DNEVNI PREGLED BR.92 13. SVIBNJA 2002.

BRITANSKI RADIO - BBC 12. V. 2002. Tisak U vanjskopolitičkim rubrikama glavna je tema napeto stanje na Bliskom istoku, uoči očekivanog izraelskog napada na Gazu. The Independent on Sunday piše da je Izrael jučer odgodio ofenzivu na pojas Gaze koja bi, procjenjuje se, mogla biti mnogo krvavija od nedavnog napada na Dženin na Zapadnoj obali. Ofenziva je, barem službeno, odgođena zbog toga što je opširnim izvještajima o njoj na izraelskoj televiziji izgubljen ključan element - iznenađenje. Pored toga Amerikanci su učinili, kako piše novinar, uobičajeno blagi pritisak, a nije sigurno ni da je bombaš samoubojica, inače pripadnik Hamasa koji je u utorak ubio 16 Izraelaca, iz Gaze kao što se prije pretpostavljalo. Palestinci su, međutim, uvjereni da će do ofenzive sasvim sigurno doći zbog toga što je premijer Sharon sebe uvjerio da vodi rat protiv terorizma i što se ponosi i ulogom koju je kao general imao u napadu na Gazu prije dvadeset godina. The Sunday Times napominje da se Palestinci u Gazi pripremaju da se s prvim izraelskim tenkovima suprotstave napadima bombaša samoubojica. Odlučnost tih samoubilačkih jedinica objašnjava pozive visokih izraelskih vojnih dužnosnika na oprez kada je riječ o planovima za invaziju Gaze, piše dopisnik Sunday Timesa. The Sunday Telegraph piše o diplomatskim aspektima bliskoistočne krize i navodi da će Sjedinjene Države od arapskih zemalja zatražiti pomoć kako bi Jasera Arafata uvjerile da prihvati korjenite reforme čiji cilj bi bio donošenje palestinskog ustava, formiranje novih političkih institucija i, moguće, položaja premijera. Do toga dolazi nakon razgovora predsjednika Busha sa saudijskim prestolonasljednikom Abdulom koji drži da je Palestincima nužan bolji mehanizam od postojeće Palestinske uprave ako žele dobiti potporu naroda za prihvaćanje eventualnog mirovnog sporazuma sa Izraelom. The Independent on Sunday osvrće se na gospodarsku recesiju u Japanu, jednom od domaćina Svjetskog nogometnog prvenstva, i naglašava da će organiziranje najskupljeg sportskog događaja u povijesti ili potaknuti rast gospodarstva ili stvoriti nove teškoće. U, kako piše, pravoj orgiji izgradnje, Japan je potrošio oko pet milijardi dolara na nove stadione, te na poboljšanje prijevoza i ugostiteljskih objekata. Svjetsko prvenstvo će, kada se uzmu u obzir i investicije Južne Koreje, stajati oko 8 milijardi dolara. Usporedbe radi, podsjeća novinar, Francuska je za organizaciju prijašnjeg Svjetskog prvenstva prije četiri godine uložila manje od milijardu i pol dolara. 10. V. 2002. Tisak "Neke od tema na naslovnim stranicama današnjih britanskih dnevnika: Blair uvjerava kritičare u vlastitoj Laburističkoj stranci da Britanija neće poduprijeti američku vojnu akciju protiv Iraka bez prethodnoga dopuštenja Vijeća sigurnosti UN-a, piše The Independent... Sporazum o dovršetku opsade crkve u Betlehemu i pripreme Izraela za novi napad na Gazu, najavljuje The Guardian. Svi današnji listovi pišu o pokolju u Dagestanu, kad je 34 ljudi poginulo i više od 130 ranjeno u eksploziji bombe tijekom mimohoda u čast Dana pobjede. 'The Daily Telegraph piše kako je ovaj šokantni napad vrlo neugodan za Kremlj, u njegovom nastojanju da uvjeri građane Rusije u uspjeh vojne kampanje u Čečeniji. Pobjeda nad gerilcima i njihovim pristašama, unatoč nedavnom uspjehu - ubojstvu čečenskog lidera Hataba - i dalje se čini jednako dalekom, a i autoritet samog predsjednika Putina, čija se popularnost 90-ih godina temeljila i na obećanjima da će se oštro obračunati sa čečenskim ekstremistima koji postavljaju bombe u ruske gradove, poljuljan je jučerašnjim napadom, pišu The Daily Telegraf i The Independent. The Independent prenosi i upozorenje jednog britanskog odvjetnika da bi životi stotine novinara mogli biti dovedeni u pitanje ukoliko Haaški tribunal prisili jednog američkog novinara da svjedoči protiv bosanskog Srbina optuženog za ratne zločine. List piše da izvjestitelju Washington Posta Johnatanu Randellu prijeti kazna od sedam godina zatvora zbog odbijanja da pred sudom u Haagu iznese pojedinosti o svom susretu sa Radoslavom Brđaninom, koji je optužen da je, zajedno s bliskim suradnikom generalom Momirom Talićem, odgovoran za ubojstva više stotina Hrvata i muslimana, tijekom rata u Bosni. Randell je razgovor s Brđaninom objavio u Washington Postu 1993. godine. On je odbio o tome govoriti u Haagu jer bi to, kako objašnjava i britanski odvjetnik za ljudska prava, značilo da bi se od izvjestitelja ubuduće moglo zahtijevati da se pojavljuju kao svjedoci tužiteljstva u sličnim slučajevima, čime bi postali laka meta napada, prenosi The Independent. (BBC) GLAS AMERIKE - VOA 10. V. 2002. Tisak Protuamerički bojkot u arapskom svijetu. Prilog Žorža Crmarića. U američkim novinama ovoga jutra naslovi poput "Neodlučnost ugrožava američku politiku na Srednjem istoku", zatim "Protuamerički bojkot raste u arapskom svijetu" ? uvode u tekstove koji ispituju posljedice politike Washingtona prema Srednjem istoku. New York Timesa navodi se primjeri brisanja američkog predznaka na picerijama i prodavaonicama krafni diljem Saudijske Arabije. Libanonac Kamal Hamdan tvrdi da ga, kad god izvadi kutiju Marlbora, prijatelji pitaju zar još uvijek puši američke cigarete. Primjera bojkota američke robe ima puno, a među onima koje nabraja newyorški list je i nedavna odluka lanca supermarketa Al Montazah iz Bahreina, da zamjeni oko tisuću američkih proizvoda robom iz drugih zemalja. U četvrtak je eksplozivna naprava bačena na Kentucky Fried Chicken u libanonskom gradu Tripoliju, a u Siriji ? na prilazima Damasku dočekuju plakati na kojima je ispisano "Bojkotirajte američku robu" ? ne budite sudionici. Ispod tog poziva je slika izraelskih tenkova koji razaraju palestinski izbjeglički logor Dženin ? bilježi New York Times. Christian Science Monitor ocjenjuje da je - unatoč dvotjednoj intenzivnoj američkoj diplomatskoj aktivnosti na Srednjem istoku ? nejedinstvo unutar administracije i dalje prisutno. A te podjele, piše list, dovele su do neodlučnosti u politici prema izraelsko- palestinskom sukobu. Upravo zbog takvih nejasnoća se izraelski premijer Ariel Sharon mogao vratiti iz Washingtona u Izrael, tvrdeći da je američka administracija prihvatila mnoge od njegovih ocjena ? piše Christian Science Monitor. List Washington Post je uputio žalbu zbog subpoene koju je haaški sud za ratne zločine uputio njihovom bivšem novinaru Jonathanu Randalu, da mora svjedočiti u suđenju dvojici bosanskih Srba optuženih za ratne zločine. Odvjetnici koji zastupaju ovog umirovljenog novinara tvrde da bi prisiljavanje na svjedočenje u ovom slučaju moglo ugroziti živote drugih novinara i osoba koje im pružaju informacije. Tužitelji pak tvrde da gospodin Randal ima informacije bitne za slučaj protiv Radoslava Brđanina i Momira Talića koji su optuženi za protjerivanje više od 100 tisuća Muslimana i Hrvata. Ova dvojica bosanskih Srba izjavili su da se ne osjećaju krivim po nijednoj od 12 točaka optužnice. Potresna slika nezaposlenosti u Hrvatskoj. Prilog Linde Miliša. U Hrvatskoj su bez posla 407.742 osobe, 25 tisuća više nego lani u isto vrijeme. Prošlog mjeseca Zavodu za zapošljavanje prijavilo se oko 17 tisuća ljudi, od kojih je više od 70 posto izgubilo posao kojeg su dobili na određeno vrijeme. Obzirom na to kako stvari stoje, malo je nade da će uskoro naći novi. Tri godine nakon što je izgubila posao, Mirela Glumac uvjerena je da joj niti jedan od hrvatskih poslodavaca neće ponuditi novi. U dosadašnjim je potragama za poslom 43-godišnja bivša knjigovotkinja eliminirana u startu, a presudne su bile njene godine. = Svugdje mi je odgovor da sam prestara, a ja se ne osjećam staro, osjećam da sam u punoj radnoj snazi, imam radno iskustvo, volim raditi i želim nešto doprinijeti društvu, a ne da živim na račun drugih, kaže Mirela Glumac. Sa sinom srednjoškolcem živi od socijalne pomoći i dječjeg doplatka. S nešto više od tisuću kuna, koliko mjesečno dobije od države, nije lako živjeti i zato i dalje piše na stotine molbi i javlja se na oglase u novinama i preko Interneta. = Ni u jednom se oglasu godine ne navode kao uvjet, ali ako vas uopće pozovu na razgovor za posao najprije vas pitaju upravo za godine i daju do znanja da ne dolazite u obzir ako ste iznad tridesete, kaže tiho, prevrćući među prstima žlicu za kavu. Otkako je 1999. u firmi u kojoj je radila proglašena tehnološkim viškom uspjela je pronaći nekoliko poslova, ali bez ugovora o radu. Svaki je put primljena na tromjesečni 'pokusni rok' s obećanjem da će, zadovolji li, dobiti ugovor i plaćeno mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Nakon tri mjeseca poslodavac bi doveo drugu radnicu. = Misle da su oni bogovi svijeta, da im nitko ništa ne može. Nažalost, ne može. Meni je puno poslodavaca reklo: 'Tuži me, neću ti dati plaću, tuži me!' Kako ću ga tužiti, nemam novaca, a i naši su sudovi tako zatrpani da se to ne isplati. Osjećaš se još jadnije kada moraš kumiti i moliti: 'Platite mi', priča isprekidanim, na trenutke plačnim glasom. U Hrvatskoj na crno radi preko 100 tisuća ljudi, a kao glavni razlozi masovnog nezakonitog zapošljavanja službeno se navode neažurno sudstvo, nejasni propisi, velika davanja na plaće i visoka nezaposlenost. Sretni što, obzirom na stanje na tržištu rada privremeno mogu naći bilo kakav posao, rijetki će se među 408 tisuća nezaposlenih odlučiti prijaviti poslodavca. Roberta Peševskog njegov poslodavac plaća uredno. Ovaj 34-godišnji magistar veterine dugogodišnju je potragu za poslom okončao u zaštitarskoj tvrtki. = Ja taj posao zaštitara shvaćam, tako ga proživljavam, kao posao koji ću raditi cijeli život, bez obzira na magisterij. Ne mogu se i ne smijem opterećivati s planovima za budućnost, nego prihvatiti posao, ovdje i sada, raditi ga stručno i savjesno. Inače živiš za budućnost koja ne postoji. Dakle, prihvaćam magarca, ono što dobijem, a konj dolazi, mora doći, kaže Robert Peševski. Skromni mjesečni prihod nadopunjava sviranjem trube na pogrebima. Truba je dugogodišnja ljubav magistra veterine. Pomaže mu da 'zaboravi realni svijet'. Loše je što je, izgleda, realan svijet zaboravio njega. (VOA) RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 11. V. 2002. Zagreb: vukovi i magarci. Prilog Milana Gavrovića. Hrvatska je vlada ovog tjedna najavila početak privatizacije naftne kompanije INA-e. Istodobno, INA je najavila novo poskupljenje plina. Po jednom od argumenata kojim INA opravdava svoj najnoviji zahtjev za poskupljenje plina može se zaključiti što očekuje potrošače nakon privatizacije te tvrtke. Plin je u Hrvatskoj 35 do 40 posto jeftiniji nego u drugim zemljama, tvrde u upravi INA-e, a oni bi, usput rečeno, bili zadovoljni s povećanjem cijena za 'samo' 11 do 12 posto. Ali hoće li s tim biti zadovoljan i budući strani vlasnik? Njemu, kao i drugim kupcima hrvatskih tvrtki, glavni je cilj izvlačenje što većeg profita. Za čije bi zdravlje on trebao prodavati plin u Hrvatskoj ispod cijene koju postiže drugdje? Za privatnog vlasnika, pogotovo stranog, ni svjetska cijena nije granica. Čim je preuzeo Hrvatski Telekom novi je gazda njemački Telekom podigao cijene iznad onih koje zaračunava u Njemačkoj. Na svom terenu, on je morao pojeftiniti da bi izdržao konkurenciju, koja u Njemačkoj postoji i u fiksnoj, a ne samo u mobilnoj telefoniji. U Hrvatskoj konkurencije nema, pa svatko tko podigne slušalicu, podmiruje Nijemcima dio profita koji oni gube kod kuće. Prošlog ljeta u javnosti se zbog toga podigla velika galama u kojoj su i neki političari najavljivali oštre mjere protiv nabijanja cijene. Ali na kraju, kao što u takvim slučajevima obično biva, vuk je pojeo magarca, a hrvatski su potrošači ostali namagarčeni. Sad se pokazuje da iz tog slučaja Hrvatska vlada nije izvukla nikakvu pouku. Ona nastavlja rasprodaju monopolskih poduzeća, ne vodeći računa da istodobno prodaje nešto što ne smije biti na prodaju. To je monopol, odnosno pravo da se šiša domaće potrošače koliko se kraće može. Zato bi prethodna promjena stanja na tržištu, stvaranje konkurencije i ukidanje monopola, morali biti uvjet za privatizaciju sadašnjih monopolska poduzeća. Nažalost, vlada kojoj svaki euro ili dolar dobro dolaze u krpanju budžeta, na to i ne pomišlja. U ovom trenutku, nema pravog razloga ni za, navodno, skromno poskupljenje koje najavljuje INA. Tim se novcem namjerava proširiti plinska mreža jer sada plin u Hrvatskoj može koristiti samo 440 tisuća potrošača. Ali zašto da oni financiraju investiciju, zahvaljujući kojoj će poslije zarađivati netko drugi? Zašto gospoda iz INA-e, bez obzira tko im je vlasnik, ne uzmu kredit i sami ne financiraju svoj razvoj? U velikim se monopolskim, javnim i državnim poduzećima, očito, još razmišlja na način iz prošlih vremena. (RFE) DEUTSCHE WELLE - DW 11. V. 2002. Tisak Završetak opsade Crkve Kristova rođenja u Betlehemu glavna je vanjskopolitička tema kojom se bave komentari današnjih njemačkih novina. Frankfurter Rundschau naglašava kako na kraju ove krize nije nitko pobijedio, ni Izraelci kojima je prva namjera bila da opkoljene ljude, ili bar one s oružjem, sami izvedu pred sud. Jednako tako nisu pobijedili ni Palestinci koji su se nadali da će se zbog zaposjednute bazilike prema njima okrenuti sva simpatija svijeta. Međunarodni su interesi drukčiji. Pa ipak, sukob je okončan bez prolijevanja krvi. To je jedina sreća. Berliner Zeitung drži kako cijela priča oko Betlehema i Crkve Isusova rođenja odražava svu tragičnost bliskoistočnog sukoba. Fanatici i ljudi koji su strahovali za svoj život ukopali su se iza debelih zidova. Bez hrane su i bez vode. Leševi trunu, ranjeni apatično leže unaokolo. Vojnici sa suprotne strane okružuju crkvu, u ciljnik uzimaju sve što se kreće i vjerojatno se dosađuju. U međuvremenu se daleko od tog mjesta vode razgovori o velikom sukobu, a svi oni završavaju bez rezultata. Na brdo već postojećih prijedloga za rješenje sukoba stavljaju se novi. Događaju se novi atentati koje šef jedne strane proklinje, a šef druge strane želi još oštrije kazniti. Iz jednog se grada vojska povlači, u drugi ulazi. Izraelske su postrojbe već spremne umarširati u Gazu. Atentatori-samoubojice zacijelo već smišljaju sljedeći cilj. I stalno tako dalje, opisuje list začarani krug u bliskoistočnom sukobu. Neue Osnabruecker Zeitung komentira odluku NATO-a o smanjenju svog kontingenta na Kosovu i u Bosni i Hercegovini, navodeći kako Sjevernoatlanski vojni savez svoje snage reducira na svom najvažnijem gradilištu. No razlozi za smanjenje snaga ne leže na Balkanu, već u NATO-u. Sa svakim vojnikom koji se pošalje kući smanjuje se pritisak i sve više ostaje status quo. Obaranje Slobodana Miloševića doduše je smirilo stanje na tom području, ali taj čin nacionalističkim smutljivcima i kriminalnim skupinama nudi opasno veliki manevarski prostor. Posljedica: ideja Daytonskoga sporazuma o ujedinjenju Bosne i Hercegovine ni dobrih šest godina kasnije još uvijek nije postala bližom. Na Kosovu nestabilnost ostaje glavni izvozni proizvod. Za NATO i njegov opstanak stvar je izgleda ipak teška. S jedne strane, zbog brojnih akcija u inozemstvu, vojske svih zemalja stigle su do samih granica svojih kapaciteta. S druge strane Balkan je na popisu prioriteta Sjedinjenih Država smješten daleko iza terorizma, Iraka i Bliskog istoka. Bushova vlada nikad nije ni pokušala prešutjeti kako je izgubila volju za SFOR-ovu i KFOR-ovu mirovnu misiju. Ali na Balkanu mora novi europski mirovni poredak položiti svoj prvi test izdržljivosti. I tu je u NATO odluka lako pala: bolje izići u susret umornim Amerikancima, nego dozvoliti da propadne cijeli angažman. Tako će Amerikanci bar na Kosovu zadržati svoj kontingent. Vojno bi se njihovo povlačenje moglo nadomjestiti europskim snagama, ali politički to ne bi uspjelo. U berlinskom Tagesspiegelu pronalazimo osvrt na netom završeni posjet saveznoga kancelara Schroedera Afganistanu. List ukazuje na činjenicu da je izaslanstvo koje je kancelara pratilo bilo šaroliko. Naravno da Afganistanu nisu nešto posebno hitno potrebne nogometne lopte i osmijeh Franza Beckenbauera. Ali vjerojatno je savezni kancelar u nogometnom duetu s jednim od najpoznatijih nogometaša svijeta na kabulsku mladež značio ono što je za naše djedove nakon II. svjetskoga rata značila engleska čokolada ili američka cigareta. Pogledajte, tako je i onda i sada glasila poruka, postoji i neki drugi svijet izvan rata i ruševina. Tagesspiegel napominje kako to nije bila jedina gesta koju je Schroeder htio svojim posjetom Kabulu učiniti. Iskoristio je i priliku da jasno istakne njemačko stajalište kako čim prije treba ispuniti obećanja koja je međunarodna zajednica dala za obnovu Afganistana. Riječ je o milijardu i osamsto milijuna dolara, od ukupno četiri i pol milijardi obećane pomoći, koje su već trebale biti doznačene toj zemlji. List nastavlja da kao što se već pokazalo na Balkanu, a sada i u Afganistanu, duboki je jaz između verbalnih obećanja i stvarne spremnosti za plaćanje. Tamo već prijeti neuspjeh obnove nakon iznuđene ostavke Slobodana Miloševića, a sada ponovno ista drama: u Kabul je stiglo tek 90 milijuna dolara, što je premalo s obzirom na dramatične izazove pred kojima stoji Karsaijeva vlada. Ako razvoj demokratskih struktura u Afganistanu propadne zbog flegmatičnosti birokracija na Zapadu, tamo će se dogoditi kaos, upozorava berlinski der Tagesspiegel. (DW) SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 10. V. 2002. Pobjeda američke demokracije "Odluka koju je Bushova vlada donijela ovog tjedna, da napusti sporazum kojim se stvara Međunarodni kazneni sud (MKZ), pobjeda je suvereniteta SAD-a i šalje poruku ostatku svijeta da će Washington zaštititi svoje građane i obraniti svoje nacionalne interese unatoč međunarodnom pritisku da učini drugačije. Sporazum za stvaranje MKZ-a ratificiralo je 66 zemalja a na snagu će stupiti 1. srpnja. MKZ bi trebao biti sud koji će istraživati ratne zločine i kršenja ljudskih prava u područjima svijeta gdje državni sudovi ili ne mogu procesuirati takve slučajeve ili to odbijaju činiti. Pristaše MKZ-a tvrde kako sud slijedi primjer nueremberških suđenja koji su održani nakon Drugog svjetskog rata i kako predstavlja veliki korak naprijed prema stvaranju sustava međunarodnog humanitarnog prava. Odluka predsjednika Busha ponovno je potaknula kritike da je SAD još jednom prihvatio unilateralističku vanjsku politiku i odbio prihvatiti svoje međunarodne obveze. Organizacije za ljudska prava i europske vlade ustraju kako odbacivanje sporazuma za stvaranje MKZ-a signalizira nedostatak potpore za procesuiranje zločina protiv čovječnosti. To je netočno. Kao što je to predsjednik Bush napisao u svom nedavnom pismu jugoslavenskom predsjedniku Vojislavu Koštunici, SAD nastavlja zahtijevati da Beograd surađuje s UN-ovim sudom za ratne zločine koji istražuje zvjerstva počinjena za vrijeme krvavog raspada Jugoslavije 1990-tih. Problem s MKZ-om, međutim, jest u tome da njegov mandat nije ograničen. Sud nije odgovoran nikom osim međunarodnoj birokratskoj eliti. MKZ predstavlja ozbiljnu prijetnju nacionalnim interesima SAD-a jer ga, kao i sva međunarodna tijela, mogu koristiti kritičari američke vanjske politike kao sredstvo pomoću kojeg mogu progoniti američke vojnike, vojne dužnosnike, državnike, pa i predsjednike, zbog navodnih zločina protiv čovječnosti. Ratificiranjem sporazuma, Bushova vlada bi zajamčila međunarodnom sudu u Hagu jurisdikciju nad američkim građanima. Takav potez ne samo da bi kršio Ustav, ugrozio bi i sposobnost budućih vlada da provode vojne operacije i preraspoređuju vojnike s druge strane oceana. Tadašnji predsjednik Clinton, koji je potpisao sporazum u prosincu 2000., i dalje je izraziti pristaša MKZ-a. Pa ipak, da je sud osnovan dok je bio u predsjedničkom uredu, Clinton bi vjerojatno bio jedan od prvih optuženika suda: mogli su ga tužiti antiamerički ljevičari na temelju optužbi da je naredio izvođenje ratnih zločina. Ako vam ovo zvuči prenapuhano, uvjeravam vas da nije. Vjerojatnost da će MKZ biti politiziran i neprijateljski raspoložen prema SAD-u ilustrira postojeći UN-ov tribunal za ratne zločine u Haagu. Pozornost medija uvelike je usredotočena na suđenje bivšem srbijanskom diktatoru, Slobodanu Miloševiću, koji je optužen za planiranje kampanja etničkog čišćenja u ratovima koji su vođeni u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu. Ipak, previđeni, ali mnogo značajniji slučaj onaj je hrvatskog generala Ante Gotovine. Njegov slučaj otkriva opasnost koji za američke interese predstavljaju međunarodni sudovi za ratne zločine. Generala Gotovinu u lipnju 2001. godine optužio je ured glavne tužiteljice u Haagu na temelju optužbi da je imao 'zapovjednu odgovornost' nad vojnom operacijom iz 1995. godine koja je rezultirala progonom 150.000 Srba iz Hrvatske. Uz potporu Clintonove vlade, hrvatske snage otpočele su trodnevnu vojnu navalu, poznatu kao 'operacija Oluja', 5. kolovoza 1995. godine, tijekom koje je Hrvatska vratila teritorije koje su pobunjenički Srbi okupirali nakon odcjepljenja zemlje od Jugoslavije 1991. godine. Gotovina nije optužen zbog toga što je počinio ili zapovjedio izvođenje ratnih zločina, nego jednostavno zbog toga što je bio na zapovjednom položaju kada su zločini počinjeni. Prema ovom standardu, kriva je i Amerika. SAD je osigurao vojnu i tehničku pomoć operaciji Oluja, s ciljem ostvarivanja poraza Miloševićeva genocidnog cilja - stvaranja etnički čiste 'Velike Srbije'. Clintonova vlada hrvatsku je vojnu operaciju smatrala ključnom za izmjenu strateške ravnoteže moći u regiji na štetu srbijanskih snaga, utirući tako put Daytonskom mirovnom sporazumu iz 1995. godine, kojim je okončan rat u susjednoj Bosni. Uključenost Washingtona u operaciju ne samo da je bila legitimna, znatno je unaprijedila interese SAD-a u regiji jer je okončala ekspanzionističke ambicije Srbije. Pa ipak, potpora SAD-a i odobrenje vojne navale znače da bi optužnica protiv generala Gotovine mogla dovesti i do haških optužnica protiv Clintona i drugih američkih visokih vojnih dužnosnika na temelju optužbi da su imali zapovjednu odgovornost za navodne ratne zločine za vrijeme te operacije. Neki u uredu glavne tužiteljice sada žele pozvati Clintona i bivšeg veleposlanika Richarda Holbrookea da odgovore na pitanja o njihovoj ulozi u operaciji Oluja. Samo je pitanje vremena kada će dvojici biti naređeno da svjedoče pred tribunalom. Kao što to slučaj Gotovina pokazuje, više nije isključena mogućnost da američkog predsjednika pozove sud za ratne zločine, da odgovara zbog akcija koje su izvodili američki saveznici. Stoga je Bushova vlada u pravu kada je odbila sudjelovati u MKZ-u. Bilo koja druga odluka ugrozila bi sposobnost Washingtona da svoju moć koristi diljem svijeta, i omogućila bi birokratima UN-a da odlučuju može li SAD djelovati kao jedini policajac svijeta. Ovu bi odluku trebali donositi birači u SAD-u, a ne ljevičarski globalisti iz Haaga", piše Jeffrey T. Kuhner, pomoćnik urednika lista. THE BALTIMORE SUN * 10. V. 2002. Bitka protiv terorizma, bez obzira na njegov povod "Prijetnja od terorističkih napada na Amerikance još uvijek postoji unatoč histeričnim, iako neutemeljenim, upozorenjima o planovima al- Qaide za napade na sve, od banaka do supermarketa. Na temelju dojavnih informacija prikupljenih u Afganistanu, u Singapuru je uhićeno 15 ljudi zbog planova za podmetanje bombi u američko veleposlanstvo i autobuse koji prevoze američko vojno osoblje. Al Qaida je nedavno planirala podmetnuti bombu u veleposlanstvo SAD-a u Jemenu. Osumnjičeni za terorizam, koji su planirali napade, nedavno su uhićeni u Njemačkoj, Španjolskoj, Bosni i Engleskoj. Richard Reid zamalo je dignuo u zrak zrakoplov koji je trebao otputovati u SAD. U svom govoru o stanju u naciji, predsjednik Bush je upozorio kako su tisuće terorista 'u svijetu rašireni kao tempirane bombe'. Iako je cilj iskorjenjivanja talibana i Al Qaide i osiguravanja stabilne tranzicije u Afganistanu jasan, ciljevi šireg rata protiv terorizma, osim te dvije organizacije, i dalje su loše definirani. Još uvijek ima onih koji imaju poteškoća s definiranjem pojma terorist izvan granica Al- Qaide. Washingtonski političari neko su vrijeme raspravljali o drugoj fazi rata- eliminiranju prave i neposredne iračke prijetnje SAD-u i njegovim saveznicima. No parametri i taktike rješavanja problema koji predstavljaju druge terorističke skupine i dalje su predmet rasprava. Od ključne je važnosti da međunarodna zajednica definira rat protiv terorizma. Ali ne u terminima posebnih terorističkih skupina, etničkih skupina, vjera ili regija. Rat bi trebao biti definiran kao borba protiv terorizma iz bilo kojeg razloga- terorizma kao sredstva izražavanja, pobune, otpora ili sredstva unaprjeđivanja političkog, društvenog, nacionalnog ili kojeg drugog cilja. Predsjednik Bush u studenom je kazao kako nikakav razlog, koliko god legitiman bio, ne daje teroristima pravo da napadaju civile. 'U svijetu postoje dobri i loši ciljevi, i možemo se razilaziti u stavovima gdje je crta koja jedne dijeli od drugih', rekao je. 'Ipak, pojam 'dobar terorist' ne postoji. Nikakva nacionalna težnja, nikakvo naneseno zlo nikada ne mogu opravdati namjerno ubijanje nevinih ljudi. Bilo koja vlada koja odbija ovaj princip snosit će posljedice.' Međunarodni terorizam ne poznaje granice, a terorističke skupine globalnog dosega usko su povezane, čak toliko da njihovi zajednički planovi premošćuju tradicionalne podjele, kao one između šiitskih i Suni ekstremista. Iran i njegove terorističke skupine, posebice Hezbolah, povezane su ne samo s palestinskim terorističkim skupinama nego i sa skupinama koje su povezane s Al Qaidom, kao Asbat al-Ansar i, prema sve većem broju izvješća, izravno s elementima Al- Qaide. Potreba da se s riječi prijeđe na djelo kada su u pitanju grandiozne izjave kako je ovo rat protiv terorizma od ključne je važnosti. Povijest nam pokazuje kako će se pojaviti još veći rizik za globalnu zajednicu ako svjetski čelnici ne ostvare svoja obećanja o tome da će se boriti protiv terorizma. Takav neuspjeh buduća obećanja o iskorjenjivanju terorizma osudio bi na to da ne budu ništa više od diplomatskog naklapanja. Osim toga, koliko će dugo trebati da se prihvaćanje samoubilačkih bombaških napada kao legitimnog izraza ili otpora- čak i za pitanje koje je legitimno kao i osnivanje palestinske države- sa Bliskog Istoka proširi i u druge dijelove svijeta? Koliko dugo će proći prije nego što frustrirane organizacije koje se dugo neuspješno bore za svoje ciljeve počinu dizati u zrak autobuse u Europi ili Sjevernoj Americi? Terorizam će uvijek postojati, što je razlog zbog kojeg strategije izlaska kada je posrijedi borba protiv terorizma nema. Protuterorizam je oblik manipuliranja sukobima, ne rješavanja sukoba. Da bi ostvarile bilo kakve uspjehe, tehnike protuterorizma moraju se koristiti što opsežnije, sustavnije i uz što više suradnje. Rat protiv terorizma uspjet će spriječiti operacijske, logističke i financijske mreže terorističkih skupina - a tako ujedno spriječiti terorističke napade - samo ako vlade i agencije koje su uključene u borbu budu djelovale usklađeno i ako se bore na svim terorističkim frontama i protiv svih oblika terorizma. Koji god oblik terorizma ne uspijemo riješiti danas progonit će nas sutra. Prihvatljivog terorizma ne može biti", piše Matthew A. Levitt, bivši analitičar protuterorističkih dojavnih informacija pri FBI-u, član nastavničkog zbora pri washingtonskom institutu za bliskoistočnu politiku. NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 11. V. 2002. Gospodarska politika arogancije "Gospodarska politika američkog predsjednika Georgea W. Busha slijedi dva leitmotiva. Prvo, aktualni predsjednik ne želi poput svog oca pretrpjeti politički neuspjeh u uvjetima ekonomske recesije. Drugo, vojna sigurnost ima prednost pred ostalim temama. Natuknica proturaketne obrane u svemiru dokazuje da je to vrijedilo već prije 11. rujna 2001. g. U jesen će u SAD biti održani izbori za Kongres. Republikanci žele obraniti većinu u zastupničkom domu i ponovno je osvojiti u Senatu - i to u razdoblju obilježenom ekonomskim turbulencijama. U takvoj situaciji Bush ne sjedi prekriženih ruku. Čitava se njegova obitelj vrlo dobro sjeća kako je stariji Bush u sličnoj situaciji 1992. g. ukazao na samoljekovite snage tržišta - i potom izgubio u utrci s Billom Clintonom. Zato predsjednik 2002. g. dopušta velikodušne subvencije za poljoprivredu, izolira domaće tržište čelika, ustraje na poreznim olakšicama i drastično povećava proračunska sredstva za obranu. Takav pristup nosi obilježja politike a la John Maynard Keynes. Naime, taj je britanski ekonomist predložio da država u slučaju krize - usprkos bojaznima vezanima za proračun - ubrizga novac u nacionalnu privredu i time oživi potražnju. Nažalost, elementi sjevernoameričke gospodarske politike ne uklapaju se u privredno zadovoljavajući keynezijanski koncept. Porezna politika rasterećuje u prvom redu imućne građane čija potrošnja ne ovisi izravno o aktualnim primanjima. Siromašni koji odmah mogu upotrijebiti svaki dodatni dolar ne dobivaju time ništa. Izdvajanje pak velikih sredstava za obranu ne stvara vrijednosti koje dugoročno služe privrednoj ekspanziji kao što bi bio slučaj s infrastrukturnim i obrazovnim programima. Stručnjacima za makroekonomiju ne bi bilo teško koncipirati konstruktivniju konjunkturnu politku ali to nije cilj Bijele kuće. Odgovorni u Washingtonu - ne samo oni u predsjednikovu okružju - teže gotovo po svaku cijenu pridobiti glasove birača. Najnoviji primjer koji potvrđuje tu ocjenu jest poljoprivredna politka. Kongres je odlučio u sljedećih deset godina povećati subvencije za poljoprivredu za najmanje 70 posto - na 170 milijardi dolara - u Senatu već sada polaze od većih iznosa. Bush je najavio da će dati zeleno svjetlo toj odluci. Doduše, gledano iz privredne perspektive, takva politika ostaje dvojbena - i to iz više razloga. Zajamčene cijene, predviđene novim planom za poljoprivredu, stvaraju poticaj za pojačanu proizvodnju budući da će seljacima biti plaćeno sve što mogu proizvesti. No, takva politika neće pomoći ublažiti neosporno tešku sudbinu malih obiteljskih poduzeća već će koristiti u prvom redu velikim poduzećima nalik onim industrijskima, koji imaju glavnu riječ u odgovarajućim udrugama. Najmanje dvije trećine subvencija bit će isplaćeno desetini farmi s najvećom proizvodnjom. Gledano iz trgovinsko-političke perspektive, poljoprivredna reforma - kao i prethodno politika carina vezanih za čelik - funkcionira kao poražavajući signal budući da je suprotna duhu svih međunarodnih sporazuma o slobodnoj trgovini. Iz toga proizlazi da će golemo tržište SAD ostati izolirano te da će višak poljoprivrednih namirnica iz Amerike smanjiti njihove cijene na svjetskom tržištu i zaoštriti konkurenciju na štetu poljoprivrednika u siromašnijim zemljama. Istodobno se nova poljoprivredna politika odlično uklapa u vojno- strateške ciljeve Bushove vlade. To je ionako očito u kontekstu golemoga porasta proračunskih sredstava za obranu kao i u kontekstu politike vezane za čelik. Tko naoružava vojne postrojbe, nastojat će nabaviti glavne sirovine u domovini. Također vrijedi da vojskovođe rađe gomilaju zalihe živežnih namirnica nego da jednostavno prepuste prehranu slobodnoj igri na svjetskom tržištu. Pri tome cilj nije samo opskrba vlastite nacije: gledano iz strateške perspektive, izuzetno je povoljno kada druge zemlje ovise o pošiljkama hrane koje sami kontrolirate. Sovjetski Savez postao je velekupcem američke pšenice davno prije sloma. Pacifistički nastrojeni Bushovi kritičari mogli bi iz te politike iščitati veliku urotu - po kojoj Bijela kuća svim sredstvima priprema vojne kampanje. No, takva bi ocjena bila pretjerana. Naime, parlamentarci su formulirali opisanu poljoprivrednu reformu - kontraproduktivnu u sferi trgovinske politike - na temelju predizborno-taktičke a ne geostrateške računice. Američki građani ne žude za ratom - vijetnamska trauma ostaje duboka i nakon relativno brzih uspjeha u ratu u Zaljevu i u Afganistanu. Inicijativa za veće subvencije za poljoprivredu ne potječe ni iz vlade već iz Kongresa. Činjenica je da Bush podupiranjem takve politike zapravo zanemaruje želje u vlastitom kabinetu. Resor trgovine i resor poljoprivrede očitovali su se protiv dodatnih subvencija. No, opisana politika očito se uklapa u koncept ministarstva vanjskih poslova i ministarstva obrane budući da bi pod njihovim pritiskom predsjednik vjerojatno iskoristio svoje pravo na veto. Tko definira sigurnost isključivo vojnim kategorijama, ne vidi gdje zapravo leži opasnost u protekcionizmu: naime, nosilac takve politike arogantno demonstrira moć umjesto da pridonese privredno poštenom mirovnom poretku", upozorava na kraju komentara Hans Dembowski. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 11. V. 2002. Metastaze terora "Bilo je udobno ne brinuti više istinski za zemlje drugog, trećeg ili četvrtog svijeta. Amerika, Europa i Japan i njihovi klijenti raspoređivali su međusobno devet desetina svjetskog gospodarstva, živeći pritom u miru. Svi ostali - uz iznimku Rusije i Kine - utjelovljuju manje udjele i još manju kupovnu moć. Afrički BDP južno od Sahare manji je od BDP-a Belgije. Čak i Rusija proizvodi manje od Nizozemske. Čemu brinuti kada gledano iz vojne perspektive nasljednici sovjetske sile više ne predstavljaju opasnost? Nadalje, stišalo se čak i uzbuđenje zbog druge Intifade - dok nije porasla cijena nafte. Sa siromašnog juga stizale su droge, AIDS i neželjeni doseljenici ali s time su bogate zemlje morale živjeti. Sve do 11. rujna prošle godine. Tog je datuma terorizam odnosno njegova globalizacija postao veliki problem. Pokreti za nacionalno oslobođenje i socijalno orijentirani revolucionari koji su podmetali bombe, otimali zrakoplove i uzimali taoce postoje već odavno. Poludjeli sektaši već su počinjali masakre. Novina je nastanak Internet-terorizma. Njegovi se urotnici ne mogu ozbiljno nadati svrgavanju državnog poretka koji su uspostavili njihovi neprijatelji. U svakom slučaju, bolji je svijet za nove teroriste tek daleka utopija. Oni se žele osvetiti, uništiti, demoralizirati, raširiti paniku, nanijeti samosvijesti prokletog Zapada što više modrica. Ne postoji neposredna uzročno-posljedična veza između siromaštva i terorizma. Muhamed Atta i njegovi letači-kamikaze nisu živjeli u bijedi. Nosila ih je zarazna mržnja prema Americi i njezinoj globalnoj civilizaciji. Njihove će pak nasljednike i dalje nositi u njihovim zemljama rašireno uvjerenje da politička i ekonomska mondijalizacija funkcionira samo u korist Zapada. Tamo gdje mnogi ljudi ne mogu ostvariti čovjeka dostojnu egzistanciju, Osama bin Laden ima Zorro-bonus. Tome valja dodati osjećaj vlastite nemoći. Primjerice, Palestinci smatraju da su zakazala politička sredstva za realizaciju njihovih zahtjeva - konkretno: sporazum iz Osla. Vojnim sredstvima ne raspolažu. U tom kontekstu nimalo nije nelogična predodžba da bi oni svoju borbu protiv Izraela rađe vodili respektabilnim raketama i helikopterima tipa Apache nego ozloglašenim napadačima- samoubojicama. U najnovije vrijeme učestali su ubilački napadi - u rasponu od Djerbe do Karachija, od Izraela do Dagestana. Činjenica da se to događa nakon polugodišnjeg globalnog 'rata protiv terorizma' ne sluti na dobro. Britanska vlada upravo je od svojih obavještajnih službi dobila analizu po kojoj prijetnja u vidu terorista nije manja nego neposredno nakon 11. rujna. Ne postoje naznake da su vojne akcije u Afganistanu razbile mrežu agenata-spavača, tvrde britanske obavještajne službe. Po njima je islamskim ekstremistima iz Saudijske Arabije proteklih tjedana stigao svjež novac: ne od kraljevske kuće ni iz državnih blagajni već od privatnih osoba, bijesnih zbog odnosa Izraela prema Palestincima i američke tolerancije prema Izraelcima. U toj je točki uzročno-posljednična veza izravna. Što učiniti? Pomisao da je terorizam moguće zatrti stvaranjem blagostanja djeluje na prvi pogled privlačno ali uzmiče pred pomnijom analizom. Nemamo dovoljno vremena za tako nešto. Dok bi svi nesretnici ovog svijeta postali pripadnici srednjeg sloja s vlastitim domom, automobilom i mirovinskim osiguranjem, teroristi bi pronašli velik broj novih novaka čija bi zadaća bila gađanje ranjivih ciljeva industrijskog svijeta. Bijela kuća može se po potrebi povući u podzemne bunkere, čelnici drugih država također. No, potpuna zaštita desetaka tisuća mostova, tunela, rafinerija, elektrana, spremišta za vodu, prometnih sredstava i tvornica suočava stručnjake s gotovo nerješivim zadaćama. Potpuno nova nije ni zamisao o borbi protiv terorizma na teritoriju vlastite države objavom rata drugoj zemlji zato što u njoj žive režiseri terora i opskrbljivači. Savršen primjer u prilog tom zaključku jest Sarajevo 1914. g. Dva maloljetna srpska nacionalista s vezama u tajnim beogradskim društvima, među visokim časnicima i s ruskim vojnim atacheom ubila su austro-ugarskog prijestolonasljednika. Ako je ikada postojao klasičan primjer terorizma koji su podupirale državne instance - tada je to netom opisano ubojstvo. Beč je zaključio da valja srediti stvari na tom području i poslao vojnike. Posljedice su poznate. Gotovo pola stoljeća kasnije, godine 1956., Francuzi, Britanci i Izraelci zajedno su napali Egipat. Pariz je u to vrijeme bio uvjeren da će alžirski ustanak biti brzo ugušen - samo ako 'teroristima' bude prekinut dotok novca i propagandističke potpore iz Kaira. Mladi zastupnik u francuskoj skupštini Jean-Marie Le Pen sudjelovao je u toj akciji. Dragovoljno se vratio u svoju pukovniju kao časnik padobranskih postrojbi ali je zakasnio u Suez. No, svidjela mu se logika takvih poteza. Ni ta operacija nije bila dokončana trijumfom: Francuzi i Britanci morali su se neslavno povući dok je egipatski predsjednik Gamal Abdel Nasser postao arapski nacionalni junak. Nekoliko godina kasnije Charles de Gaulle odveo je terorističke vođe izravno iz zatvora za pregovarački stol. Alžir je postao samostalan. Danas se postavlja pitanje o antiterorističkom uspjehu dva vojna poduhvata - onog u Afganistanu i onog na palestinskim autonomnim područjima. Odgovor je gotovo podjednako težak kao što bi bio i u trećem, još hipotetičnom slučaju - vojnom pohodu protiv Iraka koji planira Washington. Pouzdane ocjene o (ne)postignutim rezultatima bit će moguće tek nakon duljeg vremenskog razdoblja. Teroristi su pet godina bili zaokupljeni pripremama za smrtonosne letove nad New Yorkom i Washingtonom. Nitko izvan njihovog kruga ne zna što još smjeraju. Sigurno je samo da nakon prvih bitaka u ratu protiv terorizma u arapsko-islamskom svijetu ima osjetno više potencijalnih napadača nego prije 11. rujna. Tko na teror odgovori terorom, pokreće spiralu nasilja izvan mogućnosti kontrole, zaključio je svojedobno Mihail Gorbačov. Protiv mušice se ne možete boriti pneumatskim čekićem - čak i ako njezin ubod može biti smrtonosan. Jedini donekle izgledni put vodi kroz mračnu šumu obavještajnih službi. Potrebne su tradicionalne, bešumne policijske metode, infiltracija i podmićivanje, novačenje doušnika i ostali neugodni elementi. Strpljenje je nužno. Najvažnija je tijesna simbioza sa službama bliskoistočnih zemalja koje bolje razumiju svoje klijente. No, posebno su oni među njima koji zauzimaju srednje pozicije u hijerarhiji već zatrašeni snažnim parolama o križarskim pohodima. Na tom su putu kroz prašumu moguća iznenađenja. Ne postoje samo prečaci", naglašava Rudolph Chimelli. DPA * 12. V. 2002. Birači na "zelenom otoku" žele učvrstiti blagostanje "Neprekinuti politički mandat poslijeratni je rekord u Irskoj. Kada se 17. svibnja bude kandidirao za reizbor, pedesetogodišnji irski premijer Bertie Ahern moći će se pohvaliti upravo tim postignućem. Pod vodstvom njegove koalicijske vlade desnog centra Republika Irska doživjela je gospodarski procvat koji joj je donio nadimak 'Keltski tigar'. Euro je prihvaćen raskriljenih ruku. Skandali i optužbe za korupciju očito nisu mogli naškoditi imageu 'Teflon-Bertieja' - taj je nadimak Ahern stekao zahvaljujući svom izbrušenom stilu. Najnovije ankete pokazuju da Ahern bilježi stupanj popularnosti od gotovo 70 posto. No, točno tri milijuna birača sada učestalo zahtijeva produbljenje blagostanja posredstvom velikih ulaganja u obrazovanje, zdravstvo, stanogradnju i promet. 'Što će nam brojni automobili ako su nam ceste loše?', sažeo je jedan Dublinac brige svojih sugrađana. Važnu ulogu u predizbornoj kampanji odigrat će i politika prema strancima, kriminal među mladima i zahtjev za zatvaranjem britanske atomske elektrane Sellafield. Povećana očekivanja birača za poboljšanim radom javnih službi, koja će dominirati predizbornom kampanjom, javljaju se u nepovoljnom trenutku za vladajuće stranke Fianna Fail (FF) i malenog koalicijskog partnera Progresivnih demokrata (PD). Naime, 'Keltski tigar' izgubio je veliki dio svoje snage. Nakon stopa rasta od 14,3 posto (krajem 1999.) Republika Irska doživjela je u posljednjem kvartalu 2001. g. stopu rasta 0 dok je za cijelu prošlu godinu Statistički ured zabilježio porast BDP-a za 5,9 posto - u usporedbi s 11,5 posto 2000. godine. Kao 'najveću potencijalnu prijetnju' vodeći je irski institut za istraživanja u privredi ESRI u travnju ove godine naveo porast inflacije (2001. g. iznosila je 4,9 posto) i 'naglo pogoršanje' u sferi državnih financija. Udruženje irskih poslodavaca proglasio je 40-postotno povećanje državnih izdvajanja u protekle dvije godine 'receptom za katastrofu'. Vlada se po njima priprema 'protražiti' teškom mukom stečene plodove privrednog booma. Taj prigovor vladi upućuje i republikanska stranka Sinn Fein (SF). Nakon izbornih uspjeha u britanskoj Sjevernoj Irskoj Adamsov Sinn Fein namjerava snažno utjecati i na politiku u samoj Republici Irskoj. Stranka se nada da će povećati svoje zastupništvo u Dailu (irskom parlamentu) s dosadašnjeg jednog na najmanje četiri mandata. Uz središnji zahtjev za ujedinjenjem sjeverne i južne Irske Sinn Fein se zalaže i za poboljšanja na socijalnom planu te za 'odlučno djelovanje', usmjereno na zatvaranje atomske elektrane u Sellafieldu. Poput najveće oporbene stranke Fine Gael, i Sinn Fein predbacuje Ahernovoj vladi nedovoljno oštar nastup u pitanju Sellafielda. Po ispitivanjima javnog mnijenja Ahernova stranka Fianna Fail mogla bi prvi puta nakon 1989. g. osvojiti većinu od ukupno 166 mjesta u parlamentu. Po autorima anketa između 45 i 49 posto ispitanika glasat će za FF. Doduše, četvrtina birača još je uvijek neodlučna. No, ispitivanja također pokazuju da bi 51 posto Iraca preferiralo koalicijsku vladu. Zato manja koalicijska stranka Progresivnih demokrata, koja je izgubila dio naklonosti birača, odlično nastoji privuči birače sloganom 'Jednostranačka vlada - ne, hvala'", prenosi na kraju priloga Anna Tomforde. ŠVICARSKA LE TEMPS 11.V.2002. NATO se sprema na osjetno smanjenje svojih snaga u Bosni i na Kosovu "NATO je u petak odlučio da će znatno smanjiti svoju nazočnost na Balkanu. Od 57 tisuća ljudi koji su trenutno raspoređeni u Bosni i na Kosovu, gotovo 12 tisuća će napustiti to područje, prema postupnom vremenskom rasporedu. Odluka na koju se čekalo već nekoliko dana izaziva nagađanja o povlačenju Sjevernoatlantskog saveza koji bi Europskoj uniji mogao prepustiti aktivniju ulogu u rješavanju kriza koje ne jenjavaju na njezinim granicama. Posredovanje NATO-a na Balkanu seže u 1995. Postrojbe Sjevernoatlantskog saveza u Bosni preuzele su dužnost od UN-ovih plavih kaciga, nakon potpisivanja Daytonskih sporazuma. (...) Zadaće koje su bile povjerene SFOR-u i KFOR-u nisu bile potpuno iste, budući da se međunarodno posredovanje u Bosni i na Kosovu međusobno razlikovalo. Bosna je formalno suverena država koja ima svoje oružane snage, dok je Kosovo pod upravom Ujedinjenih naroda, pa su sve zadaće obrane područja - kao i neke redarstvene dužnosti - povjerene KFOR-u. Logika Daytonskih sporazuma traži da međunarodna nazočnost - politička i vojna - ide u Bosni po silaznoj putanji, dok se nitko ne odvažuje govoriti o svršetku međunarodnog protektorata nad Kosovom. Glavni NATO-ov tajnik Lord Robertson, nastojao je na promjeni prilika na terenu koje zahtijevaju mijenjanje zadaća KFOR-a. Po mišljenju zapadnog diplomata, glavni cilj tih snaga nije više da jamče zaštitu područja od vanjske prijetnje, već da se 'bore protiv nedopuštene trgovine oružjem i da osiguraju zaštitu manjina'. Tako će se, da bi bile operativnije, pet međunarodnih brigada koje djeluju na području Kosova, stopiti u samo tri brigade. (...) Američka operativna baza Bondsteel na istoku Kosova koja se smatra najvećom američkom bazom u Europi, napose je važna za Washington i njezina strateška važnost nadilazi Balkan. Američke postrojbe na Kosovu obnašaju i dužnost 'policije' koja često nadilazi ovlasti KFOR-a. Tako su u utorak uhitile Šefketa Musliua, bivšeg čelnika albanske gerile s juga Srbije koji je na popisu 'osoba koje mogu ugroziti mir na Balkanu' koji je izradila američka uprava. Redarstvene i obavještajne zadaće američkih postrojba mogu se vrlo dobro prilagoditi smanjenom broju osoblja. (...) Mogućnost postupnog povlačenja NATO-a postavlja pitanje smjene koju bi možda mogla osigurati Europska unija. Rješavanje krize u Makedoniji moglo bi biti provjera. Nakon mirovnih sporazuma iz Ohrida, zaključenih u kolovozu 2001., NATO-ove su postrojbe raspoređene kako bi nadzirale razoružanje albanske gerile. No jesenas je oko tisuću ljudi iz snaga 'Renard' stavljeno pod europsko zapovjedništvo", piše Jean-Arnault Derens. FRANCUSKA LE FIGARO 11.V.2002. Balkanska odluka "U svibnju 1992. rat je zahvatio čitavu Bosnu. Tragedija koja se tada pripremala podsjetila je Europu na najmračnije prizore njezine povijesti. Deset godina kasnije, Balkan više nije novinska tema. To je izvrsna vijest! Ponajprije zato što svjedoči da mir djeluje. Zatim, zato što naglašava da je bitna sveza između europskih i američkih napora. Napokon, zato što pokazuje da snažna i jedinstvena Europa, kadra da se na međunarodnoj pozornici očituje jednoglasno, postaje stvarnost. Premda se činilo da je Balkan osuđen na gotovo stalne poslijeratne poteškoće, u tijeku je uspostava nove dinamike na jugoistoku Europe. U tom me uvjerenju učvršćuje svaki moj posjet tom području. Demokracija tu posvuda opet stječe svoja prava, dajući postupno višeetničkom suživotu priliku da pobijedi nesnošljivost i zatvaranje u sebe. Ljudi više ne govore o tomu kako preživjeti, već kako ići dalje. Jedan po jedan, ratni zločinci pridružuju se Miloševiću u Haagu. Svaka zemlja na tom području razvija sa svojim susjedima nove odnose utemeljene na istoj težnji da napokon uđu u europsku obitelj. No riječ je tek o prvim etapama novog procesa. Još puno toga treba učiniti. Treba pomoći stotinama tisuća izbjeglica i raseljenih osoba koje čekaju povratak kući. Treba poduprijeti obnovu, oživljavanje gospodarstva i početak nužnih reforma. Treba se boriti protiv organiziranog kriminala i svakojake nedopuštene trgovine koja prijeti da će se proširiti. Da bi se čvrstili mir i pravni poredak, danas je na Balkanu raspoređeno šezdeset tisuća vojnika, od čega 38 tisuća Europljana. To je golem broj, ali to nužniji što je riječ o sposobnosti Europe da spriječi nastanak novih žarišta nestabilnosti i nesigurnosti na svojim granicama. (...) Naravno, Unija se nije sama sučelila s ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Odlučujuća je bila sveza europskih i američkih napora koja je bila u središtu međunarodne mobilizacije u Bosni i Hercegovini, na Kosovu i u Makedoniji, gdje je prošle godine partnerstvo s Washingtonom pokazalo svoju uspješnost: cijena sprječavanja sukoba koji je prijetio zemlji, iznosila je tek desetinu cijene savezničkog vojnog posredovanja na Kosovu 1999. Zašto su odnosi s Washingtonom sve uspješniji? Zato što Europa, zahvaljujući političkoj volji, ima zajedničku operativnu sigurnost i obranu. Naše je partnerstvo uravnoteženije, tj. omogućuje da bolje promotrimo što svakom odgovara da čini. U Bosni, Unija će zamijeniti Ujedinjene narode i početi svoju prvu redarstvenu zadaću. U Makedoniji, EU je spreman, bude li potrebno, zamijeniti NATO u njegovoj sadašnjoj operaciji. Na Balkanu se rodila potreba za Europom koja će na međunarodnoj pozornici moći nastupiti jednodušno. Ona tu, gotovo prirodno, postaje stvarnost. Spomenuo sam nove mogućnosti Unije za vojno posredovanje. One tek djelomično obuhvaćaju neobičnu moć utjecaja Europe i njezinih temeljnih vrijednosti. Osim toga, Europa za svoju iznimnu privlačnu moć crpi snagu s Balkana. Pošto je prije dvije godine pokrenut Proces stabilizacije i pridruživanja, svaka je država na tom području možebitni kandidat za proširenje. Premda je to dugoročni program, odmah je mobilizirao energiju i pridonio ubrzavanju političkih i gospodarskih reforma, kao primjerice u Hrvatskoj. U ožujku je ta nova europska poluga omogućila također da Srbi i Crnogorci potpišu sporazum koji im omogućuje da nastave živjeti u zajedničkoj državi. Činilo se nemogućim postići takav sporazum na području na kojemu se očekivao proces beskrajnog komadanja. EU je ipak uspio u tomu. Na koncu je pobijedila želja za učvršćivanjem u Europi. Da bi se Europa i ubuduće opredijelila za Balkan, čelnici i stanovnici tog područja moraju se također opredijeliti za Europu. Tu će odluku moći donijeti već sada, s provedbom sporazuma zaključenog 14.III. u Beogradu, na izborima u Makedoniji, na Kosovu i u Bosni na jesen. Želim vjerovati da će znati iskoristiti tu prigodu", piše Javier Solana, visoki predstavnik EU-a za zajedničku vanjsku i obrambenu politiku. BELGIJA LE SOIR 11.V.2002. Atentati koji potvrđuju Putinovu strategiju "Dagestan koji graniči s Čečenijom, već je nekoliko godina poprište krvavih događaja koji dolaze iz Čečenije: u studenom 1996., u napadaju na zagradu u Kaspijsku u kojoj su živjele obitelji ruskih graničnika ubijeno je 67 osoba, među kojima 21 dijete; u rujnu 1999., tu je bilo 68 mrtvih i preko 150 ranjenih u napadaju automobilom-bombom na zagradu u kojoj su stanovale obitelji vojnika. Nekoliko se atentata dogodilo u Hasavjurtu, gdje je u kolovozu 1996. potpisan sporazum o primirju kojim je završen prvi rat u Čečeniji. U ljeto 1999., u toj su se zemlji čak pobunili vahabiti, pristaše radikalnog islama koji su došli iz Čečenije kako bi u Dagestanu proglasili islamističku republiku. Atentat u Kaspijsku najkrvaviji je atentat koji je pogodio Rusiju u zadnje dvije godine. Kolikogod neopravdan bio, pokazuje ispraznost izjava ruskih čelnika o svršetku rata u Čečeniji. Dakako, te bi najave mogle biti vjerodostojne, jer je Moskva koncem travnja, u nekoliko dana, prvo izvijestila o sigurnoj smrti Omara Ibn al Hataba, Jordanca, vođe vahabita, Bin Ladenova čovjeka na Kavkazu i o 'mogućoj', ali nedokazanoj smrti Šamila Basajeva, jednog od najglasovitijih ratnih vođa u Čečeniji. Bila je to obmana. Predsjednik Putin ima pravo kada teroriste zove 'zlikovcima'. No govornički pothvati ne mogu prikriti istinu: teorističkih atentata nije bilo do ruske 'operacije' u Čečeniji. Invazija, politika Moskve i drugi čečenski rat koji je poveo Putin kako bi došao na vlast, doveli su islamistički terorizam na Kavkaz koji je vrata Čečenije, do tada sunitske i nefundamentalističke zemlje, otvorio ekstremističkim vahabitima. (...) Kao i strahote u Pakistanu, kao samoubilačke bombe u Netaniji i u Jeruzalemu, atentat u Dagestanu je neprihvatljiv teroristički čin. Hoće li, poput drugih, privući pozornost svijeta, ne samo na teorističke ubojice, već i na šire prilike? Hoće li se u Bruxellesu održati konferencija ministara vanjskih poslova kako bi pokušali nametnuti mir u Čečeniji? Očito je da se ništa neće dogoditi. Amerikanci su i dalje, s razlogom, opsjednuti 11.IX; Francuzi su se probudili nakon šoka u Karachiju. Nitko ne želi govoriti o sudbini Čečenaca. Zašto? Jednostavno: Rusija je članica međunarodne protuterorističke koalicije, g. Putin je dopustio američkim snagama da uđu u poslijesovjetsku Aziju, a Moskva se jasno okrenula prema Zapadu, što je jedan od najvažnijih čimbenika nove strateške procjene u svijetu nakon 11.IX. Eksplozija u Dagestanu ojačat će, dakle, 'standing' Rusije u svijetu, koja je također žrtva terorizma. Napose uoči susreta na vrhu gospode Busha i Putina 23.V. u Moskvi. Dakle, još će biti sumnjivih nagodaba u ženevskom Povjerenstvu za ljudska prava, gdje je, zahvaljujući susretljivosti Zapada, Rusija nedavno umakla kritici. A šutnja će i dalje obavijati čečensku nesreću. Je li g. Mashadov, čečenski predsjednik, izabaran na manje demokratski način nego g. Arafat u Palestini?", pita se Pol Mathil. AUSTRIJA DER STANDARD 11. V. 2002. Manjine kao most na Balkanu "'Manjine bi trebale postati mostovi političke i privredne suradnje' - tu je nadu izrazio hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, govoreći na početku Svjetskog kongresa IPI-a (Međunarodnog instituta za novinstvo) u glavnom gradu Slovenije Ljubljani na temu 'Vizije za Balkan'. Izdavači, glavni urednici i komentatori 64 zemlje raspravljat će do nedjelje o stanju u jugoistočnoj Europi i o pitanju proširenja EU. Mesić se suprotstavio tezi da uzroci ratova koji su vođeni 90-ih godina leže u vjerskim i nacionalnim suparništvima. Ta su se suparništva razvila tek kasnije, izjavio je Mesić, lociravši agresivnost i u vlastitoj zemlji. No, glavni je uzrok ratova bio pokušaj Miloševića 'da stvori malu veliku Srbiju te da u okviru tog cilja promijeni granice na račun Bosne i Hercegovine'. Danas je cilj stabilizacija 'regije malih država' pod egidom 'demokratskog kapitalizma', napomenuo je hrvatski predsjednik. Dok je Mesić uz prava manjina naglasio i razvoj ljudskih prava, Živko Radišić, član predsjedništva Bosne i Hercegovine, ocijenio je da je zalog buduće stabilnosti izgradnja trajnog pravnog sustava. I međunarodna zajednica puno ulaže u taj projekt, kazao je Radišić, koji se istodobno požalio na manjak ulaganja u privredu. Rezultat tog manjka jest 40 posto nezaposlenih te 60 posto mladih ljudi koji po rezultatima jedne ankete žele iseliti. Crnogorski predsjednik Milo Đukanović nastupio je pak kao vatreni Europljanin. Balkan je po njemu sastavni dio Europe te je 'transformacija' tek pitanje vremena a ne pitanje načela. Đukanović je priznao da se uz opće probleme vezane za širenje EU na Balkanu javljaju i neki posebni problemi poput realizacije i jamstva multietničke tolerancije i borbe protiv korupcije. Izolacija je prepreka njihovu rješavanju, Europa se mora jače otvoriti, napomenuo je Đukanović. Mladi crnogorski predsjednik predložio je stvaranje mreže regionalnih ugovora čiji bi sadržaj obuhvatio elemente budućeg članstva u EU. Taj je pak prijedlog potaknuo moderatora otvaranja, nekadašnjeg češkog ministra vanjskih poslova Jirija Dienstbiera, na sljedeću napomenu: 'Ni to neće uspjeti bez transformacije u glavama'", prenosi na kraju izvješća Gerfried Sperl. APA * 11. V. 2002. Beogradski stručnjaci: EU uvodi 'protektorat' u Jugoslaviji "Član beogradske gospodarske stručne skupine 'G-17' Nebojša Medojević, optužio je EU da 'svojom kratkovidnom politikom' u Jugoslaviji uvodi 'protektorat'. Sporazum o preoblikovanju Savezne republike Jugoslavije u Srbiju i Crnu Goru ostvaren je uz pomoć EU-a. EU je doduše tim sporazumom najavio doprinos stabilizaciji, reformama i demokraciji, ali time je izazvao upravo suprotno, navodi Medojevićeve riječi beogradska izvještajna agencija BETA u subotu. 'Dopustili smo protektorat. To je slično kao u Bosni, gdje bi Republika srpska rado bila neovisna, ali to neće moći postati', rekao je Medojević koji je i voditelj 'Centra za tranziciju' u Crnoj Gori. Srbija i Crna Gora sada će ući u 'zonu regionalnog protektorata'. Nijedan se korak ne može poduzeti bez 'suca EU'. Sa sporazumom je ukinuto i pravo građana na samoopredjeljenje. Zbog toga se radi o 'umjetnom' sporazumu koji neće donijeti dobrih rezultata, kritizirao je Medojević. Po njegovu mišljenju sadašnje vlade u Beogradu i Podgorici ne mogu provesti reforme, jer su 'odrasle u Miloševićevu režimu'. Da imaju jednak odnos prema vlasti kao i bivši jugoslavenski predsjednik Milošević. U Crnoj Gori je 'kriza vlade, politički potres i najava novih izbora'. U Srbiji je naprotiv najavljen referendum i traže se novi izbori, rekao je Medojević. Po ispitivanju mišljenja objavljenom u subotu, 60 posto Srba je za referendum o neovisnosti. Oko 55 posto drži da sporazum o odnosima između Srbije i Crne Gore nije prihvatljiv. Rezultate ispitivanja mišljenja provedenog sredinom travnja predočio je beogradski list 'Blic'. Oko 65 posto drži da bi nova državna zajednica morala imati državne simbole (zastavu, grb i himnu). Gotovo tri četvrtine stanovništva je za to da športaši Srbije i Crne Gore na međunarodnoj pozornici nastupaju kao zajednička nacionalna ekipa." APA * 11. V. 2002. Nijemci u Vojvodini zahtijevaju 'moralnu odštetu' "Nijemci u sjevernoj srpskoj pokrajini Vojvodini traže 'moralnu odštetu' za nepravde poslije Drugog svjetskog rata i 'jednakost pred zakonom'. Kako je u subotu izvijestila beogradska postaja B- 92, svjetska udruga dunavskih Švaba podupire zahtjeve Nijemaca u Vojvodini. Među ostalim bi trebalo ukinuti tzv. AVNOJ-ske odluke koje Nijemce optužuju za zločine i vratiti imovinu. 'Radi se ponajprije o moralnoj odšteti i ispravku nepravda prema građanima', rekao je predsjednik Njemačkog narodnog saveza u Vojvodini Rudolf Weiss. Nije prihvatljivo da se imovina vraća samo sadašnjim državljanima, ponajprije stoga što je vojvođanskim Nijemcima državljanstvno nasilno oduzeto. 'Stare nepravde ne smiju se ispravljati novima', dodao je Weiss. Potpora svjetske udruge dunavskih Švaba osobito je važna za njemačku zajednicu, jer je poslije progona i zločina dobila status nacionalne manjine, rekao je Weiss. Prema službenim podacima u Jugoslaviji živi oko pet do šest tisuća pripadnika njemačke manjine. Njemačke zajednice u Vojvodini govore o tri put većem broju. Prije Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji je živjelo oko pola milijuna pripadnika njemačke narodnosne skupine." AUSTRIJA DIE PRESSE 11. V. 2002. Huškačke kampanje bez kraja "Borba protiv uspješnih desnih političara u Europi ovih je dana bogatija za jedno tragično poglavlje. Za sada je ubojstvo njezin žalostan vrhunac. Iako predstavnici svih političkih tabora rječito nastoje osuditi taj zločin, u izjavama ostaje više od lošeg okusa. Jer naspoljetku atentat poput onog na Pima Fortuyna je i tragično- logična posljedica strategije političkih obračuna od strane supstancijalno na nasilje spremne ljevice koja svoje izazivače već odavno u obliku klevetanja, sklandaliziranja ili kriminaliziranja i simboličnom značenju 'daje na odstrjel'. Ne postoji tabu koji u borbi protiv popularnih desnih političara još nije razbijen. Svrha sprječavanja gubitka vlasti za europsku se ljevicu čini opravdanim izborom. Bez obzira bile to riječi ili djela: ima puno malih ili većih doprinosa koji zajedno stvaraju klimu spremnosti na nasilje i fanaticima pružaju opravdanje za njihove akcije. Kava optužba može biti teža od stalnog podmetanja ideologijske usporednice između desnih političara s jedne strane i odgovornih za odurne nacističke zločine s druge strane? Nacistička toljaga udara. Licemjerno. Jer ispod izgovora da žele spriječiti ponavljanje povijesti, taj pečat samo slijedi cilj da se ušutka desne političare, uspješne protiv establishmenta. Težina optužbe optuženima odriče dostojanstvo. Ili pomislimo na niz pisama bomba koje su terorizirale Austriju. Za socijaliste, njihove zelene izdanke sve do komunista, krivac je odmah pronađen u liku FPOE-ovog stranačkoga vođe Haidera. U medijskom lovu koji traži sebi ravne, u toj je prigodi trebalo politički ubiti uspješan FPOE. Činjenice dakako govore drugim jezikom. Jer kao atentator je dokazan Franz Fuchs koji potječe iz posve socijalističkog miljea. Isti uzorak ponavlja se u doušničkoj aferi. Taj put su slobodnjaci i njihov vođa bez i najmanjeg dokaza u medijskoj materijalnoj borbi obilježeni kao pokretači doušničke akcije po uzoru na Stasi. Navodno je bila ugrožena pravna država. A danas? Od brda optužaba i podmetanja ništa nije ostalo. Pokretači kampanja bili su oni koji stalno tvrde da se zalažu za slobodu, demokraciju i ljudsko dostojanstvo. U Austriji svoje čovjekoljublje dokazuju usred nasilnog ponašanja na prosvjedima, žele se sastati s Joergom Haiderom samo na razudbenom stolu, filozofiraju o 'mogućnosti' atentata, ističu se naglašenim pozivima 'Sieg Heil' ili novčanim potporama podupiru lijevo radikalne listove koji s naklonošću prema razornim akcijama izvješćuju protiv FPOE-a. Širom Europe insceniraju huškačke kampanje protiv onih koji se usude ući u odmjeravanje snaga, što potvrđuje primjer Le Pena. Pim Fortuyn je mrtav. Oni koji su širom Europe poduzimali sve kako bi desne političare predstavili kao zvijeri, s tim događajima naravno nemaju nikakve veze. Naprotiv. Stoga će i dalje raditi kao do sada. Kod politički korektne ljevice očito svrha opravdava sredstva", piše Joerg Haider. ITALIJA ANSA * 10. V. 2002. Urso, u Europi je veći pritisak na tvrtke "Porezni pritisak na tvrtke 'najveći je u Europi, i treći je na svijetu nakon onoga u Japanu i na Šri Lanki'. To je izjavio doministar za proizvodne djelatnosti Adolfo Urso, koji se jutros u Vicenzi susreo s predstavnicima poduzetništva. 'Trenntno', kazao je Urso, 'porezni pritisak na talijanske tvrtke najveći je u Europi i treći je na svijetu nakon onoga u Japanu i na Šri Lanki, dok obveze iz članka 18 blokiraju rast malih i mikro tvrtki koje ne žele prijeći prag od 15 zaposlenih'.(...) Veliki dio istupa doministra bio je posvećen internacionalizaciji talijanskih tvrtki, a posebice onih iz Vicenze. Urso do 2010. predviđa stvaranje europskog tržišta koje bi obuhvaćalo 28 država, s makroregijom slobodne trgovine koja će obuhvaćati Balkan i sve zemlje koje izlaze na Sredozemlje. U tom scenariju za vladu postaje važno podržati tvrtke iz Italije koje se žele izmjestiti u zemlje poput Tunisa, Maroka, Bugarske, Rumunjske, Hrvatske i Srbije. 'ulaganja u inozemstvu zapravo', zaključio je Urso, 'mogu pospješiti jednake novčane priljeve iz inozemstva prema Italiji'. Nazočnost doministra u Vicenzi uključuje se i u predizbornu kampanju za obnovu pokrajinskog vijeća i 'važno je', kazao je Urso, 'da se potvrdi sadašnja vladajuća mreža desnog centra koji upravlja administracijom u gradu, pokrajini, regiji uz tijesnu vezu s nacionalnom vladom, a u perspektivi i s onom europskom'." AVVENIRE 11. V. 2002. Kaže se ekstremna desnica ali unutra ima svega "Ako Europa mora biti, Europa mora biti za sve. Bilo bi, dakle, korisno dok u Nizozemskoj, Belgiji, Francuskoj, Danskoj, Njemačkoj i Austriji prepoznajemo utjecaj političkih pokreta koji su iz komoditeta nazvani 'ekstremna desnica', prihvatiti ideju da problem nemaju te zemlje nego se radije Europa mora suočiti s dramatičnom i možda neočekivanom manifestacijom sebe same. Pokazuje to i složeno političko smještanje tih stranaka. . (...) Smjestili smo ih tu, na 'ekstremnu desnicu', jer je to jedino mjesto na kojem uspijevamo smjestiti skupine koje zajedničku imaju gotovo samo jednu stvar: borba do istrjebljenja protiv kriminala i ideju da je taj problem vezan uz useljavanje. I zapravo je, Fortuynova Nizozemska, oduvijek bila zemlja za prihvat, Hamburg, najkozmopolitskiji grad Njemačke, a u kojemu je Schill sudac, Provansa, regija nastanjivanja useljenika gdje je mogućnost da se bude pokraden ili opljačkan dvostruka nego u Engleskoj a nezaposlenost mnogo (13 posto) od francuskog prosjeka (9 posto). Provansa koja je dala 25 posto glasova Le Penu. Mržnja prema strancu kao takva nam je odbojna. No podcjenjivati određene impulse, njihove veze sa stvarnim potrebama ljudi, bila je teška greška. Potrebu za sigurnošću, primjerice. Koja se prebacuje na ulični kriminal, ali upućuje na druge strahove: globalizaciju koja neravnomjerno napreduje, primjerice, donoseći korist nekim regijama i dijelovima stanovništva a umrtvljujući druge prema nepredvidljivim logikama. Centar Einaudi objavio je podatke prema kojima japanska i zapadna civilizacija (po Huntigtonovoj podjeli) teže 17,5 i 63,8 posto brutto svjetske proizvodnje no s demografskog gledišta samo su 2,5 i 15,6 posto, dok islamski svijet već predstavlja 17,9, a onaj hinduistički 19,6 posto. Od tuda dolaze nenadzirani priljevi stanovništva, zbjegovi, polemike o imigraciji u zemljama dolaska. Tipična reakcija do sada su bili prijezir ili demonizacija. Vječni moralni izgon koji je Fortuyna, Dewintera i Schilla gurnuo prema pristanku osoba koje se nisu znale očitovati ali su imale nešto za kazati. To je gubitnička strategija a pokazuju to Nizozemska, Belgija i Francuska. Mnogo je bolje prošlo u Italiji i Njemačkoj, gdje su određena zastranjenja do sada bila apsorbirana u politički okvir i tako ponovno uvedena u korito institucionalne rasprave.(...) To su dvojbe koje već imaju planetarnu dimenziju. Kako bi se s njima suočila Europi je potrebna jedinstvena strategija. Koja počinje, kao što su rekli Prodi i povjerenik EU-a za unutarnje poslove Vitorino, obranom europskog prostora slobode 'od terorizma, organiziranog kriminala i nenadziranog useljavanja' i 'integriranog upravljanja' granicama. No treba se nastaviti i s isto toliko integriranom upravom, ali sveukupno obnovljenom, europskih politika za suradnju i razvoj. Moramo poduzeti mjere kako bi milijuni osoba našli konkretne nade u život u svojim zemljama porijekla. 1 posto svjetskog stanovništva, kaže Svjetska banka, ima bogatstvo jednako svim dobrima 57 posto siromašnijeg stanovništva svijeta. Čudi li što se ovi posljednji žele preseliti? Europa ima novac, kulturu i tehnologiju da učini i nešto bolje", piše Fulvio Scaglione. Imitacija Missonija za europsku zastavu "Romano Prodi je na sreću zanijekao da će buduća europska zastava biti s okomitim obojenim prugama kakva se pojavila u nekim listovima. Znak EU-a ostat će kruna od 12 zvjezdica na plavoj podlozi. Druga je, objasnio je predsjednik, samo skica, 'neobavezna i zabavna dosjetka', dolazi iz jedne vježbe ('obuhvaćene u odgovarajućem izvješću') kako bi se prijestolnica Bruxelles učinila ljepšom. Sudjelovali su Umberto Eco, Poljak Geremek, utemeljitelj Swatcha, razni drugu djelatnici s područja kulture. Zastavu koja je predstavljena kao nova nacrtao je Rem Koolhas, nizozemski dizajner i arhitekt koji je u modi. Sva ta gospoda, za pretpostaviti je, nisu svoju čuvenu kreativnost izbacili besplatno. No mi uplatitelji poreza smo ipak zadovoljni: dovoljno je da se šala ograniči. Opovrgnuta zastava i u bojama nije bila više umirujuća. Dragi predsjedniče Prodi kažite čuvenom stvaratelju Koolhasu: ono što ste učinili je imitacija Missonija. U Forcelli to rade bolje, lažne šalove koji manje koštaju. Potom, kažimo to, namjera koju ona otkriva je uznemirujuća: te pruge svih boja svih europskih zastava, tako politički korektne. Neka je i 'zabavna'. No i lukavo apstraktna poput Mondrianovih platna i apsolutno nefigurativna, što je omogućilo da se izbjegnu križevi, orlovi, kompasi nekadašnjih zastava: simboli gledanja svijeta i programa djelovanja, obvezujući, identificirajući. Ako bi to trebala biti europska zastava, neizbježno bi pozivala na poruku: ne preuzimamo obveze. Pa ipak, bolje je ne šaliti se. Zastave koje žive ne crtaju pomodni grafičari. One su djelo okupljenih skupština ili tajnih urota, parlamenata ili revolucija, obojene suncem Austerlitza ili staljingradskim snijegom, borbama za oslobođenje i osvajanje, stoljećima ili strankom, i narodima koji su ih morali slijediti, htjeli ili ne. Jer živuće zastave izražavaju jednu elementarnu i strašnu namjeru: nepopustljivu želju da drže zajedno neki narod, u pobjedama ili porazima, koje nosi povijest, u boli ili radosti, u dobru i u zlu. Ni 'look' ni 'design' ne znaju dati zastavama tu kvalitetu. Guido Ceronetti je jednom pokušao izraziti tu osnovnu kvalitetu imidža. Zamislite da tumarate jednom upravo napuštenim bojnim poljem, među zapaljenim kolima i kraterima bombi; iz daleka vidite jedan poderani šator, a na šatoru vijori se jedna mala trobojnica. Što ti kaže srce? Prije nego razum i razmišljanje, srce kaže: konačno braća. Talijani. Više nisam sam. Srce 'prepoznaje' zastavu u određenim krajnjim trenucima. Naravno, treba željeti da ih EU nikada ne treba proživjeti: no povijest na njima nije do sada štedila. Opasno je ići prema budućnosti s bar- kodom ili lažnim Missonijem za zastavu. Jednog dana, neizbježno, neki budući satnik morat će izaći iz danas nezamislivog rova i vičući, 'slijedite me', podići će pseudo-Missonija za konačni juriš. Hoće li ga vojska slijediti? Neće li možda slijediti pseudo- Armanija neprijatelja", piše Maurizio Blondet. ?Napomena o copyrightu: Tekstovi označeni zvjezdicom (*) mogu se, uz suglasnost Hine, integralno prenositi. (Hina) mk