudionici sastanka u New Yorku prikupili bar polovinu te svote. 'Glavni je cilj koordinacijske inicijative oživljavanje privrede. Budući da bi program trebao trajati tri godine, ostatak novca koji nedostaje možemo nabaviti sljedeće godine'. Očekuje se da će uz islamske države značajan financijski doprinos dati u prvom redu članice EU", prenosi na kraju članka Markus Bickel. Silvio Berlusconi i njegova godina preokreta "U rekordnom je vremenu Berlusconi predstavio novi kabinet, po hitnom su postupku usvojeni zakoni koji smanjuju kazne za krivotvorenje bilance, otežavju međunarodnu pravnu pomoć, ukidaju porez na nasljedstvo, legaliziraju povrat crnog novca iz inozemstva, sve same mjere za zalet gospodarstva kako je objavio predsjednik vlade. No tada se 'reformski stroj' zakočio: spor u koaliciji postao je jači, predsjednik vlade morao je shvatiti da se zamisli temeljno različitih partnera kakvi su primjerice federalistička Lega Nord i centralistička Alleanza Nazionale ne mogu lako svesti na zajednički nazivnik. Obećana federalna preobrazba Italije propala je u koalicijskoj svađi, borba protiv ilegalnog useljavanja do sada se vodi samo riječima, u godini preokreta u Italiju je stiglo više ilegalnih useljenika nego ikad prije. Državni dugovi su godinu dana poslije Berlusconijeva preuzimanja vlasti porasli do rekordne visine od 1,358.800 milijuna eura a velike gospodarske i socijalne reforme tek su razmišljanju. Obećanja smanjenja poreza morala su izostati, do njih će doći najranije 2003., okolnost zbog koje sada gunđaju i gospodarske udruge koje su do sada Berlusconijevu vladu odano podupirale. Ministar gospodarstva Tremonti dospio je pod pritisak: čak i desnici bliski gospodarski stručnjaci govore da primjenjuje previše trikova, da previše računa na mjere 'una tantum' poput privatizacije državnih nekretnina. Tremontijev jedini plan je nada u uzlet, više ni oporba u Berlusconijevom najvažnijem čovjeku ne gleda 'čudotvornog iscjelitelja'. Reformu radnoga prava, a tu ponajprije labavljenje zaštite od otkaza, blokiraju sindikati, dekret za ograničavanje rada na crno nije donio uspjehe - umjesto željenih deset tisuća ljudi koji su željeli urediti svoje radne donose, u cijeloj Italiji nije ih bilo niti pet stotina. Samo su dvije inicijative vladi donijele pohvalu, povećanje najnižih mirovina na 500 eura i zakonski dekret koji svim poduzećima omogućuje velika smanjenja poreza na ponovno uloženu dobit. Bez sporova je vanjska politika i poslije odlaska Renata Ruggiera i preuzimanja ministarstva vanjskih poslova od strane predsjednika vlade Berlusconija, ima nacionalni konsenzus nad kojim ponajprije bdije predsjednik države Ciampi. Kod izostalih uspjeha, informacijska politika postaje sve važnijom. Tako je Berlusconi zapravo sve vodeće položaje u javno- pravnim televizijama popunio 'svojim' ljudima, a i u privatnom sektoru sve su češće oštre intervencije vlade, što su zaključili i novinari lista Corriere della Sera. Za dva tjedna bit će izbori u 800 općina, prvi ispit i za vladu", izvješćuje Andreas Feichter. ?Napomena o copyrightu: Tekstovi označeni zvjezdicom (*) mogu se, uz suglasnost Hine, integralno prenositi. (Hina) mk