NJ 4. V. WELT VERHEUGEN: NE MOŽE SVATKO BITI ČLAN EU

tvo/pravosuđe NJEMAČKA DIE WELT 4. V. 2002. Verheugen: "Ne može svatko biti član EU" "Nakon sljedećeg kruga proširenja Europska unija gotovo više i neće moći primiti nove članice. Naime, povećana EU mora voditi računa da ne preoptereti svoje integracijske snage, upozorava Guenter Verheugen. - Gospodine Verheugen, istekla je polovina petogodišnjeg mandata Prodijeva Povjerenstva. Kako izgleda osobna bilanca povjerenika zaduženog za proširenje EU? = U protekle dvije i pol godine uspješno je razvijen jasan strateški i vjerodostojni koncept proširenja EU. Imamo jasno skiciran rokovnik pregovora koji smo i poštivali. Teškoće koje još valja svladati pregledne su. Valja imati na umu da je proširenje EU ogroman projekt. Samo na stani EU tim se projektom bavi više od 1000 stručnjaka. Usmjeravamo proces u kojem sudjeluje 27 - uključimo li Tursku, brojka se penje na 28 - suverenih država i raspravljamo o više od 20 tisuća predmeta. To je najveći međunarodni pregovarački proces u povijesti. Strukturiranje i usmjeravanje tog procesa kroz uređene faze uistinu je veliko postignuće. Brine me samo što u protekle dvije i pol godine nismo uspjeli mobilizirati uistinu snažno javno mnijenje i prihvaćanje tog projekta. Proširenje je još uvijek projekt elita. Na tom se planu mora napraviti osjetno više. - Prilikom preuzimanja dužnosti 1999. g. promijenili ste iz temelja strategiju proširenja EU. Umjesto pregovora s tek nekoliko izabranih zemalja pokrenuli ste razgovore sa svih 12 zemalja- kandidata. Je li se ta promjena strategije isplatila? = Nikada nisam bio pristaša takozvanog modela regate iako je za nas i dalje političko načelo broj jedan da svaku zemlju valja ocjenjivati neovisno i individualno. Želio sam - uz poštivanje tog načela - formirati politički oblikovan model proširenja koji neće rezultirati time da se za nekoliko godina suočimo s nizom mini- proširenja. Zahvaljujući ravnopravnim pregovorima sa svim zemljama-kandidatima postigli smo pozitivan utjecaj na smjer i kvalitetu reformi u zemljama-kandidatima. Danas mi i nekadašnji skeptici priznaju da bez pritiska nastalog kroz pregovore zemlje- kandidati nikada ne bi tako brzo pokrenuli reforme. - Jesu li 15-člana EU i njezine institucije preopterećene prijemom najmanje 10 novih članica? = Držim da ćemo moći držati pod kontrolom utjecaj tog procesa na institucije. Prva reakcija na moj prijedlog da Eu 2004. g. primit do 10 zemalja bio je opći užas. No, pri tome je pomogao pogled na činjenice. Primi li EU samo šest prvobitno imenovanih zemalja, Europskoj uniji pristupit će 63 milijuna ljudi a popne li se broj primljenih zemalja na 10, EU će imati 75 milijuna novih građana. Razlika nije ozbiljna čak ni ako je gledamo iz financijske perspektive. Odlučujuće je pitanje hoćemo li 2004. g. provesti veliki proces prilagodbe 2004. g. ili će biti izvedena najmanje tri takva procesa. U tom bi se slučaju EU morala preustrojavati svake dvije godine. To bi bilo neizvedivo. - Usprkos tome, ostaje pitanje kako će EU svladati najveće proširenje u svojoj povijesti. Neće li prijem tako velikog broja novih država ići na teret produbljenja EU? = Što više EU srasta, to je teži svaki korak proširenja budući da su zahtjevi sve veći. Obratno također vrijedi da nijedan potez proširenja neće pojednostaviti buduće poteze produbljenja. To su dvije temeljne istine. No, to pak ne znači da je oboje nemoguće ostvariti već samo da ti procesi postaju još zahtjevniji. Zemlje koje žele pristupiti EU pretežno pokazuju sklonost integraciji, poput sadašnjih članica žele na određenim područjima snažniju zastupljenost Europe - primjerice, u vanjskoj i sigurnosnoj politici, u sferi unutrašnje sigurnosti i pravosuđa. Pritisak koji od europskih institucija zahtijeva reforme ne počiva isključivo na proširenju - njegovi korijeni leže već u ranijim potezima širenja EU. - Što će konkretno EU dobiti prijemom novih članica? = Odlučujuće za EU jest da postignemo političku stabilnost u čitavom prostoru između Istočnog mora i Bospora. I Rusija sve više priznaje tu težnju kao prednost. Izraženo čisto gospodarskim pojmovima: troškovi nestabilnosti u tom prostoru bili bi za EU bitno viši nego troškovi vezani za uspostavu stabilnosti. Ne treba odbaciti ni gospodarsku prednost tog procesa budući da ćemo moći računati s ogromnom dinamikom u zemljama-kandidatima. Ukupno gledano, uloga Europe bit će ojačana proširenjem. Europa će snažnije nego dosada moći igrati oblikujuću ulogu u svijetu. - To je možda točno gledano u strateško-političkim okvirima ali prijeti li u zemljama-kandidatima pojava nacionalizama koji u EU djeluju prevladano? Ne pokazuje li to jasno rasprava o Benešovim dekretima u Češkoj? = I ja sam iznenađen intenzitetom emocija u cijeloj zemlji. U tom pitanju suočavamo se s problemom dijaloga. Građani Šlezije, Pomeranije i Istočne Prusije sklopili su u određenom trenutku mir s današnjom Poljskom. To je nedvojbeno slučaj i sa sudetskim Nijemcima i Česima ali postoje još i veliki problemi s jezikom i s uzajamnim nepovjerenjem. Rasprava o Benešovim dekretima pati od nedostatka racionalnosti i jezgrovitosti. Za EU se postavlja pitanje postoje li unutar sadašnjeg češkog pravnog poretka elementi koji su protivni zahtjevima Ugovora o EU. Veliki dio tih dekreta ne razvija danas više novo pravno djelovanje. Nikome se više uz oslanjanje na Benešove dekrete ne može proizvoljno oduzeti imovina. Vlada u Pragu obvezala se da će ukloniti eventualnu diskriminaciju građana EU u svom pravnom poretku. - Dakle, Benešovi dekreti nisu važni u procesu proširenja? = Važni su zato što čitav češki pravni poredak mora biti kompatibilan zajedničkom pravnom sustavu EU. No, zadaća EU ne može biti rješavanje starih problema u odnosima Nijemaca i Čeha te Austrijanaca i Čeha u okviru pregovora o proširenju. Riječ je o povijesno-moralnim pitanjima. Prilikom posjeta Pragu rekao sam jasno i glasno da za nepravdu valja reći da je nepravda bez obzira gdje je i kome učinjena. Njemačko-češka deklaracija upućuje u tom kontekstu u pravom smjeru. Zabrinut sam što je rasprava sada dramatizirana. U Češkoj je u tijeku predizborna borba a bilo kakva tamošnja izjava o Benešovim dekretima utjecat će na raspoloženje u Njemačkoj i Austriji a time i u Europskom parlamentu. Mogu reći samo sljedeće: ljudi, ne gubite glavu. Trebamo vremena kako bismo zatvorili tu ranu. No, ima li još kakvih živih demona prošlosti? Ne vidim nijednog. - No, na Balkanu su ti demoni još i te kako vidljivi; usprkos tome, tamošnjim je zemljama nagoviještena mogućnost članstva u EU. Ne odnosi li se EU previše inflatorno prema mogućem prijemu novih članica - Balkana a potom i Rusije? = Za jedinstvenu arhitekturu 21. stoljeća EU treba nešto više u svom sanduku instrumenata od pukog obećanja o pristupu. Rusija i Ukrajina još će dugo vremena predstavljati prevelik teret za naše integracijske sposobnosti. Mora biti jasno da uz proširenje EU postoje i drugi oblici suradnje - poput produbljenog partnerstva. Srednjeročno gledano, to smatram boljim rješenjem. - Dakle, time su određene zemljopisne granice Europe, EU? = Rasprava o arhitekturi EU odvija se već u Konventu. No, Europu uopće nije moguće zemljopisno definirati. To je gotovo pitanje vjere. Europa je i povijesno-kulturni pojam. No, granice Eu bit će prilično dugo onakve kakvima ih danas razaznajemo na budućoj istočnoj granici - dakle, približno od Nordkapa gotovo do Bospora. U tom relativno kompaktnom prostoru nalazi se otok nestabilnosti - zapadni Balkan. Taj problem moramo riješiti. No, ne možemo umjetno poticati pristup određenih zemalja EU. Uvjeti moraju biti ispunjeni. Zemlje su potencijalni kandidati ali moraju prije pristupa ispuniti čitav niz zadaća. - To za EU znači da će nakon aktualnog kruga proširenja u najboljem slučaju biti mjesta još za balkanske zemlje? = Da. I tada ćemo se po mom mišljenju naći na raspoznatljivim granicama naših integracijskih sposobnosti. Ne možemo najaviti moućnost članstva u EU svakoj zemlji kojoj želimo dobro. No, u vrlo dugom vremenskom razdoblju mogu se razviti nove spoznaje.