DW 26. IV. EUROPA KREĆE DESNO

DEUTSCHE WELLE - DW 26. IV. 2002. Više nema dvojbe da Europa skreće udesno. U međuvremenu u čak sedam država u Europskoj uniji vladaju konzervativci. A prije tri godine bile su samo tri. Tada se govorilo o predstojećem desetljeću socijaldemokrata. To se sada više i ne spominje. No to je u najboljem slučaju normalna politička oscilacija i zapravo demokratska svakodnevnica. Opasno je nešto sasvim drugo. U četiri europske zemlje ultradesničari su jezičac na vagi. U Austriji je u vladi i FPOE Joerga Haidera, u Danskoj Danska narodna stranka tolerira konzervativnu manjinsku vladu, u Portugalu za kabinetskim stolom sjedi krajnji desničar, u Nizozemskoj i Belgiji ultradesničari su uspješni a u Italiji uz medijskog maga Berlusconija političku riječ imaju Umberto Bossi iz separatističke Lege Nord te Gianfranco Fini iz postfašističkog Nacionalnog saveza. Ultradesničarstvo se banalizira, tolerira i ima pristup vlasti. No razbijanje slike o političkoj svakodnevnici u Francuskoj bilo je više od šoka. Pobjeda desnog radikala Le Pena nad premijerom Jospinom bila je potres. S Le Penom u političku svakodnevnicu dolazi nakaradnost desnog ekstremizma. Le Pen je šifra za uspon omraženih malograđana, protueuropljana, protivnika globalizacije i rasista. On je simbol ustanka malih ljudi koji misle da su im ugrožena prava. Jer politički potres koji je to uzrokovao prije svega je pljuska za etablirane stranke. Juha koju Le Pen kuha u Francuskoj razlikuje se uostalom vrlo malo od juhe Haidera, Bossija, Kijaersgarda, Fortuyna, Blochera, Hagena ili one koju je flamanski blok zakuhao kod kuće u Austriji, Italiji, Danskoj, Nizozemskoj, Švicarskoj, Norveškoj ili Belgiji. Ono što hrani Le Pena je prije svega izreka: oni gore su krivi - stranke, poredak i sustav. Oni sprječavaju da mali čovjek dobije svoju priliku. Drugi krivac jesu 'drugi' - stranci, imigranti, izbjeglice, Muslimani a ako treba i Židovi. Zato obični čovjek ne može naći radno mjesto, zato su gradovi nesigurni, zato se taj mali čovjek kod kuće više ne osjeća dobro. A onda dolazi još i treći - glavni krivac - drugi koji su tamo negdje vani. Dakle - Amerikanci, Europljani i Bruxelles. Oni sprječavaju da se uživa u nacionalnom sjaju i ponosu. Upravo svi ti 'drugi' umanjuju vrijednost vlastite nacije. I s takvom kombinacijom osuda i predrasuda ultradesničari osvajaju - i to u svim slojevima - birače koji su među nezaposlenima i mladima, no ipak najmanje među ženama. Sve to nailazi na otvoreno uho jer globalizacija doista mnogo traži od građana. Sve veća europska integracija ih opterećuje jer se boje da će izgubiti svoju domovinu. Preveliki društveni i gospodarski imperativ da se moraju natjecati i pobjeđivati tjera ih u nezaposlenost ili prijevremenu mirovinu i oni se osjećaju kao gubitnici u svjetskoj slobodnoj trgovini. Europska društva sada su na raskrižju. Moraju odlučiti koliko su energično spremni braniti svoju liberalnost i toleranciju nasuprot ultradesnoj pošasti i isto tako energično se braniti od fundamentalističkog terora i vjerske netoleracije. Le Penova pobjeda bio je potres. Spoznaja da on neće pobijediti znak je nade. (DW)